Connect with us

Magazin

Tito je bio veliki ženskaroš. Sa prvom ženom imao je četvero djece, najveća ljubav bila mu je sekretarica

Published

on

Josip Broz Tito je bio jugoslavenski komunistički revolucionar, državnik, diplomata, lider Saveza komunista Jugoslavije, doživotni predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i – veliki ženskaroš.

Iako na prvi pomen njegovog ljubavnog života svima na pamet padne Jovanka Budisavljević, Tito je volio i druge žene i bio je u braku i pre nje, prenosi Nova.rs.

Tito: Prva supruga Ruskinja

Njegova prva supruga je bila Ruskinja Pelagija Belorusova. Prvo su sklopili crkveni brak, a zatim i građanski u junu 1919. godine.

Za Tita se udala kada je imala samo 14 godina. Njemu je tada bilo 26. Upoznala ga je kao ratnog zarobljenika kada ga je spasila od kontrarevolucionara.

Tito i Pelagija su imali četvoro djece. Prvo je umrlo odmah po rođenju. Drugo dvoje su umrli kao djeca. Preživjelo je samo četvrto dete.

Nakon Titovog hapšenja 1928. zbog komunističke propagande, Pelagija se sa sinom vratila u Rusiju. Tito je po izlasku iz zatvora bio ljut na nju jer je sina Žarka dala u dom za nezbrinutu djecu.

Zvanično su se razveli u aprilu 1936. godine.

Drugi put Tito se oženio u oktobru 1936. godine u Moskvi Lucijom Bauer. Njeno je pravo ime bilo Ana Koenin. Ona je bila udata za jednog visokog službenika njemačkih komunista, koji je nakon dolaska Hitlera na vlast uhapšen i osuđen na 15 godina zatvora.

Ilegalni rad

Međunarodna organizacija Crvene pomoći potom je organizovala odlazak njegove supruge u Moskvu, gdej je dobila pseudonim Lucija Bauer.

Tito i Lucija su se vjenčali 1936. On je tada imao 44 godine. Ona navodno 22. Nedugo nakon vjenčanja Tito je “otišao na ilegalni rad u Jugoslaviju”. Slao joj je ljubavna pisma, uvjeravajući je da je ljubav njegovog života.

Nakon što ju je Staljinova tajna policija optužila da je njemački špijun, Lucija je 1937. streljana u moskovskom zatvoru.

Brozova sljedeća velika ljubav bila je bila Herta Has. Bogata Slovenka jevrejskog porekla od njega je bila mlađa 22 godine. Biografi se još uvijek ne slažu potpuno jesu li se ona i Tito uopće vjenčali.

Dok jedni tvrde da su to učinili 1939. u Zagrebu, drugi govore da ta veza nikad nije bila ozakonjena.

Ono oko čega se slažu jeste da je Tito, dok je bio s Hertom, imao ljubavnicu Davorjanku Paunović kojoj tada nije bilo ni 20 godina. U isto vrijeme, Herta je Titu rodila sina Aleksandra Mišu Broza.

Tokom rata Tito je upoznao Davorjanku Zdenku Paunović. Ona je kasnije postala njegova sekretarica i domaćica Belog dvora gde je Tito živio.

Krenula na front

Nakon četiri godine ljubavi s Hertom, Zdenka je zauzela mjesto uz velikog vladara. Kad je počeo Drugi svjetski rat, ona je krenula sa njim na front.

S Titom je prošla kroz najteže situacije. Navodno je i nekoliko puta mijenjala identitet. Govorilo se da ima veliki utjecaj na Tita i da je kasnije kao predsjednik odluke donosio po njenim sugestijama.

Koliki je njen utjecaj bio govori i to da je na jednom sastanku najužeg partijskog rukovodstva tema bila samo ona.

Tada im je Tito rekao:

“Radite šta hoćete, ali ja bez nje ne mogu“.

Prema službenoj verziji, Davorjanka je preminula 1946. godine od tuberkuloze. Tito ju je sahranio u dvorištu Belog dvora u Beogradu jer mu je bila najveća ljubav, piše net.hr.

Njeno ime kasnije se nije pominjalo. Ubrzo će njeno mjesto zauzeti svima poznata prva dama Jugoslavije.

Jovanka Budisavljević bila je 32 godine mlađa od Tita. U ratu se istakla kao mlada partizanka. Imala je i čin majora.

