“Naša realnost je ta muzika, a ne ta politika. To što je ta politika formalno promijenila naše živote, ona nikad nije promijenila ono što mi nosimo u sebi, a to je ta muzika, odnosno to vrijeme. Ono što je meni realno, to nije možda nekome ko je rođen van tog vremena – ili prije ili poslije ili koji to vrijeme nije doživio onako kako sam ga doživio ja, to je njemu fiktivno, ali je*e mi se”, kazao je.

Smatra da zajedništvo naroda bivše Jugoslavije još uvijek postoji te da se to ogleda u muzici.

“Sve ono što je vezano za muziku tog vremena i uopće za popularnu kulturu tog vremena nama daje za pravo da mi kažemo da se Jugoslavija nikada nije ni raspala ako Dino Merlin može da puni sve dvorane, ako Bijelo dugme može da puni sve dvorane, ako još uvijek svi gledaju filmove Kuste, Zafranovića, Rajka Grlića… Šta se onda raspalo? Raspala se samo geografija i politika, što mene kao nekog ko je živio u to burno doba nikad nije ni interesovalo”, rekao je.

Nakon toga je komentarisao to što je Aleksandra Prijović napunila pet arena u Zagrebu te njene kolege koje izvode istu vrstu muzike, piše Klix.

“To je konačan rezultat jedne ozbiljne industrije koja se zakopitila negdje početkom 21. vijeka i koja je počela da radi po nekim zapadnim principima, prije svega mislim na produkcija tipa Grand i to. Kad smo s Kusturicom radili operu ‘Dom za vješanje’ u Parizu 2007. godine, uzaludno smo sami tražili dva pjevača koja će igrati Perhana i Azru. Samo jedan telefonski poziv mom drugu Žiki u Grandu je bio dovoljan da on nama ‘istrese’ 10-ak tih mladih, talentovanih dječaka i djevojčica koji su tad imali po 16 – 17 godina. Izabrali smo Milicu i Stevu. Eksplozija nove muzike nije za mene nikakvo iznenađenje. Jednostavno je došlo do toga da je ta industrija uspjela da proizvede takve nove fenomene. Ta industrija se u suštini naslonila na ono u čemu smo mi učestvovali ‘80-ih godina i naslonila se na jedinstveni kulturni prostor koji objektivno nema nikakve razlike od, slobodno mogu reći, Vardara pa do Triglava”, naveo je Karajlić.