Connect with us

USK

Sanski Most: “Arkanovci” odveli i ubili 64 Bošnjaka i Hrvata, za zločin niko nije odgovarao (VIDEO)

Published

on

Iznošenje žalbi na presudu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, koji su osuđeni na po 12 godina zatvora za zločine počinjene u BiH, bit će održano 24. i 25. januara ove godine pred Žalbenim vijećem Međunarodnog mehanizma za krivične sudove

Haris Talić je krajem septembra 1995., samo sedam dana prije svog 22. rođendana, bio među 64 Bošnjaka i Hrvata koje su pripadnici paravojnih formacija iz Srbije i lokalni Srbi zarobili u Sanskom Mostu i odveli do mjesta Sasina, gdje su likvidirani.

Za ovaj masovni zločin niko nije procesuiran, a nisu za to osuđeni ni Jovica Stanišić i Franko Simatović, na čiju će presudu u naredna dva dana – 24. i 25. januara – pred Žalbenim vijećem Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS) biti iznesene žalbe.

Alma Talić je sa svojim suprugom Harisom i njihovo dvoje djece živjela u naselju Poljak, nakon čega su se smjestili u naselju Šehovci s bošnjačkim stanovništvom koje je u Sanskom Mostu ostalo 1995. godine, piše Detektor.

Prema njenim riječima, u septembru 1995. u Šehovcima se pojavljuju “Arkanovci”, koji su se od ostalih razlikovali po specifičnim frizurama, s njima su bili i “lokalni Srbi”, a vidjela ih je kako prolaze niz put u ovom naselju.

U tom periodu, priča Alma, odveden je njen suprug, u autobusu sa ostalima. Dok je uspavljivala djecu, kako se prisjeća za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), na ulici se stvorila gužva i pričalo se da “kupe ljude”.

“Samo najednom sam vidjela kako on skoči iz sobe i otrča uz put. Pitam rodice: ‘Kud ode Haris?’ Rodica kaže da je ‘došao neki autobus i da kupe ljude autobusom’. I ja sam njega vidjela uz put i zovnula sam ga po imenu: ‘Harise, Harise.’ On se samo meni okrenuo i rekao: ‘Pazi mi djecu…’”, prisjeća se Alma zadnjeg susreta sa suprugom.

Za Harisom je ubrzo, kako priča, potrčao njegov brat. Međutim, njen suprug je već bio u autobusu koji je krenuo, a Harisovom bratu je neki čovjek rekao da se skloni i vrati, jer ti autobusi “ne idu u pravom smjeru”.

Nekoliko dana nakon suprugovog odvođenja, Alma je sa tada trogodišnjom kćerkom i devetomjesečnim sinom napustila Sanski Most i prešla u Zenicu, gdje je preko Crvenog krsta pokušavala da sazna za suprugovu sudbinu javljajući se svim relevantnim institucijama, sve dok 1996. u Sasini nije otkrivena grobnica.

“Pričalo se da su navodno otišli do hotela, da su odatle izvodili ljude, potrpali ih u autobuse, i pravac Sasina”, kaže Alma Talić i dodaje kako Harisa poslije ekshumacije nije mogao prepoznati njegov brat, već čovjek koji se nalazio pored, kao i da je htjela prisustvovati uviđaju, ali da joj to nije bilo dozvoljeno.

“ARKANOVCI” U GRADU

Za ubistva u Sasini su optuženi bivši funkcioneri srbijanske Službe državne bezbjednosti (SDB) Jovica Stanišić i Franko Simatović, ali su oni presudom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) oslobođeni optužbi za ovaj zločin. Ta presuda je kasnije ukinuta, ali su Stanišić i Simatović presudom Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS) iz juna 2021. ponovo oslobođeni odgovornosti za zločin u Sasini.

Iznošenje žalbi na presudu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, koji su osuđeni na po 12 godina zatvora za zločine počinjene u BiH, bit će održano 24. i 25. januara ove godine pred Žalbenim vijećem Međunarodnog mehanizma za krivične sudove.