Desant na Drvar

Tito ju je upoznao u vrijeme desanta na Drvar. Kasnije ju je doveo u svoju rezidenciju gdje ju je zaposlio kao domaćicu.

Pojedini izvori tvrdili su da je Jovanka praktično politički namještena Titu kako bi se on malo smirio jer je bio navodno prilično nezasitan kad su žene u pitanju.

Prema nekim dokumentima, Jovanku je u Titovo okruženje doveo Ivo Krajačić Stevo, načelnik komunističke tajne policije (OZNA).

Jovankina sestra Nada Budisavljević uvijek je tvrdila da je Tito volio i cijenio Jovanku, a i ona je voljela njega. U dokumentarcu RTS-a ispričala je kako su ona i druga sestra Zora nakon rata živjele u sirotištu sve dok ih Jovanka nije pronašla i odvela u Užičku 15, Titovu rezidenciju u kojoj je radila.

Vijest o skorom venčanju u početku ih nije veselila.

„Ona je Zori i meni jednog dana, 1952. godine, rekla da će se udati za Tita. Nas dvije smo zanijemile na isti način na koji smo zanijemile kad nam je rekla da nam je brat umro. To je bilo kao da nam je rekla da će se udati za svetog Petra! Ili da će se udati za gospodina Boga.

Tito je tada bio ikona za sve nas, pa i za nju. Ja i sestra Zora rasplakale smo se na vijest o udaji jer smo mislile da će nas vratiti u dječji dom“, prisjetila se Nada, kojoj je Tito ipak dozvolio da ostane.

Kum bio Ranković

Jovanka i Tito vjenčali su se u aprilu 1952. godine. Kum im je bio Aleksandar Ranković, šef Državne bezbjednosti, piše biografija.org.

U početku gotovo niko u zemlji nije znao da su sklopili brak jer svadba je bila tajna.

Ceremonija se odigrala nedaleko od Iloka, u Titovoj vili uz Dunav, u užem krugu ljudi.

Njih dvoje nisu imali djece. Mada se šuškalo da su se formalno razveli krajem 70-ih godina 20. vijeka, Jovanka Broz je ostala uz Tita do njegove smrti 1980. godine.

I dok je spolja među njima sve djelovalo skladno, njihov odnos nije bio idiličan, pogotovo tih 1970-ih.

Posljednjih nekoliko godina njegovog života Jovanka navodno nije ni viđala svog supruga.

Pred kraj Titovog života 1978. čak je i britanski ambasador shvatio šta se događa, pa je u London poslao poruku sadržaja:

“Tito je potpuno sam!“

Uz njega više nije bilo ni žene ni prijatelja. Ubrzo će početi da se raspada i ono što je stvorio – Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

Magazin

(FOTO) Dok je Raza pozirala za Instagram, džeparoš je pokušao opljačkati: ‘Sad će i on postati popularan’

Published

on

By

Popularna bh. influenserica Razija Čolaković prilikom boravka u našem glavnom gradu je doživjela veliku neprijatnost. Šetajući kroz Ferhadiju, ona je zastala nakratko pozirajući fotografu, no ono što je u tom trenutku zabilježeno definitivno je neobična situacija.

U momentu nastanka fotografije, iza Razinih leđa jasno se vidi kako džeparoš otvara njen ruksak i pokušava je opljačkati. Šta se dalje desilo, nije viđeno na fotografiji, no Raza se oglasila ovim povodom.

Po prvi put otkako dolazim u Sarajevo, desio mi se pokušaj džeparenja, tj. pljačke i to tako fino, lagano i najnormalnije dok sam ja pozirala za slikanje.

Prijateljica me slika, kao što vidite, ja pravim poze a lik je lagano prišao iza mojih leđa, otkopčao ruksak, u tom momentu moja prijateljica prilazi i viče na njega, ja se okrećem njemu pogledam ga u oči u kažem, potpuno smirena: E jesi našao koga ćeš džepariti, sinko ja sjedim po tri sata na tiktoku za pet maraka!

I potpuno smireno zakopčam ruksak.

Ove se smiju i vrište na njega u isto vrijeme, rekli smo mu pozvat ćemo policiju ako se ne udaljiš. Bio je poprilično agresivan, pa smo morale vikati nasred Baščaršije. Srećom, nije uspio ništa uzeti. Negdje sam sadake podijelila“, napisala je Raza.

