Nakon nastupa u emisiji „Nikad nije kasno“ Ajka Kolaković, majka pokonje pevačice u Done Ares stala je pred kamere Granda i ispričala kako je izgledala borba njene nasljednice sa opakom bolešću.

Ajka je kroz suze govorila o bolu sa kojim živi već sedam godina, koliko je prošlo od smrti pjevačice koju je volio čitav region.

-U zadnje vrijeme sam dobro, neke stvari sam položila. Tuga će i dalje trajati, cijeli moj život, ali čovjek mora da nađe mehanizme, da se sam bori i da sam sebe pobijedi. Ipak imam i dalje da živim za svoju kćerku, unuka. Ponosna sam na sebe što sama sebe na tom putu pobjeđujem, snimila sam dvije sevdalinke i svoju autorsku pjesmu, koja sa malo riječi koliko može da stane u pjesmu opjevan moj život. Dio teksta glasi ‘Svoje suze ne krijem, osmjehom ih pokrijem’. Možda plačem i sada, ali ću se nasmijati i tako pobjeđujem – počela je ona ispovijest za Grand kroz suze.

Iako je doživjela najveću bol koju jedan roditelj može da doživi, Ajka kaže da je ponosna što publika i danas čuva uspomenu na njenu kćerku.

-Publika čuva to divno sjećanje na nju, ja to isto u sebi nosim i želim da podijelim sa njima. Kako vrijeme više prolazi, imam osjećaj kao da je ovdje, kao da me gura. Sve sam oblike tuge prošla, one najgore, pomisliš nekada da bi volio da te nema, imaš osjećaj kao da ćeš da padneš, idem ulicom, a sve vrišti u meni. To je strašno, izgledaš normalno, neko kad te gleda vidi to, a ne zna šta ti u svojoj duši proživljavaš – rekla je Ajka.

Majka Donme Ares u razgovoru za Grand otkrila je i kako su izgledali posljednji dani pjevačice koja se pune tri godine borila sa opakom bolešću.

-2. oktobra bilo je sedam godina kako nas je napustila. Našla sam mehanizme kako da se nosim sa tim, a ta tuga nikada neće nestati. Tuga će ostati zauvijek, samo što svaki dan nastojim da radim na sebi, da ona tamo negdje ako gleda, bude ponosna na mene – kazala je Ajka i otkrila koliki je Donna zapravo bila borac:

-Bolovala je tri godine sa usponima i padovima. Nekada je to bilo zaliječeno, kažu da se to nikada ne može izliječiti. Bili su dobri nalazi, onda je uslijedio prvi, pa drugi recidiv i na kraju kad se dogodio treći, bio je kraj. Najteži trenutak u svemu tome je bio je to što je ona zadnjih godinu i po dana živjela u Danskoj. Zbog nekih osoba koje ne želim da pominjem, ona je pobjegla i vratila se kući kod mene. Zadnjih šest mjeseci bila je kod mene, dan i noć smo pričale i govorila mi je sve ono što ju je tištilo. Ona je svoju dušu očistila, a ja sam teret njene duše uzela na sebe. Mogu reći da mi je drago što je otišla čiste duše, prenijela je na mene sve što ju je brinulo, a meni kao majci to nije nikakav teret, to sam primila.

Nakon kćerkine smrti, Ajki, ali i čitavoj porodici bilo je potrebno dosta vremena da bar jednim dijelom vrate život u kolosijek, a to nije bilo lako.

-Suze i suze sam prolila. Prve tri godine nakon njene smrti provela sam u Švajcarskoj i Njemačkoj. Hvala svima koji su mi prilazili i davali podršku. Međutim, nisam mogla toliku podršku da primim, previše je emocija bilo. Išla sam u prirodu, šetnje, pomjerila sam se malo i to je prijalo mojoj duši. Pomogla mi je dosta i mlađa kćerka, one su bile mnogo vezane, dok je studirala, ona je sa njom pjevala kao prateći vokal. Cijeli svijet je sa njoj proputovala, onda je završila fakulet, udala se i imam unuka na koga sam ponosna. Kažem opet, ne daj Bože da jedan roditelj to doživi – priznala je Ajka.

Ajka je otkrila i koju Doninu pesmu najviše voli i koja numera njene kćerke kod nje izazove suze kad god je čuje.

-Volim sve njene pjesme, i one lagane imaju neku poruku. I dok je bila mlađa, bila je nekako zrelija po pitanju muzike, živjela je muziku. Nekada kada sjedim negdje a ide neka njena pjesma, ja to normalno primim, a nekada samo da pođe jedan takt, krenu mi nenormalne suze. To su sve osjećanja, ali nastojim svoje suze da pokrijem osmjehom – rekla je Ajka za Grand.

