Connect with us

Religija

Umijeće prepoznavanja besmisla

Published

prije 2 sata

on

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Jedna od najvećih pošasti našeg vremena, u doba umjetne inteligencije i društvenih mreža, jeste ono što bismo mogli nazvati mentalnom zarobljenošću. Pod tim mislimo na to da čovjek svoj razum izlaže objavama i video-sadržajima koji mu se nude sa svih strana, pa se u njih zapetlja i zaglibi kao u živo blato, ostajući mentalno zarobljen u sadržajima koji mu ne koriste, nego mu troše vrijeme, unutrašnji mir i bistrinu uma.

Savremeni čovjek ne pati prvenstveno od nedostatka informacija, nego od njihovog nekontroliranog umnožavanja, u kojem se vrijedno i bezvrijedno pojavljuju u istoj ravni, često u istom formatu, i s jednakom glasnoćom.

U takvom ambijentu, pitanje više nije samo: šta je istina, nego šta uopće zaslužuje da bude primijećeno?

Kada su poznatog pisca Ernesta Hemingwaya upitali koja je najvažnija vještina koju čovjek može posjedovati, on je lucidno odgovorio da je to sposobnost razvijanja unutrašnjeg mehanizma za prepoznavanje besmisla – svojevrsnog mentalnog ”detektora gluposti”.

Ta misao, iako izrečena u duhu književne ironije, danas dobija gotovo epistemološki karakter: ona postaje pitanje intelektualnog preživljavanja.

Imati ”detektor gluposti” u islamskom smislu znači posjedovati živu svijest (taqwā) o onome što ulazi u srce i um. To je stanje u kojem čovjek ne pita samo: ”Da li je ovo zanimljivo?”, nego i: ”Da li me ovo približava istini ili me od nje udaljava?”; ne pita samo: ”Da li me ovo fascinira?”, nego: ”Šta ovo ostavlja u mojoj duši nakon što fascinacija prođe?”

U tom smislu, čovjek više nije samo biće koje traži znanje, nego biće koje se mora štititi od znanja koje to nije – od sadržaja koji se lažno predstavlja kao znanje. Zato su mu potrebni unutrašnji ”senzori razlučivanja”, koji u djeliću sekunde prepoznaju trivijalnost, obmanu i besmisao u sadržaju kojem je nasumično izložen.

Savremeni čovjek živi u stanju stalne mentalne izloženosti. Njegova pažnja postala je prostor nadmetanja, a njegov um tržište bez carine. U tom prostoru algoritmi ne pitaju šta je istinito, nego šta izaziva reakciju; ne pitaju šta oplemenjuje razum, nego šta ga zadržava prikovanim. A u takvom poretku, vrijednost sadržaja ne mjeri se istinom koju nosi, nego vremenom koje uspije zadržati čovjekovu pažnju.

Posljedica toga nije samo zatrpanost informacijama koje umaraju, nego i suptilna degradacija mišljenja: postepeno slabljenje sposobnosti da se razlikuje bitno od sporednog, smisleno i istinito od dekorativnog.

Nekada se ljudska inteligencija mjerila sposobnošću prepoznavanja obrazaca u prirodi i stvarnosti. Veliki umovi su u mnoštvu pojava otkrivali zakonitost, red i proporciju. Iz rasutog iskustva rađale su se naučne teorije.

Međutim, naše vrijeme, koje se opisuje kao doba visokog pristupa informacijama i znanju, nameće novu definiciju inteligencije. Mogli bismo reći da je inteligencija danas: sposobnost čovjeka da prepozna i zanemari glupe obrasce, površne tvrdnje i besmislen sadržaj, tj. sadržaj koji čovjeka čini glupljim nego što je bio prije čitanja ili pregledanja tog sadržaja.

Svako od nas treba početne indikatore koji prepoznaju obmanu i izvrtanje značenja u govoru, te kritičko mišljenje koje razlikuje plitak i bezvrijedan sadržaj koji te uvjerava da ti nešto daje, a zapravo te ostavlja samo praznijim, neukijim i udaljenijim od istine.

