U dijelu šume na lokalitetu Stabandža, općina Velika Kladuša, dogodio se slučaj šumske krađe. Prema našim saznanjima, šumsku krađu je otkrio uposlenik Kantonalnih šuma.

Isti je primijetio je da je na navedenom području posječeno više stabala hrasta i kestena. Daljnjom istragom utvrđeno je da je ukradeno oko 2,5 kubika drveta, što sugerira na planiranu i organiziranu krađu, piše Dijasporainfo.

Policija traga za počiniteljima ovog krivičnog djela

Šumska krađa nije samo krivično djelo koje ugrožava ekonomiju, već i ekosustav. Uništavanje stabala ne samo da smanjuje prirodni resurs drveta, već također narušava ravnotežu u šumskom ekosistemu.

Na današnji dan, 27. septembra 1993. godine, rođeno je čedo velikosrpske politike i bošnjačke nezrelosti, poznato kao Autonomna pokrajina Zapadna Bosna. Na ovaj dan Skupština ove paradržavne tvorevine izglasala je osnivanje Autonomne pokrajine Zapadna Bosna i time otvorila vrata krvavog bratoubilačkog rata medu Bošnjacima koji je potrajao sve do početka augusta 1995. godine, piše Stav.ba.

U jeku Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1993. godine, kada je bošnjačka krv natapala skoro sve dijelove Republike, u glavama nekih Bošnjaka i velikosrpskih političara javila se ideja o stvaranju tobožnje muslimanske autonomije na krajnjem sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, “što bi za cilj imalo momentalni prekid rata i zaustavljanje agresije i stradanja nedužnog naroda”.

Nakon što je 2. maja 1992. godine u insceniranim događajima u Sarajevu bezuspješno pokušao doći na čelo države, Fikret Abdić se sve više distancira u radu Predsjedništva R BiH i počinje kovati plan kako da se nametna kao vožd barem dijela bošnjačkog naroda.

Ubrzo pošto je bosanskohercegovačkoj i svjetskoj javnosti predstavljen Owen-Stoltenbergov (takozvani) mirovni plan, Abdić je vidio priliku i počeo kovati plan o stvaranju autonomije na čijem bi čelu bio upravo on.

Uvjerivši se da posjeduje punu podršku dijela svojih sunarodnjaka, te potporu Franje Tuđmana, Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, kao i predstavnika međunarodne zajednice, Abdić je krenuo sa ostvarenjem svojih zamisli.

Vojni i politički vrh Republike Bosne i Hercegovine i tadašnjeg Bihaćkog okruga, fokusiran na odbranu od velikosrpskog agresora, s prva nije tome pridavao prevelik značaj, sve dok nije započeta otvorena secesija. Kada su vojni i državni vrh napokon odlučili konkretno djelovati, Abdićeve pristalice već su zaposjele cijelu velikokladušku općinu i znatan dio cazinske općine. Prvi oružani sukobi počeli su 2. oktobra 1993. godine da bi s vremenom prerasli u ogorčeni sukob u kojem je izginulo nekoliko hiljada Bošnjaka.

Uz pomoć domaćih izdajnika, koji su se nalazili u civilnim, pa i u vojnim strukturama, Abdić je u dva navrata zauzeo Cazin, a njegova vlast u ovom gradu potrajala je samo dva dana. Prvi put Cazin je oslobođen 1. 10. 1993. godina u mitingu građana, a drugi put 15. 10. 1993. združenom akcijom jedinica Petog korpusa.

U borbi protiv Abdićeve autonomije bile su angažirane skoro sve jedinice Petog korpusa, među kojima je, ipak, prednjačila 505. viteška brigada s komandantom Izetom Nanićem na njenom čelu.

U akciji združenih jedinica Petog korpusa, kojom je komandovao Nanić, najprije je 4. augusta 1994. godine oslobođen Pećigrad, kada je do nogu potučena 2. brigada Abdićeve Narodne odbrane AP ZB i zarobljeno približno 700 autonomaša.