U ispovijesti Ajka je otkrila i da li ima nešto što kćerki prije smrti nije rekla, a da se danas kaje zbog toga.

-Nisam joj ostala dužna, razmjenjivale smo ljubav i danas je ljubav tu i neće nikada nestati – zaključila je ona za Grand.

Ispovijest majke Donne Ares, Ajke Kolaković pogledajte u videu.

VOLKSWAGEN je prije nekoliko tjedana objavio kako bi trebao izgledati njegov budući sustav za pomoć u slučaju nužde. Automobil će, vidi se na kratkom videu iz Volkswagena, prepoznati kad vozač nije pri svijesti i sustav će preuzeti potpunu kontrolu nad vozilom.

Uz pomoć zvučnih signala automobil će pokušati probuditi vozača. Istovremeno će sustav preuzeti kontrolu nad automobilom i parkirati ga na prvoj sigurnoj i slobodnoj lokaciji.

Iz Volkswagena ipak naglašavaju kako je riječ o tehnologiji budućnosti. Koliko daleke budućnosti? Vjerojatno ne predaleke, ali još nije točno poznato.

@volkswagen

Your safety always first – Even when you can’t take the wheel 🚗⚡ Our Emergency Assist continuously monitors the driver's activity and takes control of the car and brings it to a safe stop in case the driver is not reacting anymore 🆘 *Passat R-Line – Combined fuel consumption 5.1 l/100 km; combined CO2 emissions 135 g/km; CO2 class: D. *Future functions of Emergency Assist are shown, which are not available yet. #volkswagen #safety #techinnovation #passat

♬ Originalton – volkswagen – volkswagen

Iza ovakvog ponašanja ne skriva se aroganicija, već želja da se ne gubi vrijeme na nevažne stvari. Nađete li se na nekom druženju s pripadnikom ovog naroda, očekujte tišinu.

Znate li šta je najveća finska noćna mora? Previše se približiti Fincu dok čeka autobus na stanici. Iako je ovo šala koja svako malo kola internetom, zapravo odlično oslikava kulturu tog naroda sa sjevera Europe, piše Punkufer.

Finci će uistinu radije stajati raštrkani po stanici nego se grijati ispod krova kućice u društvu surodnjaka.

Problem nije u fizičkoj bliskosti – ipak je Finska zemlja s dva milona sauna u kojoj je stanovništvo naviklo golo sjediti u relativno malom prostoru – oni ne vole situacije u kojima su prisiljeni razgovarati s nepoznatim ljudima.

Finci ne vjeruju u neiskrenu komunikaciju te čavrljanje o nebitnim stvarima. Ako mogu izbjeći razgovor s nepoznatim ljudima, svakako će to učiniti.

I ne, iza ovakvog ponašanja ne skriva se aroganicija, već želja da se ne gubi vrijeme na nevažne stvari. Nađete li se na nekom druženju s nepoznatim Fincima očekujte tišinu. Šutnja je zlato, a govor je srebro, jedna je od njihovih popularnih izreka.

Finci će čavrljati samo s najbližim prijateljima, a svoje vrijeme radije će potrošiti na duboke i smislene razgovore o životu. U kafiću će naručiti piće bez ikakvih uvoda, a u trgovini kupiti potrebne namirnice bez ijedne izgovorene riječi.

Pitanje “Kako si?” u većini zemalja predstavlja svojevrsnu vrstu pozdrava koje ne iziskuje stvaran odgovor. No ako prijatelj postavi ovo pitanje (na finskom Mitä kuuluu?) Fincu on će uistinu reći kako se osjeća i što se zbiva u njegovom životu.

Jedni vjeruju da je manjak čavrljanja u finskoj kulturi posljedica velike udaljenosti između naseljenih mjesta. Naime, nekoć su ljudi morali dugo putovati u okrutnim meteorološkim uvjetima da bi došli do drugog naseljenog mjesta. Umorni i pothlađeni nisu imali strpljenja ni vremena za čavrljanje.

Drugi pak vjeruju da su Finci svjesni kompleksnosti vlastita jezika, pa se ne vole koristiti drugim jezicima u društvu stranaca jer se boje da će biti pogrešno shvaćeni.

Na šutljivost Finaca vjerojatno djelomično utječe i loše vrijeme te manjak sunčanih sati, ali i činjenica da oni ne vole uznemiravati druge samo zato da bi komentirali kako već peti dan zaredom pada snijeg.