Connect with us

Religija

Kratka povijest muslimana Mijanmara

Published

on

Muslimani u Mijanmaru žive još od vremena Paganske dinastije (849-1297), a prvi zabilježeni muslimani koji su došli u Mijanmar bila su dvojica braće, sinovi arapskog trgovca 1055. godine.

Prema popisu iz 1983. godine Rohingya muslimani činili su 4.5% stanovništva Burme.[1] Oko milion i po muslimana Burmanaca živi u dijaspori, Bangladešu, Pakistanu, oko 10.000 u Maleziji, kao i na Bliskom istoku i zapadnoj hemisferi. Najraniji talas muslimanskih doseljenika u Mijanmar desio se još u srednjem vijeku, kada su u tom dijelu Azije u većem broju počeli da

Doseljavaju trgovci i vojnici plaćenici. Naselili su se u najvećim gradovima kraljevstva, poput Ava (Inwa), Amarapura i Mandalay, gdje su postojale posebne četvrti za muslimanske trgovce i zanatlije, a kralj je za potrebe muslimanske zajednice dozvolio i gradnju džamija. Neki od muslimana su dospjeli do visokih položaja u kraljevstvu. Drugi val muslimasnkih doseljenika bili su kineski muslimani iz provincije Yunnan, etničkog naziva Pathyas, a doselili su se polovinom 19. stoljeća i uglavnom žive u Shan državi. Tokom kolonijalnog perioda treća grupa muslimana doselila je u Mijanmar potaknuta britanskom vladom usljed ekonomskih razloga. Mnogi su postali trgovci i službenici u prijestolnici Rangoon. Četvrta i najbrojnija grupa muslimana su Rohingya muslimani, potomci i doseljenici iz susjednog Bengala (današnjeg Bangladeša) i Arakana (Rakhine) i prešli su na islam.

Zbog njihove historije, zbog kojih ih ne smatraju pravim Burmancima, muslimani Mijanmara ne spadaju u „građane“ niti uživaju prava „Građanskog zakona 1982“. Iako su i ranije postojali progoni i ubistva muslimana, sistematski progoni i paljevine uzele su maha nakon 1962. godine, kada na vlast dolazi Ne Win. Od tada, muslimani žive pod stalnim represijama i diskriminacijama, bez mogućnosti putovanja izvan zemlje, pokretanja poslova, obrazovanja ili izgradnje novih džamija, štaviše, broj porušenih džamija povećava se iz godine u godinu.[2]

Ovakvom pogromu naročito doprinose budistički monasi, a danas, najglasniji u tom pozivu je Ashin Wirathu, koji je 2001. osnovao antimuslimansku ekstremističku grupu Muslimani 969, nakon čega je 2003. završio u zatvoru, jer je osuđen na 25 godina zatvora, no, pomilovan je 2010. godine. Od tada, pa sve do danas raspiruje mržnju i potiče na ubistva i paljenje svega muslimanskog u Mijanmaru. Magazin Time 2013. godine objavio ga je na naslovnici uz poruku: „Lice budističkog terora“.

Kakav status uživaju muslimani Mijanmara?

“Manjinske religijske zajednice su marginalizirane. Ovo je naročito istinito kada je riječ o muslimanima, od kojih su većina potomci imigranata iz Južne Azije tokom perioda britanske vladavine. Postoje velike restrikcije kada je riječ o vjerskim aktivnostima muslimana, naročito u državi Arakan, a nakon 1962. vlada je učestvovala ili poticala njihove progone, na primjer, dvaput, 1978. i 1991-1992., kada je između 200 i 300 hiljada Rohingya muslimana pobjeglo u susjedni Bangladeš. Položaj kršćana, poput mnogobrojne zajednice karenskih baptista koji žive u Rangonu je generalno bolji, na primjer, dozvoljeno im je da održavaju kontakte sa kršćanskim zajednicama izvan zemlje…”[3]

Izgovori za progone i ubistva 1930-ih

Od 1935. godine burmanske (danas mijanmarske) novine su pisale protiv muslimana i toga kako su muslimani “zaposjeli burmansko bogatstvo i njihove kćeri i sestre”. Promovirali su progon muslimana, zabranu međureligijskih brakova, zabranu kulture, pa čak i bojkot muslimanskih trgovina.

