Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”Pazi! Kada duša dopre do ključnih kosti, i vikne se: ‘Ima li vidara?’, i on se uvjeri da je to čas rastanka i noga se uz nogu savije, toga dana će Gospodaru tvome priveden biti.” (El-Kijame, 26.-30.)

Budući da smrt predstavlja prvu etapu Sudnjeg dana i vrata prema ahiretu, prirodno je da se na nju ukaže u suri čiji je glavni fokus Sudnji dan i život poslije smrti.

”Pazi! Kada duša dopre do ključnih kosti…” (كَلَّا إِذَا بَلَغَتِ التَّرَاقِيَ )

Ovaj ajet počinje upozorenjem onima koji poriču Sudnji dan, koji vole prolazni dunjalučki život i daju mu prednost nad vječnim životom na ahiretu. Kao da im se kaže: ”Poslušajte opomenu i osvijestite se prije smrti koja vas čeka, koja će prekinuti vaše veze s prolaznim dunjalučkim stvarima i u jednom trenu vas prenijeti u vječni ahiretski život.”

To je surova i strašna istina koja čeka svako živo biće, nad kojom niko nema moć, niko je ne može odgoditi niti spriječiti. Susrećemo je u svakoj sekundi života: bogati i siromašni, jaki i slabi, svi će je okusiti. Nema spasa, nema moći, nema zagovora, nema odgađanja niti zaštite – smrt je neizbježna sudbina, Božanska naredba nad kojom ljudi nemaju nikakvu kontrolu. Pred njom se jedino može pokoriti Allahovoj volji koja je njome obuhvatila sva stvorenja.

Izraz ”التَّرَاقِي” – ”et-terâkī”, koji je upotrijebljen u ovom ajetu, označava kosti koje se nalaze između vrata i ramena, odnosno kosti grla koje okružuju gornji dio prsnog koša. To je mjesto gdje nastaje smrtni hropac. Svaka osoba ima po jednu takvu kost – jednu s desne, a drugu s lijeve strane.

Smrtni hropac

Značenje Allahovih riječi: ”Kada duša dopre do ključnih kosti”, jeste da se duša postepeno odvaja od tijela, penjući se prema grlu, dok ne stigne do grkljana. Tada posljednji izdah izlazi s velikom teškoćom i gotovo je nečujan, osim u predjelu ”التراقي”. Prisutni mogu čuti zadnji hropac, vidjeti stezanje crta lica i uvijanje usana – to je posljednja faza umiranja, trenutak prelaska čovjeka iz svijeta živih u svijet mrtvih, iz dunjalučkog života u život ahireta.

Kur'an ovdje prikazuje scenu umiranja tako jasno i slikovito. Kada duša dopre do ključnih kosti događa se posljednje odvajanje, nastupaju strašne muke, veliko iskušenje od kojeg pogled ostaje ukočen, i u tom trenutku događa se smrt koju niko ne može spriječiti niti sebi, niti drugome.

Ipak, čovjek pokušava iz sve snage da izbjegne smrt, da udalji njezinu sjenku iz svoga uma, ali kako to postići? Smrt je neumoljiva: ne umara se u potrazi, ne usporava, ne propušta zakazani termin.

”I vikne se: ‘Ima li vidara?”’ ( وَقِيلَ مَنْ ۜ رَاقٍ )

Nakon što je u ajetu opisana scena umiranja, slijedi scena ili prizor svjedoka koji prisustvuju umiranju svog bližnjeg, u čijim crtama lica vidimo bespomoćnost, zapanjenost i očaj. Oni se okreću oko umirućeg, koji se prelama u mukama posljednjeg izdaha i borbi duše, dok uzalud traže bilo kakav način da mu pomognu i oslobode ga užasa i patnji koje ga okružuju.

Pitanja poput: ”Ima li ikakvog lijeka?”; ”Može li mu iko pomoći?”, odjekuju bespomoćno, nadajući se da možda neki vidar, neka riječ, lijek ili obred mogu pomoći. Ali, uzalud! Vrijeme spasa je prošlo, a edžel je istekao.

Ovdje završava čovjekova moć, prestaje njegovo znanje i nestaje svaka ljudska mogućnost. U tom trenutku ljudi spoznaju – i više ne raspravljaju – da su potpuno nemoćni, da je svaka ljudska moć ograničena.

”I on se uvjeri da je to čas rastanka..” (وَظَنَّ أَنَّهُ الْفِرَاقُ)

Zatim Kur'an ostavlja prisutne svjedoke, zatečene i zaprepaštene onim što njihov bližnji trpi u teškim mukama smrti, nemoćne da mu pomognu i da odagnaju neizbježnu bol.

