Connect with us

Religija

Muftija Kudić u Grazu: Vakufi izvan domovine, uz značaj za Bošnjake, doprinose i širem društvu

Published

on

Muftija bihaćki hafiz Mehmed-ef. Kudić u svojstvu izaslanika reisul-uleme boravi u džematu Bošnjak u Grazu povodom obilježavanja 15. godišnjice ovog džemata.

 

Na današnjoj hutbi, muftija Kudić je podsjetio da uvakufljenje jedno od najznačajnijih djela kojima se čovjek može približiti Allahu, dž.š, kako zbog koristi za društvenu zajednicu, tako i zbog trajnog dobra za vakifa.

– Dati u vakuf znači ostaviti trajno dobro koje koristi ljudima. Vakif se dobrovoljno odriče vrijednog imetka u korist šire zajednice. Sama riječ “vakuf” znači stati, zaustaviti se, što označava da je vakif zaustavio svoj imetak, da ga ne koristi za lične potrebe niti za potrebe svoje porodice, već ga stavlja na raspolaganje društvu i zajednici da s njim raspolažu – podsjetio je muftija Kudić.

Izgradnja džamija

 

Istakao je da korist od uvakufljenja na ovom svijetu imaju oni kojima je dato na raspolaganje da koriste vakuf, a trajnu nagradu vakif će imati i nakon smrti kao trajno dobro djelo.

 

Podsjetio je na slučaj kada je Allahov Poslanik, Muhammed, a.s., stigao u Medinu i naredio izgradnju džamije, zemljište koje je odabrano za gradnju pripadalo je plemenu Benu Nedžar.

Poslanik im je rekao: „Prodajte mi ovo zemljište po cijeni koju odredite.“ Na to su oni odgovorili: „Ono što tražimo jeste da nas Allah nagradi i da nam On odredi cijenu.“

 

– Ovi plemeniti ljudi su se odrekli bilo kakve materijalne naknade za zemljište, želeći samo nagradu od Allaha, koja je bila mnogo veća od bilo kakvog novca na ovom svijetu. Time su stekli neizmjernu nagradu kod Allaha, jer su donirali zemljište za gradnju džamije čija će vrijednost trajati do Sudnjeg dana i gdje će se klanjati namazi generacijama muslimana – pojasnio je muftija Kudić.

Istakao je da se ova plemenita tradicija, koja je započela sa Poslanikom, a.s., nastavlja kroz sve generacije sve do današnjih dana.

– Prenosi se da su gotovo svi poznatiji ashabi, r.a., ostavili vakufe iza sebe – kazao je muftija Kudić.

Prisutne je podsjetio na kur'anski ajet u kojem se ističe: „Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati.“

Pojasnio je da Gospodar u ovom ajetu poredi vakifa, onog koji daje svoj imetak, sa šehidom koji žrtvuje svoj život.

– Allah na taj način slikovito objašnjava da imetak, prije nego što postane vakuf i bude dat za opću korist, već pripada Njemu, jer je On otkupio imetak i pripremio nagradu za onog ko ga daje na Njegovom putu – kazao je muftija.

Iako se često povezuje sa džamijama, vakuf je instrument koji se može usmjeriti na brojne oblasti koje doprinose općem dobru zajednice, uključujući obrazovanje, naučna istraživanja i razvojne inicijative.

– Vakuf je temelj za razvoj muslimanske zajednice. Omogućava trajnu korist i osiguranje resursa koji će pomagati društvu na duži period – izjavio je muftija Kudić.

Obrazovni projekti

Istakao je važnost ulaganja u obrazovne projekte, spomenuvši primjer medrese u Cazinu koja nosi ime po reisul-ulemi Džemaludinu Čauševiću.

Ovaj vakuf je postavljen uz pomoć brojnih vakifa koji su donirali sredstva za izgradnju obrazovne institucije koja učenicima pruža priliku za učenje i odgoj.

– Kroz vakufe, naša zajednica može ostvariti dugoročnu stabilnost i razvoj – kazao je muftija.

Ukazao je i na činjenicu da su vakufi i prostori za susrete, dijalog i međusobno razumijevanje među ljudima različitih vjera i nacija.

– Vakufi koji se grade širom svijeta služe kao mostovi koji povezuju ljude i grade međusobno poštovanje – dodao je.