Povećanju tenzija (navodno) prethodilo je pisanje dviju knjiga od strane muslimana, u kojima su napadali i opovrgavali budizam. Međutim, burmanske novine su takve tvrdnje i sporne citate iskoristile samo kao poticaj i pritisak na vladu da odobri progone neburmanskog stanovništva. Kasnije je utvrđeno da te knjige nisu uopće mogle izazvati toliki stepen nasilja, već da je to bio trik tadašnjih medija i budističkih monaha kako bi potakli mase.

28., 29. i 30. jula 1938. godine počeli su napadi na muslimane, ali i hinduse, počelo je paljenje kuća i trgovina. Deseci muslimana su ubijeni. Napadi i progoni muslimana su stali 1. augusta, ali su ponovo započeli 2. septembra. Budistički manastiri služili su kao centrale za koordinaciju masa. Barbarizam i progoni nisu u svim oblastima bili istih razmjera, najviše su stradali muslimani u Yenangyuangu, Sagaingu i Shwebu, gdje je ranjeno i ubijeno na stotine muslimana uz višemilionsku štetu i potpuno uništenje imovine kao i spaljivanje 113 džamija.[4]

Dva najveća pogroma mijanmarskih muslimana u proteklih 50 godina

Paljevine, ubistva i progoni Rohingya muslimana traju već decenijama, a najveći su se desili 1978. godine kada je između 200 i 300 hiljada muslimana protjerano u susjedni Bangladeš bježeći pred zvjerstvima Tatmadawa (mijanmarske vojske). Iako se većina njih uspješno vratila na mjesta odakle su prognani (dijelom jer se režim Ne Wina pobojao međunarodnog muslimanskog odgovora), druga izbjeglička krizu dogodila se u razdoblju od 1991. do 1992. godine, kada je protjerano 280.000 osoba, no, u ovom slučaju povratak na ognjišta je mnogo sporiji.[5]

Stanovništvo i građanska prava Mijanmara dijele se na tri kategorije, prva kategorija su potomci stanovnika Burme prije anglo-burmanskog rata, dok, manjine, poput Rohingya muslimana pripadaju posljednoj kategoriji, bez ikakvih prava, identifikacionih dokumenata, što je neophodno za bilo kakva putovanja i pokretanje biznisa. Također, zakonom iz 1982. godine muslimanima je zabranjena gradnja novih džamija.[6]

Država Arakan u kojoj žive Rohingya muslimani

„ARAKAN (RAKHINE) DRŽAVA, jedna je od 14 država i oblasti Burme. Ima površinu od 36.778 kvadratnih kilometara (14.200 kvadratnih milja) i populaciju koja se procjenjuje na 2,7 miliona u 2000. godini (na popisu stanovništva 1983. godine bilo je 2.045.559).

Etnički, većina stanovništva su Arakanci (Rakhines), koji su budisti i dijele snažnu kulturu i jezičke afinitete s ostalim Burmancima. Ipak Arakan (Rakhine) bila je nezavisna država sve dok ga nije osvojio kralj Bodawpaya 1784. godine. Međutim, postoji velika manjina Rohingya (Rohinja), koji su muslimani, također, tu žive i Chin i Burmanci.

Glavni grad je Sittwe (Sittway, poznat tokom britanskog kolonijalnog razdoblja Kao Akyab). Arakan je priznat kao država Ustavom iz 1974. godine i sadrži pet okruga (Sittwe, Maungdaw, Buthitaung, Kyaukpyu i Sandoway [Thandwe]), podijeljenih u 17 gradova.

Arakanska država je izdužena i proteže se u smjeru sjeverozapad-jugoistok. Na sjeverozapadu dijeli kratka međunarodnu granicu sa

Bangladešom, definiranu rijekom Naaf. Država Chin leži na sjeveru, Magwe (Magway) i Pegu (Bago) protežu se na istoku i Irrawaddy (Ayeyarwady) duž granice na jugoistoku i jugu.

Obala Arakana, uz Bengalski zaljev, obrubljena je otocima, a najveći su Ramree (Yanbye) i Cheduba (Man-aung).

