Ususret ramazanu, u vremenima velikih iskušenja o vjeri, vjernicima i namjerama, narodima, državi, poznatoj prošlosti i neizvjesnoj budućnosti, gost Plenuma na Feceralnoj TV bio je reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein efendija Kavazović.

Reis Kavazović na početku razgovora u Plenumu uputio je čestitku muslimanima u Bosni i Hercegovini i dijaspori povodom nastupanja mjeseca ramazana. „Za muslimane je ramazan blagoslovljeno vrijeme. Mi živimo svoj život u ramazanu, posvećeni prije svega ibadetima, onako kako nam je to stavljeno u dužnost.“

Govoreći o duhovnoj dimenziji posta, istakao je da ramazan posebno dotiče one koji ga istinski traže.

„Ramazan može dotaći ona srca koja tragaju za ramazanom, koja tragaju za Božijom milošću i oprostom. Kao što je Poslanik kazao, na neki način je gubitnik onaj ko u mjesecu ramazanu ne zasluži Božiji oprost“, rekao je Kavazović.

Vrhunac pokornosti: Post i „mjesec Knjige“

Na pitanje šta predstavlja vrhunac pokornosti Bogu u ramazanu, reisul-ulema podsjeća da postoji čitav niz ibadeta koji se u ovom mjesecu redovno obavljaju.

„Svakako je post jedan od najvažnijih ibadeta koje imamo u mjesecu ramazanu“, poručio je.

Ipak, ističe da ramazan ima i jednu dodatnu, duboku dimenziju – vezu s Objavom.

„Ovo je mjesec knjige, mjesec Kur’ana. U mjesecu ramazanu je objavljen Kur’an i ako bismo ovo vrijeme mogli spojiti s nečim opipljivim, što možemo dotaći, to je svakako Kur’an“, naglasio je.

Dodaje da ne misli samo na Kur’an kao svetu knjigu, nego na knjigu uopće.

„Ne postoji evropski islam – postoji islam i različite tradicije“

Govoreći o percepciji islama u Bosni i Hercegovini kao „evropskog“ ili „modernog“, reisul-ulema odbacuje takve kvalifikacije.

„Islam je jedna vjera, bez obzira na kojim prostorima muslimani živjeli. Ne postoji evropski islam. Postoji islam.“

Pojasnio je da postoje različite tradicije muslimana, zavisno od geografskog i kulturnog konteksta.

„Različite su tradicije muslimana ovdje na Balkanu, različite na Bliskom istoku, na Dalekom istoku ili na Zapadu. To su različite tradicije“, dodao je Kavazović.

Kada je riječ o bosanskohercegovačkoj tradiciji islama, izdvaja jednu ključnu osobinu. „Ono što je karakteristika bosanskohercegovačke tradicije jeste njena inkluzivnost. Ta tradicija je otvorena, živa, inkluzivna i na neki način posebna mladica u okviru duhovnosti islama.“

Odnos Evrope i islama: „Dodiri su uvijek nosili i trenja“

Komentarišući jačanje desnice i antiislamskog raspoloženja u Evropi, reisul-ulema ističe da su se „svijet islama i svijet Evrope dodirivali, a tamo gdje su se dodirivali, uvijek je bilo i trenja“. Ipak, vjeruje u snagu razumnih i istinskih vjernika. „Umni ljudi, oni koji žive vjeru, bilo da su muslimani, kršćani, jevreji ili drugi, razumiju ove stvari i gledaju na život kao Božiji dar.“

„Više je dobrih ljudi – inače svijet ne bi opstao“

Na pitanje da li je većina ljudi u svijetu ipak dobronamjerna, reisul-ulema odgovara bez dileme: „Apsolutno. Jer da nije dobra, svijet bi nestao.“

Govoreći o pokušajima da se Bošnjaci muslimani predstave kao prijetnja susjedima ili Evropi, reisul-ulema kaže da takvi narativi imaju političku pozadinu. „Postoje političke agende koje prema bosanskohercegovačkim muslimanima nisu od jučer. One traju.“

Ističe da bosanskohercegovački muslimani ne žele sukob ni s kim. „Ni u kome ne vidimo neprijatelja. Sve građane Bosne i Hercegovine doživljavamo kao građane ove zemlje.“

Trideset godina mira kao „veliki kapital“

Reisul-ulema podsjeća da Bosna i Hercegovina tri decenije živi u miru. „Mi, hvala Bogu, živimo 30 godina mira u Bosni i Hercegovini. To je veliki kapital.“

Uprkos razaranjima, genocidu i teškim zločinima iz prošlosti, naglašava da je zemlja opstala. „Uprkos svemu, Bosna i Hercegovina je opstala i uspjeli smo ovih 30 godina izgraditi društvo. Nije ono idealno, ali funkcioniše.“

