I vlada na čelu s Andrejom Plenkovićem, i predsjednik Zoran Milanović, bez obzira na njegov neobičan vokabular koji ponekad može uvrijediti, nastupali su često i jako u prilog tome da Bosna i Hercegovina postane članica EU.

Odnosi Hrvatske i Bosne i Hercegovine, bez obzira na onaj kamen koji žulja u cipeli, relativno su dobri dok su odnosi Hrvatske i Srbije, nažalost, ozbiljno pogoršani. Rekao bih da je to rezultat unutrašnjih odnosa u Srbiji, ali i općenito jačanja nacionalizama u svim državama, posebno u Srbiji.

Sljedeće godine će biti 30 godina Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kako smo došli u situaciju da se politički odnosi u regiji vremenom pogoršavaju, što je suprotno očekivanju da će se onim vremenom, kako ratne rane zacjeljuju, budu bolji?

Najveći nesporazumi,koji proizilaze iz Dejtonskog mirovnog sporazuma, nisu vazani za međudržavne odnose, već za unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini. Republika Srpska kreirana je država u državi, a odnosi u Federaciji nisu dobro profilirani. Dva entiteta u BiH vode bitno različite politike, kako na unutarnjem, tako i na vanjskopolitičkom planu. Iz RS-a se čak prijeti otcijepljenjem, što nikako nije dobro.

U korijenu svega toga su loša dejtonska rješenja. Dejtonom je napravljena država u državi i o tome će se morati razmisliti. Nisam tu da dajem savjete o unutrašnjopolitičkim pitanjima Bosne i Hercegovine. No, to je važno međunarodno pitanje, prvenstveno za one koji su kreirali Dejton – Sjedinjene Američke Države, a dijelom i EU. Ipak, BiH ključni su domaći faktori i ponajviše o mudrosti političara u BiH ovisi njena budućnost.

Spomenuli ste predsjednika Milanovića. Kako vidite njegovu politiku prema Bosni i Hercegovini?

U nečemu sam saglasan s njim, u nečemu nisam. Ne sviđa mi se njegova retorika, ali sigurno je da on ne spada među neprijatelje Bosne i Hercegovine. Više puta je pokazao da poštuje Bosnu i Hercegovinu, ali je znao biti neoprezan, možda i uvredljiv u svojim obraćanjima.

Nikako na njega ne gledam kao na negativca. Međutim, da bi mogao biti oprezniji u svojim izjavama, mogao bi. Mora biti svjestan da radi s ljudima, da među njima postoje oni koji su osjetljivi, da predsjednik jedne države mora s oprezom komentarisati ono što se događa u drugoj državi. Bez obzira što kod nekih u BiH izaziva ljutnju, rekao bih da je prijatelj BiH.

Kako posmatrate to političko zbližavanje Milanovića i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika (SNSD)? Da li je to zbližavanje isključivo iz pragmatičnih političkih razloga koje Milanović uočava u kontekstu Izbornog zakona ili tu postoji i nešto više od toga?

Naravno da kada je riječ o Izbornom zakonu, tu može biti određeno približavanje. No, u načelu mislim da ne gleda na Dodika s aspekta problema koji u Bosni i Hercegovini postoje s Dodikovom politikom. Gleda ga kao na jednog od izabranih čelnika u Bosni i Hercegovini s kojima mora sarađivati.

Nisam primijetio da bi on podržavao Dodikove stavove o disoluciji Bosne i Hercegovine.

I ja sam razgovarao s Dodikom poštujući činjenicu da je izabrani dužnosnik druge države. Bilo je nekih neslaganja, recimo, morao sam inzistirati da na stolu bude zastava BiH. Imali smo otvorene razgovore, ali sam uvijek polazio od toga da nije naše, a tu mislim na strane državnike, da ulazimo u političke sukobe u Bosni i Hercegovini.

Naše je da podržimo suverenitet, teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine te da odnosi Bosne i Hercegovine i Hrvatske budu što bolji.

Vi ste kao predsjednik Hrvatske bili prepoznatljivi po tome što se niste miješali u unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini. Da li je to najbolji put?

Bilo je dana kada sam s čelnicima svih naroda u Bosni i Hercegovini razgovarao o osjetljivim pitanjima, među kojima je Izborni zakon, kao i o problemima Hrvatske. Mislim da se s prijateljima mora o svemu razgovarati. Međutim, jedno je kada prijateljski razgovarate u četiri oka, a drugo je kada preko medija dajete dojam kakav ne biste trebali davati, da patronizirate i dajete dojam da želite vi voditi politiku BiH koja je druga država.

Imao sam izvrsne odnose s onima koji su tada bili na čelu Bosne i Hercegovine. Razgovarali smo o unutrašnjim problemima obje države. Ne vidim problem u tome sve dok se u javnosti ne stvori dojam da u drugoj državi želite voditi svoju politiku. To nikada nije bila moja namjera.

