Connect with us

Religija

Šejtan provjerava šta se nalazi u srcu čovjeka i time ga kuša

Published

on

Piše: Abdulvaris Muris Ribo

Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo. Naredio si nam da istrajemo na Pravom putu, a zauzvrat si nam obećao veliku nagradu. Svjedočim da nema boga osim Tebe, Ti si pravedan i jedini stvarni Vladar! I svjedočim da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Tvoj rob i poslanik. Poslao si ga kao milost svjetovima i očiti dokaz Svojim stvorenjima. Tvoj blagoslov neka je na njega, njegovu porodicu i ashabe koji su njega i njegov sunnet slijedili i sve one koji njih slijede sve do Dana sudnjeg.

O ljudi, bojte se Allaha i znajte da vam Allah, dž.š., svima naređuje da istrajete na Pravom putu. Uzvišeni Allah kaže: ”…zato istrajte u klanjanju Njemu i od Njega oprosta tražite!”(Fussilet, 6.)

”Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: ‘Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.”(Fussilet, 30.)

Ustrajavanje je pojam koji podrazumijeva dosljedno i iskreno ispunjavanje svih obaveza koje su preuzeli u ugovoru koji su sklopili sa Allahom. Istrajnost postoji u djelima, riječima i namjerama, i zato ta riječ nosi mnoštvo značenja. Od Ebu Amra, Sufjana ibn Abdullaha, radijallahu anhu, prenosi se da se rekao: “Allahov Poslaniče, reci mi o islamu nešto o čemu neću morati nikoga pitati osim tebe.” Poslanik, alejhis-selam, reče: “Reci, vjerujem u Allaha, a zatim ustraj u tome…” Hadis bilježi Muslim.

Bez skretanja, desno ili lijevo

Istikamet je istrajavanje na Pravom putu, bez skretanja desno ili lijevo, bez pridodavanja vjeri onoga što nije od nje, bez odbacivanja od vjere onoga što joj pripada, bez nepotrebne žestine, ali i bez nemarnosti spram vjere. Šejtan provjerava šta se nalazi u srcu čovjeka i time ga kuša: ako osjeti da je sklon zanemarivanju vjere i lijenosti u obavljanju vjerskih obreda, on ga podstiče na ljenčarenje i nemar, sve dok ne počne ostavljati farzove i činiti harame, i neprestano ga na to podstiče sve dok ne prekine vezu sa vjerom, a potom ga ostavlja u dolini propasti.

Kada šejtan vidi da je čovjek čvrst u vjeri i da ga od nje ne može odvratiti, on ga podstiče da što više čini ibadete, dok ne počne pretjerivati i zastranjivati, i stalno mu govori kako su njegovi postupci ispravni i savjetuje mu: ”Budi dosljedniji, kloni se nemarnih, ne budi od onih koji noću spavaju dok pobožni ibadete”, i tako ga neprestano podstiče sve dok ga na odvede sa umjerenog islamskog puta.

Tako je šejtan postupio s haridžijama čiji je ibadet bio takav da su sljedbenici umjerenog islamskog puta svoj namaz, post i učenje Kur'ana, u poređenju s njihovim, smatrali neznatnim i malim, a oni su iz vjere izlazili kao što brza strijela izlazi iz luka, kao što je to, u predajama koje su do nas stigle vjerodostojnim putem, opisao Allahov Poslanik, s.a.v.s.

Obje krajnosti su prezrene i pokuđene: i nemar prema vjeri kao i pretjerivanje u ibadetima, i daleko su od Poslanikovog, s.a.v.s., sunneta i njegovog puta, jer prvi su sunnet zamijenili novotarijom letargije i nemara, a drugi novotarijom pretjerivanja u činjenju ibadeta i praktikovanju vjere. Neki od naših dobrih prethodnika rekli su: ”Uzvišeni Allah nije nijedan farz propisao a da se šejtan u to nije upleo: ili je radio na zapostavljanju tog farza, ili pak, na pretjerivanju pri njegovom obavljanju i nije važno kojoj od te dvije krajnosti će se ko prikloniti, zanemarivanju ili pretjerivanju. Svako dobro je u trudu na umjerenom islamskom putu i slijeđenju Poslanikovog, s.a.v.s., sunneta, a svako zlo je u udaljavanju od sunneta, zapostavljanju vjere, ili pak, pretjerivanju u vjeri.

