Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović je na prigodnoj svečanosti u Bihaću dodijelio murasele imamima – dokument kojim ih zadužuje da na nekom području, u njegovo ime, vode džematske obrede i brinu o duhovnom stanju vjernika.

Tom prilikom je podsjetio da od svojevrsnog duhovnog vođenja, kojeg imam na taj način dobiva u emanet, zavise moralne vrijednosti i zajednice općenito i vjernika pojedinačno.

“Ispunjavajući ovaj važan emanet, imam treba da pomogne vjernicima da dublje razumiju sebe i svoj odnos s drugima. Ispravno vođenje Ijudi u vjeri može potaknuti duhovni rast kod pojedinca i ponukati ga da preispita svoje postupke i težnje”, kazao je Kavazović.

Vođenje zajednice muslimana, dodao je, obaveza je koju su imali i vjerovjesnici u svojoj poslaničkoj misiji. Kur'an naglašava značaj vodstva u zajednici u mnogim ajetima, podsjetio je reisul-ulema, a to vodstvo je utemeljeno na pravdi, znanju i moralu. To nije samo poučavanje vjerskim obredima, naveo je, već i moralnim načelima i svakodnevnim životnim odlukama.

“Imami su tu da ohrabruju članove zajednice da slijede istinu, da kritički razmišljaju o svemu oko sebe i da izgrađuju vlastito razumijevanje svijeta oko sebe.

Imami su nasljednici vjerovjesnika u učenosti i moralnom postupanju, a samim time i uzori u prakticiranju vjere”, istakao je Kavazović.

Sve vjerske istine potrebno je dovoditi u kontekst svoga vremena i mjesta, ocijenio je, te naglasio da je vodgovorno vođenje zajednice ključno u njenom čuvanju i to je siguran put da se ona izgradi kao snažna, solidarna i pravedna.

Kavazović poručio da živimo u vremenu globalnih sukoba, ali da će „male zajednice preživjeti samo ukoliko razviju mehanizme prilagodbe i zajedništva“, javlja agencija MINA.

Ako si stalno zauzet, to znači da si bitan. Kada imaš puno obaveza i raspored ti je popunjen, masu telefonskih poziva i velik broj zahtjeva od strane ljudi koji žele da te vide, znači da si osoba bitna ljudima, pa čak i ako ti to pričinjava određene neugodnosti i remeti tvoj privatni život.

Jedan moj prijatelj bio je ozbiljno suočen sa pritiskom javnosti. Poželio je  da bude anonimus nepoznat ljudima. Bio je konstantno na udaru ljudi koji su od njega tražili savjete ili su jednostavno htjeli da se s njim povežu. Stalno se žalio na to kako ga maltretiraju telefonskim pozivima.

Pozivi su se počeli smanjivati, prakitično, bili su sve rijeđi i rijeđi dok ih nije u potpunosti zaustavio. A zatim se počeo žaliti kako je neprimjećen i zaboravljen toliko da se žalio kako se osjeća stranac u vlastitoj zemlji, te da niko za njega ni ne pita niti se interesuje šta se s njim dešava.

Ako si stalno zauzet, to znači da si bitan. Kada imaš puno obaveza i raspored ti je popunjen, masu telefonskih poziva i velik broj zahtjeva od strane ljudi koji žele da te vide, znači da si osoba bitna ljudima, pa čak i ako ti to pričinjava određene neugodnosti i remeti tvoj privatni život.

Kada imaš slobodnog vremena ili si uzeo odmor, daj sebi oduška od pritiska kojeg ti društvo i ljudi stvaraju. To ponekad  može biti iznenadna i neočekivana promjena u tvom životnom ritmu. Možda ti to dosadi i vrijeme ti sporo prolazi, jer si prekinuo sa svojim uobičajenim životnim navikama. Mnogi ljudi postanu nesretni kada se njihova uobičajena životna rutina prekine.

Roditelji se nekad uznervoze od pritiska kojeg im prave njihova djeca. Nakon određenog vremena oni odrastu ostavljajući roditelje iscrpljene od stalnih zahtjeva i neprestane buke. Međutim, kada djeca odu od njih, počne im nedostajati taj pritisak i buka do te mjere da zaplaču od nostalgije. Nedostaje im njihovo glasno smijanje, pa čak vika i pritisak im postanu nostalgični.

Dok ste student, pod pritiskom ste studija i jedva čekate ljetnu pauzu. Razmišljate o danu kada će te diplomirati. Nakon što završite fakultet, zaposlite se, osnujete porodicu, pokrenete biznis i prisjećate se uspomena iz studentskih dana.

Kada se rat nadvije nad horizontom, ljude se počnu žaliti na neizvjesnu budućnost koja ih čeka i na njihovu nemoć da bilo šta promjene u tom pogledu. A zatim kada se uspostavi mir i stabilnost, nakon nekog vremena ljudi se počnu žaliti na status quo i traže promjene.

