Connect with us

Religija

Znaš li šartove svoje vjere islama?

Published

on

 

Islam nečistoću ne prihvata. Ne ostavlja prostor ni mogućnost da nečist hodaš, pa u izuzetnim situacijama propisuje tejemum.

 

Šerijat je zakon i skup pravila kojima je obuhvaćen cjelokupan čovjekov život. Sve sfere življenja, zakonom Božijim su obuhvaćene i objašnjene. Kroz taj zakon uređuje se čovjekov odnos prema Stvoritelju. Uređuju se odnosi u braku i porodici, međuljudski odnosi te oblast kaznenih odredbi, odnosno propisuju se sankcije za prijestup i grijeh.

Prva oblast koju šerijat uređuje je ibadet. Često ovu riječ prevodimo kao bogoslužje, a u suštini, po definiciji naše vjere, čitav čovjekov život, svaki njegov dunjalučki korak bi trebao biti u službi Svevišnjeg. Riječ ibadet je teško adekvatno prevesti, ali se može objasniti. To je skup propisa koji uređuju čovjekov odnos sa Stvoriteljem i obuhvata trideset i tri šarta, uslova, kako bi taj naš odnos sa Gospodarom bio upotpunjen.

Da bi neko za sebe mogao reći da je musliman, mu’min, treba znati i mora živjeti te šarte vjere naše. Prvi među njima su imanski – vjerujem u Boga, meleke, poslanike, kitabe, Sudnji dan i sudbinu. Tako, ti šarti, koji bi u našem srcu i ubjeđenju trebali stanovati, glase. Ovu su temeljne istine naše vjere. Da bi se vjernikom zvao moraš svih šest jednako vjerovati. Ne dao Allah poricati bilo koji od spomenutih. Značilo bi to u kufr zagaziti, a to bi opet značilo ići stazom koja vječnoj patnji vodi. Svaki ovaj šart, ako je duboko ukorijenjen u našem srcu, rađa plodom i našu vjeru, vjerovanje naše, vidljivim čini. Čini nas okruženju prepoznatljivim po prakticiranju vjere kroz šarte islamske. Kelimei-šehadet svjedočimo, a on je ključ našeg uspjeha na oba svijeta. Namaz klanjamo kako bi imali zaštitu od grijeha i razvrata ovdje i kako bismo na Ahiretu spašeni bili. Postimo, post propisani, kako bismo iman jačali i na više žrtve na putu Božijem bili spremni. Zekat dijelimo, želeći se očistiti, imetak svoj očistiti i sigurnim ga od propasti učiniti. Hadždž je obaveza imućnog muslimana i privilegija jer to što hadždž nudi ne može se nigdje kupiti, nigdje naći, osim na mjestu s kojeg je Ibrahim pejgamber poziv uputio i na kojem je Muhammed, a.s., ashabe propisima hadždža učio. Svaki musliman ove šarte shodno svojim zdravstvenim i imovinskim mogućnostima treba da živi. Ove prve, imanske, u sebi doživljava, a islamske živi, prakticira i tako svoje vjerovanje manifestira.

Allah, dž.š., je čovjeku propisao, naredio, čistoću u svemu. On Objavom naređuje da se prije nego što pred Njega stanemo, okrenuvši se prema kibli, operemo, abdestimo.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ إِذَا قُمْتُمْ إِلَى الصَّلاةِ فاغْسِلُواْ وُجُوهَكُمْ وَأَيْدِيَكُمْ إِلَى الْمَرَافِقِ وَامْسَحُواْ بِرُؤُوسِكُمْ وَأَرْجُلَكُمْ إِلَى الْكَعْبَينِ

“O vjernici, kada hoćete da klanjate, lica svoja i ruke do iza lakata operite i dio glava svojih potarite i noge do iza članaka operite.“ (El-Maida, 6) Ovaj ajet, osim što abdest naređuje, on ga i objašnjava, te nam u detalje kazuje šta oprati, kako abdest uzeti. Mi u ovom ajetu nalazimo ono što u mektebskoj i fikhskoj literaturi nazivamo, abdeski šarti. Nalazimo ono što je uslov za ispravnost abdesta. Oprati lice, ruke, mesh glave učiniti i noge do članaka oprati, to su abdeski šarti ili farzovi. Bez ove četiri radnje abdesta nema. Kad imamo malo vode, ograničit ćemo abdest na ovo što se oprati mora, a kad nam je vode dovoljno i sunnet Pejgambera našeg ćemo slijediti, te abdest sa svim onim radnjama koje smo kao mektebski polaznici naučili upotpuniti.

