Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Nakon skraćenih početnih harfova, na samom početku sure Es-Sedžde, otvara se pitanje jednog dubljeg sukoba: to nije tek sukob između vjernika i nevjernika, nego između čovjeka koji želi čuti istinu i čovjeka koji je svjesno odlučio da zatvori svoje uši, kako se ne bi morao mijenjati.

Uzvišeni Allah kaže: ”Knjigu objavljuje, u to nema sumnje, Gospodar svjetova.” (Es-Sedžda, 2.)

Tako se u ovoj suri Kur'an ne predstavlja kao puki duhovni ukras, nego kao autoritet znanja i mjerilo koje razotkriva stanje razuma prije nego što razotkrije posljedice djela. Ona ukazuje da moralno raspadanje svijeta počinje onog trenutka kada se objava pretvori u običaj bez razmišljanja, a razum u slijepog sljedbenika.

U suri Es-Sedžda stvaranje ne djeluje kao historijska priča, nego kao trajno prisutan čin koji čovjeka vraća njegovoj odgovornosti. Čovjek koji je započeo svoje postojanje od ilovače, u koju je potom udahnut duh života, nije dobio sluh, vid i srce radi ukrasa, nego radi zaduženja i odgovornosti:  ”Zatim mu savršeno udove uobliči i život mu udahne – i On vam i sluh i vid i pameti daje – a kako vi malo zahvaljujete!” (Es-Sedžda, 9.)

Ovaj ajet sâm po sebi dovoljan je da uzdrma temelje društava koja su istinu zamijenila praznovjerjem, pravdu prohtjevima, a razum slijepim slijeđenjem.

Sura Es-Sedžda zato govori snažno i bez uljepšavanja, jer ne povlađuje čovjekovoj oholosti niti hrani njegovu iluziju o vlastitoj nedodirljivosti. Čovjek nije stvoren da živi bez odgovornosti, da vlada bez pravde, da posjeduje bez emaneta ili da tlači bez posljedica. Ko tako misli, nije razumio ni smisao života ni težinu dara koji mu je povjeren.

Jer svijest koju je Allah podario čovjeku nije privilegija radi uzdizanja nad drugima, nego emanet i obaveza pred kojom će jednog dana stajati potpuno razgolićen. Zato ajet dolazi poput sablje spuštene na vrat ljudske umišljenosti: ”Oni govore: ‘Zar ćemo, kad nestanemo pod zemljom, ponovo stvoreni biti?’ Oni ne vjeruju da će pred Gospodara svoga izići.” (Es-Sedžda, 10.)

Nevjernici ne poriču proživljenje zato što nemaju dokaza, nego zato što ne žele odgovornost. Problem nije u nedostatku istine, nego u težini obračuna koji ih čeka. Zato tiranin prezire ahiret, jer je to sud pred kojim nema mita, moći niti privilegija; a pokvarenjak mrzi Sudnji dan, jer se ”arhiv” Sudnjeg dana ne može uništiti niti izmijeniti.

Zatim sura iznosi jedan od svojih najpotresnijih prizora: ne samo prizor džehennemske vatre, nego prizor kajanja nakon što sve maske padnu i sve iluzije nestanu: ”A da ti je vidjeti grješnike kako će, oborenih glava pred Gospodarom svojim, reći: ‘Gospodaru naš, vidjeli smo i čuli smo, pa nas povrati da dobra djela činimo, mi, doista, čvrsto vjerujemo!'” (Es-Sedžda, 12.)

Ovdje se otkriva srž sure: problem nije bio u nedostatku znanja niti manjku dokaza, nego u izdaji vlastitog stava prema istini. Progledali su tek kada od vida više nije bilo koristi, čuli su tek kada je sluh izgubio svoju svrhu, a povjerovali onda kada je vjerovanje postalo priznanje bez mogućnosti izbora.

Sura Es-Sedžda dostiže svoj vrhunac kada odslikava lik vjernika ne kao isposnika koji bježi od svijeta, nego kao budnog čovjeka, duboko osjetljivog na istinu: ”U Naše riječi vjeruju samo oni koji, kada se njima opomenu, licem na tle padaju, i koji Gospodara svoga veličaju i hvale, i koji se ne ohole.” (Es-Sedžda, 15.)