Na kraju se i našalila zaključivši: “Hej ako ništa, evo imamo nas dvoje zajedničku fotku, sad će i on postati popularan.”

 

Nastavi čitati

Magazin

Hadžihafizbegović: Nađite mi Bošnjaka koji je ikada javno rekao da su Srbi genocidni, polit ću se benzinom

Published

on

By

Emir Hadžihafizbegović pružio je podršku srbijanskoj novinarki Snežani Čongradin koja je kritikovala Aleksandra Vučića zato što tvrdi da se usvajanjem rezolucije o genocidu u Srebrenici građanima Srbije želi pokazati da su “genocidan narod”.

Njegov tekst, koji je objavljen na Danas.rs, prenosimo u cijelosti:

Iako sam zauzet snimanjima i to daleko od Sarajeva, iako živim skoro godinu sa čvrstom odlukom da se na duži period javno ne oglašavam, iako sam osvijestio svu grotesku nažalost mračnog i nimalo smiješnog balkanoidnog Montyja Pythona, koji se s malih ekrana i u životima našim ne gasi evo već 35 godina, nisam mogao ostati ravnodušan na tekst u listu Danas – “Bošnjaci su naša braća”(bar je tako prenijet na bosanskim portalima) novinarke Snežane Čongradin.

Šta reći osim da stavovi, mišljenja, poruke i zaključci ove posebne i vrsne novinarke u spomenutom tekstu bude u meni daleku asocijaciju na Williama Faulknera, čuvenog američkog pisca, koji je prilikom svog obraćanja u Švedskoj akademiji, a prilikom primanja Nobelove nagrade svoj govor završio rečenicom: “Ne pristajem na kraj čovjeka.”

Istu rečenicu 33 godine kasnije s istog mjesta, primajući također Nobelovu nagradu za književnost, 1982. godine izgovorio je Gabriel Garcia Marquez s umjetnom didaskalijom, kako citira Faulknera.

I zaista kad pomisliš da đavoli dobijaju još jednu bitku nad anđelima, da tama mijenja svjetlo, da zlo nadvladava dobro, da zdrav razum nestaje pod pritiskom “zakržljale zločinačke psihologije”, pojavi se ovaj tekst, ova velika Snežana, ova novina, ovi ljudi koji u toj novini rade. Hvala vam svima, dragi danasovci, Snežani posebno.

Mi, vaša braća Bošnjaci, nismo i nećemo nikada izgovoriti tu morbidnu i blasfemičnu rečenicu o genocidnom narodu. To nikada nisu izgovorile ni Majke Srebrenice ni Alija Izetbegović ni Bakir sin mu, nijedan pripadnik Armije BiH u kojoj su herojski ginuli i naša braća Srbi niti će to izgovoriti ijedan stanovnik Bosne i Hercegovine koji nije Srbin. Nikad, nikad i nikad. Mi dobro znamo ko su počinioci genocida i da to sa narodom nema veze.

Jedino k'o srbijanskom narodu, domaćinu i dobroj seljačkoj duši u srcu Šumadije, jedino k'o Novaku Đokoviću, Mihajlu Pupinu, Svetozaru Markoviću, Draganu Džajiću, časnom i ponosnom solunskom ratniku pokopanom negdje u vrletima srbijanskih planina, mom velikom bratu Radovanu Bigoviću, tom moralnom svetioniku Srpske pravoslavne crkve, Nikoli Jokiću, Divcu, Tanji Peternek, Lanetu Gutoviću, Anici Dobroj, generalu Mišiću, kralju Aleksandru, Draganu Nikoliću, Mileni Dravić, Bori Todoroviću, Ljubi Tadiću, Dadi Vujasinović, Đorđu Balaševiću, Peri Lukoviću, Rambu Amadeusu, Nenadu Čanku, Miri Trailović, Tozovcu, Čkalji, Sonji Savić, Dušku Kovačeviću, Dragoslavu Mihajloviću, Miliću od Mačve, Latinki Perović, Crnjanskom, Kokanu Mladenoviću, Zoranu Radmiloviću, Bogdanu Bogdanoviću, Radomiru Konstantinoviću, Slavku Ćuruviji, Borki Pavićević, Bori Spužiću Kvaki, Tomi Zdravkoviću, Goranu Markoviću, Mikiju Jevremoviću, Nenadu Bjekoviću, Kići, Moki, Obradoviću, Olji Ivanjicki, Miji Aleksiću, Dušku Radoviću i još stotinama hiljada i miliona ljudi jednog ponosnog naroda “prišiva” termin genocidni i stavlja povijesnu stigmu jednoj zemlji i njenom plemenitom narodu jeste Aleksandar Vučić.