Arakan Yoma odvaja državu od središnje Burme. Glavna državna rijeka, Kaladan, dopire do mora u Sittweu. U državi se uglavnom uzgaja riža i obilje rižinih polja objašnjavaju uspon ranog kraljevstava u regiji. Ribolov i ribarstvo su također ekonomski važni. Bogati zalihe prirodnog gasa pronađene su u burmanskim teritorijalnim vodama u Bengalskom zaljevu.“[7]

Piše: Resul S. Mehmedović

[1] Donald E Seekins, Historical Dictionary of Burma (Myanmar), str. 81.

[2] Ibid, str. 310-311

[3] Ibid, str. 11.

[4] Pogledati: Moshe Yegar, The Muslims of Burma, str. 36-37.

[5] Pogledati: Donald E Seekins, Historical Dictionary of Burma (Myanmar), str. 106-107.

[6] Ibid, str. 213.

[7] Donald E Seekins, Historical Dictionary of Burma (Myanmar), str.80

islam.ba

Ostavi komentar

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

BiH

Gradska džamija : Predavanje i izložba Sultanske džamije u Bosni i Hercegovini

Published

on

PREDAVANJE I IZLOŽBA
SULTANSKE DŽAMIJE U BOSNI I HERCEGOVINI
Među džamijama građenim u vrijeme Osmanlija, posebno mjesto i značaj imale su one koje su gradili sami sultani, kako u Istanbulu, tako i širom Osmanskog carstva, pa i u Bosni i Hercegovini. One su finansirane iz državne blagajne, pa se na neki način mogu smatrati i državnim džamijama.
U našoj zemlji podignuto je preko 80 sultanskih džamija. Mnoge su porušene, neke su obnavljane, a od nekih su ostale samo zidine u tvrđavi, kao što je to slučaj u Bužimu.
Do danas ih je sačuvano i obnovljeno ukupno 37. Od sultanskih džamija koje se i danas koriste i služe svojoj svrsi čak 9 nalazi se na prostoru Bosanske Krajine. To su: Stara džamija u Izačiću, Džamija Murata III u Todorovu, Džamija Murata III u Šturliću, Fethija džamija u Bihaću, Džamija Brekovica grad u Bihaću, Džamija Zagrad u Velikoj Kladuši, Džamija u Maloj Kladuši, Džamija u Mutniku, i Gradska džamija u Cazinu.
Povodom obilježavanja 7. maja, Dana džamija, Medžlis Islamske zajednice Cazin u saradnji sa Gazi Husrev-begovom bibliotekom iz Sarajeva organizira predavanje i izložbu „Sultanske džamije u Bosni i Hercegovini“.
Predavanje i izložba će se održati u Gradskoj džamiji u Cazinu, u petak, 3. maja 2024. godine, sa početkom u 20 sati.
Pozivamo vas da svojim prisustvom uveličate ovaj značajan skup.
Medžlis islamske zajednice Cazin
Nastavi čitati

BiH

Muslimanska radna etika

Published

on

Muslimanska radna etika

datum objavljivanja: 1.05.2024.

Donacije poslodavaca zarađene na muci i nepravdi radnika, bez obzira koji cilj imale, jesu donacije ljudi koje Allah ne voli / Raditi i biti vrijedan radnik samo ako je šef prisutan, znači biti licemjer i stjecati nedozvoljenu zaradu.

Bez obzira što je vrijeme robovlasništva daleko iza nas, danas se određeni poslodavci prema radnicima nerijetko odnose kao robovlasnici prema robovima.

Navedimo nekoliko primjera u tom kontestu. Iako je radno vrijeme naznačeno u ugovoru, radnik je obavezan ostati dokasno navečer. Poslodavac ne pomišlja na obaveze koje njegov radnik ima, naročito ako se radi o porodičnom čovjeku.

Ovo je naročito važno u proljetno doba kada radnici s minimalcima pokušavaju nakon radnog vremena obrađivati zemlju, jer njegov budžet ne dozvoljava kupovinu svježeg voća i povrća, kao i zimnice, u bilo koje doba godine. Od radnika se zahtijeva da za minimalnu platu obavlja posao više ljudi, a često prihod ne odgovara zakonom utvrđenim platnim listama.

Poslodavac nije svjestan da upravo ovom nepravdom stavlja u iskušenje radnika da ne obavlja svoj posao revnosno, ili štaviše da počne ga potkradati. Postoje poslodavci koji daju zakonom zagarantiranu plaću, ali nakon njene isplate radnici su obavezni vratiti određenu sumu poslodavcu.