Smatra da bi povratak destruktivnim politikama značio vraćanje u devedesete godine. „Otvaranje teških pitanja i dozvola neodgovornima da ponovo izvrše destrukciju odvelo bi nas u devedesete. To niko normalan u Bosni i Hercegovini ne želi.“

Religijska stabilnost i politička nemirna površina

Reisul-ulema pravi razliku između religijskih i političkih odnosa u zemlji. „U religijskom smislu situacija je daleko stabilnija, i to mi je važnije.“

Pojašnjava da su politički odnosi „uvijek na površini“, a da je površina nemirna, dok su dublji religijski i kulturni odnosi stabilniji. „Ukoliko postoji dubina – religijski i kulturni odnos unutar države – on djeluje kao stabilizator odnosa.

Slaba tačka: deficit civilnog društva i kulture

Govoreći o slabostima bh. društva, reisul-ulema izdvaja nedovoljno razvijen civilni sektor i kulturu. „Mi imamo kakav-takav državnopravni okvir i ekonomsko-sigurnosni okvir, ali mislim da je civilni sektor ostao po strani.“

Posebno naglašava važnost kulture. „Za opstanak bosanskohercegovačkog društva kultura je najvažniji temelj.“

Kultura i lična odgovornost

Na pitanje da li je zastoj u razvoju kulture možda planski ili posljedica svjesnih politika, ističe da politika ima utjecaj, ali da odgovornost ne može biti prebačena samo na nju. „Politike igraju veliku i važnu ulogu u profiliranju kulturnih politika. To je činjenica. Ali ljudi od kulture i ljudi od duha trebali bi nadilaziti nastojanja da se kultura destruira, da se društvo razbije i da se ljudi udalje jedni od drugih. Tu treba više svijesti i više ulaganja.“

Govoreći o odgovornosti pojedinca, naglašava da promjene počinju iznutra. „Vrlo često za svoje slabosti ili greške tražimo krivce u drugima. A uvijek je najvažnija odgovornost naspram samog sebe. Ono što možemo učiniti, a ne činimo – to je osnova svega. Kada bi bilo više odgovornosti kod nas samih prema svijetu u kojem živimo i djelujemo, stanje u Bosni i Hercegovini bi se popravljalo.“

Reforme kao moralna obaveza

Govoreći o reformama, ističe da njihovo izostajanje ima ozbiljne posljedice. „Ukoliko ne bude reformi, na svim stranama će biti samo patnja. Oni koji ne žele reforme nanose bol i patnju svim građanima Bosne i Hercegovine.“

Posebno naglašava moralnu dimenziju evropskog puta. „Bosna i Hercegovina prima značajnu pomoć od Evropske unije. Trošimo novac evropskih građana da reformišemo društvo i državu. Ako se ne krećemo naprijed, to nije samo političko pitanje, nego duboko moralno.“

Reakcija na izjavu o „Bosanskoj pravoslavnoj crkvi“

Osvrćući se na izjavu bivšeg reisul-uleme o uspostavljanju Bosanske pravoslavne crkve, naglašava poštovanje, ali i distancu. „Poštujemo reisa Cerića, on je puno učinio za Islamsku zajednicu i za bosanskohercegovačko društvo. Međutim, reagirali smo jer su neki smatrali da je to stav Islamske zajednice.“

Dodaje da se radi o pitanju koje ne može biti predmet odlučivanja druge vjerske zajednice.

Ugovor s državom

Govoreći o ugovoru Islamske zajednice sa državom, pojašnjava suštinu neslaganja. „Ono što se Islamskoj zajednici osporava jeste njena specifičnost. Neki smatraju da trebamo potpisati identičan ugovor kao katolička i pravoslavna crkva.“

Naglašava da različitost mora biti prepoznata u pravnom okviru. „Mi nismo crkva, mi smo Islamska zajednica i imamo svoje specifičnosti. Ako te specifičnosti nisu prepoznate u ugovoru, onda on za nas nema smisla, jer ne može zaštititi naš identitet. Upravo tu je do sada bio kamen spoticanja.“

Fetvai-emin Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini doc.dr. Ahmed-ef. Purdić dao je odgovor u vezi početka ramazana 2026. godine i mijena mjeseca, piše Preporod.

dr. Esmir Halilović

Rođen 12.03.1969. godine u Zavidovićima. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu, te teološki fakultet na Al-Azharu, odsjek hadis i hadiske znanosti. U njemačkom gradu Ulm bio je imam četiri godine, a po povratku u domovinu bio je profesor vjeronauke u Općoj gimnaziji u Zavidovićima i istovremeno imam gradskog džemata. Od 1. Septembra 2016. na dužnosti je glavnog imama MIZ Zavidovići, i čest gost u džematima širom BiH i Bošnjačke dijaspore kao vaiz – predavač.

