Navršilo se 19 godina od kako je prestalo da kuca srce velikog ratnika, vojskovođe, heroja Oslobodilačko-odbrambenog rata, generala Mehmeda Alagića.
Ispraćen s uvredama, ponižavan, proganjan, ili, kako je zapisao Sead Omeragić, “ostavljen gotovo sam”, legendarni Krajišnik, komandant Trećeg i Sedmog korpusa Armije RBiH, jedan od najslavnijih bosanskih generala i prvi poslijeratni načelnik Sanskog Mosta, preselio je na Bolji svijet 7. marta 2003. godine.
Bio je general koji je oslobađao Bosnu. Historija će ga pamtiti po herojskim akcijama na Vlašiću, te po oslobađanju Kupresa, Donjeg Vakufa i rodnog Sanskog Mosta.
Nažalost, iako je pokrenuta, inicijativa da se komandantu Alagiću dodijeli ulica u Sarajevu naprasno je skinuta sa dnevnog reda, a ovo pitanje bespotrebno gurnuto na polje dnevne politike, čime se nanosi nova nepravda ovom bosanskom heroju.
General Alagić komandovao je jedinicama Armije R BiH koje su u ljeto 1995. godine stigle nadomak Prijedora i Banja Luke, gdje su zaustavljene pod pritiskom međunarodne zajednice.
Rrođen je u selu Fajtovcima, općina Sanski Most, 8. jula 1947. godine od majke Fermane Cerić i oca Redže.
“Nosim ime dida Mehmeda koji je bio muhtar u selu i austrougarski vojnik. Moja porodica protjerana je sa Eminovaca, koje se sada zove Milanovac. Did mi je bio osam godina vojnik u Prvom svjetskom ratu… Tu sam završio osnovnu školu. Porodica mi je bila lošeg imovnog stanja. Otac mi je imao petero djece. Četvero muških i jedno žensko. Ja sam bio najstarije dijete. Živjeli smo u jednoj sobi…”, reći će general Alagić novinarima Nedžadu Latiću i Zehrudinu Isakoviću u knji.
Nakon školovanja i dugogodišnjeg službovanja u JNA, po izbijanju agresije na BiH našao se u sastavu 17. krajiške brigade kada ustrojava vojsku i postaje komandant Operativne grupe (OG) Bosanska krajina.
Nakon kratkog vremena postaje komandant 3. Korpusa Armije RBiH. Na toj dužnosti ostaje kratko jer upravo na njegovu inicijativu dolazi do formiranja 7. korpusa Armije BiH. Postaje komandant 7. Korpusa ARBiH, gdje biva unaprijeđen u čin generala Armije Republike Bosne i Hercegovine, prenosi Historija.ba.
Alagić je, uz generala Atifa Dudakovića – koji danas, jednako sam kao i njegov “zemljak” iz Krajine bije svoju posljednju bitku, onu za istinu i pravdu – prvi koji je od jednoga Korpusa napravio zaokruženu cjelinu.
Skupa s nekoliko krajiških komandanata (prije svega, Fikretom Ćuskićem, Sakibom Mahmuljinom, Asimom Koričićem, Rasimom Imamovićem), general Alagić je “pozajmio” nekoliko brigada iz već postojećih Korpusa, i uz jezgro, 17. krajišku, oformio nekoliko novih.
“Korpus je ubrzo dobio naziv ‘krajiški’, mada u njemu Krajišnici, po broju, nisu dominirali. Ali, dominirala je ogromna želja Mehmeda Alagića, Ćuskića, i svih drugih Krajišnika da se krene prema Krajini”, ostat će zabilježeno.
Poslije rata, na vlastiti zahtjev, biva demobiliziran i penzionisan, te se prihvaća dužnosti prvog poslijeratnog gradonačelnika Općine Sanski Most. Sanski Most pod Alagićem postaje utočište za sve prognane Bošnjake iz 51. općine BiH.