Posebno je istakao važnost vakufa koji su izgrađeni izvan domovine, koji imaju značaj ne samo za Bošnjake, već i za njihove komšije i širu društvenu zajednicu.

Ovi objekti služe kao mjesta integracije i podržavaju skladan suživot među različitim kulturama i vjerovanjima.

– Ovakvi projekti su dokaz da Islamska zajednica promoviše vrijednosti mira, dijaloga i zajedničkog života u pluralističkim društvima – zaključio je muftija Kudić.

MINA

Religija

O namazu, njegovoj važnosti i vrijednosti

Published

on

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

 

”Prvo za šta će čovjek na Sudnjem danu polagati račun jeste njegov namaz, pa ako bude nađeno da je potpun, upisat će se kao potpun, a ako od njega nešto bude nedostajalo, Allah će kazati: ‘Vidite da li mu možete naći dobrovoljnih namaza?’ Od njegovih dobrovoljnih namaza upotpunit će se ono što bude nedostajalo od farzova, i tako će se sva druga djela mjeriti.”(Nesai)

Hadis prije svega govori o važnosti namaza, koji je nakon šehadeta (riječi pripadnosti islamu) najvažnija islamska dužnost i djelo za koje ćemo prvo biti pitani na Sudnjem danu. U jednom drugom hadisu navodi se da ako nam namaz bude ispravan i potpun, bit će nam ispravna i druga djela. To je, prije svega, iz razloga što ona osoba koja obavlja namaz, obično obavlja i druge islamske dužnosti i kloni se harama, dok ona osoba koja ne vodi računa o namazu, obično ne vodi računa ni o ostalim Allahovim zapovjedima.

Također, namaz nas odvraća od ružnih i nevaljalih djela i stalno nas podsjeća na našeg Gospodara, naše obaveze prema Njemu, podsjeća nas i na konačni povratak Allahu. S obzirom da je čovjek sklon zaboravu i nemaru, te da možda u svome životu određeni period nije obavljao namaz, vrlo je bitno da obavlja što više dobrovoljnih namaza ili nafila kojima će upotpuniti svoj namaz, odnosno upotpuniti ono što mu bude nedostajalo od farz-namaza.

Najvažniji dobrovoljni namazi su, svakako, sunneti koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svakodnevno obavljao uz farzove pet dnevnih namaza. Nakon toga dolazi noćni namaz koji je, nakon farzova, najvredniji namaz i mnoge druge nafile-namazi o kojima ovdje nemamo prostora da opširno govorimo. Kao i namaz, tako će se obračunavati i druga djela: post, zekat, odnosno, ako bude nedostajalo nešto od farzova, bit će nadopunjeno nafilama.

Vrhunac duhovne čistote

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Šta mislite kada bi neko od vas ispred vrata imao rijeku i u njoj se pet puta dnevno kupao, da li bi na njemu ostalo imalo prljavštine?” ”Ne, na njemu ne bi ostalo nimalo nečistoće”, odgovoriše. ”Tako je i sa pet dnevnih namaza, Allah sa njima briše grijehe”, reče Poslanik.(Buhari, Muslim)

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Pet dnevnih namaz i džuma do džume brišu grijehe koji su počinjeni između njih, ako se budu izbjegavali veliki grijesi.”(Muslim)

Isto kao što se naše tijelo može uprljati materijalnim nečistoćama, tako se i naša duša može uprljati duhovnim nečistoćama ili grijesima. Svi islamski propisi, kako naredbe, tako i zabrane, imaju za cilj da našu dušu učine čistom i da je kao takvu približe Allahu. Očistiti dušu ili je očuvati čistom, najvažnija je zadaća svakog muslimana, jer od čistoće duše zavisi da li ćemo steći Allahovu milost i oprost i tako nastaniti džennetske bašče u kojima ćemo vječno uživati. S obzirom da je namaz najčešći ibadet u islamu, on predstavlja najbolji put i način da svoju dušu očistimo od grijeha i da je približimo Allahovoj milosti. Nezamislivo je da onaj ko ne klanja ili ne vodi dovoljno brige o svome namazu bude čist od grijeha kao onaj ko redovno klanja. Onaj ko obavlja redovno namaz i posveti mu se kako treba, sigurno će biti čist od grijeha kao onaj ko se pet puta dnevno kupa u rijeci. To nam je u ovome hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slikovito i objasnio. Zaista divan primjer duhovne čistote.