Njegove tekstove je objavljivao Preporod, a prioredio je i dvije knjige naziva “Poruka i opomena sa minbera.”

U različitim zbirkama hadisa, uz manje varijacije, Ebu Hurejre prenosi da je El-Akra’ ibn Habis vidio Allahovog Poslanika ﷺ kako ljubi Hasana (radijallahu ‘anhuma). El-Akra’ je rekao:

„Imam desetoro djece, ali nikada nijedno od njih nisam poljubio.“

Na to je Allahov Poslanik ﷺ rekao:

„Onome ko ne pokazuje milost [prema svojoj djeci], neće biti ukazana milost.“ [1]

Ovaj prelijepi hadis se često navodi jer na jednostavan i rječit način opisuje milost koju Allah ima prema nama i koju očekuje da i mi imamo prema drugima.

Kada čitamo ovaj hadis, zbog konteksta Poslanikove ﷺ izjave, obično ga posmatramo iz perspektive milosti prema djeci. Nema sumnje da je to jedna od najvećih pouka. Međutim, pažljivijim čitanjem postaje jasno da postoje i mnogi drugi slojevi značenja iz kojih se mogu izvući brojni biseri mudrosti i Poslanikove ﷺ upute.

Odrasli odgajaju onako kako su i sami odgajani

Poslanik ﷺ s ljubavlju ljubi svog unuka, a El-Akra’, vidjevši ovu otvorenu nježnost, odmah (i pomalo iznenađujuće) kaže:

„Imam desetoro djece, ali nijedno nikada nisam poljubio.“ [1]

Mnogima je teško razumjeti razloge ove izjave, ali je važno da ne donosimo brze zaključke bez razmatranja mogućih objašnjenja.

Na primjer, jesmo li ikada pomislili da je bio zbunjen jer ni sam kao dijete nije doživio takvu ljubav i nježnost? Postoji velika mogućnost da mu je Poslanikovo ﷺ ponašanje bilo neobično jer nije znao da je to sasvim normalan izraz ljubavi za većinu ljudi.

Moguće je i da je smatrao kako takve javne demonstracije nježnosti nisu osobina „muževnosti“, možda njegov otac njemu nije pokazivao milost kroz zagrljaje i poljupce. Moguće je da je, uskraćen za roditeljsku nježnost, taj naučeni obrazac nesvjesno prenio na svoju djecu — iako je takva nježnost u tom osjetljivom periodu života od suštinske važnosti.

Naravno, najlakše objašnjenje bilo bi da nije ljubio djecu zbog nedostatka saosjećanja i milosti prema njima, ali ponekad se najlakše objašnjenje bira zbog praktičnosti, a ne zbog tačnosti.

Čovjekova iskustva i odnosi, naročito oni iz djetinjstva, imaju ogroman utjecaj na njegov razvoj i prelazak u odraslu dob. Čak je i naš roditeljski pristup, na ovaj ili onaj način, odraz naše prošlosti. Iako je El-Akra’ reagovao instinktivno na ono što je vidio, to ne znači da je osuđivao. Prije bi se moglo reći da je bio zatečen nečim što ranije nije vidio niti doživio.

Na kraju krajeva, kako nekome dati nešto što sami nikada nismo imali? Iako je možda osjećao ljubav prema svojoj djeci, moguće je da El-Akra’ jednostavno nikada nije naučio kako da tu ljubav izrazi.

Bezuvjetna ljubav gradi samopouzdanje

Tokom godina, brojna psihološka istraživanja pokazala su da djeca koja dobijaju bezuvjetnu ljubav od roditelja pokazuju manje znakova anksioznosti i viši nivo emocionalne inteligencije i snage. [2]

Pokazivanje ljubavi i nježnosti djetetu čini temelj njegovog emocionalnog i psihološkog razvoja. Kada je dijete emocionalno sigurno i stabilno, tada može naučiti kako da uzvrati te emocije i na osnovu vlastitog iskustva gradi zdrave i konstruktivne odnose sa svojom djecom.

Zaista, kada dijete zna da je cijenjeno i voljeno, dobija samopouzdanje i podršku da slijedi svoje snove, ostvari svoje potencijale i postane najbolja verzija sebe.

Lijepa osobina

Milost, u svakom svom obliku, lijepa je osobina koju treba njegovati i primjenjivati u svakoj prilici.

Jedini način da dijete nauči kako biti milostivo jeste da to vidi na primjeru roditelja. A ljepota milosti? Nije u velikim gestama ili dramatičnim dokazima vrline. Dovoljna je lijepa riječ kojom pohvalimo trud djeteta ili nježan poljubac u čelo — i to je čin milosti koji ostavlja trajni trag.