Spomen-obilježje ubijenim u Sasini kod Sanskog Mosta (Foto BIRN BiH)

Prvostepeno vijeće je u ovom predmetu, kako se navodi, imalo u vidu iskaze svjedoka koji su izvršioce nazivali “Arkanovcima” ili “Arkanovim vojnicima” i koji su rekli da su neki od njih govorili “srpskim narječjem”, te da su ih u Šehovcima tjerali da uđu u autobuse. Pored toga, Vijeće je imalo u vidu da su ti vojnici, “sa oznakama na rukavima u čijoj je sredini bila glava neke životinje”, tjerali ljude kod hotela “Sanus” da uđu u autobuse, kao i da su neki od njih u hotelu vidjeli Željka Ražnatovića Arkana u uniformi sa istim oznakama.

“Pretresno vijeće zaključuje da je 19., 21. ili 22. septembra 1995. godine jedna grupa ljudi prevezla izvjestan broj zatočenika u Sasinu, u općini Sanski Most, gdje je ubijeno najmanje 64 njih”, navodi se u presudi.

U toj presudi je konstatovano da su pripadnici “Srpske dobrovoljačke grade” (SDG) 20. septembra 1995. godine, ili približno tog datuma, u blizini Trnove u općini Sanski Most iz vatrenog oružja ubili 11 ljudi nesrpske nacionalnosti, dok je jedina preživjela osoba tada teško ranjena.

Osim ubistava, optužnica protiv Simatovića i Stanišića navodi da su u hotelu “Sanus” pripadnici SDG-a zatočili između 30 i 40 muškaraca u jednoj maloj prostoriji i surovo ih tukli, zbog čega su dvojica i preminula, da je u hotelu bilo i silovanja žena, kao i da su neki zatvorenici odvođeni u druge zatočeničke centre na području Sanskog Mosta.

POMOĆ “DOJUČERAŠNJIH KOMŠIJA”

Sadmir Alibegović, predsjednik Udruženja logoraša Sanski Most, kaže kako su preživjeli i svjedoci ispričali da se pred sami kraj rata, odnosno kada jedinice Petog korpusa Armije BiH dolaze na rubne dijelove ove općine, na ovom području pojavljuju paravojne formacije iz Srbije sa Arkanom na čelu i formiraju logore u gradskoj kotlovnici hotela “Sanus”, u “Betonirci” i “Sana-keramu”.

“Preostalo civilno stanovništvo su skupili u naselje Šehovci, gdje je u nekih 20-ak kuća bilo oko 800-900 civila, koji su spavali po baštama, štalama, kućama. “Arkanovci” su odlazili u to naselje, otimali su imovinu, zlostavljali, premlaćivali, seksualno zlostavljali žene. Iživljavali se na sve moguće načine”, navodi Alibegović.

Prema njegovim riječima, zlodjela nisu radili samo “Arkanovci”, već su pomoć pružale i dojučerašnje komšije koji su im govorili koga i gdje će odvoditi, pritvarati, zatvarati, odnosno ubijati.

“Tako da se desilo da je jedna grupa od 11 civila odvedena u naselje Trnovu, gdje su jedno vrijeme držani u kući Senada Šupuka, i tu su na najsvirepiji način ubijeni iz vatrenog oružja. Njihova su tijela ostala tu”, kaže Alibegović.

Druga grupa od 66 civila, među kojima je bila i jedna žena – prema riječima Alibegovića, koji je i sam prošao kroz više logora – potrpani su u autobuse i iz tih logora odvezeni u pravcu Sasine, gdje su mučeni i ubijani, a samo su dvije osobe preživjele.

“Kasnije, pod farovima tih istih autobusa, došle su tu bile radne mašine, potrpali su tijela u masovnu grobnicu Sasina, u blizini katoličke crkve”, dodaje Alibegović.

