Supruga bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, osuđenog na doživotni zatvor za genocid i ratne zločine u Bosni i Hercegovini, žalila se sudu u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) jer je 42 mjeseca čekala na odluku kojom je odbijen njen zahtjev da je skinu sa liste sankcija.
Karadžićeva supruga Ljiljana podnijela je zahtjev Okružnom sudu u Columbiji smatrajući da je kašnjenje Ureda za kontrolu strane imovine (OFAC) u trajanju od 42 mjeseca da odluče o njenom zahtjevu za brisanje s liste sakcija nerazumno.
Kako se navodi u podnesku njenog advokata Petera Robinsona, ne može se izbjeći odgovornost za ovo kašnjenje.
– Sud bi trebao donijeti deklaratornu presudu kojom bi se kašnjenje utvrdilo kao nerazumno. Odluka OFAC-a o meritumu bila je proizvoljna i hirovita. Samo Ljiljanino prisustvo na dva događaja 2016. i 2018. godine na kojima je njen suprug odlikovan i pohvaljen nije aktivno opstruiralo niti ima značajan potencijal da opstruira Dejtonski sporazum ili njegove instrumente za implementaciju – navodi se u dokumentu koji je Robinskon objavio na svom X nalogu.
Robinson je za Detektor kazao da se zahtjevom za donošenje presude po skraćenom postupku traži od sudije Tanya Chutkan da presudi da je period od 42 mjeseca koliko je OFAC-u bilo potrebno da odluči o zahtjevu Karadžićeve supruge za brisanje s liste sankcija bio nerazumno dugačak.
Advokat Robinson smatra da bi ovakvo postupanje suda bila razumna mjera za kašnjenje, ali i smjernica za zaštitu prava pojedinaca u budućim odlukama o brisanju.
– Ako bude uspješna, Ljiljana će uspostaviti presedan da drugi ljudi koji su pod američkim sankcijama ne moraju tako dugo ostati na listi bez odluke. Ovakvo odlaganje je nepotrebno i predstavlja nepravdu prema ljudima ne samo u bivšoj Jugoslaviji, već i širom svijeta – smatra Robinson.
Prema njegovim očekivanjima, odluka neće biti donesena do kraja godine.
Kako se navodi u dokumentu koji je Robinson objavio, OFAC slobodno sankcioniše pojedince ne pružajući im priliku da budu uklonjeni iz ovih sankcija u razumnom vremenskom periodu te da odbija da ukine sankcije dugo nakon što okolnosti prestanu da važe.
Ljiljana Karadžić je u aprilu 2020. godine zatražila od OFAC-a da ukine sakcije, tvrdeći da okolnosti za njeno sankcionisanje više ne važe jer je njen muž osuđen.
U maju 2023. godine se žalila jer nije bilo odluke ni nakon više od tri godine.
U oktobru 2023. OFAC je donio odluku kojom odbija njen zahtjev. Utvrđeno je da su sankcije bile opravdane kao rezultat pomaganja njenom suprugu da izbjegne hapšenje početkom 2000-ih. Navodi se i da su sankcije bile neophodne 2023. jer bila je prisutna na dva događaja 2016. i 2018. godine na kojima je njen suprug odlikovan i pohvaljen, gdje je doveden u pitanje legitimitet Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju.
Robinson je 2022. godine objavio odluku Okružnog suda u Columbiji kojom je odbijen zahtjev Luke Karadžića za ukidanje sankcija zbog pružanja podrške bratu Radovanu Karadžiću.
I Luka je, kao i Ljiljana Karadžić, sankcionisan od američkih vlasti 2003. godine, a iako je naveo da razlozi zbog kojih je sankcionisan više nisu primjenjivi, sud je odbio ukidanje sankcija.
– Sudija se oslanjao na veliku slobodu koju američki zakon daje OFAC-u kada su u pitanju sankcije. Nadam se da će se sudovi konačno zasititi kašnjenja OFAC-a i njegovog odbijanja da ukine sankcije kada se okolnosti promijene i one više ne budu opravdane – zkaljučuje Robinson za Detektor.
Radovana Karadžića je u martu 2019. godine Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS) osudio na kaznu doživotnog zatvora zbog genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice, progona Bošnjaka i Hrvata širom Bosne i Hercegovine, terorisanja stanovništva Sarajeva tokom opsade grada i držanja pripadnika mirovnih snaga UN-a kao taoce, piše Detektor.
Ministar pravde Bosne i Hercegovine Davor Bunoza govorio je o zakonima koji čekaju na usaglašavanje i usvajanje te je, govoreći o izmjenama Izbornog zakona, rekao da prema trenutnom zakonu, glas Hrvata ne vrijedi ništa.