U istom ajetu u kojem Svevišnji naređuje da abdestimo prije namaza, naređuje nam i slijedeće: “A ako ste džunubi, onda se okupajte.“ (El-Maida, 6) Ovaj dio ajeta je negdje preveden i riječima “ako ste nečisti“, izbjegava se riječ džunub, iako ona podrazumijeva sasvim posebnu, specifičnu nečistoću zbog koje je kupanje farz. To je nečistoća koja nastupa usljed spolnog odnosa ili poslije polucije na bilo koji način da je do nje došlo, te poslije redovnog mjesečnog pranja žene, odnosno hajza i nifasa. Danas je, nažalost, mnogo naše omladine, pa i starijih džematlija, koji u neznanju griješe. Neki ne znaju da se moraju kupati u spomenutim situacijama, a mnogo je onih koji se ne znaju ispravno okupati. Uzaludno je kupanje ako se farzovi gusula ne upotpune. Zato ovdje želim da se podsjetimo i naučimo i gusulske šarte. Tri ih je samo, pa ih je lahko zapamtiti i poslije ovog današnjeg časa vjeronauke održanog s ovog minbera, nema opravdanja za neupotpunjen propis gusula. Šarti su: usta i grlo isprati, nos isprati i cijelo tijelo oprati da nigdje suho ne ostane. Kad govorimo o tijelu cijelom, ulema naša naglašava da to podrazumijeva da voda dopre do svakog njegovog dijela, pa i pod prsten ako ga nosiš. Pomjeri prsten kako bi i taj dio tijela bio gusulom upotpunjen. Ovako okupan muškarac i žena, musliman i muslimanka, spremni su stati na kožicu, na sedžadu i Gospodaru svome na sedždu pasti.

Islam nečistoću ne prihvata. Ne ostavlja prostor ni mogućnost da nečist hodaš, pa u izuzetnim situacijama propisuje tejemum. To je simbolično čišćenje zemljom. To nije čišćenje u fizičkom smislu. To je u svijesti našoj postavljanje granice između nečistog i čistog našeg stanja, između nedostojnog da pred Boga stane i dostojnog da Allahu, dž.š., na blagodatima zahvaljuje. Tejemum je čišćenje zemljom simbolično, fiktivno. On je u suštini čovjekovo vraćanje na kolosijek vjere. Vraćanje Boga u svijest našu, a sebe u okrilje Njegovih propisa. Šarti su mu: nijjet, potiranje rukama lica nakon što smo njima dotakli predmet od zemlje, te potiranje na isti način desne i lijeve ruke. To su tejemumu farzovi. To svaki musliman treba znati, i treba znati da tejemum prestaje važiti kad se otkloni razlog njegovog uzimanja, a razlog može biti nedostatak vode ili čovjekova bolest koja ga ograničava u korištenju vode.

Namaz je temelj naše vjere. Tako Poslanik govori, a da bi taj temelj bio zdrav, čvrst, stamen, mora biti propisno urađen. Namaz, kao temelj naše vjere ima svoje uslove, šarte. Očistiti tijelo, odijelo i mjesto. Očistiti od fizičke nečistoće. Obzirom da sljedeći uslov, odnosno šart insistira na čistoći tijela, ovaj se odnosi prije svega na čistoću od harama. Nismo čisti klanjati ako je u nama haram kao što je alkohol, kao što je tuđe i krivo stečeno u našem zalogaju. Nismo ispunili uslov za ispravan namaz ako nam je odijelo nečisto. Poslanik je posebno upozoravao na čuvanje od mokraće, ali i govorio da ako je jedan dirhem u cijeni našeg odijela haramom stečen, odijelo je nečisto za namaz. I mjesto na kojem se klanja mora biti čisto. Čisto fizički i čisto, u smislu da nije uzurpirani, tuđi posjed.

Abdest uzeti, ako smo u potrebi okupati se, a ako smo u nuždi tejemumom ćemo do stanja čistoće doći, samo namaz nećemo ostaviti. Za namaz nema uzura. Ostaviti se ne smije nikad i nigdje. Ako se, pak, opravdano izostavi, naklanjat će se ali se neće ostaviti.

Biti pristojno i propisno obučen. “O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kada na namaz hoćete, kada u džamiju idete.“ – Allah, dž.š., naređuje. Namaz je stajanje pred Gospodarom svjetova, zato se treba pristojno obući i nagizdan u džamiju ići. Nije primjereno u pantalonama do koljena, malo ispod koljena, doći u džamiju. To je šerijatski ispravno, ali nije pristojno. Ispravno je ako nam je nužda, ako nemamo ništa drugo obući, inače treba na namaz ići pristojan. Ne možeš u institucije države u bermudama. Nije dopušteno jer nije pristojno, a hoćeš u džamiju. Opština, ministarstvo, konzulat i druge institucije su kuće ljudi. Ovoj ovdje je Allah, dž.š., domaćin. Zar ćeš nepristojan pred Gospodara svih stvorenja.