Grijeh onoga ko ne klanja

Prenosi se od Džabira, radijallahu anhu, da je rekao: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Između čovjeka i širka (idolopoklonstva) i kufra (nevjerstva) je ostavljanje namaza.” (Muslim)

Prenosi se od Abdullaha ibn Burejde, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ugovor koji je između nas (muslimana) i njih (nevjernika) je namaz, pa ko ga ostavi, postao je nevjernik.”(Ahmed, Ibn Madže, Nesai, Tirmizi)

Neobavljanje namaza je jedan od najvećih grijeha, dok mnogi islamski učenjaci, kako iz generacije ashaba, tako i oni kasniji, smatraju da je, uistinu, nevjernik onaj ko ostavi namaz. Neki opet smatraju da je onaj ko ne klanja veliki grješnik, koji se treba javno pokajati. Većina islamskih učenjaka, među kojima su imami Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed, na stanovištu su da onaj ko niječe i osporava obaveznost namaza postaje nevjernik, dok onaj ko ga priznaje kao vjersku obavezu, ali ga ne obavlja iz nemara i lijenosti, nije nevjernik, nego je veliki grješnik. U svakom slučaju, namaz je najbolji pokazatelj iskrenosti naše vjere u Allaha i potvrda našeg imana, pa se sa namazom ne treba igrati, nego se trebamo truditi da ga redovno i na vrijeme obavljamo, ako se želimo sačuvati džehennemske vatre.

Namaz je najvrednije djelo

Prenosi se od Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu anhu, da je rekao: ”Upitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Koje je djelo najvrednije?’ On mi je odgovorio: ‘Namaz u njegovom vremenu.’ Upitao sam: ‘A koje onda?’ ‘Dobročinstvo prema roditeljima’, odgovorio je. ‘Pa koje onda?’, ponovo sam ga upitao. Odgovorio je: ‘Džihad (borba) na Allahovom putu.’ Više ga nisam pitao iz poštovanja prema njemu.” (Muslim)

Namaz je, nakon imana – vjerovanja, najvrednije djelo i zato mu trebamo poklanjati najviše pažnje, ako želimo da dokučimo Allahovu milost i da se dobro pripremimo za polaganje računa na onome svijetu. Onaj ko nema namaza, zaista će na Sudnjem danu biti siromašan sa djelima, a čija dobra djela budu oskudna, teško će račun položiti.

Najbolji namaz je onaj koji je obavljen na vrijeme, a namaska vre
mena su poznata. Ovo znači da nije dobro i da je grijeh neopravdano odgađati namaz i klanjati ga izvan njegovog vremena. Sama činjenica da se namaz obavlja pet puta dnevno, za razliku od ostalih temelja islama, koji se obavljaju jednom u životu ili jednom u godini, najbolje nam govori o njegovoj važnosti u islamu. Također, nakon namaza najvrednije djelo je dobročinstvo prema roditeljima i borba na Allahovom putu.

minber.ba

Nastavi čitati

Religija

Milo Šćekić, policajac, pravoslavac koji zna prijevod Kur'ana napamet (video)

Published

on

M

Nastavi čitati

BiH

Imam džemata Mutnik, MIZ-e Cazin, Ibrahim ef. Makić osvojio nagradu na takmičenju za najbolju hutbu na temu ”Čuvajmo rodbinske veze”

Published

on

IMAM DŽEMATA MUTNIK, IBRAHIM ef. MAKIĆ UČESTVOVAO NA NATJEČAJU ZA NAJSADRŽAJNIJU HUTBU O TEMI „ČUVAJMO RODBINSKE VEZE“
U okviru redovnih godišnjih aktivnosti Uprava za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini raspisala je Javni natječaj za najsadržajniju hutbu o temi “Čuvajmo rodbinske veze”.
Nakon provedene procedure, Uprava za vjerske poslove je imenovala stručnu komisiju koja je pročitala pristigle hutbe i rangirala kvalitet hutbi po utvrđenim kriterijima.
Na osnovu kriterija: sadržaja i koherentnost teksta, argumentacije teme, te jezičkog i stilskog umijeća pismenog izražavanja, komisija je evidentirala i ocijenila hutbe koje su dobile naviše ocjene.
Pobjednici Javnog natječaja su:
1. Ammar Đikić
2. Ibrahim Makić (imam džemata Mutnik)
3. Reuf Ibreljić
Uprava za vjerske poslove zahvaljuje se svim hatibima koji su učestvovali u Javnom natječaju za najsadržajniju hutbu. Učesnici na Javnom pozivu u dostavljenim hutbama demonstrirali su izuzetno znanje, umijeće i vještine pisanja hutbe. Pobjednici Javnog poziva bit će kontaktirani i obavješteni o terminu uručivanja priznanja i nagrada.
Medžlis islamske zajednice Cazin, fb
Portal cazin.ba čestita Ibrahim ef.Makiću na izuzetnom uspjehu
Nastavi čitati

