Legendarni jugoslavenski boskerski šampion Marijan Beneš preminuo je na današnji dan prije pet godina.

Bio je simbol države koja je nestala, kao i sve ono što je on stvarao i bio. Ali ostao je na nogama, šampionski, do kraja…

Rođen je u Beogradu 1951. u porodici nastavnika Josipa i Marije, koji su imali još tri sina – Josipa, Antuna i Ivicu, i kćer Ljiljanu, Marijan Beneš je djetinjstvo proveo u Tuzli.

U Banju Luku se preselio kao 16-godišnjak, nakon što su u tamošnjem bokserskom klubu Slavija ocijenili da je riječ o iznimnom talentu.

Beneš je bio strahovit udarač, čiji su mečevi rijetko trajali sve tri runde. Kao reprezentativac Jugoslavije je 1973. u Beogradu postao prvak Europe, ali je ubrzo, na vrhuncu karijere, obolio od žutice.

To je značilo da mora objesiti rukavice o klin, jer su liječnici tvrdili da bi nastavak bavljenja sportom značio smrt. Boks je, međutim, Benešu značio više od života, pa je odlučio prijeći u profesionalce…

“Ko je sad jači?”

Tokom svoje amaterske karijere Beneš je osvojio devet naslova prvaka Bosne i Hercegovine, četiri naslova prvaka Jugoslavije i brojne revijalne titule. Na Evropskom amaterskom prvenstvu u boksu 1973. godine u Beogradu je osvojio naslov europskog prvaka, a iste je godine proglašen sportašem godine.  Iz boksa se povukao 1983. godine, a tokom 1990-ih godina sudjelovao je u dva egzibicijska meča.

“Nisam ni Srbin, ni Hrvat, ni Musliman, ja sam i Srbin i Hrvat i Musliman. Ja sam neopredijeljen. Pacifist, čovjekoljubac. Ja sam u ringu bio borac, ali nikada nikom nisam želio zlo”, govorio je Beneš u intervjuu za zagrebački “Nacional” 2004. godine.

“Međutim, kad je počeo rat, sve se raspalo. Nisam pomišljao da će mi najbolji prijatelji okrenuti leđa. Događalo se da su mi ljudi stavljali pištolj na čelo i pitali: “Tko je sad jači?” To sam rješavao na benešovski način”.

Na pitanje šta to znači, odgovorio je:

“Glumio sam kauboja, riskirao život da bih dokazao da sam onaj koji sam bio.”

U opširnoj ispovijesti za hrvatski magazin govorio o svojoj bokserskoj karijeri, privatnom životu i teškim ratnim godinama.

“Živio sam u Hrvatskoj, ljudi su me cijenili i poštovali, ali navikao sam na stare prijatelje, pa sam se vratio u Banju Luku, iako sam bio protjeran iz tog grada, jer nisam Srbin. U Banjoj Luci mi je grob oca i majke, ima divnih ljudi, ali rat mi je pomogao da vidim tko su ljudi, a tko je đubrad.”

Morao sam otići

Banju Luku je po osobnom priznanju napustio zbog pojedinaca koji su bili na vlasti.

“Morao sam otići. Mlađi brat Ivica je ubijen na početku rata, 1992. Ljudi koji su mi bili bliski mogli su ga spasiti. On je bio anacionalan tip. Bio je inatljivac, prznica, ali divno stvorenje, pošten iznad svega. Sve se okrenulo naopačke, ljudi su se zamrzili preko noći”, govorio je, potvrđujući da je imao mnogo telefonskih poziva, problema, prijetnji, te da je “bilo svega”.

“Stan mi je oduzet, ali sada sam ga otkupio. Taj stan nije bio moje vlasništvo, dobio sam ga dok sam boksao za Slaviju. Bila je takva politička situacija da sam morao otići iz Banje Luke, kao nesrbin. Kuću sam prodao za 60.000 DEM, a vrijedila je više od milijun maraka”.

Dešavalo se to zadnje godine rata.

“Nitko nije znao kada će biti kraj rata. Jednostavno, psihička prisila je bila takva da sam morao otići. Bilo je važno da si Srbin. Ako nisi, onda nisi dobrodošao. Tadašnja vlast je bila fašistička. Ja sve “velike Srbe” i “velike Hrvate” nazivam fašistima. U ratu su mi umrli majka i otac. Od žene Stane sam se razveo, također zbog nacionalnosti. Međutim, s kćerima Žanet i Marijanom ostao sam u dobrim odnosima. Moja bivša žena vratila se iz Niša i djeca su sada s njom u Banjoj Luci. Završila su medicinsku školu i gimnaziju i dobri su učenici. Žanet se upisala u Beču na pravni fakultet i uči jezike. Nedavno je bila prva pratilja Miss BiH. U Beču imam i najstariju kćer, izvanbračnu, Mariju. Ona je na konzervatoriju magistrirala violinu. Njezina majka je Beograđanka”, govorio je veliki šampion.

