Na stranicama njemačkog lista Die Welt objavljen je obiman intervju sa velikim bosansko-hercegovačkim i evropskim piscem Dževadom Karahasanom. Novinarki Annetti Prosinger teme su se gotovo iste nametnule: rat u BiH, paralele sa ukrajinskim ratom i mane mirovnog sporazuma sa kojim Bosna i Hercegovina živi već 30 godina.

RAT I IDENTITET

Razgovor je počeo sa pitanjem veze identiteta i iskustva rata. Za Karahasana rat duboko obilježava identitet pojedinca.

“U ratu se sve mijenja. Svoje tijelo i svoje društvo doživljavamo na potpuno nov način. Nije slučajno da svi pisci, umjetnici i filmski radnici koji su proživjeli rat u Sarajevu nastavljaju pisati, snimati i slikati opsjednuti ratom. A u slučaju Sarajeva, ovo iskustvo je posebno duboko”, kaže Karahasan, a na komentar novinarke da je rat bio neočekivan dodaje: “Posebno je bilo bolno što su sugrađani, ljudi iz drugih dijelova Bosne ili Srbije, koji su desetljećima živjeli u Sarajevu, sada odjednom htjeli uništiti vlastiti grad. Jer kulturni identitet Sarajeva je pluralan. Ja sam musliman, moj najbolji prijatelj je franjevac, žena mi je pravoslavna Srpkinja – katolici, jevreji, ateisti, agnostici, svi smo živjeli zajedno. Odjednom je toliko naših sugrađana krenulo u borbu protiv vlastitog grada. Bilo je to iskustvo koje je duboko promijenilo identitet.“

Od početka agresije na Ukrajinu, stižu nam snimci ljudskog otpora i prkosa razornoj vojnoj moći. Posebno je emotivan i upečatljiv bio videosnimak žene iz Harkiva koja u skloništvu svira violinu.

“Podsjetila me na Vedrana Smailovića koji je svirao violončelo svaki dan tokom opsade Sarajeva, na ulici ali i u ruševinama Nacionalne biblioteke. Naravno da je strašno kada su zgrade uništene, a cijeli gradovi sravnjeni, ali kada se rat završi ove vidljive rane mogu se prije ili kasnije zaliječiti. Biblioteka je obnovljena. Neke knjige iz naše Nacionalne biblioteke mogle su se rekonstruirati i spasiti, zahvaljujući i njemačkim stručnjacima. Kulturna šteta se, međutim, teško može popraviti”, rekao je Karahasan i pomalo zbunio novinarku.

“Šta je to kulturna ratna šteta”, upitala je.

“Pod tim mislim na individualni doživljaj svijeta, svjetonazor koji nam kultura prenosi, uključujući odnos sa susjedima koji su nas napali. Ne mogu iz svog kulturnog identiteta isključiti srpsku, hrvatsku, rusku, talijansku komponentu. Ali rat nam nameće strašnu logiku formiranja negativnog identiteta. Danas mnogi vjeruju da su dobri Bosanci ako mrze Srbe”, objasnio je Karahasan.

Ali upravo je to ono što danas proživljava Evropu, primjetila je piščeva sugovornica. Sada neki vjeruju da su dobri Evropljani ako odbace sve rusko, uključujući i književne seminare o Dostojevskom, konstatirala je novinarka Welta.

“Ovo je nepodnošljivo. Istodobno, Ukrajinci i Rusi su tako blisko povezani, što znamo ne samo od Gogolja. Ali sada će se ukrajinski identitet trajno odvojiti od ruskog identiteta. To donosi samo propast – kao što smo tom mi već vidjeli”, odgovara Karahasan .

“DAYTONSKI SPORAZUM JE SRANJE”

Dok svijet na sve načine pokušava ugovoriti mir u Ukrajini, Bosanci i Hercegovići dobro znaju koliko dugoročno može biti poguban mir utemeljen na pogrešnim premisama. Karahasanova sugovornica ga je okarakterisala kao mir koji zemlju vodi u slijepu ulicu i cementira jaz u ime Bošnjaka, Hrvata i Srba.