Prazne riječi koje ne prate djela

Ima muslimana koji govore: ”Vjerujemo u Allaha”, a to su samo puke izgovorene riječi, jer ne slijede umjereni islamski put, i za njih Uzvišeni Allah kaže: ”Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha’ – a kad neki Allaha radi bude na muke stavljen, on drži da je ljudsko mučenje isto što i Allahova kazna…” (El-Ankebut, 10)

Ova vrsta ljudi pada pri prvom naletu sitnog iskušenja, zalutaju pri prvoj sumnji ili strasti. Također, ovo je obilježje onih koji govore ono što ne rade, njihova vjera sastoji se od slijeđenja vlastitih prohtjeva, od islama prihvataju samo ono što se slaže sa njihovim prohtjevima, ne znaju za dobro i ne odvraćaju od zla i ne žive u skladu sa svojim riječima: ”Mi vjerujemo u Allaha”, niti se pridržavaju onoga što neizostavno ide sa tim riječima – dove Allahu da istraju na Pravom putu, činjenja ibadeta, ostavljanja harama, iskrenog odnosa spram Allaha koji je jedini dostojan da Mu se iskreno vjera ispovijeda i dobročinstva prema drugim ljudima. Nažalost, te njihove riječi prelaze preko njihovih jezika a da ne ostavljaju nikakav trag na njihovo ponašanje i ne popravljaju ih. Spas od Džehennema nalazi se samo u dvije stvari koje su nerazdvojne jedna od druge: izgovoru tih riječi i istrajavanju na njima i značenjima koja one nose.

Uzvišeni Allah kaže: ”Oni koji govore: ‘Naš Gospodar je Allah!’ – i istraju na Pravom putu, neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju! Oni će stanovnici Dženneta biti, i u njemu će vječno boraviti, i to će im biti nagrada za ono što su radili.”(El-Ahkaf, 13-14.)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Reci, vjerujem u Allaha, a zatim ustraj u tome….”(Hadis bilježi imam Muslim.)

Da ima koristi od samih riječi, bile bi od koristi i munaficima koji stalno ponavljaju riječi: ”Mi vjerujemo”, međutim, Uzvišeni Allah za njih kaže da su nevjernici: ”Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju.”(El-Bekare, 9.)

Čovjek je stvorenje koje griješi i sklon je griješenju, ali, Allah je dobar i plemenit, pa nam ostavlja mogućnost da tražimo oprosta i mi time ispravljamo svoje manjkavosti u istikami. Kaže Uzvišeni Allah: ”Reci: ‘Ja sam čovjek kao i vi, samo – meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, zato istrajte u iskrenom klanjanju Njemu i od Njega oprosta tražite! A teško onima koji Njemu druge ravnim smatraju.”’ (Fussilet, 6.)

Iz ajeta se razumije da je potpuna istikama nemoguća. Imam Ahmed i Ibn Madže bilježe hadis koji je kod šejha El-Albanija sahih, a koji prenosi Sevban, r.a., od Poslanika, s.a.v.s.: ”Ustrajte i znajte da ne možete sve obuhvatiti. Znajte da je vaše najbolje djelo namaz, a abdest redovno uzima i čuva samo mu'min (pravi vjernik).”

Čuvaj Allahovu vjeru, pa će i On tebe čuvati

U dva Sahiha zabilježen je hadis Ebu Hurejre, r.a., od Poslanika, s.a.v.s.: ”Neka vaš cilj bude istrajavanje na Pravom putu i nastojte da što bliže taj cilj pogodite…” Pravo i potpuno ustrajavanje na Pravom putu je u riječima, djelima i namjerama. To je kao kada neko baca koplje na metu i stalno je pogađa, ili pak, pogađa blizu centra mete. Od čovjeka se traži ustrajnost na Pravom putu, a ako nije u mogućnosti da u potpunosti ustraje, onda treba da se trudi da bude što ustrajniji u slijeđenju pravog puta. Hvala Allahu koji nas ne obavezuje preko naših mogućnosti i koji nam propisuje ono čime možemo nadoknaditi svoje nedostatke.

Kako je divan srednji put na kome nema krajnosti ni kakvom pogledu. Koračanje tim putem čovjeka ne čini poniženim, niti od njega traži da pretjeruje u praktikovanju vjere, tako da nafile stavi na stepen farzova, a pokuđeno na stepen harama. Isto tako, istikama ne znači zabraniti sebi lijepe stvari koje Uzvišeni Allah dopušta.

