Naše postojanje na ovome svijetu je kratko i jednom se živi na dunjaluku, pa ne upropaštavajmo sami sebe zarad iluzija, tlapnji i fatamorgana, jer je kabur samoća i tmina, a njegovo svjetlo su ibadeti i dobra djela učinjena samo radi Allaha i Njegovog zadovoljstva.

Opasnost slušanja samo jedne strane

Svakodnavno slušajući sporove među ljudima, bilo to poslovni, bračni ili fizički sporovi, objasnim im da nije isto dati propis i presuditi među ljudima. Za presudu trebaju obje strane, svjedoci i dokazni materijal.

Bez toga ne mogu i ne smijem se upuštati u osudu ili prebacivanje krivica, jer prva stvar kod ovih stvari je da sebe čovjek sačuva džehennema i tek onda da pomogne ljudima, a ne da sebe baci u džehennem i učini nepravdu i zulum. Jedna od najvećih nepravdi među ljudima nastaje onda kada čovjek donese zaključak, presudu ili osudu nakon što je čuo samo jednu stranu priče.

I obično je to da onaj ko ti prvi ispriča događaj često izgleda kao žrtva, a druga strana kao krivac, ali kada se sasluša i druga strana, slika se često potpuno promijeni. Zato su učenjaci upozoravali da je pravednost nemoguća bez saslušanja obje strane, i ja sam se u to uvijerio. Sakriju ili zaborave ključni detalj.

Prenosi se da je Alija, radijallahu anhu, rekao: “Kada ti dođu dvojica parničara, nemoj donositi presudu dok ne saslušaš drugog kao što si saslušao prvog, jer ćeš tada biti u prilici da spoznaš istinu.” Koliko je samo prijateljstava prekinuto, familija posvađano, brakova puklo i ugleda narušeno zato što je neko povjerovao prvoj priči koju je čuo. Zbog toga su učenjaci govorili da je nepravda jezika često veća od nepravde ruke. Jedna izgovorena presuda o čovjeku može ga pratiti godinama. Posebno je opasno kada čovjek, ne samo da povjeruje jednoj strani, nego počne drugima prenositi svoj sud o ljudima.

Tada više ne nosi samo teret pogrešnog mišljenja, nego i teret nepravde prema drugome. Nemoj da to bude brdo na kojem ćeš dobrovoljno stradati. Mudar čovjek je spor u presudi. On zna da svaka priča ima najmanje dvije strane, a često i treću, onu koja je najbliža istini. Vidi se da ni jedno nije u pravu ili je djelimično ili kako god već.

Nije bez razloga Uzvišeni Allah rekao: فَتَبَيَّنُوا “Pa dobro provjerite.” (El-Hudžurat, 6) Nije da ljudi uvijek lažu, ima ih i koji lažu, ali nekada zbog emocija ili interesa ne vide stvari kako treba, pa onda ovi što kojima se požale žure da presude prije nego što saznaju cijelu istinu.

Stanu na nečiju stranu i misle da čine dobro, a ne znaju da su na sebe natovarili teret za kojeg će snositi posljedice na dunjaluku i na ahiretu. Prije nego što donesete sud o nekome, zapitajte se: Da sam ja optužen, da li bih bio zadovoljan da mi se sudi ovako? Ako je odgovor ne, onda nemate pravo ni drugome tako suditi, jer vidite da je nepravedno.

Abdullah ef. Mujić

Savremena psihologija potvrđuje ono na što je Poslanik ﷺ upozorio prije više od 1400 godina: stalno mjerenje sebe prema drugima može ozbiljno narušiti emocionalno i psihološko zdravlje.

Što više skrolamo, to više poredimo svoje stanje sa drugima, a što se više upoređujemo, to više očajavamo.

Poslanik Muhammed ﷺ ponudio je rješenje za ovaj izazov.

U svijetu beskrajnog skrolanja i pažljivo kreirane “savršene” slike, lahko je zaboraviti da stvarni život rijetko izgleda tako besprijekorno kako izgleda na postavljenim fotografijama. Društvene mreže su se pretvorile u galerije istaknutih trenutaka, prikazujući dotjerane scene, filtrirani izgled i pažljivo uređene priče o uspjehu. Što više skrolamo, to se više upoređujemo; što se više upoređujemo, to više očajavamo.

Ali ova borba nije nova, iako je njen digitalni oblik savremen. Poslanik Muhammed ﷺ, u svojoj bezvremenoj mudrosti, ponudio je rješenje koje nas ne samo duhovno usmjerava, već štiti i naše mentalno i emocionalno zdravlje, kazujući:

“Gledajte one koji su ispod vas, a ne one koji su iznad vas, jer je to bolje da ne omalovažavate Allahove blagodati prema vama.” (Sahih Muslim, br. 2963)

Ovaj Poslanikov savjet nije samo moralna podrška; on je terapeutski, psihološki utemeljen lijek protiv štetnih efekata stalnog poređenja sa onima koji su “iznad” – ili barem onoga što na društvenim mrežama izgleda da je “iznad”.