Kao da je riječ o haraču. Te obespravljene radnike svakodnevno gledamo u našim porodicama, familijama džamijskim odborima, prvim saffovima…

Naravno, u sveopćoj paranoji poslodavac će tražiti od bližih saradnika, ili radnika koje smatra povjerljivim, da špijuniraju pa čak i podmeću robu drugim radnicima testirajući ih da li će pokušati krasti.

 

Također, poslodavci često traže od radnika da skrivaju sve propuste firme; porez, nehigijenske uvjete i rok trajanja robe itd.

Mnogi radnici rade “nacrno” bez ikakvog osiguranja, a da bi se ispunila zakonska obaveza poslodavac će umjesto radnika “prijaviti” sebe, svoju porodicu i bližu rodbinu, čak i ako ne rade. Radnik će razumjeti situaciju kada je firma u krizi, ali kako će razumjeti ako se poslodavac razmeće skupocjenim novim autima dok govori o krizi?

Možda izgleda suvišno govoriti o hrani, ali danas još postoje poslodavci koji ne obezbjeđuju radnicima adekvatnu hranu, ili je riječ o jednoličnoj hrani koju radnici mogu uzeti ili odbiti, jer druge nema.

Postoje slučajevi kada poslodavci ne dozvoljavaju radnicima napuštanje radnog mjesta čak i kada im se u porodici desi nesretan slučaj, a iznimke, što je zapravo obaveza, prave samo ako se nešto desi radniku. Naravno, radnici s povredama ili težom bolešću ostaju bez posla, jer bolovanje nije ekonomski isplativo, dok majke nakon porodiljskog ne dobivaju mogućnost povratka na radno mjesto. Da se radniku omogući obavljanje namaza…

Radnik može biti sretan ako mu se uopće dozvoli odlazak na bajram-namaz.

Sve su ovo karakteristike prakse oholog poslodavca kojem je ponižavanje radnika postala praksa, naročito onog koji je bez temeljnog obrazovanja i odgoja spletom okolnosti stekao određeni kapital. Poslodavac će birati turističke destinacije i bogato provesti blagdane i praznike, jer njegova plata ne kasni, ali njegovim radnicima, ako ne budu obavezni raditi i tokom praznika, datum isplate mjesečnog primanja će se pomjeriti.

S tim konstantnim pomjeranjem dana isplate radnik izgubi u toku godine bar jednu platu.

Poslodavac će provesti svaki blagdan u odmoru, s bogatim jelovnikom, dok će njegov radnik nastojati posuditi novac kako bi obezbijedio osnovne namirnice svojoj porodici, kao da Poslanik, a.s. nije poručio: “Daj radniku njegovu zaradu prije nego mu se znoj osuši”.

Ove i slične slične situacije možda su strane onima koji dobivaju platu iz sigurnog budžeta određenih institucija, ali to je realnost koja se zanemaruje u našim razgovorima, sohbetima, hutbama. Odgovorne osobe ne obraćaju pažnju na ove situacije, ili su u strahu od svađe s poslodavcima od kojih su dobili donaciju za lični ili društveni interes.

Donacije poslodavaca zarađene na muci i nepravdi radnika, bez obzira koji cilj imale, jesu donacije ljudi koje Allah ne voli. Poslodavci kao da nisu svjesni da su Božijom odlukom i milošću samo u prednosti nad radnicima, a nikako njihovi vlasnici.

Kada bismo pratili život i smrt nepravednog poslodavca, te stanje njegove porodice možda bismo se uvjerili u Allahovu pravednu odredbu već na Ovom svijetu. Prilikom razmatranja odnosa poslodavac – radnik ljudi uglavnom imaju više naklonosti prema radnicima, jednim dijelom što je većina ljudi na svijetu radnici, a drugim dijelom što se nepravda uglavnom čini nad radnicima. Ipak, treba imati na umu da mnogi radnici svojim riječima, djelima, neradom, lijenošću čine nepravdu poslodavcu svakog (ne)radnog dana.

Jedna od nepoželjnih osobina radnika koja može štetiti poslodavcu, ali i radniku naročito u smislu njegovog radnog ambijenta, jeste neopravdano konstantno nezadovoljstvo.