General Alagić umro je samo nekoliko dana prije nego je u Haagu trebala biti održana predstatusna konferencija o njegovom slučaju. Uhapšen je u Sanskom Mostu i, prema nekim svjedočenjima, odveden u pidžami, iako bi se, da je pozvan, sigurno dobrovoljno predao da brani svoju i vojničku čast antifašističke Armije RBiH.
“General Alagić nije umro od srca, nego od nepravde”, rekao je rahmetli Alija Izetbegović.
Dženaza mu je klanjana u rodnim Fajtovcima pred 20.000 ljudi koji su došli iz cijele BiH i brojnih evropskih zemalja i Amerike. Ukopan je u mezarju Fajtovačke džamije.
Umjesto da, po običajima, pita vjernike da li mu “halale”, pisao je tadašnji Ljiljan, tadašnji reis Mustafa Cerić, naravno, nije mogao upitati generala Alagića, ali mogao je izustiti:
“Halališ li im”?
Uz mnogo emocija generala Alagića se u povodu 19. godišnjice smrti prisjetio njegov sugrađanin, logoraš Nihad Ključanin, čovjek koji je proveo 496 dana u pet srpskih logora, inače brat književnika, rahmetli Zilhada Ključanina.
“Ondašnjeg sedmog marta u predvečerje zove me moj Zilhad.
“Slušaj, sad su me zvali iz Avaza, kažu da su dobili vijest da je umro general Alagić. Provjeri i javi”. Danas ,17 godina kasnije ne znam ni koga sam nazvao kako bi provjerio, ali znam da sam krenuo prema Domu zdravlja. Mnogo se ljudi našlo pred ulazom u Hitnu pomoć, njihova lica govorila su da je vijest tačna. Javljam bratu: “Da, tačno je”. Zilhad je došao na dženazu, otišli smo do Kamengrada, do tamošnje džamije, pravo u mejithanu. Tamo je ležao mrtav General. Zilhad sa jedne, ja s druge strane.
Stojimo, učimo Fatihu, a odmah nekako istovremeno kažemo: “Vidi kako je nasmijan”. Da, General je na onaj svijet otišao nasmijan. Od tada znam da neki ljudi mogu i nasmijani otići na onaj svijet”, naveo je Ključanin.
Na Generalov mezar, kaže, odavno ne ide kada idu svi:
“Bojim se da me ne bi dočekao nasmijan Generalov lik”.
Ministarstvo unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona odlučno je u borbi za suzbijanje kršenja saobraćajnih propisa i osiguravanja sigurnosti za sve učesnike u saobraćaju.
Obavještavamo javnost da smo stavili u funkciju stacionarni radarski sistem sa OCR kamerama sa mogućnošću optičkog prepoznavanja znakova.
Ovaj sistem registruje prekršaje prekoračenja brzine, sa mogućnošću prepoznavanja registarskih tablica, prati kretanje učesnika u saobraćaju kao i neregistrovana vozila.
Prilagodite brzinu kretanja u saobraćaju i poštujte ograničenja brzine kretanja, čuvajte svoj i tuđe živote.
U bihaćkom naselju Ružica došlo je do incidenta koji je potresao kada je policijski službenik napadnut od strane krijumčara migrantima.
Prema našim saznanjima, policija je zaustavila kombi vozilo u kojem su se nalazili migranti, kako bi obavila standardnu kontrolu.
Međutim, situacija je eskalirala kada je vozač kombija, identificiran kao osoba porijeklom iz Turske, fizički napao policijskog službenika.
Incident se dogodio tokom rutinske kontrole, kada je vozač odbio surađivati s policijom te je nasilno reagirao na zahtjeve službenika.
Nakon napada, vozač je brzo lišen slobode od strane policije i prevezen u Policijsku stanicu Bihać radi daljnjeg ispitivanja. Očekuje se da će protiv njega biti podignute odgovarajuće optužnice zbog napada na policijskog službenika i krijumčarenja.