Psihologija potvrđuje Poslanikovu mudrost

Savremena psihologija potvrđuje ono na što je Poslanik ﷺ upozorio prije više od 1400 godina: stalno mjerenje sebe prema drugima može ozbiljno narušiti emocionalno i psihološko zdravlje. Istraživanja pokazuju da korisnici društvenih mreža često vjeruju da drugi žive sretnije i uspješnije živote, što dovodi do smanjenog zadovoljstva vlastitim životom.

Društvene mreže su dizajnirane da privlače pažnju prikazivanjem dotjeranog sadržaja, što pojačava poređenja i izlaže korisnike idealiziranim prikazima tuđih života. To dovodi do nižeg samopouzdanja, lošije slike o sebi i iskrivljenog osjećaja stvarnosti.

Poslanikov lijek: zahvalnost umjesto zavisti

Umjesto da gledamo prema onima koji imaju više, Poslanik ﷺ nas uči da gledamo prema onima koji imaju manje – ne da bismo ih sažalijevali ili se osjećali nadmoćno, već da bismo probudili iskrenu zahvalnost u svojim srcima.

Poslanik ﷺ je također rekao:

“Ko se od vas probudi siguran u svojoj kući, zdravog tijela i ima hrane za taj dan, kao da mu je cijeli svijet dat.” (Sunan Tirmizi, br. 2346)

Siguran dom, zdravlje i hrana za dan su ogromne blagodati, temelj dobrobiti. Ali u buci društvenih mreža, ove jednostavne, a duboke darove često zaboravljamo.

Islam ne obeshrabruje ambiciju

Naša vjera podstiče izvrsnost i trud, ali upozorava da ambicija vođena zavišću i nerealnim standardima vodi u stalno nezadovoljstvo. Poslanik ﷺ je rekao:

“Bogatstvo nije u mnoštvu posjeda, već je bogatstvo u zadovoljstvu duše.” (Sahih Muslim, br. 1051)

Ovo zadovoljstvo nije pasivno odustajanje, već aktivno duhovno stanje koje se mora njegovati – posebno u digitalnom dobu. To znači svjesno birati šta pratimo, izbjegavati sadržaje koji izazivaju poređenje i graditi digitalni prostor koji podstiče zahvalnost i motiviše na dobro.

Upozorenje protiv zavisti

Poslanik ﷺ je rekao:

“Čuvajte se zavisti, jer ona uništava dobra djela kao što vatra uništava drvo ili travu.” (Sunan Ebu Davud, br. 4903)

Ako želimo zaštititi svoja srca i umove, moramo biti odgovorni u svom odnosu prema društvenim mrežama. Kratki odmori od platformi dokazano poboljšavaju samopouzdanje i zadovoljstvo životom.

Zaključak

Digitalni svijet je iluzija – ono što izgleda bolje često je samo pažljivo filtrirano. U svijetu koji nas stalno mami da gledamo prema gore, Allahov Poslanik ﷺ nas nježno podsjeća da pogledamo prema dolje – i u tom pogledu otkrijemo koliko smo zapravo blagoslovljeni.

Izvor: yaqeeninstitute.org

Prevod i obrada: akos.ba

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Nakon skraćenih početnih harfova, na samom početku sure Es-Sedžde, otvara se pitanje jednog dubljeg sukoba: to nije tek sukob između vjernika i nevjernika, nego između čovjeka koji želi čuti istinu i čovjeka koji je svjesno odlučio da zatvori svoje uši, kako se ne bi morao mijenjati.

Uzvišeni Allah kaže: ”Knjigu objavljuje, u to nema sumnje, Gospodar svjetova.” (Es-Sedžda, 2.)

Tako se u ovoj suri Kur'an ne predstavlja kao puki duhovni ukras, nego kao autoritet znanja i mjerilo koje razotkriva stanje razuma prije nego što razotkrije posljedice djela. Ona ukazuje da moralno raspadanje svijeta počinje onog trenutka kada se objava pretvori u običaj bez razmišljanja, a razum u slijepog sljedbenika.

U suri Es-Sedžda stvaranje ne djeluje kao historijska priča, nego kao trajno prisutan čin koji čovjeka vraća njegovoj odgovornosti. Čovjek koji je započeo svoje postojanje od ilovače, u koju je potom udahnut duh života, nije dobio sluh, vid i srce radi ukrasa, nego radi zaduženja i odgovornosti:  ”Zatim mu savršeno udove uobliči i život mu udahne – i On vam i sluh i vid i pameti daje – a kako vi malo zahvaljujete!” (Es-Sedžda, 9.)