On je na početku kazao da pravde uvijek nedostaje i da mu je žao što se ministarstvo kojim rukovodi ne zove ministarstvo pravosuđa.
Rekao je da su se zakon o sudu, kao i izmjene Izbornog zakona nalazili na dnevnom redu Vijeću ministara BiH, ali da ti zakoni nisu usaglašeni.
Tehničke izmjene
Govoreći u Jutarnjem programu BHRT-a o predloženim izmjenama Izbornog zakona kaže da se najveći dio odnosio na tehnički integritet.
“Samo se jedan član odnosio na izmjene izbora hrvatskog člana Predsjedništva”, rekao je Bunoza.
Govoreći o tehničkom integritetu izbora kaže da je prijedlog dostavljen na e-konsultacije i da su građani mogli dati primjedbe i sugestije.
“Kada je u pitanju hrvatski član Predsjedništva, svi se slažemo da je u prošlosti bilo krađa pod znacima navoda. Drugi problem su presude Evropskog suda za ljudska prava, loše je da se Hrvati i Bošnjaci ne mogu kandidirati u RS-u, ili Srbin u FBiH. Potrebni je da svi imaju pravo biti izabrani. Svi se slažu da ne postoji veza između izbora hrvatskog člana Predsjedništva i Hrvata u BiH”, kaže Bunoza.
Rekao je također da je u spomenutom prijedlogu naglašeno da kandidat koji ostvari najviše glasova mora imati najviše glasova u tri kantona od pet, smatra da će se na taj način ostvariti legitimitet izabranog.
Sjedište suda
Na pitanje da li to znači da, recimo, glas Hrvata u ZDK ne bi imao vrijednost kao glas Hrvata iz nekog drugog kantona kaže da sada glas Hrvata ne vrijedi ništa.
Odgovorio je na kritike Ilije Cvitanovića, koji je stava da se o izmjenama Izbornog zakona ne treba raspravljati u izbornoj godini.
“I zakon Christiana Schmidta je u izbornoj godini. Devedest posto našeg prijedloga se tiče tehničkog integriteta, sad što se nekome ne sviđa jedan član…”, navodi Bunoza.
Govoreći o prijedlogu zakona o sudu kaže da je i dalje prisutan problem koji se odnosi na njegovu lokaciju. Kada bi morao birati sjedište između Banje Luke i Istočnog Sarajeva kaže da bi izabrao Istočno Sarajevo.
Mišljenja je da se prijedlog Izbornog zakona ne treba zvati HDZ-ovim te bi u tom slučaju onda svaki zakon koji je predložilo Ministarstvo pravde, a usvojen je, trebalo zvati HDZ-ovim zakonom.
Govoreći o imenovanju Marina Vukoje u Ustavni sud BiH kaže da je žalosno što se Vukoja degradira te da je nužno da se Ustavni sud popuni.
Dok Evropa slavi pobjedu nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, četnici na Ravnoj gori u Srbiji počinju svoje višednevno okupljanje, na kojem je nekoliko stotina simpatizera ravnogorskih pokreta iz Srbije i okolnih zemalja već prvog dana, uz ruske zastave i fotografije Vladimira Putina, veličalo domaće ratne zločince i hvalilo se “brisanjem” naselja Fazlagića Kula u napadu u kojem je 1992. godine ubijeno više od stotinu bošnjačkih civila iz Gacka.
Kasno je jutro u srijedu, 8. maja, dok na platou na Ravnoj gori odjekuje najpoznatija ravnogorska pjesma “Sprem'te se, sprem'te, četnici, silna će borba da bude”. Na brisanom prostoru između crkve i šume, stotine okupljenih u crnim uniformama počinju svoje višednevno obilježavanje okupljanja poražene četničke vojske u Drugom svjetskom ratu. U uniformama Jugoslovenske vojske u otadžbini koju je predvodio Dragoljub Draža Mihailović, četnički vođa osuđen na smrt 1946. godine zbog veleizdaje i saradnje s nacističkom Njemačkom, okupljeni pjevaju četničku himnu, postrojeni pred predsjednikom Ravnogorskog pokreta i sveštenicima.
Stotine mlađih i starijih muškaraca, koji na glavama nose kape na koje su okačene kokarde, sa zastavama četničkog pokreta na kojima su oslikani mrtvačka glava i natpisi “S verom u Boga” i “Sloboda ili smrt”, pozdravljaju jedni druge uz pokliče “živjela Srbija”. Oni 8. maja proslavljaju Markovdan, kada se prisjećaju okupljanja četničke vojske na Ravnoj gori, visoravni na planini Suvobor u zapadnoj Srbiji, koje još nazivaju i trećim srpskim ustankom.