Vraća se ponovo na samog umirućeg, koji je stigao do ivice smrti, čija je duša već došla do grla i koji je osjetio da mu se kraj približio, da je već ubrojen među mrtve, po onome što osjeća u sebi i po onome što vidi oko sebe, a što živi ne vide.

Tada ga obuzima očaj u pogledu svega onoga čemu se nadao, i dolazi mu uvjerenje koje ne ostavlja nikakvog izlaza. On se tada priprema za napuštanje dunjaluka; nakon što su iscrpljeni svi pokušaji da ga spase, on više ne može ništa drugo osim da baci posljednji pogled na svoju porodicu, na svoju djecu, na svog bračnog druga, pogled rastanka, nakon kojeg više nema susreta – osim onog na Danu susreta.

Kada se noga uz nogu savije

U tom trenutku ljudska duša vidi cijelu istinu. Vidi je bez vela, spoznaje ono što je skrivala, što je nijekala, ali prekasno, kad ni viđenje, ni spoznaja, ni pokajanje više ne koriste.

”I noga se uz nogu savije…” (وَالْتَفَّتِ السَّاقُ بِالسَّاقِ)

Mufesiri se razilaze u pogledu značenja riječi ”sâq” (noga, potkoljenica) u ovom ajetu. Oni koji su je shvatili u njenom doslovnom značenju – ljudska potkoljenica ili noga – kažu: ajet opisuje spajanje nogu umirućeg u trenutku teških mukâ smrti, kada se jedna noga prilijepi uz drugu, tako da se više jedva mogu pomjerati i razdvojiti. Neki su rekli da se misli na to da se noge spoje nakon smrti, kada se umrli umota u ćefine, pa se njegove noge povežu jedna uz drugu u ćefinima, te obje postanu uvezane zajedno.

Drugi su, pak, ovaj izraz razumjeli u prenesenom značenju, a ne doslovno. Jer, Arapi riječ (الساق) često koriste kao prizor užasa i nevolje. Tako su neki mufesiri rekli da ”I noga se uz nogu savije”, znači: da se teškoća rastanka s dunjalukom isprepliće sa teškoćom susreta s ahiretom, te da se u tom uzvišenom i potresnom prizoru kod čovjeka smjenjuju velike i uzastopne tegobe.

Na ovom mjestu jasno se otkriva put kojim čovjek neizbježno mora poći. To je onaj isti put prema kojem će, na kraju svega, biti povedeno svako živo biće; put koji vodi njegovom konačnom povratku, obračunu i vječnom prebivalištu.

”Toga dana će Gospodaru tvome priveden biti..” ( إِلَىٰ رَبِّكَ يَوْمَئِذٍ الْمَسَاقُ)

Svi ljudi će biti dovedeni samo Allahu, nikome drugom. On ih je stvorio i Njemu se vraćaju. Ovo je istina koju čovjek ne smije zanemariti, i koja snažno oblikuje njegove osjećaje i stavove. Spoznaja i saznanje da je konačno odredište kod Allaha, oblikuje vjernički život i djela; srce i pogled ostaju usmjereni prema toj završnoj tački od samog početka puta.

Dan kada čovjek stane pred svog Gospodara prisutan je u svijesti vjernika kao događaj koji ih potresa iz temelja i podsjeća na stalnu opreznost i traženje puteva spasa kroz pokornost Allahu i izbjegavanje svih puteva grijeha i nepokornosti.

I, zaista, najčudniji je onaj čovjek koji se uzoholi i okrene leđa Allahovoj uputi, koji zaluta s puta svoga Gospodara, a ne shvata da ga svaki njegov korak, ma kuda krenuo, neumitno vodi Njemu. Nema bijega od susreta s Allahom, niti skloništa od polaganja računa pred Njim. Tog dana kada sve maske padnu a djela progovore, ljudi će se razdvojiti na samo dvije skupine; one čija će lica obasjati svjetlost Dženneta i one koje će progutati tmina Džehennema.

Zato, ne čekaj da ti smrt otvori oči – otvori ih sada, dok još imaš priliku da se vratiš Onome Koji prima pokajanje sve dok duša ne stigne do grla. Jer, kad stigne taj čas, više neće biti vremena za povratak, ni za pokajanje, ni za objašnjenje, ostaje samo vječnost koju si vlastitim rukama pripremio.