Ta sposobnost pomaže čovjeku da zaštiti svoj um i sačuva mentalnu energiju za ozbiljno, utemeljeno i korisno znanje, te da sačuva svoje vrijeme od toga da ono bude rasipano i prepušteno svakome ko osjeti potrebu da nešto napiše ili objavi.

Vrijeme nije samo resurs kojim raspolažemo, nego i moralna kategorija. Način na koji ga čovjek troši odražava način na koji vrednuje sebe. Zato je izbor sadržaja zapravo duboko etički čin. I valja imati na umu da onaj ko piše za lahkomislene i maloumne uvijek ima široku publiku.

Slijeđenje onoga ”najboljeg” kur'ansko je pravilo i predivna uputa. Vjernik ne smije dozvoliti da bude samo puko ”uho” kojem ljudi ubacuju šta žele, jer je on, u svom ljudskom dostojanstvu i budnosti srca i razuma, veći od toga da bude samo uho. Stoga, nemojmo sami sebe obezvrjeđivati i ponižavati.

Onaj ko želi imati ispravne smjernice i primiti iskren savjet, mora pažljivo gledati od koga uzima znanje – osobu, njeno stanje i njeno iskustvo, jer se to nikako ne smije zanemariti.

U islamskoj tradiciji, znanje nikada nije bilo neutralno. Ono je emanet, a ne samo informacija. I kao što je tijelu potrebna halal i čista hrana, tako je i umu potrebna čista i korisna informacija, a srcu sadržaj koji ga približava Gospodaru.

Zatim, jedno od temeljnih pravila zdravog razmišljanja jeste da čovjek gleda kakav će biti ishod tog znanja – da li će te pokrenuti na djelovanje, ispraviti tvoje ponašanje i podstaći te da pomažeš drugima, ili će te odvesti u frustraciju, obeshrabrenost i zbunjenost.

Imam Šatibi je u svom djelu u El-Muvafakat naveo pravilo koje vrijedi za sve nauke: ”Svako znanje koje ne rezultira praksom, tj. primjenom, nema u Šerijatu ono što ukazuje na njegovu pohvalu.”

Allahu se utječemo od znanja koje ne koristi, koje postaje teret, koje donosi poniženje i koje se pretvara u okov oko vrata svoga vlasnika.

Izvor: Saff.ba

Povezane teme:
Nastavi čitati

Religija

Iskrenog vjernika njegov grijeh boli više nego što ga bole pogledi ljudi

Published

prije 1 sedmica

on

10. Aprila 2026.

By

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka nagrada – oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupili!” (Ali Imran, 135.-136.)

Nije plemenitost u tome da čovjek nikada ne pogriješi, jer je griješenje dio ljudske naravi. Prava plemenitost prepoznaje se u onome što se dogodi poslije grijeha: u nemiru koji se nastani u srcu, u tjeskobi koja stegne prsa i u nemogućnosti da se živi spokojno sve dok se čovjek ne vrati na Pravi put. Taj nemir nije slabost, nego znak budne savjesti; nije poraz, nego početak istinskog povratka.

Čovjek, ma koliko bio vješt u opravdavanju, zna o sebi ono što ljudi o njemu ne znaju, shodno ajetu: ”Sam čovjek će protiv sebe svjedočiti, uzalud će mu biti što će opravdanja svoja iznositi.” (El-Kijame, 14.–15). To znači da je on svjedok protiv samoga sebe i da zna ono što je učinio, pa makar se pravdao i poricao. Vidiš ga kako je pronicljiv kada su u pitanju mahane i grijesi drugih ljudi, a nemaran prema vlastitim grijesima.

Može se s drugima prepirati javno, ali ne može nadjačati svoj unutrašnji glas kada se u njemu probudi Allahov opominjač. U toj unutrašnjoj tišini, gdje nema svjedoka osim Allaha i vlastite savjesti, nema mjesta za uljepšavanja. Tamo se ogoljava stvarnost i postaje jasno koliko smo blizu ili daleko od onoga što tvrdimo da jesmo.