Poznavao sam jednog mladića ovdje u Saudiji, koji je volio kišu. Obavljao bi namaze za kišu i pratio vremensku prognozu tokom sezone kiša. Radovao bi se proljeću, jer su padavine u to doba godine bile češće. Volio je citirati predaje u kojima Poslanik, a.s., kaže da je “Kiša Allahova milost.” (Buharija i Muslim)

Kad god bi padala kiša on bi, slijedeći Poslanikov, a.s., primjer, izašao napolje i pustio da mu kiša pada na glavu govoreći: “Ovo nam je direktno stiglo sa neba.” (Muslim)

Kad god bi kiša padala bez jenjavanja, stvarajući uslove za plavljenje onih mjesta gdje su poplave bile uobičajene, on bi ponovo slijedeći Poslanikov, a.s., primjer, učio dovu: “Allahu, spusti kišu oko nas, a ne iznad nas.” (Buharija i Muslim)

Duboko u srcu nadajući se da će kiša ipak malo duže padati.

On je kasnije dobio stipendiju za studij u jednog zapadnoj zemlji. Bila je to država u kojoj su kiše često padale. Nije dugo prošlo, a on je počeo da žudi za suncem i njegovim sjajem. Bio bi razočaran kada bi se probudio i ugledao još jedan sivi dan sa oblačnim nebom. Uzdišući bi govorio: “Sunce u mojoj zemlji je ljepše nego bilo gdje drugo!” Čak je i tama kod kuće ljepša nego ovdje.”

Hladnoća čini da osjećamo nostalgiju za toplotom, čak i kada je toplota u toj zemlji često puta nepodnošljiva. Česte toplote, čine hladnoću dužom. Prenosi se da je Muhammed, a.s., rekao: “Kad sina Ademovog zadesi hladnoća, on se žali. A kada ga zadesi vrućina, on se opet žali.”

Da li ljudi zaista žele biti sretni?

Zapravo i ne. Oni žele nešto što smatraju boljim i drukčijim od onog što trenutno imaju. Dijete želi da odraste, a odrasla osoba želi ponovo biti mlada. U konačnici, ispravno je kazati da ljudi ne znaju šta ustvari hoće.

Upravo zbog toga, Kur’an opisuje Džennet riječima: “vječno će u njima boraviti i neće poželjeti da ih nečim drugim zamijene.” (Kur’an, El-Kehf, 108)

Generalno, mi smatramo da je ostati u jednom mjestu i jednoj državi dugo vremena, nešto loše. Zbog toga Kur’an spominje da stanovnici Dženneta neće htjeti nikakvu alternativu kao zamjenu za to gdje jesu. Što se tiče njihovog stanja u Džennetu, oni će imati sve što požele. Sve što im na um padne biće im dato.

Što se tiče stanja čovjeka na dunjaluku, Kur’an to najbolje opisuje: “Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali.” (Kur’an, El-Me’aridž, 19-23)

Izvor: islamtoday.net

Autor: Dr. Selman el-Auda

Za Akos.ba preveo Fahrudin Vojić

Među najveličanstvenijim zajedničkim odlikama i cjelovitim temeljima koji su vrijedili za svaku nebesku poslanicu su potvrđivanje monoteizma Allahu Uzvišenom, čvrsto ubjeđenje da on vlada svim stvorenjima te da se obavezno samo Njemu moraju izvršavati svi ibadeti.

Na čelu svih ovih ibadeta – kao što smo to maločas kazali – nalazi se namaz čiji propis nije dokinut ni u jednom Božijem Šerijatu. Takvo stanje, kao i poziv na njegovo praktikovanje, biva po svim učenjima i objavljenim knjigama, obzirom da „nema dobra u vjeri u kojoj ne postoji ruku’ (pregibanje)“, kao što je to kazao Mustafa, sallallahu’alejhi we selleme, delegaciji plemena Sekif, onda kada su od njega zatražili da im udovolji izuzećem klanjanja namaza, a da zauzvrat prihvate islam. (Hadis su zabilježili Ebu Davud, Ahmed, et-Tajalusi, ibn el-Džarud, i drugi)

Nema sumnje da nema vjere koja u sebi nije sadržavala namaz. Zbog toga su svi poslanici, ‘alejhimu-s-selam, ukazivali na njegovu važnost, podstičući svoje narode da ga dosljedno praktikuju.