Predsjednik Udruženja logoraša Sanski Most još navodi da tu nije bio kraj ubistvima na ovom području, koja su se nastavila na više lokacija sve do dolaska Armije BiH.

NEZADOVOLJSTVO ŽRTAVA

Haško tužilaštvo je za zločine počinjene u Trnovi i Sasini optužilo Željka Ražnatovića zvanog Arkan, a optužnica je navodila ubistva, okrutno postupanje, silovanje koje su u septembru 1995. počinili pripadnici paravojne grupe poznate pod nazivom “Srpska dobrovoljačka garda”, odnosno “Arkanovi tigrovi”, ali mu suđenje nikada nije počelo i postupak protiv njega je obustavljen nakon što je ubijen u Beogradu.

Tokom obnovljenog postupka u MMKS-u su u ljeto 2021. Stanišić i Simatović osuđeni na po 12 godina zatvora samo zbog njihove uloge u zločinima koje je počinila specijalna jedinica SDB-a Srbije u Bosanskom Šamcu, ali su oslobođeni optužbi za zločine počinjene u Hrvatskoj, kao i u Bijeljini, Zvorniku, Doboju i Sanskom Mostu, odnosno za jedno od zadnjih masovnih ubistava u Sasini i Trnovi.

Članovi porodica Sanjana ubijenih u septembru 1995. ne kriju nezadovoljstvo što niko od odgovornih niti počinilaca – više od četvrt stoljeća – nije procesuiran za ove zločine.

Alibegović kaže da su tužilaštva prikupila jako dosta dokumentacije i građe, ne samo za ubistva u Sasini i Trnovi već za zločine počinjene na cijelom području Sanskog Mosta, ali da se, iz razloga nepoznatih žrtvama, optužnice ne podižu.

Alma Talić priča da, zbog emocija koje je savladaju, ne može da ode u Sasinu na mjesto zločina gdje je ubijen njen suprug, ali navodi da odgovorni moraju biti procesuirani.

“Nije mi bilo lako s bebom od devet mjeseci i još jednim djetetom od tri godine, nakon svih proplakanih noći. Ljudi su odvedeni ni krivi ni dužni. Moj muž ništa nije kriv. Neka svako odgovara za svoje”, zaključuje ona.

USK

Policija plijeni imovinu narkobosa iz Krajine Cezara: Pronađeni skupocjeni satovi, sakrio vozila vrijedna 300.000 eura!

Published

on

By

Kantonalni sud u Bihaću donio je rješenje kojim se Agenciji za upravljanje oduzetom imovinom dozvoljava privremena zaplijena imovine 38-godišnjeg narkobosa iz BiH Dine Muzaferovića Cezara.

Federalne agencije za upravljanje oduzetom imovinom boravile je prošle sedmice u Krajini, gdje po rješenju Suda obavljena zaplijena – privremeno raspolaganje imovine Muzaferovića u Velikoj Kladuši.

Ručni sat zlatne boje

Radi se o dvije kuće. Osim toga, po rješenju Suda, od Cezara su oduzeti skupocijeni satovi. Jedan je ručni sat zlatne boje, ali i zlatni nakit.

Osim toga, policija je tražila i njegova vozila. Mercedes, Porše, Audi i motor marke Yamaha.

No, dva vozila nisu pronađena.  Porše i Mercedes. Jedan je prebačen u Hrvatsku prije dolaska policije, a drugi na područje Bijeljine.

Za njima će biti raspisana Interpolova potjernica. Vjeruje se da je vrijednost vozila veća od 300.000e eura.

Cezarovoj grupi, podsjećamo, koja je harala Hrvatskom stavlja se na teret da su od početka 2022. do 24. maja 2023. u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Nizozemskoj i Belgiji kontinuiranom nabavkom i daljnjom prodajom raspolagali s najmanje 23 kilograma kokaina, 87 kilograma heroina, 131 kilogramom marihuane i 100 kilograma hašiša.