Ovaj ajet sâm po sebi dovoljan je da uzdrma temelje društava koja su istinu zamijenila praznovjerjem, pravdu prohtjevima, a razum slijepim slijeđenjem.

Sura Es-Sedžda zato govori snažno i bez uljepšavanja, jer ne povlađuje čovjekovoj oholosti niti hrani njegovu iluziju o vlastitoj nedodirljivosti. Čovjek nije stvoren da živi bez odgovornosti, da vlada bez pravde, da posjeduje bez emaneta ili da tlači bez posljedica. Ko tako misli, nije razumio ni smisao života ni težinu dara koji mu je povjeren.

Jer svijest koju je Allah podario čovjeku nije privilegija radi uzdizanja nad drugima, nego emanet i obaveza pred kojom će jednog dana stajati potpuno razgolićen. Zato ajet dolazi poput sablje spuštene na vrat ljudske umišljenosti: ”Oni govore: ‘Zar ćemo, kad nestanemo pod zemljom, ponovo stvoreni biti?’ Oni ne vjeruju da će pred Gospodara svoga izići.” (Es-Sedžda, 10.)

Nevjernici ne poriču proživljenje zato što nemaju dokaza, nego zato što ne žele odgovornost. Problem nije u nedostatku istine, nego u težini obračuna koji ih čeka. Zato tiranin prezire ahiret, jer je to sud pred kojim nema mita, moći niti privilegija; a pokvarenjak mrzi Sudnji dan, jer se ”arhiv” Sudnjeg dana ne može uništiti niti izmijeniti.

Zatim sura iznosi jedan od svojih najpotresnijih prizora: ne samo prizor džehennemske vatre, nego prizor kajanja nakon što sve maske padnu i sve iluzije nestanu: ”A da ti je vidjeti grješnike kako će, oborenih glava pred Gospodarom svojim, reći: ‘Gospodaru naš, vidjeli smo i čuli smo, pa nas povrati da dobra djela činimo, mi, doista, čvrsto vjerujemo!'” (Es-Sedžda, 12.)

Ovdje se otkriva srž sure: problem nije bio u nedostatku znanja niti manjku dokaza, nego u izdaji vlastitog stava prema istini. Progledali su tek kada od vida više nije bilo koristi, čuli su tek kada je sluh izgubio svoju svrhu, a povjerovali onda kada je vjerovanje postalo priznanje bez mogućnosti izbora.

Sura Es-Sedžda dostiže svoj vrhunac kada odslikava lik vjernika ne kao isposnika koji bježi od svijeta, nego kao budnog čovjeka, duboko osjetljivog na istinu: ”U Naše riječi vjeruju samo oni koji, kada se njima opomenu, licem na tle padaju, i koji Gospodara svoga veličaju i hvale, i koji se ne ohole.” (Es-Sedžda, 15.)

Sedžda ovdje nije tek pokret čela, nego unutarnji slom oholosti. Koliko je onih čija čela dodiruju tlo, a srca su im vezana za vladarska prijestolja, visoke pozicije i ugled; koliko je jezika koji veličaju Allaha, a ruku koje kradu i ruše pravdu; koliko je džamija koje su pune, a srca prazna i razorena.

Sedžda nije samo saginjanje i spuštanje tijela na zemlju, nego najuzvišeniji oblik oslobađanja čovjeka od zarobljenosti vlastitim nefsom, i početak uzdizanja ka čvrstom ubjeđenju.

Ona uči čovjeka iskrenosti. Na sedždi padaju maske, nestaju titule, pohvale i ugled; ostaje samo rob i njegov Gospodar. Istinska sedžda je trenutak u kojem se oholost i tiranija u čovjeku ruše prije nego što čelo dotakne zemlju.

Jer oholost je prvi prolaz kroz koji ulaze strah i kolebanje; čovjek se ne boji same istine, nego onoga što bi mogao izgubiti: sliku o sebi, položaj među ljudima i ovosvjetske oslonce. Na sedždi se ta oholost svjesno ruši, a kada u čovjeku ne ostane ništa čega bi se u ime nefsa bojao izgubiti, tada se rađa istinska postojanost.

Sedžda je, u tom smislu, duhovno središte čovjeka u svijetu koji stalno gubi ravnotežu. Ona je trenutak u kojem se srce veže za Živog i Vječnog, pa iz te veze crpi stabilnost koja ne zavisi od promjena okolnosti – poput broda vezanog za sidro u dubini mora kojem površinske oluje, ma koliko bile snažne, ne mogu nauditi.

Zatim dolazi ajet koji razotkriva mjerilo praktične vjere: ”Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onoga što im Mi dajemo udjeljuju.” (Es-Sedžda, 16.)

