U danu kada su u crno zavijene tri porodice u Sanskom Mostu na društvenim mrežama pojavilo se hiljadu objava koje su podrška činu trostrukog ubistva, ali i pošalica u vezi s tom tragedijom. O podršci ubicama koja je jeziva, ali i govoru mržnje na internetu uključujući i portale u nekoliko aktuelnih slučajeva, napadima na novinare, te mogućim rješenjima, za Novi dan je govorila Duška Jurišić, zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH.

Podrške ubici i u slučaju Nermina Sulejmanovića i u slučaju trostrukog ubice iz Sanskog Mosta. Institucionalno čini se nemamo dovoljno snage da odgovorimo na ovakve izazove koje su donijeli novi mediji? Postoji nekoliko primjera da se internet proglasi javnim prostorom kao rješenje?

S ovog mjesta i dužnosti koju obavljam, treba da stvari kvalificiramo pravim imenom. A to je da je počinjen stravičan zločin. Nemam sumnje da se većina ljudi neće složiti s relativizacijom zločina, i prvo što trebamo uraditi je da podržimo ljude u Sanskom Mostu, porodice ubijenih, i nemam sumnje da će se to učiniti ne samo u Sanskom Mostu nego i drugim mjestima u Unsko-Sanskom kantonu i Krajini, oko toga ne bih dvojila. Što se tiče drugih posljedica, vjerujem da svako od stručnjaka treba da radi svoj posao. Psihologinja iz Sanskog Mosta je jučer dala tako umirujuće i jasne poruke šta nam valja činiti. Odgovor institucija? Mnogo organiziranije zemlje, od Norveške i Breivika – ne želim praviti poređenja, preko masovnih ubistava, događala su se u drugim razvijenim zemljama, EU članicama, i nije bio odgovarajući odgovor institucija. Dakle, ne kažem da je opravdanje da je BiH prije 30 godina izišla iz rata i da smo traumatizirano društvo, ali to je ono što trebamo imati u vidu. Ono što ću naglasiti, dan nakon tragedije, nije prošlo ni 24 sata, svi se moramo zapitati na koji način pomoći porodicama koje su u šoku. Stvari nazvati pravim imenom – ne tragedija, ne nesretan slučaj, nego zločin, to su poruke jasne osude koje trebaju da dođu sa vrha države, da liječimo stanje šoka, i da svako od nas kao pojedinac učini šta je moguće.

Jedno od rješenja je zakonska regulativa koja bi internet označila kao javni prostor, a samim tim bi se lakše procesuirala i krivična djela počinjena u internet prostoru, no opet se tu postavlja pitanje, da li su ovakve zakonske regulative ograničavanje sloboda, imamo primjere iz Republike Srpske? Kako pronaći balans između sprječavanja govora mržnje i cenzure?

Iskoristiti najbolja europska iskustva i voditi računa kakve su bh. okolnosti. Kada je riječ o dekriminalizaciji klevete što je jedna od zadaća, klevetu ponovo izbaciti iz Krivičnog zakona RS. Želim reći nešto, u reformskoj agendi koju će BiH kad-tad predati EU nalazi se jasna zadaća, kleveta mora ići van Krivičnog zakona, ne možete biti zločinac ako ste počinili klevetu, ona se mora procesuirati unutar građanskoj procesa i postoji slaganje oko toga svih u vlasti i entiteta. Govor mržnje je nešto potpuno drugo, i nije dovoljno samo da se internet proglasi javnim prostorom. Negiranje genocida je krivično djelo, neovisno hoćete to reći na TV ili objaviti na letku, u knjizi, u novinama ili nekom online mediju. Ono što je bitno kada je govor mržnje u pitanju, u našim zakonima, kako entitetskim tako i državnom, to krivično djelo se mora proširiti na sve ranjive i marginalizirane grupe i na taj način će država odgovoriti na ove izazove. U ovom trenutku to je suženo samo na pojedine grupacije, kao što su vjerske i nacionalne grupe.

Sad se suočavamo i sa nekim specifičnostima, šta društvo i političari mogu da urade? Novinar Marinko Sekulić je verbalno, brutalno napadnut i bilo je na ivici prijetnje, to je novinar iz Srebrenice koji se sa suprugom vratio u Srebrenicu, povratnik i novinar napadnut od načelnika. Jučer je objavljeno da je tužilac prekinuo istragu, da nema namjeru da pokrene proces, da nema elemenata krivičnog djela. Jasna poruka protiv jednog zvaničnika treba da dođe s vrha, od predsjednika RS. Drugo, ovo se moglo prekršajno kazniti, policija je mogla izdati prekršajni nalog i kazniti novčano, i poslala bi se jasna poruka.

Jako je ozbiljno i u pitanju je veliki izazov kada je u pitanju država BIH, slučaj novinara Slobodne Bosne – bez obzira slagala se s njima ili ne, maksimalno želim zaštititi slobodu izražavanja, javno su obznanili da doživljavaju velike napade i pritiske, i da su izloženi jednoj kampanji medija pod kontrolom predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Predsjednik Vučić je davao jasne znake u nekoliko navrata da obraća pažnju na način kako o tome izvještava Slobodna Bosna. Pozivam državne institucije, a naravno u skladu sa svojom funkcijom uradiću sve što mogu da uradim, da preduzmu mjere pred ovim izazovom. To se odnosi na one oni koji vode vanjsku politiku, dakle Predsjedništvo, Ministarstvo vanjskih poslova, ali i neke agencije za provedbu zakona da omoguće novinarima Slobodne Bosne pravo na rad. Šta ako krenu sutra za Srbiju i budu zaustavljeni na granici, hoćemo li se brukati do te mjere? Hoće li se država obrukati da će neko sutra od novinara izvještavati s protesta u Srbiji i biti uhapšen, doživjeti neke druge neugodnosti? Ne želim da predviđam na taj način, ne kažem da je država BiH svemoćna, daleko do toga da su odnosi BiH i Srbije na zavidnom nivou, ali moramo pokazati da ćemo uraditi sve što je u našoj moći.

N1