Ako bismo ilustrirali ovu osobinu najbolji primjer bi nam bio slučaj kada poslodavac omogući povišicu radniku, a ovaj se upita: “Ako je meni povećao plaću, koliko li je tek onda on zaradio ovaj mjesec?!” Ako je poslodavac pravedan, konstantno nezadovoljstvo radnika može biti samo posljedica zavisti i ljubomore, a imati takvog radnika je kao zaposliti nezrelo i nestručno dijete, jer neopravdana zavist je jedna od osobina nezrelog djeteta.

Raditi i biti vrijedan radnik samo ako je šef prisutan, znači biti licemjer i stjecati nedozvoljenu zaradu. Krasti od vlasnika, bez obzira da li je riječ o doslovnoj krađi materijalnih stvari ili, pak, obavljanje ličnih poslova tokom radnog vremena ili na radnom mjestu, znači varati.

Radnik može nemarno da se odnosi prema imovini vlasnika, svojim ponašanjem da udaljava poslovne partnere od vlasnika; širi laži i dezinformacije o vlasniku; u trgovini ili na pijaci može prodavati svoje proizvode umjesto vlasnikove; posluživati u restoranu svoju hranu i piće bez znanja vlasnika… sve su to osobine varalica, naroda koje je Uzvišeni prokleo, a u Kur’anu donio opis njihovih osobina: “Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red.

To je bolje za vas ako vjerujete.'“ (El-A'raf, 85) Radnikova plata može biti halal, islamom dozvoljena samo ako bude radio na poslu kao da radi za sebe, za svoju firmu i trgovinu.

Hadis Niko od vas neće vjerovati dok svome bratu ne bude volio ono što i sam sebi voli, i radnik i poslodavac mogu uvrstiti u lični poslovni kodeks.

Nastavi čitati

Cazin

Večer Kur'ana u Gradskoj džamiji Cazin

Published

on

U organizaciji Muftijstva bihaćkog i Medrese „Reis Džemaludin-ef. Čaušević“ u Gradskoj džamiji u Cazinu održana večer Kur'ana.  Na samom početku u ime domaćina prisutnima su se obratili i poselamili ih imam Gradske džamije Smajo-ef. Šabić i direktor Medrese prof. Zuhdija Handanović.

Učači Kur'ana bili su Ahsen Čavak (Karađoz-begova medresa – Mostar), hfz. Madžid Aganhodžić (Medresa Osman-ef. Redžović – Visoko), hfz. Bilal Kovačević (Gazi Husrev-begova medresa – Sarajevo), hfz. Tarik Dogan (Elči Ibrahim-pašina medresa – Travnik) i Emir Osmanagić (Medresa Reis Džemaludin-ef. Čaušević – Cazin).

Prigodnim predavanjem ispred Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini obratio se mr. Seid Eminović – šef Odjela za srednje obrazovanje kao i mr. Haris Veladžić – rukovodilac Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva bihaćkog.

(foto: VP photo)

 Večer Kur'ana u Gradskoj džamiji Cazin

Sinoć je u organizaciji Muftijstva bihaćkog i Medrese „Reis Džemaludin-ef. Čaušević“ u Gradskoj džamiji u Cazinu održana večer Kur'ana.  Na samom početku u ime domaćina prisutnima su se obratili i poselamili ih imam Gradske džamije Smajo-ef. Šabić i direktor Medrese prof. Zuhdija Handanović.

Učači Kur'ana bili su Ahsen Čavak (Karađoz-begova medresa – Mostar), hfz. Madžid Aganhodžić (Medresa Osman-ef. Redžović – Visoko), hfz. Bilal Kovačević (Gazi Husrev-begova medresa – Sarajevo), hfz. Tarik Dogan (Elči Ibrahim-pašina medresa – Travnik) i Emir Osmanagić (Medresa Reis Džemaludin-ef. Čaušević – Cazin).

Prigodnim predavanjem ispred Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini obratio se mr. Seid Eminović – šef Odjela za srednje obrazovanje kao i mr. Haris Veladžić – rukovodilac Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva bihaćkog.

(foto: VP photo)

 

Izvor:medresa-cazin.ba

Nastavi čitati

Najčitanije