“Bosna je po mnogo čemu tužan primjer, ali u tom pogledu Bosna je svakako najtužniji primjer u svjetskoj povijesti. Daytonski sporazum je u najmanju ruku sranje. Htjeli su uvesti demokratiju u Bosnu smišljajući nemoguću konstrukciju: Bosna je jedina država na svijetu čiji ustav ne priznaje nijednog građanina, samo Bošnjake, Srbe i Hrvate. Naravno da sam Bošnjak. Ali ne samo to, zaboga! Jedan od najpopularnijih sarajevskih političara nije se mogao kandidirati za gradonačelnika jer je Židov“, kaže Karahasan i dodaje:

“To je luđačka košulja, ne dopušta kretanje. Zato se ovdje iseljava toliko mladih ljudi. Daytonskim sporazumom nametnut nam je politički sistem koji ne samo da podržava korupciju, samovolju i raspirivanje mržnje, već ga čini prijeko potrebnim.“

Onaj koji je najdalje otišao u zloupotrebe pogrešnih loših odrednica Dejtonskog sporazuma svakako je lider SNSD-a Milorad Dodik koji za prijatelja ima Vladimira Putina. O njegovim prijetnjama ratom i cijepanjem Bosne i Hercegovine najagilnije su u Evropi izvještavali njemački mediji.

Može li se ukrajinski rat proširiti na BiH, zanimalo je i novinarku njemačkog lista.

“I Dodik je u luđačkoj košulji, ne može baš ništa. Na vlast je došao kao favorit SAD-a, u početku je djelovao vrlo konstruktivno, a sada prodaje izrazito šovinističku retoriku. Osim toga, ovdašnjim pseudopolitičarima stalo je samo do jedne stvari: vlastite torbice. Stoga rizik od još jednog oružanog sukoba u Bosni ocjenjujem niskim”, smatra Karahasan.

“DRUŠTVO U KOJEM DOMINIRA STRAH VIŠE NIJE ZAJEDNICA”

I ljudi na Zapadu strahuju da će rat u Ukrajini prerasti u svjetski rat, replicirala je novinarka Welta.

“Vjerujte, ljudi u Berlinu, Beču i Milanu danas se više boje nego mi u Sarajevu za vrijeme opsade. Od početka 21. stoljeća zapadna su društva u više navrata preplavljena valovima straha: strah od terorista, klimatske krize, izbjeglica, pandemija, ekonomskog kolapsa, svjetskog rata, apokalipse. Društvo u kojem dominira strah više nije zajednica. A nacionalizam raste sa strahom, također u EU. Naravno, i naši mediji stalno razmišljaju o tome bi li ovaj rat mogao ugroziti stabilnost naše zemlje. Kod nas u Bosni postoji izreka: ‘Koga je zmija ujela, boji se i guštera. I ugrizla nas je zmija’!”, primjećuje Karahasan.

“Zar te rat nije uzdrmao do srži”, upitala je novinarka primjećujući negov kritični stav prema strahu na Zapadu uslijed kojeg se umjesto dijaloga bira naoružavanje.

“Nikako. A ni tada. Sva patnja koju sam doživio u svom gradu, svi gubici, ne mogu me uvjeriti da je oružje bolje od riječi kao sredstva komunikacije. Ne želim ni pod kojim uvjetima braniti Putina, stvarno ga ne volim. Ali budući da on sada bjesni u Ukrajini, proklinjanje snova o miru i dijalogu krajnje je kratkovidno. Jedina alternativa dijalogu je rat – pa idemo u rat? Želimo li vječni rat, kao u romanu Georgea Orwella 1984?“, odgovara Karahasan.

Ali tada je u Bosni samo vojna intervencija međunarodne zajednice okončala rat, uzvratila je novinarka Annette Prosinger.

