Brojni civili u Bosni i Hercegovini tokom devedesetih godina postali su žrtve torture zbog čega su njihovi životi zauvijek promijenjeni.

Prema dostupnom podacima tokom agresije silovano je između 35.000 i 50.000 žena, a neke od njih su imale hrabrosti roditi, a ta djeca su se zajedno s majkama morala boriti za brojna prava koja su im nerijetko bila uskraćena.

Predstavnički i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine usvojili su i u javnu raspravu uputili Nacrt zakona o zaštiti civilnih žrtava rata u Federaciji BiH ove sedmice, a kao posebna kategorija civilnih žrtava rata su osobe-civili koja su preživjele seksualno zlostavljanje ili silovanje.

Posebna kategorija

Kao posebna kategorija su i osobe-civili koji su preživjeli seksualno zlostavljanje ili silovanje, a u zakon se uvodi nova kategorija – djeca koja su rođena iz čina ratnog silovanja, čime se rješava jedno izuzetno važno humano pitanje vezano za nevidljivost te populacije.

Predsjednica Udruženja “Zaboravljena djeca rata” Ajna Jusić kaže da je ovim priznavanjem prvi put data slamka toj djeci za koju se mogu uhvatiti svaki put kad naiđu na neki oblik diskriminacije bilo gdje jer je dosad bilo nemoguće govoriti o diskriminaciji budući da ih država suštinski nije priznavala kao kategoriju koja živi s poteškoćama društvenim, ekonomskim i pravnim.

Jusić je u razgovoru za Fenu kazala da sada ova djeca kroz zakonsko rješenje, ukoliko zakon i nakon javne rasprave dobije podršku, polažu prava na prioritetno stambeno zbrinjavanje, prioritetno zapošljavanje, pravo na kvalifikaciju i prekvalifikaciju znanja, pravo na besplatnu pravnu i psihološku pomoć i slično.

“Ono na čemu ćemo mi insistirati je kreiranje mehanizama za besplatan pristup obrazovanju i stipendiranje za djecu do njihove 35 godine jer ne treba zaboraviti da smo mi bili pravno istisnuti i nevidljivi u ono doba kada su naši vršnjaci studirali”, podvukla je ona.

Podsjeća da oni tada kada je trebalo nisu imali mogućnost da dobiju stipendiju, a uz sve posljedice ratnog silovanja, ekonomske i socijalne nisu imali mogućnost niti privatna sredstava koja bi ulagali u svoje znanja.

Definirati prava

“S druge strane jako je važno definirati prava koja pripadaju djeci rođenoj kao posljedica ratnog silovanja kako bi se izbjegle potencijalne nedoumice u praksi u pogledu prava koja nam pripadaju”, istaknula je Jusić.

Napominje i to da prava preživjelih nisu adekvatno uređena na kantonalnim nivoima.

Tako se osnovni dokument kao što je rješenje o pripadajućoj kategoriji razlikuje od kantona do kantona, a ono što se ne smije zaboraviti iako se to često čini, silovanje gdje god da se preživjelo nije različito od kantona do kantona, a trauma silovanja i posljedice takvog zločina nemaju kantonalne razlike pa samim tim zakoni i podzakonski akti ne bi smjeli pravit razlike.

Kaže da su se članovi Udruženja “Zaboravljena djeca rata” odlučili izaći u javnost jer su naprosto shvatili da će šutnja biti garant da se budućim generacijama ponovi isto što i njima. S druge strane, nakon što su 25 godina čekali da ih neko spomene i to se ne desi, ne postoji mnogo izbora nego da se progovori.

“Teško je bilo ali se ne kajemo jer je naša dužnost govoriti istinu i tražiti pravdu pogotovo u BiH gdje su naše majke još uvijek prisiljene dijeliti javni prostor sa onim koji su učinili zločin nad njima i njihovim tijelom.

Ne zaboravite da je većina silovatelja danas slobodna i ne zaboravite koliko je hrabrosti trebalo pokazati svoje lice društvu, znajući tu informaciju. Nema dana kad ne pomislim na to, ali ujedinjenost s djecom i ženama glavna je pokretačka snaga mene i Udruženja”, kazala je Jusić.

Ključne potrebe

Jusić podsjeća da su još 2019. godine dobili priliku da predstave Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike svoju situaciju i ključne potrebe, ali poslije toga su ponovo istisnuti iz procesa kreiranja Nacrta zato će sada, najavljuje, maksimalno iskoristiti 45 dana javne rasprave da odgovornom ministarstvu i svim političkim partijama koje čine vlast prezentiraju kako žive s kakvim strahotama su se suočavali, kakve su im potrebe i koliko je važno da dobiju svoja prava.