Kilogram kokaina

USKOK navodi da je grupa prodavala kilogram kokaina za najmanje 30.000 eura, kilogram marihuane za 1.600 eura te 100 grama hašiša za 500 eura.

Muzaferović trenutno služi četverogodišnju zatvorsku kaznu u Italiji gdje je izručen iz Njemačke.

Cezara Europol smatra “visokovrijednom metom”.

Avaz

Nastavi čitati

USK

Policija USK ima novi radarski sistem protiv prekršaja u saobraćaju

Published

on

By

Policija Unsko-sanskog kantona je počela koristiti novi sistem za borbu protiv prekršaja u saobraćaju.

Naime, iz kantonalnog MUP-a su saopćili da je u funkciji stacionarni radarski sistem sa OCR kamerama koje imaju mogućnost optičkog prepoznavanja znakova.

Ovim sistemom se registruje prekoračenje brzine, uz prepoznavanje registarskih tablica, neregistrovanih vozila te prati kretanje učesnika u saobraćaju.

Iz MUP-a USK su poručili vozačima da poštuju saobraćajne propise, tj. da čuvaju svoj i tuđe živote.

Nastavi čitati

BiH

Šta je bio plan agresora: Državni udar i postavljanje Fikreta Abdića koji bi potpisao kapitulaciju RBiH

Published

on

By

Na današnji dan 2. maja 1992. godine sprečavanjem jedinica tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) da zauzmu zgradu Predsjedništva BiH odbranjena je nezavisna i samostalna Bosna i Hercegovina.

Teritorijalna odbrana BiH je u aprilu 1992. godine uspješno blokirala kasarne JNA, no većih konfrontacija nije bilo. Prvog maja pojačano je granatiranje Sarajeva, a zabilježena su kretanja jedinica JNA i oko grada.

Tog dana agresorske snage su zauzele centar Vogošće, a napadnuti su Visoko i Breza. Odgovor TO BiH je bila blokada komande druge vojne oblasti JNA.

Vodstvo Republike BiH predvođeno predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem je pokušavalo izbjeći otvorene sukobe JNA i TO BiH, no 2. maja 1992. godine situacija je eskalirala.

Pakleni plan agresora

Prva eskalacija se dogodila u podne 2. maja u Domu JNA u Sarajevu. Teritorijalci sa područja Starog Grada su ušli da pregovaraju sa načelnikom, no tada je došlo do pucnjave u kojoj je potpukovnik JNA Bogoje Božinovski ubio branioca Asafa Hadžića, a obračun je nastavljen sve do konačne predaje pripadnika JNA.

 

U isto vrijeme tri kolone JNA sa tenkovima, oklopnim transporterima i kamionima su se uputile prema centru grada. Kolona se probila do Skenderije, prešavši most, i nalazeći se svega stotinjak metara od zgrade Predsjedništva BiH.

Plan agresora je bio zauzeti ključne objekte u gradu, uključujući i zgradu predsjedništva, nakon čega bi odbrana grada, pa i same države bila gotovo nemoguća.

No na put su im stali hrabri branioci grada. Jedinice specijalne jedinice MUP-a RBiH, kao i Teritorijalci su se suprotstavili koloni, a preciznim antitenkovskim projektilima onesposobljena su oklopna vozila JNA.

Pukovnik Milan Šuput predaje se sarajevskim braniocima

Na Trgu Austrije, na Bistriku, gdje je bila komanda Druge vojne oblasti, odnosno komanda JNA za cijelu BiH i dijelove Hrvatske, tog dana bio je general JNA Milutin Kukanjac, koji je naredio da iz Vojne bolnice krene specijalna jedinica prema Skenderiji. No i taj napad je zaustavljen. Jedan od legendarnih branioca grada Nusret Šišić Dedo je sa improvizovanom protivoklopnom napravom pogodio jedno od borbenih vozila.