“Nakon što je bilo prekasno za bilo što drugo. Nakon četiri-pet godina mirnog puštanja ovih fašističkih ideologa da rade svoje. Nemojte zaboraviti da su Tuđman, Milošević i svi ti ljudi koji su razbili Jugoslaviju bili miljenici Zapada. Da Zapad nije podržao te nacionalističke pokrete, ne bi bio rata, a Jugoslavija bi se čak mogla nastaviti”, odgovor Karahasan i novinarku stavio je pred još jednu dilemu.

“UMIJEĆE ZAJEDNIČKOG ŽIVOTA UČI SE U SARAJEVU”

Uslijedilo je logično pitanje: Je li za to kriv Zapad?

“Svijet je kazališna pozornica i tu vrijedi zakon: akcija i reakcija. Dijalog se odvija samo između dva subjekta, sve što se događa je reakcija na ono što se već dogodilo. Niti jednu dramsku radnju nisam donio ja sam ili samo onaj drugi, nego je uvijek izazvana od obojice. A ono što mi stvarno nedostaje u zapadnim društvima je sposobnost da se drugog percipira kao subjekta. Živimo u svijetu iskvarenom ideologijom. Na rat gledamo isključivo ideološki, a ne etički“, rekao je Karahasan, a zatim ponudio odgovor kako bi se to rat i etika trebali slagati:

“Mislite na antiku. Homer, koji je bio tako ponosan što je Helen, učinio je Hektora – Trojanca – najdražim junakom svojim Ilijade. U ratu je sudjelovao Grk Eshil, koji je odmah nakon toga napisao tragediju: ‘Perzijanci’, glavni lik: majka perzijskog kralja. Antički pjesnici mogli su etički razmišljati: neprijatelj je čovjek, kao i ja. Nebrojeno puta sam napadnut jer tvrdim nešto sasvim bezazleno: da je Radovan Karadžić čovjek!“, kazao je Karahasan podsjetivši na davnu polemiku koju je vodio sa drugim bh. intelektualcima.

Vrijedi li i za Putina isto što i za Karadžića – da ga ne treba demonizirati, odmah je upitala novinarka Karahasana.

“Naravno. Uvijek sam govorio: ne stilizirajte Karadžića u čudovištu. Kako želite dovesti čudovište pred ljudski sud? Niko ne krivi lava za ubistvo. Nažalost, Radovan Karadžić je moj ljudski brat. Optužili su me da sam oprostio Karadžiću – ali to je potpuno pogrešno. Samo fašisti mogu tvrditi da je razumijevanje jednako oprost“, objašnjava Karahasan.

Sagovornici su se ponovo vratili temi Sarajeva. Zašto niste napustili Sarajevo na početku agresije, nego ste ostali još godinu dana u gradu koji je bio jako granatiran, zanimalo je novinarku Welta.

“Pa ​​ja imam jaku vezu s gradom. Gdje još na svijetu mogu upoznati hafiza s franjevcem i oni će postati prijatelji za dva dana? Jedan je kritičar u svom inače dobronamjernom osvrtu na moj ‘Dnevnik selidbe’ napisao da ne može razumjeti zašto je Karahasan toliko ponosan na svoj grad. U kritičarevoj kući u Parizu zajedno je živjelo najmanje 20 religija: preko puta indijska, iznad ona s Bliskog istoka i ispod one iz Srednje Afrike. Kad smo se sljedeći put vidjeli, pitao sam ga o tome… Pitao sam ga znao li je li Indijac preko puta hinduist, budist ili musliman. A ako je Hindu, kakve festivale slavi tijekom cijele godine. I kako bi Hindu čestitao njegov najvažniji blagdan. Iznerviran, pitao je zašto sve to želim znati. A ja sam mu rekao: ‘Da ti pokažem zašto sam tako ponosan na Sarajevo’.

Vrlo je lako tolerirati stvari koje nemaju veze s nama. Ali razgovarati, svađati se, živjeti s osobom koja je drugačija od nas – to je umjetnost. Ovo umijeće zajedničkog života, iako se poznajemo, uči se ovdje u Sarajevu. To je divna stvar u ovom gradu. Još”, zaključio je Karahasan.

(Priredio: S. BEGOVIĆ)