Velikokladuška mjesna zajednica Todorovo broji oko 4000 stanovnika u pet naselja i to centar Todorovo, Vejinac, Čelinja, Mrcelji i Golubovići. Osmanilije su ovo mjesto pokušavali osvojiti 20 punih godina, a pod osmansku vlast je palo tek 1578. godine. Odbranu grada je predvodio Mihajlo Todor, a zbog njegove upornosti u odbrani, Osmanlije su mu dali nadimak “deli“ što znači “lud“. Zbog iste te upornosti mjesto Novigrad prozvaše Todor Novi, a nedugo zatim i Todorovo.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Todorovo je imalo oko 5500 stanovnika, a danas ih je upola manje. Prosječna starost stanovništva je 35 godina. Svi seoski putevi su asfaltirani, svako domaćinstvo ima struju i vodu, telefon i internet priključak, većina ima odvoz komunalnog otpada.
Todorovo je od Velike Kladuše, koja je administrativni centar ovog područja, udaljeno oko 20-ak kilometara, od Bužima oko 10 kilometara, od Cazina oko 20 kilometara i od Bihaća nešto manje od 50 kilometara.
Todorovska brda su razvođe rijeka Glinice i Kladušnice.
Mještanin koji dobro poznaje historiju sela Nedžad Behrić kaže da danas u Todorovu egzistira nekoliko manjih poslovnih subjekata i to uglavnom u privatnom vlasništvu, a nekoliko većih čiji su vlasnici ljudi iz Todorova, smješteni su u Velikoj Kladuši pa čak i van granica BiH.
-Stanovništvo je uglavnom uposleno u preduzeća koja rade i posluju na području općine Velika Kladuša, rade u poljoprivredi – kooperanti proizvođači ili su van granica BiH. Kada je u pitanju školstvo, podaci su loši kao i na području ostalih općina i gradova Unsko-sanskog kantona – ističe Behrić.
Zbog, kako je rekao, demografskog sloma koji je uzrokovan dijelom lošim odnosom nataliteta i mortaliteta, te ogromnim brojem vanjskih migracija, broj učenika u centralnoj i područnim školama smanjuje se iz godine u godinu.
– Ovdje u Todorovu je najviše roletni spuštano. Moji su svi vani, imamo samo jednog sina koji živi i radi u Bihaću kao ljekar. Vodio sam ga u Švicarsku i upoznao s ljekarima kojima idem tamo. Rekli su mu čim nauči jezik može da dođe. Na njemu je da li će ostati ovdje ili će otići. Meni ne treba ništa, imam hvala Bogu sve. Ali sistem ne valja, ima puno nepravde i ljudi zbog toga odlaze – smatra Mujanović.
Mirzet Ibričić (30) je prije sedam godina napustio Todorovo i otišao raditi u Sloveniju. Dolazi samo zbog roditelja, a kada oni više ne budu živi, ističe da neće imati ni razloga za dolazak.
-Kada sam otišao, na graničnom prijelazu Maljevac čekalo se oko sat do sat i pol, a sada se čeka po pet-šest sati. To je katastrofa koliko je ljudi napustilo ovaj kraj i kanton. Nas u porodici ima 14, a trenutno nas ovdje živi samo pet. Prije su ljudi odlazili a ostajala su djeca i žene. Sada je drukčije – kazao je Ibričić.
Zanimljiv je podatak da je Todorovo bilo općina prije Velike Kladuše. Međutim, izbijanjem Drugog svjetskog rata i novim uređenjem u bivšoj Jugoslaviji, okolnosti i geografska raspodjela općinskih teritorija se mijenja, te ovo naselje gubi status općine kojeg potom dobija Velika Kladuša.
FENA
Pokrenut apel za pomoć Naimu Muhiću, ocu dvoje djece koji boluje od raka
Ismail Barlov je prvak Evrope: Ostvario sam snove, ali ovo je tek početak
Na Ahiret preselio Nadarević (Selima) Esad
Na Ahiret preselila Rožić ( rođ. Skenderović) Razija
FOTO Nakon teške bolesti preminula Nejra Bešić (34), iza nje ostala devetogodišnja kćerka
Na Ahiret preselio Mulalić (Bećira) Ibrahim
Na Ahiret preselila Kljajić (rođ. Harbaš Osmana) Hasiba
Na Ahiret preselila Begić (rođ. Silić) Šejla
You must be logged in to post a comment Login