Sedžda ovdje nije tek pokret čela, nego unutarnji slom oholosti. Koliko je onih čija čela dodiruju tlo, a srca su im vezana za vladarska prijestolja, visoke pozicije i ugled; koliko je jezika koji veličaju Allaha, a ruku koje kradu i ruše pravdu; koliko je džamija koje su pune, a srca prazna i razorena.

Sedžda nije samo saginjanje i spuštanje tijela na zemlju, nego najuzvišeniji oblik oslobađanja čovjeka od zarobljenosti vlastitim nefsom, i početak uzdizanja ka čvrstom ubjeđenju.

Ona uči čovjeka iskrenosti. Na sedždi padaju maske, nestaju titule, pohvale i ugled; ostaje samo rob i njegov Gospodar. Istinska sedžda je trenutak u kojem se oholost i tiranija u čovjeku ruše prije nego što čelo dotakne zemlju.

Jer oholost je prvi prolaz kroz koji ulaze strah i kolebanje; čovjek se ne boji same istine, nego onoga što bi mogao izgubiti: sliku o sebi, položaj među ljudima i ovosvjetske oslonce. Na sedždi se ta oholost svjesno ruši, a kada u čovjeku ne ostane ništa čega bi se u ime nefsa bojao izgubiti, tada se rađa istinska postojanost.

Sedžda je, u tom smislu, duhovno središte čovjeka u svijetu koji stalno gubi ravnotežu. Ona je trenutak u kojem se srce veže za Živog i Vječnog, pa iz te veze crpi stabilnost koja ne zavisi od promjena okolnosti – poput broda vezanog za sidro u dubini mora kojem površinske oluje, ma koliko bile snažne, ne mogu nauditi.

Zatim dolazi ajet koji razotkriva mjerilo praktične vjere: ”Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onoga što im Mi dajemo udjeljuju.” (Es-Sedžda, 16.)

Ovdje nije riječ samo o noćnom ibadetu, nego o tragu koji noć ostavlja na dan. Jer onaj ko ustane radi Allaha, a potom ”zaspi” nad nepravdom prema ljudima, nije istinski ustao. Onaj ko klanja namaz, a ne udjeljuje; ko se boji, a ne postupa pravedno; ko se nada milosti, a ne pokazuje milost, uzeo je od vjere njenu formu, a ostavio njenu suštinu.

Nasuprot tome, sura ruši svaku lažnu jednakost pod sloganom moralnog relativizma: ”Zar da vjerniku bude isto kao grješniku? Ne, njima neće biti isto.” (Es-Sedžda, 18.)

Ovo je ajet protiv relativizacije vrijednosti, protiv retorike pomirenja s nepravdom i protiv pretvaranja istine i neistine u ravnopravna ”mišljenja”. Nisu isti onaj koji gradi i onaj koji ruši, onaj koji žrtvuje i onaj koji prodaje, onaj koji čuva javno dobro i onaj koji ga potkopava, onaj koji državu nosi kao emanet i onaj koji je pretvara u plijen. Ne mogu biti isti, makar nosili istu odjeću, mahali istim zastavama i govorili istim parolama.

Sura zatim otvara izuzetno jasnu sliku moralnog i društvenog zakona: ”Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali.” (Es-Sedžda, 24.)

Vođstvo, po logici ove sure, ne proizlazi iz agresivne medijske i propagandne eksponiranosti, niti iz porijekla, niti iz sile, nego iz dva temelja: strpljivosti i ubjeđenja (jekina). Strpljivost nije pasivnost, nego spremnost da se podnese cijena istine; a jekin nije slijepa uvjerenost, nego jasnoća pravca.

Kada jedan od ova dva temelja oslabi, zajednica gubi zdravo vođstvo, a na površinu izranjaju autoriteti bez upute i bez vizije – politički slijepci na visokim položajima, čija nesposobnost nije odvojena od njihove moralne iskvarenosti, nego iz nje proizlazi. Stoga oni umjesto jasnog puta i cilja, ljudima nude neizvjesnost i lutanje, a umjesto spasa vode ih sve dublje u provaliju i propast.