Prenoseći molitvu oca vjerovjesnika, Ibrahima el-Halila, alejhi-s-salatu we-s-selam, Uzvišeni je rekao: „Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju!“ (Prijevod značenja, Ibrahim, 40)

Uzvišeni Allah je iskazao veliku pohvalu Ismailu, alejhi-s-selam, u riječima: „I spomeni u Knjizi Ismaila! On je ispunjavao dato obećanje i bio poslanik, vjerovjesnik,

i tražio je od čeljadi svoje da molitvu obavljaju i da milostinju udjeljuju, i Gospodar njegov je bio njima zadovoljan.“ (Prijevod značenja, Merjem, 55)

Obraćajući se direktno Musau, alejhi-s-selam, kada mu naređuje obavljanje namaza, Uzvišeni je rekao: „Ja sam, uisitnu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio!“ (Prijevod značenja, Taha, 14)

Kada je Isa, alejhi-s-selam, govorio o blagodatima koje mu ukazuje njegov Gospodar i o oporuci koju mu je oporučio, rekao je: „…i učiniće me, gdje god budem, blagoslovljenim, i narediće mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem.“ (Prijevod značenja, Merjem, 31)

Rekao je sallallahu’alejhi we selleme: „Nama, skupini vjerovjesnika, je naređeno da naš iman i naše vrline iskazujemo u sklopu namaza!“ (Zabilježili su ga Ibn Hibban u svome Sahihu, et-Taberani u djelu „Mu’džemu-l-Kebir we-l-Ewsat“)

U „Svetom pismu“, svejedno da li u „Starom zavjetu“ ili u „Novom“, nalaze se mnogobrojni stihovi koji ukazuju na vrijednost namaza, na prisutnost činjenja ruku’a i sedžde u sklopu njega, i da to nije samo skrušeno obraćanje Bogu i molitva. Takvi su i slijedeći stihovi:

U prvoj poslanici Vladarima se kaže: „AIlijasepopenavrhKarmela, prignusekzemljiilicesvojestavimeđukoljena.“ (18/42)

U poslanici Brojevi stoji: „Mojsije i Aron u makošeispredzajednicekulazuuŠatorsastankaipadošeničicenasvojelice.“ (20/6)

U poslanici Jošui se kaže: „A Jošua pade na zemlju na svoje lice, pokloni se…“ (5/14)

Davudovim, alejhi-s-selam, psalmima, navodi se: „Svinarodi, kojesistvorio, pridolaze, padaju pred tobom ničice, Svemogući, imenu tvoje mu iskazuju čast.  Jer si ti velik i tvoriš čudesa velika: jedini si ti Bog!“ (86/9-10)

U Indžilu po Mateju se kaže: „I otiđe malo dalje, pade ničice na svoje lice, i pomoli se.“ (26/39)

Radi svega ovoga, mnogi židovi i kršćani koji iščitavaju „Sveto pismo“, ostaju zadivljeni kada vide islamski namaz, naročito onda kada se obavlja u velikom džematu uz prisustvo dojmljive skrušenosti i smiraja, obzirom da on nije nešto nepoznato niti daleko od namaza koji je bio prisutan među prijašnjim vjerovjesnicima o čemu su prethodno čitali u njihovim svetim poslanicama.

Polazeći od te osnove, ovako divljenje neprestano ostaje jedan od glavnih poticaju upute onima među njima koji se ne ohole da prihvate istinu.

Jedan židov iz grada Aleksandrije opisuje svoje iskustvo, pa kaže: „…Kada sam unišao u džamiju, ugledao sam vjernike kako su poredani u saffove radi obavljanja namaza. Stajaše poput meleka. Tada sam začuo glas kako me neko doziva, govoreći: Ovo je zajednica o kojoj su obavjestili vjerovjesnici, neka su na njih sve Allahovi salawati i selami! Kada sam vidio imama koji pristupa hutbi, na kojem je bio crni ogrtač, u mojoj duši se pojavilo strahopoštovanje i bojazan. Ali, kada je završio sa hutbom sa plemenitim ajetom u kojem Uzvišeni Allah kaže: „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.“ (Prijevod značenja, En-Nahl, 90) i kada je, nakon nje, proučen ikamet za namaz, osjetio sam u svojoj duši da je se uveliko usplahirila i uzdignula. Ukazaše mi se saffovi muslimana kao da su to, zapravo, saffovi meleka, te kao da se Uzvišeni Allah njima ukazuje na njihovim sedždama i ruku’u… Tada sam postao posve ubjeđen da ja nisam ni zbog čega drugog stvoren do da budem musliman!“

Sve navedeno samo potvrđuje prisustvo otrovnih ideja kojima se pokušava ocrniti namaz u islamu. Posljednji koncentrirani napadi na našu veličanstvenu vjeru i na našeg plemenitog vjerovjesnika, sallallahu’alejhi we selleme –onda kada je prikazan na odvratnim karikaturama, čak toliko podrugljivim da ironično prikazuju namaz – zapravo su, pored napada na njega, napadi i na Ibrahima, Musaa i Isaa, alejhimus-s-salatu we-s-selam. Čak štaviše, to su napadi koji su usmjereni protiv svih vjerovjesnika i svih svetih koji vjeruju u njih i respektuju ih, pa čak i više od toga, obzirom da ih neki i obožavaju – da nas Allah sačuva! Zar postoji veća kontradiktornost od ove?

Iz knjige ‘’Namaz, vjernikov miradž’’

Autor: Nedžmuddin ibn Abdul-Hadi Eš-Šazili

akos.ba