Neki od njih nose i zastave Srbije, obučeni u crne ili maslinastozelene uniforme, sa čizmama na nogama, a kod nekih su o pojas obješeni noževi i bajoneti. To su, kako su ih ranije najavili organizatori skupa, članovi ravnogorskih i četničkih pokreta iz “svih srpskih zemalja”.
Pred mikrofon i zvučnik, postavljene nasred ograđenog platoa pored Crkve Svetog Georgija u koji nenajavljeni posjetioci nisu mogli ući, izlazi čovjek sijede brade i kose, u odijelu s kravatom. Ljubovije Nenadović, predsjednik Ravnogorskog pokreta, govori u zanosu kako je plato gdje stoje mjesto koje “kao magnet privlači slobodoumne Srbe” i ponosan je da je svake godine na Ravnoj gori sve više mladih, ali i ljudi spremnih da brane Srbiju. Njegov govor, u kome se prizivaju granice “velike Srbije” u koje ulaze teritorije susjednih zemalja, otvara zvanični dio programa.
“Mi ćemo da pobijedimo, pobjeda nam se smiješi, vrijeme se promijenilo. Sazrelo je vrijeme da Srbi budu domaćini u svojoj zemlji. Gdje je naša zemlja, koje su granice te Srbije? Te su granice na zapadu tamo negdje Karlovac, Karlobag, Virovitica. Iznad Sofije na istoku. Na jugu izlaze na južna mora”, govori Nenadović.
Dok gleda u brojne mladiće i djevojke koji stoje pred njim, obučeni u četničke odore ili sa obilježjima četničkog pokreta, Nenadić kaže kako će vrijeme koje dolazi pokazati zašto su tražili bratsku slogu među Srbima i podsjeća prisutne da je njihova želja povratak kraljevine, sa kraljem iz kuće Karađorđevića. Ali kada pokušava dati podršku i zahvaliti se predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, od okupljenih dobija zvižduke. Neki ga nazivaju izdajicom.
Njegov govor, osim pripadnika ravnogorskih i četničkih pokreta iz Srbije, slušaju i simpatizeri ovih pokreta iz Višegrada i Banjaluke. Tu su i pripadnici motokluba “MC Srbi” iz Šapca, čiji članovi na prslucima nose logo mrtvačke lobanje kakvu su koristile nacističke snage.
Okupljanje ne propuštaju ni “ravnogorci” iz Gacka u BiH. Milorada Šarovića predstavljaju kao narodnog guslara, dok on objašnjava kako mu je čast govoriti na Ravnoj gori i kako donosi “pozdrave iz cetinjskog Gacka, gdje je vijekovima postojala zloglasna Kula Fazlagića”.
“Bog je, svojom promisli i voljom, meni dao zadatak da kao ‘ravnogorac’ osnujem pokret ‘Bijelih orlova’, pod nazivom Gatački jurišni bataljon i da 1992. godine, poslije 527 godina, udarimo na užasnu Kulu Fazlagića i za 11 sati je zbrišemo do temelja, da se nikada ne oporavi”, kaže Šarović.
Fazlagića Kula je naziv po kojem je poznata mjesna zajednica Kula kod Gacka na koju “ravnogorci” gledaju kao jedno od posljednjih uporišta pronacističke Nezavisne države Hrvatske u BiH. U junu 1992. godine Kula je bila meta pješadijskog napada vojnih i policijskih formacija. U zločinu, koji je u jednoj presudi okvalifikovan kao istrebljenje, ubijeno je 130 civila bošnjačke nacionalnosti, ali konkretno za ovaj zločin još niko nije odgovarao pred domaćim, niti pred pravosuđem u regiji.
Činjenice u vezi sa ovim zločinom utvrđene su u presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju koja je izrečena Momčilu Krajišniku, ratnom predsjedniku Skupštine Republike Srpske, kao i presudama Suda Bosne i Hercegovine izrečenim bivšim policijskim funkcionerima ovog entiteta Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu.
Na Ravnoj gori organizatori okupljanja dodjeljuju povelje pokretima, udruženjima i istaknutim pojedincima za doprinos u očuvanju i njegovanju tradicije, lika i djela Draže Mihailovića, četničkog i ravnogorskog pokreta. S razglasa odjekuju imena pokreta iz različitih gradova u Srbiji, Chicaga, Melbournea, ali i Ugljevika, Gradiške, Vlasenice, Istočnog Sarajeva i Lopara. Pripadnici pokreta u ovim gradovima, u četničkim odijelima, sa šubarama ili šajkačama, primaju ova priznanja ispred stroja.