Enes, r.a., pripovijeda da su tri čovjeka došla Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme, i kod njegovih žena (majki vjernika) raspitivali se o njegovim ibadetima. Dobivši od njih odgovor, učinilo im se kao da nije dovoljno ono što oni rade, te rekoše: ”Gdje smo mi u odnosu na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme? Njemu su oprošteni svi njegovi grijesi, prošli i budući. Jedan od njih reče: ‘Što se mene tiče, ja ću od sada cijele noći provoditi u ibadetu’, drugi reče: ‘A ja ću od sada svaki dan postiti, i nikako neću mrsiti’, a treći reče: ‘A ja ću se kloniti žena i nikako se više neću ženiti.’ Zatim im je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, i rekao: ‘Vi ste oni što su rekli to i to? Tako mi Allaha, ja sam pobožniji i strahopoštovanja većeg od vas, ali ja postim i mrsim, klanjam, spavam i živim bračnim životom. Ko se udalji od mog sunneta (načina života), on ne pripada meni.”’(Muttefekun alejhi.)

Uzvišeni Allah kaže:

”Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: ‘Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan. Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imat ćete, bit ćete počašćeni od Onoga koji prašta i koji je milostiv.” (Fussilet, 30-32.)

Za ustrajavanje na Pravom putu potrebna je velika strpljivost, trud, samokontrola, pridržavanje Allahovih propisa, slijeđenje onoga što Allah objavljuje i sunneta Njegovog Poslanika, s.a.v.s. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je:  ”Allah navodi primjer Pravog puta. Sa strana tog puta su dva zida, na njima su otvorena vrata, a na vratima obješeni zastori. Na ulazu na taj put ima jedan što poziva govoreći: ‘O ljudi, svi uđite na Put i nemojte s njega skretati!’ Ima i jedan koji zove iznad Puta, pa kada čovjek htjedne da otvori neka od tih vrata, on mu rekne: ‘Teško tebi, ne otvaraj ih jer – ako ih otvoriš, kroz njih ćeš proći. Taj put je islam.

Ona dva zida su Allahove granice (hudud). Ona otvorena vrata su Allahove zabrane (meharim). Onaj što zove na ulazu Puta je Allahov Kitab, a onaj što zove iznad Puta je Allahov vaiz u srcu svakog muslimana.”

Čuvaj Allahovu vjeru pa će Allah čuvati tebe! Ne prelazi Njegove granice i ne čini ono što On zabranjuje, jer ćeš – ako to učiniš – u očitu zabludu otići i na velikom gubitku biti. Neka ti Allahova Knjiga bude nerazdvojini saputnik, a sunnet Njegovog Poslanika glavno obilježje na tom putu. Čuvaj svoje organe od harama pa ćeš naslade džennetske zadobiti!

saff.ba

Religija

Šejtanski prilazi čovjeku

Published

on

Rečeno je da je najveći uzrok tvrdoće i okrutnosti srca, ostavljanje zikra i prekomjerno upuštanje u besposlice.

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Jedan pobožni čovjek rekao je: “Razmišljao sam na koja vrata šejtan najviše dolazi i napada ljude, pa sam shvatio da on dolazi na sljedeća vrata:
– Vrata pohlepe i lošeg mišljenja, pa sam mu se suprotstavio povjerenjem i skromnošću.
– Vrata ljubavi prema životu i duge nade, pa sam ga dočekao strahom od iznenadne smrti.
– Vrata želje za stalnim rahatlukom i uživanjem u dunjalučkim blagodatima, pa sam mu se suprotstavio sviješću o prolaznosti dunjalučkih blagodati i strahom od obračuna na Sudnjem danu koji možda neće biti u moju korist.
– Vrata samodopadljivosti i umišljenosti, pa sam mu se suprotstavio poniznošću i strahom od lošeg završetka.
– Vrata omalovažavanja ljudi i nedostatka poštovanja prema njima, pa sam ga dočekao sviješću o njihovim pravima i nepovrjedivosti tih prava.
– Vrata zavisti, pa sam ga dočekao zadovoljstvom sa blagodatima i nafakom koju je Allah propisao ljudima.
– Vrata pretvaranja i želje za pohvalom od strane drugih ljudi, pa sam mu se suprotstavio iskrenošću u vjeri.
– Vrata škrtosti, pa sam mu se suprotstavio sviješću o prolaznosti onoga što je kod ljudi i neprolaznosti onoga što je kod Allaha.
– Vrata oholosti, pa sam mu se suprotstavio poniznošću.
– Vrata gramzivosti, pa sam mu se suprotstavio povjerenjem i pouzdanjem u ono što je kod Allaha i neovisnošću od onoga što ljudi posjeduju.”
Rečeno je da je najveći uzrok tvrdoće i okrutnosti srca, ostavljanje zikra i prekomjerno upuštanje u besposlice. Prenosi se da je Malik ibn Dinar rekao: ”Kad osjetiš tvrdoću u srcu, slabost u tijelu i oskudicu u nafaki, znaj da si ti od onih koji pričaju o onome što ih se ne tiče.”
Stoga, pribjegavaj šutnji i čuvaj svoja dobra djela, jer onaj ko ne čuva svoj jezik, njemu je svojstveno ogovaranje, a onaj ko mnogo govori, mnogo i griješi. Ogovaranje je smrt za pokornost i pobožnost.