Da bi taj temeljni princip naše vjere bio ispravan, mora se obaviti na vrijeme. Jasna su nam namaska vremena, a iščekivanje namaza je djelo koje poslanik Muhammed, a.s., posebno ističe. Nije lijepo kasniti na namaz u džemat. Ima braće kojima je to postala navika, kao da im je uslov za namaz, zakasniti na namaz. Na namaz se može zakasniti, ali to se događa rijetko. Sa namazom se ne kasni ako ga kod kuće obavljamo. On se ne odgađa. Poslanik je govorio da je najbolje djelo, namaz u njegovo vrijeme.

Da bi namaz bio ispravan treba se prema kibli okrenuti. To Uzvišeni naređuje. Naša tradicija je takva da su naši preci znali i kako kuću u odnosu na kiblu okrenuti, i kako krevet u odnosu na kiblu okrenuti, i kako zahod okrenuti u odnosu na kiblu. Kibla je muslimane uvijek orijentirala, ne samo u prostoru. Oni koji žele biti orijentirani, znati pravac i imati cilj u životu, neka se kroz namaz kibli okreću, pa će ih namaz pravom putu usmjeriti.

Pred sami namaz nijjet treba učiniti. Odlučiti da ćemo i koji ćemo namaz klanjati. Nijjet, istina je, stanuje u srcu, ali ga mi i jezikom zborimo i jasno naglasimo da klanjamo: fedžr, zuhr, asr, magrib, iša’, džuma, idil fitr, idil adha… Stoljećima nijjet srcem i jezikom donosimo čuvajući tako svaki šart temelja naše vjere i neka tako i ostane. Danas, međutim, u našim safovima su i ljudi koji nijjet ne uče, ne donose ga, samo dignu ruke i zaplove u namaz. Zar nije ljepše reći: Odlučih Allaha radi klanjati sabahski farz u vremenu njegovom prema kibli okrećući se, Allahu ekber. Ljepše je, pa neka priča ko šta hoće i neka o ovome polemiše ko hoće, ali ne sa mnom i sa nama koji već više od pet stoljeća ispravno klanjamo i vjeru u ovoj brdovitoj i na granici istoka i zapada zemlji, čuvamo.

Nijjet se kruniše tekbirom početnim, Allahu ekber, a namaz se upotpuni šartima, ruknima, farzovima svojim: kijamom, kiraetom, rukuom, sedždom i sjedenjem posljednjim.

Od amentu billahi do esselamu alejkum ve rahmetullahi, trideset i tri je šarta. Musliman ih treba znati i mora živjeti. Nekada, a to davno nije bilo, nije se moglo stupiti u brak dok kadija ili hodža ne ispita šarte. Kako ćeš u brak ako ne znaš šta je abdest, gusul i tejemum? Kako ćeš u život ako ne znaš imanske i islamske šarte? Kako ćeš na Ahiret ako ne znaš namaske šarte i ne klanjaš?

Autor: Izet Čamdžić

islam.ba

Religija

Šejtanski prilazi čovjeku

Published

on

Rečeno je da je najveći uzrok tvrdoće i okrutnosti srca, ostavljanje zikra i prekomjerno upuštanje u besposlice.