Završetak sure dolazi kao konačna presuda onima koji uče i uzimaju pouku tek kada svi vozovi prođu: ”I oni govore: ‘Kad će već jednom ta pobjeda, ako istinu govorite?’ (28) Reci: ‘Na Sudnjem danu, kada nevjernicima neće nikako koristiti to što će tada vjerovati i kad im se nimalo vremena neće dati.'” (Es-Sedžda, 28.-29.)

Postoji trenutak u kojem historija zatvara svoja vrata. Nakon njega ne vrijede ni riječi, ni objašnjenja, ni izvinjenja, niti suze posljednjeg časa. Ko odbije sedždu Allahu dok ima mogućnost izbora, pred Njim će pasti ničice onda kada mu više ne ostane ništa osim pokornosti; ko nije čuo glas savjesti u vremenu slobode, čut će presudu u času kada slobode više ne bude.

saff.ba

• To je najbolji dan u cijeloj godini i dan u kojem Uzvišeni Allah oslobodi od Džehennema veliki broj svojih robova.
• Gospodar se spušta na zemaljsko nebo u zadnjoj trećini u noći, jedino na Dan Arefata Allah se spušta u danu.*
• Naši prethodnici su ostavljali svoje potrebe da bi dovili za njih na Dan Arefata i koliko se samo potreba, želja i dova ispunilo i Allah im se odazvao na Dan Arefata.**
• U Ramazanu nam možda prođe Lejletul-kadr, jer ne znamo kada je tačno, ali Allah nas je obavijestio kada je Dan Arefata, pa zar da ga propustimo?
• Ako možeš osami se na Dan Arefata od ikindije do akšama i dovi.
• Rekao je jedan od dobrih ljudi: “Tako mi Allaha, nikad nisam dovio na Dan Arefata, a da mi nije ispunjeno prije nego što prođe godina i to sam vidio kao svjetlo zore.”
• Budite dobročinitelji prema samima sebi, a ne zaboravite ni islamski ummet u svojim dovama.

Gospodaru daj nam da doživimo Dan Arefata i primi od nas.

Ammara Šabić

* Ibn Omer prenosi poduži hadis u kome stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “…a na dan Arefata Uzvišeni Allah se spusti na dunjalučko nebo.” (Ibn Hibban, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: ‘’Sahihut-tergib’’, 2/34-36/1155.)

** Abdullah b. Amr prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolja dova je dova na dan Arefata.” (Tirmizi i Ahmed, sa dobrim lancem prenosilaca.)

NAPOMENA: Dan Arefata ove godine  je utorak (26.05.2026. g.), i lijepo je postiti taj dan jer prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post na dan Arefata iskupljuje od grijeha prošlu i narednu godinu.” (Muslim)

Izvor:n-um

U 71. godini života na ahiret je preselila DŽEHVEROVIĆ ( Bašić ) RAZIJA

DŽENAZA POLAZI U UTORAK 19.5.2026.  ISPRED KUĆE ŽALOSTI, ULICA KASIMA LJUBIJAKIĆA ČARUKE,  U 17:20

A DŽENAZA – NAMAZ ĆE SE KLANJATI NA MEZARJU PAŠIN HARMAN-CAZIN PO DOLASKU

MOLIMO ALLAHA UZVIŠENOG DA JE U DŽENNET UVEDE A PORODICI PODARI SABUR. AMIN

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti? Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.” (El-Enbija’, 34.-35.)

Ovi ajeti ne ostaju na pukom podsjećanju na činjenicu smrti, već ruše zabludu koja se krije iza svakog protivljenja smrti. Oni, dakle, ne govore samo o neminovnosti umiranja, nego razotkrivaju duboko ukorijenjeno pogrešno uvjerenje da smrt označava poraz, manjkavost ili gubitak vrijednosti onoga ko umre.

Kao da se ovim riječima Uzvišeni obraća Svome posljednjem i najodabranijem poslaniku, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem: ti nisi izuzet iz zakona postojanja, iako si najodabranije Allahovo stvorenje. Smrt ne znači umanjenje tvoga stepena, niti trijumf tvojih protivnika, niti bilo kakav nedostatak u tvojoj poslanici. Ona je univerzalni zakon koji je važio za sve ljude prije tebe i koji će važiti za sve poslije tebe.