Pjesnik i muzičar

Iz Banje Luke je otišao u Hrvatsku.

“Bio sam u logoru u Novskoj, pa kod prijatelja u Zagrebu. Potom sam otišao u Medulin. Tamo sam na neviđeno mijenjao kuću za neprikladan objekt. Za moj lokal koji vrijedi više od milijun maraka dobio sam objekt čija vrijednost nije veća od 150.000 DEM. Nadao sam se da ću u Zagrebu dobiti posao vezan za sport, kao bivši europski prvak i šampion u boksu. Međutim, naišao sam na zid. Nitko mi nije htio pomoći. Živio sam na račun moje sestre, koja mi je pomagala u ratnom razdoblju i zahvaljujući njoj sam danas živ. Ni od Srba, ni od Hrvata nemam ništa. Uzalud titule i medalje, mogu ih baciti u WC”, nerado se prisjećao.

Vratio se, ipak, u grad na Vrbasu, i to odmah poslije Daytonskog sporazuma.

“Da bih vratio stan. Sud je presudio da mi se vrati i kuća, ali u njoj je Tanasije Jović, koji je bio direktor Robnih rezervi, s jako dobrim vezama, pa je teško obaviti deložaciju”, prisjećao se.

Mnogi ne znaju da je Beneš bio i pjesnik.

“Kada sam boksao, to je bilo nezamislivo. U ono vrijeme, boks je bio uglavnom sport radničke klase, a tko je onda od radnika pisao poeziju? Imao sam talent, jednostavno mi je išlo od ruke. Znao sam djeci u školi napisati 10-15 sastavaka na jednu temu za vrlo kratko vrijeme. Mnogo se bolje izražavam na papiru. Nedavno mi je izašla prva knjiga, zove se “Druga strana medalje”. U njoj ima nekoliko mojih biografskih pjesama i tu sam knjigu posvetio sestri, a vezana je za sport. Htio sam preko pjesama djeci približiti sport, jer je sport najbolji odgojitelj. U duši sam sportaš. Ali znam kako izgleda i druga strana medalje. Jedna strana je od zlata, a druga od govana.

Bio je zasigurno možda i jedini bokser koji je muzički školovan.

“Moj otac je bio nastavnik muzike, ali sam srednju muzičku školu upisao jer u njoj nije bilo matematike. Kao klinac sam bio talentiran. Završio sam nižu muzičku školu, odsjek violina. Kada sam upisao srednju muzičku, klinci su me zezali da sam žensko, da to nije za mene. Pitali su me kako ću djeci u školi držati nastavu muzičkog s modricom na oku. To me je iritiralo i zbunjivalo, pa sam napustio školu. Htio sam imati neki muški posao. Ali bio sam dobar flautist, nisam bio baš dobar na klaviru, prsti su mi kratki, ali klavir je bio obavezan instrument”.

Ja sam mali Titov pionir

O njegovu životu je Nezavisna radiotelevizija Banja Luka snimila dokumentarni film “Bio jednom jedan šampion”, koji je, poslije prikazivanja u Bosni i Hercegovini, krenuo sa svojim glavnim junakom na “turneju” po Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji. Na predstavljanju ovog filma u Tuzli na pitanje jeste li Bosanac ili i dalje Jugoslaven odgovorili da ste “ono što ste oduvijek bili – mali Titov pionir”. 

“Pošten čovjek se kune jednom za jednu stvar. Bio sam i ostao pošten. Zakleo sam se Titu da ću čuvati bratstvo i jedinstvo, a što sam mislio u to vrijeme mislim i danas”.

Prisjećao se i Tita. Sa njim se sreo dva puta.

“Jesam, dva puta. Tile je bio laf. Kada su me prvi put predstavili Titu, rekao mi je: “A ti si onaj mali što onako opasno bije?” Ja sam mu rekao: “Niste ni vi druže Tito viši.” Zagrcnuo se od smijeha. Mogu pisati što hoće, ali nitko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali plaću – i radnik i rudar i čistač ulica i liječnik. Sada gospoda jedu iz kante za smeće – i u Zagrebu i u Beogradu i po Banjoj Luci”.