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Jedan pobožni čovjek rekao je: “Razmišljao sam na koja vrata šejtan najviše dolazi i napada ljude, pa sam shvatio da on dolazi na sljedeća vrata:
– Vrata pohlepe i lošeg mišljenja, pa sam mu se suprotstavio povjerenjem i skromnošću.
– Vrata ljubavi prema životu i duge nade, pa sam ga dočekao strahom od iznenadne smrti.
– Vrata želje za stalnim rahatlukom i uživanjem u dunjalučkim blagodatima, pa sam mu se suprotstavio sviješću o prolaznosti dunjalučkih blagodati i strahom od obračuna na Sudnjem danu koji možda neće biti u moju korist.
– Vrata samodopadljivosti i umišljenosti, pa sam mu se suprotstavio poniznošću i strahom od lošeg završetka.
– Vrata omalovažavanja ljudi i nedostatka poštovanja prema njima, pa sam ga dočekao sviješću o njihovim pravima i nepovrjedivosti tih prava.
– Vrata zavisti, pa sam ga dočekao zadovoljstvom sa blagodatima i nafakom koju je Allah propisao ljudima.
– Vrata pretvaranja i želje za pohvalom od strane drugih ljudi, pa sam mu se suprotstavio iskrenošću u vjeri.
– Vrata škrtosti, pa sam mu se suprotstavio sviješću o prolaznosti onoga što je kod ljudi i neprolaznosti onoga što je kod Allaha.
– Vrata oholosti, pa sam mu se suprotstavio poniznošću.
– Vrata gramzivosti, pa sam mu se suprotstavio povjerenjem i pouzdanjem u ono što je kod Allaha i neovisnošću od onoga što ljudi posjeduju.”
Rečeno je da je najveći uzrok tvrdoće i okrutnosti srca, ostavljanje zikra i prekomjerno upuštanje u besposlice. Prenosi se da je Malik ibn Dinar rekao: ”Kad osjetiš tvrdoću u srcu, slabost u tijelu i oskudicu u nafaki, znaj da si ti od onih koji pričaju o onome što ih se ne tiče.”
Stoga, pribjegavaj šutnji i čuvaj svoja dobra djela, jer onaj ko ne čuva svoj jezik, njemu je svojstveno ogovaranje, a onaj ko mnogo govori, mnogo i griješi. Ogovaranje je smrt za pokornost i pobožnost.

Sufjan es-Sevri je govorio: ”Drži se šutnje, bit ćeš pobožan; ne budi pohlepan za dunjalukom, sačuvat ćeš svoju vjeru; ne budi klevetnik, sačuvat ćeš se od ljudskih jezika; ne zavidi nikome, pa će ti se povećati oštroumnost i pronicljivost.”(saff.ba)

akos.ba

Continue Reading

Religija

Najteža borba je pružati otpor na račun svoga srca, uma i snova

Published

on

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Najteža borba je kada se neko od nas bori sâm sa sobom, kada je rastrgan između prihvatanja i odbijanja, između ljubavi i dostojanstva, između ne i da, i između odluke i izbora.

Najteža borba je kada se niti srca sukobe sa logikom uma i plemenitošću duše, sve dotle dok neko od nas ne poželi nešto, a njegov um ga sprječava u tome ili mu njegova čestitost i plemenitost to zabranjuju.

Najteža borba je kad vjetrovi potrebe zapušu prema čovjeku i silovito udaraju u njegove prozore, kada su mu osjećanja pomiješana sa čežnjom, pa glumi ravnodušnost kako ne bi ispao slab ni u čijim očima, i kada ima silnu želju da zaplače, pa se nasmije da bi sakrio suze.

Najteža borba je kada je čovjek rastrgan između ovoga i onoga, između bliskog i dalekog, između sjećanja, sadašnjosti i budućnosti, i kada pruža otpor na račun svog srca, uma i snova.

Najteža borba je staviti sebe u jednu dolinu dok se u stvarnosti nalaziš u sasvim drugoj dolini.

saff.ba

Continue Reading

Religija

Praznovjerje: Socio-religijski kontekst

Published

on

Kada društvo ne pokazuje odviše podrške svojim građanima oni se okreću paranormalnom * Vjerske zajednice pružaju osjećaj socijalne integriranosti u društvo

 

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke nnaravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» .

S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove.

Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove. Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja – nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima. Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).

Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje.

Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza.

Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod. Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama.

Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove.

Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja – nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima.

Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).

Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje. Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza. Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod.

Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Tek ovim osvrtom željeli smo samo ukazati na probleme i dijagnozu za koju je nužno uključenje čitave društvene zajednice. Društvo kao takvo ima svoje zakone za reguliranje ovog područja i ono se tiče same odgovornosti. Sociološka istraživanja su već dala osnovu za analizu problema u društvu, a sociolozi ukazali da u etičkim pitanjima vezanim za opstanak ljudske vrste nije relevantna većina nego načelo. Odgovornost je na nama i u nama.

Ono što je izvjesno jeste činjenica da je bez podrške zajednice čovjek nemoćan , Konkretno, socio-religijski kontekst je kapital i resurs koji ljudima olakšava mnoge životne situacije.

Vjerske zajednice su tu ne samo da upoznaju i podrže svoje vjernike, nego i da ih integriraju u društvo kao svoje korisne članove. Pokazalo se da tamo gdje su vjernici bili uključeni u vjerske zajednice kod njih je bila izraženija religioznost. Stoga, Islamska zajednica BiH ima veliku odgovornost, te potrebu reguliranja ovog polja djelatnosti. Inicijativa da pokrene svoj centar za duhovno liječenje u tom smislu je dobrodošla.

Autor: Selman SELHANOVIĆ

islam.ba

Continue Reading

Najčitanije