Veličanstveni otpor

S druge strane grada, iz komande JNA na Bistriku pukovnik Milan Šuput, koji je komandovao svim specijalnim jedinicama Druge armijske oblasti, krenuo s borbenim vozilima kroz Dobrovoljačku ulicu (danas Hamdije Kreševljakovića). Na mostu Čobanija prešli su Miljacku i stali pored zgrade Pošte.

Tada je zapaljena zgrada Pošte, čime je hiljade telefonskih priključaka ostalo bez funkcije. No, ponovo su agresorski vojnici zaustavljeni, pogođeno je borbeno vozilo, specijalci JNA su se zabarikadirali u podrumu BKC-a.

 

Nakon žestokih borbi koje su trajale do narednog jutra specijalci JNA zajedno sa pukovnikom Milanom Šuputom su se predali borcima TO BiH koje je predvodio Dževad Topić.Zarobljavanje predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića

U isto vrijeme, u poslijepodnevnim satima 2. maja 1992. godine predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović se vratio u Sarajevo s mirovnih pregovora u Lisabonu. Nakon slijetanja na sarajevski aerodrom Izetbegović je zarobljen i sproveden u kasarnu u Lukavicu. Tada su uslijedile gotovo nadrealne scene kada se uživo za vrijeme emitiranja Dnevnika TV BiH saznalo za otmicu predsjednika.

https://www.youtube.com/watch?v=46eI4XcYK5U

Narednog dana, 3. maja vođeni su pregovori da se oslobodi predsjednik Izetbegović koji je trebao biti razmijenjen za generala Kukanjca i ostale članove komande JNA.

Dogovor je uz posredovanje kanadskog generala McKenzieja postignut i uslijedila je razmjena. No prilikom razmjene došlo je do incidenta u ulici Dobrovoljačka gdje je ubijeno šest pripadnika JNA. Kasnije se pomenuti događaj koristio za propagandne svrhe, te je godinama predmet raznih manipulacija, no presudom međunarodnog krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu utvrđeno da je kolona JNA bila legitimni vojni cilj.

O samom incidentu je govorio i prvi svjedok događaja, general Kukanjac.

“Pošto se mnogo manipulisalo, lagalo, izmišljalo o tome kol'ko je stradalo u Dobrovoljačkoj ulici, vreme je jednom da se kaže tačno, a to mogu samo ja. U toj Dobrovoljačkoj ulici oni su napali sanitetsko jedno vozilo i poginuo je jedan vojnik, Tomović Zdravko iz Han Pijeska. Tri pukovnika: Sokić Miro, Radulović dr Budimir i Mihailović Boško. Jedan potpukovnik, Jovanić Boško i jedna žena, muslimanka Šuko Nurmela… Znači, šest osoba je stradalo od 261. Valjda su ovi u Beogradu izgubili strpljenje što mi nismo stradali, što ne stradamo. Te laži koje su prosute oko Dobrovoljačke nešto je najsramnije što se može čuti. Ja sam se borio da to obelodanim. Novosti nisu smele, Politika – ma ni govora. Televizija Srbije – ma ni govora. Radio Beograd – ma kakvi”, govorio je Kukanjac.

Mnogi smatraju da je agresor u konačnici imao za plan povezati sve ključne tačke, odnosno vojne objekte u gradu, zauzeti Predsjedništvo, izvršiti državni udar i postaviti Fikreta Abdića za novog predsjednika Predsjedništva BiH koji bi potpisao kapitulaciju RBiH, piše Klix.

No, hrabri branioci grada su uspjeli zaustaviti takve planove. Prema procjenama u napadu JNA na Sarajevo 2. maja poginulo je 35 agresorskih vojnika, a oko 200 ih je zarobljeno. Već 12. maja skinuta je maska sa tobožnje narodne armije, te je 2. vojna oblast JNA preimenovana u Vojsku Republike Srpske.

Neuspjehom i totalnim porazom tog sudbonosnog 2. maja agresor je shvatio da je zauzimanje grada nemoguća misija te je uslijedila totalna opsada i blokada grada koja je trajala 1.425 dana.

Nastavi čitati

Najčitanije