Također je napomenula da su zadovoljni činjenicom da je usvojen Nacrt zakona, ali i da ih brine kako će realizirati svoje namjere budući da imaju slabe tehničke mogućnosti za kampanju lobiranja jer vrijeme je godišnjih odmora.

“Činjenica je da ako mi ne ostvarimo svoja prava, procesi tranzicijske pravde u ovoj državi neće biti uspješno privedeni kraju. Isto tako, činjenica je da nevladin i vladin sektor moraju shvatiti da se ljudska prava ne mogu čitati s papira”, podvukla je ona.

Naglašava da istinsku situaciju o njihovom stanju i realnim potrebama preživjelih ratnih silovanja i rođenih kao posljedica tog zločina mogu dati upravo te žrtve koje će biti korisnici tog zakona.

“Da se neko sjetio dosad moju majku pitati kako živi, bilo ko od predstavnika vlasti možda ja danas ne bih davala ovaj intervju jer je moja majka i prije 28 godina koliko je meni danas, mogla jasno kazati šta njoj treba i kakva prava njeno dijete zaslužuje. To se nažalost nije desilo, ali nikad nije kasno”, podvukla je on.

Jusić također kaže da kao Udruženje nikad nisu i nikad neće uvjetovati bilo koje dijete sa istom sudbinom da bude njihov član, ali su vrlo dobro svjesni činjenica da oni koji su odlučili dati glas djeci u javnosti, itekako su odgovorni za poruke koje šaljemo.

Moraju znati prava

“Naša odgovornost također leži u informisanju građana o ovom zakonu, njegovim mogućnostima kako bi neka još uvijek nevidljiva djeca znala da imaju svoja prava, svoje mogućnosti.

Nadamo se da će zakon biti dodatna motivacija majkama da saopće svojoj djeci istinu o njihovom porijeklu jer činjenica je da mnoga djeca danas nisu svjesni kako su došli na ovaj svijet”, kaže Jusić.

U skladu sa finansijskim mogućnostima, Udruženje će pokušati otvoriti sistem stručne psihološke podrške za majke koje se odluče na korak da saopće djeci istinu o porijeklu danas 27 godina poslije rata.

Govoreći o inicijativi “Ime jednog roditelja” koje je pokrenulo udruženje “Zaboravljena djeca rata” Jusić naglašava da je ova inicijativa ništa više do vraćanja prava na izbor svakom građaninu i građanki ove države. Nastala je kao rezultat dugogodišnje diskriminacije i ignoriranja jednoroditeljskih porodica kroz administrativu politiku.

Jusić podsjeća kako institucije za bilo koji dokument koji je potrebno popuniti u školama, na fakultetima, u zdravstvenim ustanovama ili u općinama zahtijeva “ime oca”, umjesto “ime jednog od roditelja i/ili staratelja/ke”.

“Mi ime oca niti imamo niti ga želimo imati jer je već sad svima jasno o kakvim “očevima” mi pričamo. Ne želimo da budemo obilježeni tim imenom, ne želimo da narušavamo privatnost majki na bilo kojem šalteru”, podvukla je Jusić.

Jednaki obrasci

Napominje da jednostavno ne žele biti žrtve patrijarhata po ko zna koji put nego bi željeli ukazati da bez obzira što neko ne pripada njihovoj kategoriji da je jako važno da građanstvo zna da imaju pravo na privatnost i izbor i samim tim na uvođenje jednakih obrazaca koji podrazumijevaju ime jednog roditelja kao identifikacijsku stavku.

Udruženje “Zaboravljena djeca rata” pokrenulo je i priču o osnivanju zagovaračke mreže koja bi se na internacionalnom nivou borila i zagovarala za prava djece rođene zbog rata.

” Planiran početak rada mreže je decembar i kao početni najvažniji cilj bit će stavljanje fokusa na globalni jaz koji postoji kada govorimo o djeci rođenoj zbog rata. Ovdje je važno naglasiti da će posebnu pažnju mreža posvetiti djeci čiji su očevi bili pripadnici UN-ovih mirovnih snaga koji su po završecima misije ostavljali djecu iza sebe i nikad ih nisu adekvatno zbrinuli”, istaknula je Jusić.

Ujedinjeni narodi jesu svjesni postojanja ove djece, ali također moraju osvijestiti činjenicu da neko o ovoj djeci mora pričati, neko mora da se suoči za zločinima i nedjelima pripadnika misija Ujedinjenih naroda, zaključila je u razgovoru za Fenu Jusić.