Samo sedamnaest dana nakon ove pobjede komandant Nanić s jedinicama 505. viteške brigade tokom samo jedne noći prodro je približno 17 kilometara u neprijateljsku teritoriju i oslobodio Veliku Kladušu.

Iznenađenje je bilo potpuno, te su se jedinice Abdićeve Narodne odbrane u velikoj žurbi i panici povukle u SAO Krajinu, odnosno na okupiranu teritoriju Republike Hrvatske.

U jesen 16. novembra 1994. godine, uz direktnu vojnu i drugu pomoć Vojske Jugoslavije, SAO Krajine i VRS-a, Abdićeva Narodna odbrana ponovo je napala na teritorij Bihaćkog okruga.

Vođene su krvave borbe sve do augusta 1995. godine u kojima se dešavalo da su članovi istih porodica ratovali jedni protiv drugih.

Iako je imao snažnu podršku Hrvatske, Srbije i Crne Gore, VRS-a i Međunarodne zajednice, najveći izdajnik bošnjačkog naroda izgubio je rat, jer nije znao koliku ljubav i odanost prema svome narodu, svojoj vjeri i domovini nose ponosni i hrabri Krajišnici.

Almir Dervišević (31), iz sela Ljusina, nadomak Bosanske Krupe, već dugi niz godina bez bilo kakve naknade gotovo svakodnevno čisti okoliš na cijelom području ovoga grada, a njegova nesebična posvećenost ekologiji mnogima bi mogla poslužiti kao inspiracija.

U proteklom periodu, kako kaže, prikupio je tone smeća koje nesavjesni građani bacaju u prirodu, te ističe kako ono što ga pokreće nije želja za priznanjima ili podrškom, već osjećaj dužnosti i ljubavi prema prirodi.

“Najčešće čistim sam, a kada organizujem neke veće akcije, tada mi pomažu prijatelji. Sve je započelo prije desetak godina, jednostavno nisam mogao gledati otpatke pored naših puteva i smeće kojima je zatrpana naša priroda”, kaže Dervišević.

Dodaje kako je u početku nailazio na čuđenje komšija i drugih građana, ali je svojim volonterizmom i posvećenošću uspio motivisati i druge da krenu njegovim stopama. Dervišević je jedan od najaktivnijih članova grupe građana pod nazivom “Čuvari okoliša”, koja je započela s čišćenjem divljih deponija na području ove lokalne zajednice.

“Zaista je nevjerovatno koliko smeća pronalazimo u našoj prirodi koja je prelijepa i ne zaslužuje da se ovako skrnavi. Nailazimo na brojne kese sa smećem koje se odlažu u šumama, pa čak i pored naše lijepe Une. Najviše je bačene ambalaže, ali ljudi dovoze i bacaju mnogo krupnije stvari kao što su dijelovi namještaja, bijela tehnika i građevinski otpad”, kaže ovaj ekolog.

Ističe kako im ponekad pomoć pruža lokalno komunalno preduzeće, koje mehanizacijom odvozi prikupljeno smeće na gradsku deponiju. Ovaj mladi čovjek zaposlen je u preduzeću “Unsko-sanske šume”, a upravo zbog njegove posvećenosti okolišu preraspoređen je u sektor ekologije koji djeluje u okviru tog preduzeća.

“Ono što me najviše boli jeste nedostatak svijesti kod građana kada se radi o zaštiti prirode i životne sredine. Ne mogu shvatiti da neko ne želi platiti naknadu za odvoz smeća, koja uopšte nije skupa, nego ga istovari negdje u prirodu“, ističe Dervišević. Smatra kako kazne za neodgovorne pojedince koji rade takve stvari moraju biti mnogo strože, te da je nužno uspostaviti reciklažu otpada kako bi se smanjile količine koje se bacaju u prirodu. Dervišević kaže kako svojim angažmanom želi probuditi ekološku svijest kod svih građana i tako uticati na pozitivne društvene procese.

“Čista i zdrava priroda je ono što me pokreće i jednostavno želim potaknuti i druge ljude da posvete pažnju očuvanju prirode, jer je to ono najvrednije što imamo i ne smijemo izgubiti”, kaže ovaj entuzijasta i volonter.