Religija

Kada duša dopre do ključnih kosti – rastanak nakon kojeg više nema susreta osim na Sudnjem danu

Published

on

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”Pazi! Kada duša dopre do ključnih kosti, i vikne se: ‘Ima li vidara?’, i on se uvjeri da je to čas rastanka i noga se uz nogu savije, toga dana će Gospodaru tvome priveden biti.” (El-Kijame, 26.-30.)

Budući da smrt predstavlja prvu etapu Sudnjeg dana i vrata prema ahiretu, prirodno je da se na nju ukaže u suri čiji je glavni fokus Sudnji dan i život poslije smrti.

”Pazi! Kada duša dopre do ključnih kosti…” (كَلَّا إِذَا بَلَغَتِ التَّرَاقِيَ )

Ovaj ajet počinje upozorenjem onima koji poriču Sudnji dan, koji vole prolazni dunjalučki život i daju mu prednost nad vječnim životom na ahiretu. Kao da im se kaže: ”Poslušajte opomenu i osvijestite se prije smrti koja vas čeka, koja će prekinuti vaše veze s prolaznim dunjalučkim stvarima i u jednom trenu vas prenijeti u vječni ahiretski život.”

To je surova i strašna istina koja čeka svako živo biće, nad kojom niko nema moć, niko je ne može odgoditi niti spriječiti. Susrećemo je u svakoj sekundi života: bogati i siromašni, jaki i slabi, svi će je okusiti. Nema spasa, nema moći, nema zagovora, nema odgađanja niti zaštite – smrt je neizbježna sudbina, Božanska naredba nad kojom ljudi nemaju nikakvu kontrolu. Pred njom se jedino može pokoriti Allahovoj volji koja je njome obuhvatila sva stvorenja.

Izraz التَّرَاقِي” – ”et-terâkī”, koji je upotrijebljen u ovom ajetu, označava kosti koje se nalaze između vrata i ramena, odnosno kosti grla koje okružuju gornji dio prsnog koša. To je mjesto gdje nastaje smrtni hropac. Svaka osoba ima po jednu takvu kost – jednu s desne, a drugu s lijeve strane.

Smrtni hropac

Značenje Allahovih riječi: ”Kada duša dopre do ključnih kosti”, jeste da se duša postepeno odvaja od tijela, penjući se prema grlu, dok ne stigne do grkljana. Tada posljednji izdah izlazi s velikom teškoćom i gotovo je nečujan, osim u predjelu ”التراقي”. Prisutni mogu čuti zadnji hropac, vidjeti stezanje crta lica i uvijanje usana – to je posljednja faza umiranja, trenutak prelaska čovjeka iz svijeta živih u svijet mrtvih, iz dunjalučkog života u život ahireta.

Kur'an ovdje prikazuje scenu umiranja tako jasno i slikovito. Kada duša dopre do ključnih kosti događa se posljednje odvajanje, nastupaju strašne muke, veliko iskušenje od kojeg pogled ostaje ukočen, i u tom trenutku događa se smrt koju niko ne može spriječiti niti sebi, niti drugome.

Ipak, čovjek pokušava iz sve snage da izbjegne smrt, da udalji njezinu sjenku iz svoga uma, ali kako to postići? Smrt je neumoljiva: ne umara se u potrazi, ne usporava, ne propušta zakazani termin.

”I vikne se: ‘Ima li vidara?”’ ( وَقِيلَ مَنْ ۜ رَاقٍ )

Nakon što je u ajetu opisana scena umiranja, slijedi scena ili prizor svjedoka koji prisustvuju umiranju svog bližnjeg, u čijim crtama lica vidimo bespomoćnost, zapanjenost i očaj. Oni se okreću oko umirućeg, koji se prelama u mukama posljednjeg izdaha i borbi duše, dok uzalud traže bilo kakav način da mu pomognu i oslobode ga užasa i patnji koje ga okružuju.