Pa ako ni najbolje i najplemenitije Allahovo stvorenje nije pošteđeno smrti, kako onda iko poslije njega može sebi umišljati trajnost na prolaznom dunjaluku?!

Zatim dolazi kur'ansko pitanje koje preokreće cijeli prizor: ”Ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti?”

U tom pitanju sadržan je potpuni preokret iluzije: smrt Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne znači ni kraj istine ni trijumf zablude, već razotkrivanje zablude onih koji su umišljali da će njegova smrt zaustaviti istinu, a njih ostaviti da nadžive njen tok.

Mnogobošci su očekivali i priželjkivali smrt Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao da njegova smrt znači kraj same istine. Pa im Kur'an postavlja pitanje koje razotkriva i izvrgava ruglu njihovu obmanu: ako Muhammed umre, zar ćete vi vječno živjeti? Zar smrt koju smatrate krajem njegove misije neće doći i vama? Zar će vas mimoići nestanak koji njemu priželjkujete?

To je ajet koji čovjeka lišava likovanja nad tuđom sudbinom, oholosti i zablude da smrt drugih posmatra izvan njenog kruga. Niko nije neovisni posmatrač smrti; svi smo unutar njenog dosega, samo se razlikuju termini.

Zatim dolazi ajet u kojem Allah kaže: ”Svaka duša će smrt okusiti.” (El-Enbija’, 35.)

Nije rečeno: svaka duša će umrijeti, nego: ”okusiti smrt”. A kušanje je neposredno iskustvo, ne može se shvatiti opisom niti dosegnuti govorom. Čovjek može gledati dženaze, slušati pouke i čitati o smrti, ali kada mu smrt dođe, ona više nije vijest o drugome, već postaje njegovo vlastito iskustvo, susret u kojem niko nikoga ne može zamijeniti.

Osim toga, Kur'an ne čini smrt jedinim središtem iskušenja, nego otkriva da je cijeli život ispit i iskušenje: ”Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.” (El-Enbija’, 35.)

Kur'an ne ograničava iskušenje samo na bol. Zlo je iskušenje jer otkriva strpljivost, zadovoljstvo i istinsku povezanost s Allahom, a dobro je iskušenje jer otkriva zahvalnost, poniznost i čistoću srca od oholosti.

Mnogi misle da se iskušavaju samo kada im se nešto uskrati, a ne primjećuju da je darovana blagodat ponekad teže iskušenje od njezinog uskraćivanja.

Siromaštvo ispituje čovjekovu izdržljivost, a bogatstvo njegovu oholost. Bolest ispituje njegovu strpljivost, a zdravlje njegovu nemarnost. Poraz otkriva njegovu iskrenost, a pobjeda njegovu poniznost. Čovjek nikada ne izlazi iz okvira iskušenja; on samo prelazi iz jednog oblika iskušenja u drugi.

Citirani ajeti završavaju se onim što sve vraća svojoj krajnjoj svrsi: ”I Nama ćete se vratiti.”
A to znači da kraj nije u ništavilu, kako misle ateisti, niti u uspomenama, niti samo u zemlji. Kraj (konačnica) je kod Allaha. I upravo ova rečenica daje smrti njen smisao, a iskušenju njegovu pravednost.

Da nema povratka Allahu, smrt bi izgledala besmisleno, zlo bi djelovalo kao apsolutna nepravda, a dobro kao prolazni užitak bez ikakvog obračuna.

Međutim, budući da postoji povratak Allahu, sve ulazi u računicu: bol, strpljivost, blagodati, zahvalnost, gubitak, postojanost, suza koju niko nije vidio i bitka koju je čovjek vodio u vlastitoj duši, a ljudi o njoj ništa nisu znali.

I kao da nam ovi ajeti poručuju: čovječe, nisi besmrtan, zato ne živi kao da ćeš vječno ostati na dunjaluku. Nisi zapostavljen, zato ne živi kao da si prepušten sâm sebi. Nisi izvan ispita, zato se ne zavaravaj dobrom, niti poklekni pred zlom.