Ovdje nije riječ samo o noćnom ibadetu, nego o tragu koji noć ostavlja na dan. Jer onaj ko ustane radi Allaha, a potom ”zaspi” nad nepravdom prema ljudima, nije istinski ustao. Onaj ko klanja namaz, a ne udjeljuje; ko se boji, a ne postupa pravedno; ko se nada milosti, a ne pokazuje milost, uzeo je od vjere njenu formu, a ostavio njenu suštinu.

Nasuprot tome, sura ruši svaku lažnu jednakost pod sloganom moralnog relativizma: ”Zar da vjerniku bude isto kao grješniku? Ne, njima neće biti isto.” (Es-Sedžda, 18.)

Ovo je ajet protiv relativizacije vrijednosti, protiv retorike pomirenja s nepravdom i protiv pretvaranja istine i neistine u ravnopravna ”mišljenja”. Nisu isti onaj koji gradi i onaj koji ruši, onaj koji žrtvuje i onaj koji prodaje, onaj koji čuva javno dobro i onaj koji ga potkopava, onaj koji državu nosi kao emanet i onaj koji je pretvara u plijen. Ne mogu biti isti, makar nosili istu odjeću, mahali istim zastavama i govorili istim parolama.

Sura zatim otvara izuzetno jasnu sliku moralnog i društvenog zakona: ”Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali.” (Es-Sedžda, 24.)

Vođstvo, po logici ove sure, ne proizlazi iz agresivne medijske i propagandne eksponiranosti, niti iz porijekla, niti iz sile, nego iz dva temelja: strpljivosti i ubjeđenja (jekina). Strpljivost nije pasivnost, nego spremnost da se podnese cijena istine; a jekin nije slijepa uvjerenost, nego jasnoća pravca.

Kada jedan od ova dva temelja oslabi, zajednica gubi zdravo vođstvo, a na površinu izranjaju autoriteti bez upute i bez vizije – politički slijepci na visokim položajima, čija nesposobnost nije odvojena od njihove moralne iskvarenosti, nego iz nje proizlazi. Stoga oni umjesto jasnog puta i cilja, ljudima nude neizvjesnost i lutanje, a umjesto spasa vode ih sve dublje u provaliju i propast.

Završetak sure dolazi kao konačna presuda onima koji uče i uzimaju pouku tek kada svi vozovi prođu: ”I oni govore: ‘Kad će već jednom ta pobjeda, ako istinu govorite?’ (28) Reci: ‘Na Sudnjem danu, kada nevjernicima neće nikako koristiti to što će tada vjerovati i kad im se nimalo vremena neće dati.'” (Es-Sedžda, 28.-29.)

Postoji trenutak u kojem historija zatvara svoja vrata. Nakon njega ne vrijede ni riječi, ni objašnjenja, ni izvinjenja, niti suze posljednjeg časa. Ko odbije sedždu Allahu dok ima mogućnost izbora, pred Njim će pasti ničice onda kada mu više ne ostane ništa osim pokornosti; ko nije čuo glas savjesti u vremenu slobode, čut će presudu u času kada slobode više ne bude.

saff.ba

• To je najbolji dan u cijeloj godini i dan u kojem Uzvišeni Allah oslobodi od Džehennema veliki broj svojih robova.
• Gospodar se spušta na zemaljsko nebo u zadnjoj trećini u noći, jedino na Dan Arefata Allah se spušta u danu.*
• Naši prethodnici su ostavljali svoje potrebe da bi dovili za njih na Dan Arefata i koliko se samo potreba, želja i dova ispunilo i Allah im se odazvao na Dan Arefata.**
• U Ramazanu nam možda prođe Lejletul-kadr, jer ne znamo kada je tačno, ali Allah nas je obavijestio kada je Dan Arefata, pa zar da ga propustimo?
• Ako možeš osami se na Dan Arefata od ikindije do akšama i dovi.
• Rekao je jedan od dobrih ljudi: “Tako mi Allaha, nikad nisam dovio na Dan Arefata, a da mi nije ispunjeno prije nego što prođe godina i to sam vidio kao svjetlo zore.”
• Budite dobročinitelji prema samima sebi, a ne zaboravite ni islamski ummet u svojim dovama.

Gospodaru daj nam da doživimo Dan Arefata i primi od nas.

Ammara Šabić

* Ibn Omer prenosi poduži hadis u kome stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “…a na dan Arefata Uzvišeni Allah se spusti na dunjalučko nebo.” (Ibn Hibban, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: ‘’Sahihut-tergib’’, 2/34-36/1155.)

** Abdullah b. Amr prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolja dova je dova na dan Arefata.” (Tirmizi i Ahmed, sa dobrim lancem prenosilaca.)

NAPOMENA: Dan Arefata ove godine  je utorak (26.05.2026. g.), i lijepo je postiti taj dan jer prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post na dan Arefata iskupljuje od grijeha prošlu i narednu godinu.” (Muslim)

Izvor:n-um