Sufjan es-Sevri je govorio: ”Drži se šutnje, bit ćeš pobožan; ne budi pohlepan za dunjalukom, sačuvat ćeš svoju vjeru; ne budi klevetnik, sačuvat ćeš se od ljudskih jezika; ne zavidi nikome, pa će ti se povećati oštroumnost i pronicljivost.”(saff.ba)

akos.ba

Continue Reading

Religija

Najteža borba je pružati otpor na račun svoga srca, uma i snova

Published

on

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Najteža borba je kada se neko od nas bori sâm sa sobom, kada je rastrgan između prihvatanja i odbijanja, između ljubavi i dostojanstva, između ne i da, i između odluke i izbora.

Najteža borba je kada se niti srca sukobe sa logikom uma i plemenitošću duše, sve dotle dok neko od nas ne poželi nešto, a njegov um ga sprječava u tome ili mu njegova čestitost i plemenitost to zabranjuju.

Najteža borba je kad vjetrovi potrebe zapušu prema čovjeku i silovito udaraju u njegove prozore, kada su mu osjećanja pomiješana sa čežnjom, pa glumi ravnodušnost kako ne bi ispao slab ni u čijim očima, i kada ima silnu želju da zaplače, pa se nasmije da bi sakrio suze.

Najteža borba je kada je čovjek rastrgan između ovoga i onoga, između bliskog i dalekog, između sjećanja, sadašnjosti i budućnosti, i kada pruža otpor na račun svog srca, uma i snova.

Najteža borba je staviti sebe u jednu dolinu dok se u stvarnosti nalaziš u sasvim drugoj dolini.

saff.ba

Continue Reading

Religija

Praznovjerje: Socio-religijski kontekst

Published

on

Kada društvo ne pokazuje odviše podrške svojim građanima oni se okreću paranormalnom * Vjerske zajednice pružaju osjećaj socijalne integriranosti u društvo

 

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke nnaravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» .

S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove.

Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove. Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja – nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima. Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).

Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje.

Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza.

Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod. Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama.

Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove.

Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja – nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima.

Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).

Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje. Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza. Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod.

Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Tek ovim osvrtom željeli smo samo ukazati na probleme i dijagnozu za koju je nužno uključenje čitave društvene zajednice. Društvo kao takvo ima svoje zakone za reguliranje ovog područja i ono se tiče same odgovornosti. Sociološka istraživanja su već dala osnovu za analizu problema u društvu, a sociolozi ukazali da u etičkim pitanjima vezanim za opstanak ljudske vrste nije relevantna većina nego načelo. Odgovornost je na nama i u nama.

Ono što je izvjesno jeste činjenica da je bez podrške zajednice čovjek nemoćan , Konkretno, socio-religijski kontekst je kapital i resurs koji ljudima olakšava mnoge životne situacije.

Vjerske zajednice su tu ne samo da upoznaju i podrže svoje vjernike, nego i da ih integriraju u društvo kao svoje korisne članove. Pokazalo se da tamo gdje su vjernici bili uključeni u vjerske zajednice kod njih je bila izraženija religioznost. Stoga, Islamska zajednica BiH ima veliku odgovornost, te potrebu reguliranja ovog polja djelatnosti. Inicijativa da pokrene svoj centar za duhovno liječenje u tom smislu je dobrodošla.

Autor: Selman SELHANOVIĆ

islam.ba

Continue Reading

Najčitanije