Iz tog značenja rađa se spoznaja koja budi uspavana i nemarna srca: da smrt nije prekid puta, nego njegovo razotkrivanje; da život nije kuća trajnog boravka i ostanka, nego kuća ispita; i da dobro i zlo nisu tek događaji koji prolaze kroz naš život, nego Božanska pitanja upućena našim dušama: šta ćete učiniti s onim što vam je dato? Kako ćete se nositi s onim što vam je uskraćeno? I u kakvom stanju ćete se vratiti Allahu?

saff.ba

Čovjek kao biće kontinuiteta, a ne trenutka

Kur’an čovjeka ne posmatra kao prolaznu pojavu koja se slučajno pojavila između rođenja i smrti. On ga prikazuje kao biće razvoja: sa jasnim početkom, etapama sazrijevanja, trenucima snage i slabosti, završetkom ovosvjetskog života i nastavkom nakon njega. Zato kur’anski govor o čovjeku nikada nije sveden samo na biologiju. U njemu se spajaju tijelo, duša, odgovornost i smisao.

U vremenu kada se vrijednost čovjeka često mjeri izgledom, novcem ili utjecajem, ovakav pogled vraća mjeru stvari. Podsjeća da je čovjek mnogo više od onoga što trenutno posjeduje.

Početak iz zemlje

Kur’an u više navrata podsjeća da je čovjek stvoren od zemlje, prašine ili biti gline. U toj slici ima duboke simbolike. Najuzvišenije stvorenje na Zemlji nastaje od materijala po kojem svakodnevno hoda. Tijelo kojem se čovjek divi, koje njeguje i štiti, sastavljeno je od elemenata zemlje. Iz nje je uzeto i njoj će se vratiti.

Savremena nauka potvrđuje da su osnovni hemijski elementi ljudskog organizma prisutni u prirodi i tlu. Kur’anski izraz zato nije tek metafora poniznosti, nego i podsjetnik na stvarnu vezu čovjeka i zemlje.

Adem a.s. i h. Hava: temelj čovječanstva

Kur’an govori o stvaranju iz jedne duše – nefs vahide. Islamska tradicija to povezuje sa Ademom i Havom, prvim ljudskim parom. Iz njih se razvilo cijelo čovječanstvo.

Važno je primijetiti da Kur’an koristi riječ zevdž, koja označava par, supružnika, dvoje koje se dopunjuje. Time se naglašava da čovjek nije zamišljen kao usamljeno biće. Njegovo prirodno okruženje jesu odnos, zajednica, porodica i međusobna briga.

Brak i porodica u tom smislu nisu samo društvene ustanove, nego prostor u kojem se život čuva i prenosi.

Tajna razvoja u utrobi

Nakon prvog para uspostavljen je sistem reprodukcije. Kur’an faze razvoja djeteta u majčinoj utrobi opisuje sažeto, ali precizno.

Prvo dolazi nutfa – kap sjemena, početak začeća. Potom alaka, faza vezivanja i ranog oblikovanja. Zatim mudga, mala gruda mesa, rana embrionalna forma. Nakon toga spominju se izam – kosti, a zatim lahm – meso koje ih prekriva.

Ovaj redoslijed podsjeća da se život razvija postepeno. Čovjek nastaje kroz faze, u vremenu, u skrivenosti i tišini.

U islamskoj tradiciji četvrti mjesec trudnoće često se smatra posebnom prekretnicom. Tada fetus ulazi u novu etapu razvoja, poprima jasniji ljudski oblik i stječe dodatno dostojanstvo u pravnom i moralnom smislu.

Prvi otkucaj: početak novog putovanja

Koliko god medicina danas znala o trudnoći, čudo njenog toka ostaje isto. Oplođeno jajašce u početku je gotovo nevidljivo, tek nešto veće od tačke iza slova. Ipak, u njemu se nalazi nacrt cijelog budućeg života.

Već nakon nekoliko sedmica razvija se malo srce koje počinje kucati. Taj ritam traje godinama, često sve do posljednjeg daha.

Do četvrtog mjeseca fetus je dug svega nekoliko centimetara, ali već ima lice, prstiće, palčeve i obrve. Oči su mu zatvorene, ne diše samostalno, ali čuje otkucaje majčinog srca, njen glas i jače zvukove iz okoline.