Ebu Hurejre (radijallahu ‘anhu) prenosi da je čovjek došao Allahovom Poslaniku ﷺ žaleći se na tvrdoću svoga srca.

Poslanik ﷺ mu je rekao:

„Ako hoćeš da ti se srce omekša nahrani siromaha i pomiluj jetima po glavi”. [3]

Ovdje Poslanik ﷺ nije stavio naglasak na materijalnu brigu, već na milost i nježnost u odsustvu očinske figure. Ovo ukazuje da je ono što otac daje djetetu prvenstveno ljubav i nježnost, a čin milovanja po glavi je čin milosti.

Kada kao roditelj unesemo milost u svaku riječ i postupak, učinak tih malih gesti se vremenom akumulira. Dijete uči povezivati milost s bezuvjetnom ljubavlju i saosjećanjem. A kako to snažno utiče na njegovo samopouzdanje, poželjet će to isto prenijeti svojoj djeci.

Zbog toga se nikada ne smije potcijeniti lančani efekat roditeljskog ponašanja. Indirektno učimo svoju djecu kako će se odnositi prema našim unucima, a oni prema svojoj djeci. Tako nastaje prelijepo međugeneracijsko naslijeđe koje s vremenom postaje sve snažnije.

Ako djecu ne naučimo milosti, kako će je oni znati pokazivati drugima, kao što vidimo u primjeru El-Akra’a?

Roditelj je pastir – i mora biti milostiv

Abdullah ibn Omer prenosi da je Allahov Poslanik ﷺ rekao:

„Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado…“ [4]

Iz ovog hadisa učimo o vezi između roditeljstva i vođstva. Sličan događaj kao s El-Akra’om desio se u vrijeme hilafeta Omera ibn el-Hattaba (radijallahu ‘anhu), kada je jedan od njegovih namjesnika došao kod njega.

Vidjevši Omera kako ljubi dijete koje mu sjedi u krilu, rekao je:

„O vođo pravovjernih, zar ljubiš dijete, a ti si vođa pravovjernih?!“

Omer je odgovorio:

„Šta mogu ako te je Allah lišio milosti?“

Zatim ga je smijenio riječima:

„Ako nemaš milosti prema svojoj djeci, kako ćeš je imati prema onima za koje si odgovoran?“

Iz ovoga se jasno vidi veza između roditeljstva i vođstva: oboje zahtijeva milost kao ključnu osobinu.

Milost rađa milost

Na kraju hadisa, Poslanik ﷺ iznosi ozbiljno upozorenje:

„Onome ko ne pokazuje milost, neće biti ukazana milost.“

Poslanik ﷺ nas uči da ćemo, kao nesavršeni ljudi, u Džennet ući samo Allahovom milošću.

Ako čovjek ne pokazuje milost prema drugima, a posebno prema svojoj djeci, kako može očekivati Allahovu milost bez koje nema spasa?

Poslanik ﷺ je rekao:

“Budite milostivi prema onima koji su na Zemlji pa će vam se smilovati Onaj koji je na nebesima.“ [5]

A milost mora početi u kući da bi se odrazila i izvan nje.

Ljubav se mora pokazivati na različite načine

Ljubav je snažan osjećaj koji živi u srcu svakog bića. Bilo da je to ljubav vjernika prema Allahu, ljubav između supružnika, ljubav djeteta prema roditeljima ili roditelja prema djetetu — to je osjećaj sa toliko slojeva značenja da ga je teško opisati riječima.

Ljubav je emocionalna nit koja povezuje porodice i društvo — ali ta ljubav se mora izražavati fizički, verbalno i emocionalno.

Svakodnevnim pokazivanjem ljubavi, zagrljajima i poljupcima kada god imamo priliku, gradimo emocionalnu vezu koja djecu veže za ono što je čisto, zdravo i dobro.

Molimo Allaha da nas učini od onih koji imaju milostivo srce i koji tu milost pokazuju riječima i djelima.

Autor:Abu Hudhayfah Monsur

izvor: islam21c

[1] Sahīh Muslim, 2,318a; https://sunnah.com/muslim:2318a

[2] Rivero, E. (2013), Lack of parental warmth, abuse in childhood linked to multiple health risks in adulthood, UCLA

[3] Musnad Ahmad, 7,576

[4a] Sahīh al-Bukhārī 7,138; https://sunnah.com/bukhari:7138

[4b] Sahīh Muslim, 1,829a; https://sunnah.com/muslim:1829a

[5] Tirmidhi, 1,924; https://sunnah.com/tirmidhi:1924

prevod i obrada: akos.ba

Izvor:akos.ba