Pitanja poput: ”Ima li ikakvog lijeka?”; ”Može li mu iko pomoći?”, odjekuju bespomoćno, nadajući se da možda neki vidar, neka riječ, lijek ili obred mogu pomoći. Ali, uzalud! Vrijeme spasa je prošlo, a edžel je istekao.

Ovdje završava čovjekova moć, prestaje njegovo znanje i nestaje svaka ljudska mogućnost. U tom trenutku ljudi spoznaju – i više ne raspravljaju – da su potpuno nemoćni, da je svaka ljudska moć ograničena.

”I on se uvjeri da je to čas rastanka..” (وَظَنَّ أَنَّهُ الْفِرَاقُ)

Zatim Kur'an ostavlja prisutne svjedoke, zatečene i zaprepaštene onim što njihov bližnji trpi u teškim mukama smrti, nemoćne da mu pomognu i da odagnaju neizbježnu bol.

Vraća se ponovo na samog umirućeg, koji je stigao do ivice smrti, čija je duša već došla do grla i koji je osjetio da mu se kraj približio, da je već ubrojen među mrtve, po onome što osjeća u sebi i po onome što vidi oko sebe, a što živi ne vide.

Tada ga obuzima očaj u pogledu svega onoga čemu se nadao, i dolazi mu uvjerenje koje ne ostavlja nikakvog izlaza. On se tada priprema za napuštanje dunjaluka; nakon što su iscrpljeni svi pokušaji da ga spase, on više ne može ništa drugo osim da baci posljednji pogled na svoju porodicu, na svoju djecu, na svog bračnog druga, pogled rastanka, nakon kojeg više nema susreta – osim onog na Danu susreta.

Kada se noga uz nogu savije

U tom trenutku ljudska duša vidi cijelu istinu. Vidi je bez vela, spoznaje ono što je skrivala, što je nijekala, ali prekasno, kad ni viđenje, ni spoznaja, ni pokajanje više ne koriste.

”I noga se uz nogu savije…” (وَالْتَفَّتِ السَّاقُ بِالسَّاقِ)

Mufesiri se razilaze u pogledu značenja riječi ”sâq” (noga, potkoljenica) u ovom ajetu. Oni koji su je shvatili u njenom doslovnom značenju – ljudska potkoljenica ili noga – kažu: ajet opisuje spajanje nogu umirućeg u trenutku teških mukâ smrti, kada se jedna noga prilijepi uz drugu, tako da se više jedva mogu pomjerati i razdvojiti. Neki su rekli da se misli na to da se noge spoje nakon smrti, kada se umrli umota u ćefine, pa se njegove noge povežu jedna uz drugu u ćefinima, te obje postanu uvezane zajedno.

Drugi su, pak, ovaj izraz razumjeli u prenesenom značenju, a ne doslovno. Jer, Arapi riječ (الساق) često koriste kao prizor užasa i nevolje. Tako su neki mufesiri rekli da ”I noga se uz nogu savije”, znači: da se teškoća rastanka s dunjalukom isprepliće sa teškoćom susreta s ahiretom, te da se u tom uzvišenom i potresnom prizoru kod čovjeka smjenjuju velike i uzastopne tegobe.

Na ovom mjestu jasno se otkriva put kojim čovjek neizbježno mora poći. To je onaj isti put prema kojem će, na kraju svega, biti povedeno svako živo biće; put koji vodi njegovom konačnom povratku, obračunu i vječnom prebivalištu.

”Toga dana će Gospodaru tvome priveden biti..” ( إِلَىٰ رَبِّكَ يَوْمَئِذٍ الْمَسَاقُ)

Svi ljudi će biti dovedeni samo Allahu, nikome drugom. On ih je stvorio i Njemu se vraćaju. Ovo je istina koju čovjek ne smije zanemariti, i koja snažno oblikuje njegove osjećaje i stavove. Spoznaja i saznanje da je konačno odredište kod Allaha, oblikuje vjernički život i djela; srce i pogled ostaju usmjereni prema toj završnoj tački od samog početka puta.

Dan kada čovjek stane pred svog Gospodara prisutan je u svijesti vjernika kao događaj koji ih potresa iz temelja i podsjeća na stalnu opreznost i traženje puteva spasa kroz pokornost Allahu i izbjegavanje svih puteva grijeha i nepokornosti.