Priznanja su uručena i predstavnicima udruženja veterana “Garda Panteri” iz Bijeljine i “Mandini Lavovi” iz Ugljevika, kao i članu Pokreta srpskih četnika u otadžbini pod komandom vojvode Slavka Aleksića, jednog od trojice “ravnogoraca” koji su osuđeni na po pet mjeseci zatvorske kazne zbog veličanja četničkog pokreta i Draže Mihailovića u Višegradu, odnosno izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. Posthumno priznanje dobija četnički vojvoda Rade Radović, koje preuzima njegov sin.
Pjesmom i srpskim narodnim igrama završava se zvanični dio programa.
“Ravnogorci”, predvođeni s dva konjanika obučena u uniforme vojske Kraljevine Jugoslavije, defiluju kroz visoravan između crkve i spomenika Draži Mihailoviću. Ovu, kao i sve ranije aktivnosti prate stotine okupljenih koji mobitelima i kamerama pokušavaju uhvatiti zanimljive trenutke, pojedince i grupe zbog kojih su putovali i po nekoliko sati kako bi stigli do Ravne gore.
Bio je to znak da je vrijeme za zajednički ručak, koji su nazvali “trpezom ljubavi” i na koji su se u toj koloni zaputili oni koji su željeli nastaviti druženje uz narodnu muziku, razgovor, piće i hranu. Sve to su mogli naći u šatoru nedaleko od crkve, sa stolicama spremnim da prime goste i zastavom na kojoj stoji natpis: “Kad se vojska na Kosovo vrati”.
Na putu do šatora brojni prodavači na štandovima izlažu različite komade odjeće sa slovom Z, simbolom ruske invazije na Ukrajinu. Osim ovih simbola, u ponudi su još i majice s likovima ruskog predsjednika Vladimira Putina, Draže Mihailovića, kao i Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) osuđenog na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanja pripadnika UNPROFOR-a za taoce.
???? Danas smo, na Ravnoj Gori, pratili okupljanje članova i simpatizera Ravnogorskog pokreta.
➡️ Simboli podrške invaziji na Ukrajinu, Ratko Mladić, Vladimir Putin, Draža Mihailović, svi rame uz rame. Uz redovno pozivanje na obnovu “velike Srbije”
Pojedini ljudi iz kolone zaustavljaju se kako bi pogledali i kupili neke od zastava Rusije i Srbije, šajkače sa kokardama ili odjeću sa simbolom “Wagnera”, zloglasne ruske paravojne formacije čiji su članovi učestvovali u borbama u Ukrajini još od 2014. godine, a koju su Sjedinjene Američke Države sankcionisale nakon invazije Rusije na Ukrajinu.
Dok gledamo štand na kome je moguće kupiti različite komade hladnog oružja, poput noževa i bajoneta, pored njega prolazi dječak obučen u odjeću sa četničkim obilježjima i igra se imitacijom jedne od pušaka kakve su korištene u Drugom svjetskom ratu.
Niže, u šumi, na putu sa ispucalim asfaltom koji vodi do crkve i platoa na kojem se okupljaju četničke i ravnogorske organizacije, postavljeni su šatori oko kojih se okupljaju pojedini posjetioci. Uz različite pjesme koje veličaju ove pokrete, druže se uz alkohol i hranu s roštilja, koju sami pripremaju.
Dok iz šatora dopire muzika, automobili i autubosi s registracijama iz BiH i Srbije već odlaze s livada na koje su parkirani. Neki koji ostaju u šatorima planiraju tu biti nekoliko dana, barem do subote, 11. maja, za kada su još neka ravnogorska udruženja najavila svoja okupljanja.
Stav Milorada Dodika više je nego jasan, posebno o naplati sredstava u cijeloj BiH, koja bi bila prikupljana na jedinstveni račun.
Lider SNSD-a poručio je što misli o postojanju BHRT-a i dugu RTRS-a, višem od 60 miliona maraka.
“RTRS ništa nije dužan, neće nikad ni platiti. Mi smo jedini uplaćivali pretplatu, dok Hrvati nisu. A što se tiče tog BHRT – to je nametnuto, to treba biti ukinuto, to nije odraz volje ovih naroda, nikoga…
Mi nemamo nikakve obaveze prema tome i čekat ćemo priliku da to razvalimo do kraja“, kazao je Dodik.