I jeste Srpska pravoslavna crkva. I jeste Dačić, jeste Brnabić, jeste Šešelj, jeste Bokan, jeste Marić Milomir, jeste Vulin, jeste Vučićević, jeste Kusturica, jeste Pink… Jesu tabloidi srbijanski, jeste Mile Dodik, jesu ona dvojica giliptera četnika Mandić i Knežević iz Crne Gore. Nađite mi jednog Bošnjaka koji je javno ikada rekao da su Srbi genocidan narod, polit ću se benzinom i zapaliti.

Ova gore spomenuta elita srbijanskog društva, dakle vlast i mediji njihovi na dnevnoj bazi izgovaraju po pet puta da su Srbi genocidan narod. O tempora, o mores. Ko ovdje koga ponižava? A znate zašto to izgovaraju?

Njihova formula je jednostavna, pragmatična i zove se “spasimo se, je-eš cijenu”, znajući da je kraj blizu, njima treba haos, novi sukob, krv, granate, jauk majki svakojakih.

Njima trebaju mržnja i strah, ponovo razrušeni gradovi i ljudske duše. Treba im magla od isparavanja srbijanske, bošnjačke i krvi inih dječaka, krvi nad tijelima mrtvih vojnika.

Kroz tu maglu od krvi nekih novih “Košara” i djece poslane u rat lakše se bježi van svoje zemlje, kroz tu krvavu maglu lakše se dižu avioni iz Laktaša i sa Surčina, jedni prema Moskvi, drugi za Bahrein i Emirate.

Kroz tu krvavu maglu teško se vide milijarde pokradenih eura od naraštaja svog, a kojeg oni brižno uče i na dnevnoj bazi edukuju da pripadaju genocidnom narodu.

Osim njih “ološa iz čitanke”, niko i nikad tu blasfemiju nije izgovorio ni u Bosni ni u Hrvatskoj ni na Kosovu niti igdje u Evropi, niti igdje u svijetu. Jedino je Vladimir Putin rekao s početka rata u Ukrajini da je u Srebrenici počinjen genocid. Izjava se vrlo lako može pronaći. Izrečena je u kontekstu nadolazećeg pakla i rata između Rusije i Ukrajine, naravno ni ruski predsjednik nije spominjao narod nego zlikovce.

Zato, sestro naša Snežana i hrabri danasovci, završavam. Jednom su me pitali u nekim novinama šta smatram najvećim izumom na svijetu. Odgovorio sam: “Ogledalo.”

“Zašto?”, pitala me novinarka. – “Zato”, rekao sam, “što nema većeg meraka i satisfakcije u ljudskom životu nego prije pranja zuba ujutro u toaletu sam sebi u ogledalo reći: ‘Đe si, majstore?'”.

Snežana, sestro, ti i tvoje kolege u Danasu prolazite teške kušnje, napade, pritiske, ali kad god vam je teško, sjetite se da ima ogledalo u vašem kupatilu. Ogledalo i tri magične riječi: “Đe si, majstore?”.

Zbog te tri magične riječi život ima smisao. I zato Faulkner i Marquez i svi mi s “planete Malog princa”, svi mi spušteni iz Ujevićevog “pobratimstva ljudi u svemiru”, ne pristajemo na kraj čovjeka. Volim te, draga sestro Snežana, jako i iskreno. Manje “peku rane” poslije tvog teksta. Hvala ti u ime svih nevino poubijanih ljudi u Srebrenici. Hvala tvojoj novini Danasu jer Danas nije samo novina, to je štampani dokument o jednom zlom vremenu i odvažnim i hrabrim ljudima u njemu.

Nastavi čitati

Magazin

Ovo su najopasnije zemlje za posjetiti u 2024. godini

Published

on

By

Index.hr
Nastavi čitati

Najčitanije