I, zaista, najčudniji je onaj čovjek koji se uzoholi i okrene leđa Allahovoj uputi, koji zaluta s puta svoga Gospodara, a ne shvata da ga svaki njegov korak, ma kuda krenuo, neumitno vodi Njemu. Nema bijega od susreta s Allahom, niti skloništa od polaganja računa pred Njim. Tog dana kada sve maske padnu a djela progovore, ljudi će se razdvojiti na samo dvije skupine; one čija će lica obasjati svjetlost Dženneta i one koje će progutati tmina Džehennema.

Zato, ne čekaj da ti smrt otvori oči – otvori ih sada, dok još imaš priliku da se vratiš Onome Koji prima pokajanje sve dok duša ne stigne do grla. Jer, kad stigne taj čas, više neće biti vremena za povratak, ni za pokajanje, ni za objašnjenje, ostaje samo vječnost koju si vlastitim rukama pripremio.   

saff.ba
Nastavi čitati

Cazin

Gradska džamija u Cazinu: Nekada se moralo i sat ranije doći da bi se ušlo i klanjao džuma-namaz

Published

on

By

Gradska džamija je simbol Cazina i nalazi se na grbu grada. Pored muslimana koji dolaze u džamiju na namaz, posjećuju je i mnogi turisti.

Autor:  Smajo ef. Šabić, imam Gradske džamije u Cazinu

Unutar bedema srednjovjekovne utvrde u Cazinu 1576. godine, na mjestu današnje, izgrađena je džamija. Srušena je 1879., a iste godine sagrađena je nova džamija i to sa drvenom munarom koja je bila jedna od najvećih u našoj zemlji. Munara je prolazila kroz mekteb da bi kamena munara bila izgrađena 1924., a njen arhitekt bio je Talijan J. Missoni. Munara je visoka 31 metar.

 

Gradska džamija u Cazinu prije rata bila je jedna od najvećih džamija u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da je u Cazinu petak pijačni dan, svi muslimani koji su u petak dolazili u Cazin na pijacu dolazili su i na džuma-namaz u Gradsku džamiju. Prema zapisima, ali i usmenim predajama, u njoj je klanjalo 2.000 ljudi. Da bi se ušlo u džamiju na džuma-namaz, moralo se, prema usmenom predanju, doći bar sat ranije.

Džamija, koja je danas nacionalni spomenik, ima oblik izduženog pravougaonika, ukupnih dimenzija 14×28 m. Visina objekta, mjerena od poda do ravne tavanice, iznosi 8 m. Građena je od kamena, a zidovi debljine 85 cm, izvana su malterisani, iznutra krečeni. Krov na četiri vode bio je pokriven crijepom, a od 2002. godine pokriven je švedskim limom koji podsjeća na crijep.

 

Na sve četiri strane fasada džamije, koja je obojena u bijelo, istaknutom crtom podijeljena je na dvije razine. Džamija ima 39 prozora raspoređenih u dva horizontalna reda.

Unutarnji prostor džamije podijeljen je na tri razine, tj. prizemlje, mahfil i drugi sprat. U centralnom dijelu džamije nalazi se luster, koji je, po usmenom predanju, džamiji poklonio austrijski car Franjo Josip. Luster je nekad svijetlio na zejtin. Pali se samo u posebnim prilikama, mubarek danima i noćima.

Prilikom adaptacije stepenica unutar džamije pronađen je fenjer, proizveden 1890. godine u Austriji.

Gradska džamija je simbol Cazina i nalazi se na grbu grada. Pored muslimana koji dolaze u džamiju na namaz, posjećuju je i mnogi turisti.

Stav

Nastavi čitati

BiH

Imam džemata Tržac, Medžlisa islamske zajednice Cazin, Safet ef. Ćoralić postao hafiz Kur'ana

Published

on

Završetkom učenja kur'anske sure En-Nâs, naš Safet je danas okončao polaganje pred komisijom za hifz Rijaseta IZ u BiH, i stekao titulu hafiza Kur'ana Časnog.

Molim Uzvišenog Allaha dž.š. da mu učvrsti hifz, da bude od koristi svome džematu Tržac, Medžlisu IZ Cazin, Muftijstvu bihaćkom i cijeloj Islamskoj zajednici. AMIN

Haris Ćoralić, fb

Portal cazin.ba čestita hafizu Safetu Ćoraliću, Medžlisu Cazin i Islamskoj zajednici u BiH

Nastavi čitati

Najčitanije