Rezultat svih ti razgovora je bio dojam da postoje jako dobri odnosi temeljeni na povjerenju. S nekima od bivših zvaničnika u BiH, ili s onima koji su još zvaničnici imam prijateljske odnose.

Dakle, i Izborni zakon treba biti isključivo stvar dogovora u Bosni i Hercegovini?

To jedino tako može biti. Uplitanje i verbalni intervencionizam mogu imati suprotan efekt od onoga za šta se zalažete. Ne mislim da Plenković ili Milanović ne mogu o tome razgovarati u četiri oka sa zvaničnicima Bosne i Hercegovine. Isto važi i obratno kada su pitanja vezana za Hrvatsku, kao što je to bio Pelješki most. Govorilo se o tome i tada se nije vikalo da je to miješanje u unutrašnje odnose. Zna se tko o kojemu pitanju odlučuje: svatko odlučuje o svojoj državi.

Prijatelji mogu o svemu razgovarati, ali na primjeren način.

Bili ste predsjednik Hrvatske kada je Dragan Čović bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine…

Eto, vidite da ga se tada nije majoriziralo. O tome su vođeni razgovori, ali ne mojom voljom, već voljom onih koji su tada vodili politiku Bosne i Hercegovine.

Kako sada vidite Čovićevu politiku i općenito njegovog HDZ-a

Ne bih se u to miješao. Moj princip je da se ne miješam u unutrašnje stvari i da ne ocjenjujem aktere u drugoj državi. Ocjenu o Čovićevom, Dodikovom i Izetbegovićevom djelovanju bih ostavio Bosni i Hercegovini.

Šta očekujete od ovogodišnjih izbora u Hrvatskoj?

Što bi rekli nogometnim rječnikom, gužva je pred golom. Ipak, dobre izglede ima premijer Plenković, tj. HDZ da obnove mandat. Međutim, žao mi je zbog toga, jer sam ja socijaldemokrat. Zbog toga bih volio da rezultat bude drugačiji. Možda i bude. Ljevica pokazuje slabosti za koje se nadam da će ih prevazići tokom ovih izbora jer Hrvatska bez socijaldemokratije nije ono što bi trebala biti. Možda zadnji događaji i najavljena kandidatura predsjednika Milanovića na parlamentarnim izborima može donijeti ljevici prevagu.

Kako se došlo da toga da je ljevica, ne samo u Hrvatskoj, već i u dobrom dijelu Evrope oslabljena? Činjenica jeste da ima vlast u pojedinim zemljama, među kojima je Njemačka.

U posljednjih 20 a i više godina postoji smjenjivanje ljevice i desnice. Skoro da je pravilo da jedno vrijeme dominira socijaldemokratija, pa kada ste na vlasti i zamjerite se glasačima, onda ispliva desnica.

No, sve dok je riječ o strankama koje poštuju temeljna ljudska prava i europske vrijednosti, onda to nije problem. Problem je kada uspijevaju radikalne stranke koje imaju vrijednosti suprotne europskim. Tada dolazi do rasističkih ispada, do propisa koji nisu demokratski, a i više se čuju ratne trube.

Međutim, pojedine radikalne stranke kada dođu na vlast, kao što je to slučaj u Italiji, nisu ono za šta ih se drži da jesu – da su fašisti. Ispostavi se da to nije tako, tj. da se pretjeruje u nekim ocjenama.

Da li će se zaista desiti potpuna dominacija desnice nakon ovogodišnjih izbora za Parlament EU?

Ne, to se neće desiti. Narodnjačke umjerene stranke će opet imati većinu, ali siguran sam da će ući u savez sa socijaldemokratima i socijalistima. To se već dešavalo.

Bez obzira kakva bude raspodjela moći u Parlamentu i Komisiji EU, očekujem da se više poradi na jačanju europejstva – jačanju evropskog identiteta. Svi mi jesmo i ostat ćemo Hrvati, Nijemci ili Italijani, ali mislim da našem identitetu treba i više europejstva.

Često se na ovakvim skupovima, kao što je ovaj u Bakuu, našalim da, kada bih o tome odlučivao, na Svjetskom nogometnom prvenstvu bi igrala reprezentacija EU. Igrale bi sve nacionalne, ali i reprezentacija Unije. To bi mi nakon hrvatske bila druga najdraža reprezentacija.

Da li to znači da i u političkom, ne samo simboličkom smislu, zagovarate veću integraciju u EU?

Tako je, ja sam za veću integriranost Evrope. Ne mislim da je EU nužno zlo od koje treba samo uzeti nešto novaca. Briselska administracija je možda prevelika i troma, ali naše nacionalne nisu bolje. Naravno da svaka birokratija mora imati granice, ali nije dobro biti prekomjerno kritičan prema birokratiji EU, a da smo svojim birokracijama spremni oprostiti bilo kakve svinjarije. Trebamo imati iste kriterije pri ocjenjivanju.