Počinje se okretati, udarati nogama, grebati, sisati palac. Ponekad proguta plodnu vodu pa čak i štuca. Majka te pokrete osjeti prva, a kasnije ih može osjetiti i otac kada položi ruku na stomak.

Trudnoća: snaga rođena iz tegobe

Trudnoća je istovremeno radost i napor. Majka mora jesti kvalitetno kako bi hranjive materije pomogle razvoju djeteta. Ali kako beba raste, u stomaku ostaje sve manje prostora pa joj postaje teže jesti obilne obroke, disati slobodno i mirno spavati.

Do sedmog mjeseca težina djeteta mnogim ženama otežava kretanje. Noćni odmor prekida beba koja se pokreće upravo kada majka legne.

Kur’an stanje trudnoće opisuje izrazom koji znači slabost nad slabošću. U toj kratkoj sintagmi sadržani su umor, osjetljivost, promjene raspoloženja, briga i nestrpljenje.

Zbog toga islamsko učenje trudnici daje olakšice. Dozvoljeno joj je da odgodi post i nadoknadi ga kasnije, kada bude sposobna. To pokazuje da vjera ne zanemaruje stvarno stanje čovjeka.

Rođenje djeteta i snaga žene

Kada dijete bude spremno za dolazak na svijet, materica – jedan od najsnažnijih organa u tijelu – započinje kontrakcije koje guraju bebu prema izlazu. Porod se često prikazuje kao drama, ali u svojoj biti on je prirodan proces za koji je žensko tijelo pripremljeno.

Bol je snažna, ali je snažna i majka. Mnoge žene svjedoče da najveći dio bola zaborave onoga trenutka kada prvi put ugledaju novorođenče u rukama.

Nakon približno devet mjeseci beba obično teži između tri do pet kilograma, a duga je približno od 36 do 50 centimetara. Iz sigurnosti utrobe prelazi u svijet svjetlosti, hladnoće, zvukova i dodira.

Nakon poroda ženi su potrebni odmor, mir, dobra hrana i pomoć porodice. U islamskoj tradiciji oslobođena je određenih obaveza tokom oporavka, što je jasna poruka da joj se olakša, a ne oteža.

Djetinjstvo i sazrijevanje

Kur’an podsjeća da čovjek dolazi na svijet ne znajući ništa. Ne zna govoriti, hodati niti se zaštititi. Ali dobija sluh, vid i razum, mogućnosti kroz koje će učiti.

Prva faza života jeste dojenačko doba. Dojenje se u Kur’anu posebno preporučuje, a dvije godine navode se kao pun period dojenja. Nakon toga dolazi faza odvikavanja – fisal.

Zatim slijede djetinjstvo, mladost i pubertet – hulum – vrijeme hormonalnih promjena, emocionalne osjetljivosti i sazrijevanja.

Snaga, mudrost i slabljenje

Nakon mladosti dolazi ešudd – doba pune snage muškarca i žene. Neki učenjaci smatrali su da se potpuna snaga najčešće kreće između osamnaeste i trideset druge godine. Poznato je i da je Muhammed dopuštao petnaestogodišnjacima učešće u bitkama, što pokazuje da ljudi ne sazrijevaju svi istim tempom.

Četrdeseta godina često se smatra dobom mudrosti i unutrašnje ravnoteže.

Ali poslije snage dolazi slabost. Sijeda kosa, sporiji koraci, umor i zaborav dio su starosti. Neki dožive duboku starost u kojoj blijedi i ono što su nekada znali.

Smrt: povratak ali ne  i kraj

Smrt je posljednja etapa ovosvjetskog života. Tijelo se vraća zemlji iz koje je stvoreno.

Ali kur’anska poruka tu ne završava. Nakon smrti slijedi ba’s – proživljenje, ponovno oživljavanje ljudi radi susreta sa svojim djelima.

Nakon toga dolazi vječnost: Džennet ili Džehennem, prema Božijoj pravdi i milosti.

Od zemlje do zemlje, od prve kapi do vječnosti – tako Kur’an vidi čovjeka: kao biće promjene, odgovornosti i nade.

Izvor:https://majkaidijete.ba/razvoj-covjeka-u-svjetlu-kurana-rodjenje-starost/