Ponekad poželimo ono što nam ne priliči i osjetimo privlačnost prema onome što nam šteti, pa tada tražimo opravdanja koja će umiriti našu savjest. Nekada posežemo za tumačenjima koja nam odgovaraju, tražimo mišljenja koja olakšavaju teret i uvjeravamo sebe da put kojim hodimo ne može biti pogrešan jer njime koračaju mnogi.

U toj samoobmani čovjek sebi gradi privid sigurnosti, ali srce plemenitog čovjeka ne pristaje na takvu utjehu. On u grijehu osjeća tjeskobu i osjeća da mu ne priliči ”odijelo griješnika”, pa se u takvom stanju ne može dugo zadržati.

Iskrenog vjernika njegov grijeh boli dublje nego što ga bole pogledi ljudi i on se stidi sebe prije nego što se postidi drugih. U njemu se tada probudi glas duše koja samu sebe kori i koji ne dopušta ravnodušnost, glas koji ga opominje bez prestanka dok se ne vrati na stazu Allahove upute. Nekada se povratak desi brzo, a nekada potraje. Ipak, dovoljan je jedan iskren namaz, jedna pokajnička suza prolivena u samoći, jedna iskrena dova ili jedan ajet koji dotakne srce i pokrene ono što je u njemu bilo uspavano, pa da se čovjek iznova prisjeti ko je i kuda treba da ide.

Iskren vjernik ne kori nikoga kao samoga sebe, a poslije Allaha Uzvišenog niko mu ne pomaže kao iskren prijatelj koji ga uputi kada zaluta, podsjeti kada zaboravi i pridržava kada oslabi. Iskren prijatelj zapravo postaje čuvar njegove plemenitosti. Jer, utjecaj društva je snažan i onaj ko vrijeme provodi s nemarnima, polahko usvaja njihovu nemarnost, a onaj ko boravi uz pokorne Allahove robove osjeća miris njihove pokornosti čak i kada šute.

Zato onaj ko želi sebi spas mora se udaljiti od mjesta posrtanja i ne smije potcijeniti moć okruženja u oblikovanju svog unutrašnjeg stanja i trasiranju životnog puta.

Neka zna da se čistoća duše ne slaže s ustrajavanjem u grijehu i da se plemenitost ne ogleda u tvrdnji da smo bezgrješni, nego u brzini kojom se vraćamo kada posrnemo.

Plemenit čovjek može pasti, ali ne pristaje da ponižen kleči pred svojim grijehom. On ustaje, čisti se i vraća, uzimajući pouku iz tog pada. Taj pad, umjesto da ga slomi, nakon iskrene tevbe postaje razlog da hoda sigurnije, svjesnije i iskrenije nego prije samog pada.

saff.ba

Nastavi čitati

Religija

Put uspjeha i spasa na ovom i budućem svijetu počinje popravljanjem stanja u našim domovima

Published

prije 3 sedmice

on

29. Marta 2026.

By

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Onome ko pažljivo promatra našu stvarnost postaje jasno da je svijet postao izrazito ”bučno” mjesto. Uzastopne krize, ratovi, digitalna buka i ekonomski pritisci učinili su da čovjek živi u stanju stalne psihičke napetosti. Ako čovjek unutar zidova svoga doma, u svojoj porodici, ne pronađe oazu u kojoj će se odmoriti od ovog nezapamćenog meteža, neminovno će se suočiti s psihičkim slomom.

Jedna od velikih blagodati koju je Uzvišeni Allah podario ljudima jeste upravo blagodat domova, kao što se navodi u ajetu: ”Allah vam daje da u kućama svojim stanujete i daje vam od koža stoke šatore koje lahko nosite kad na put idete i kad konačite, a od vune njihove i dlake njihove i kostrijeti njihove prostirku i korisne stvari, sve dok se ne istroše.” (En-Nahl, 80.)

Samo onaj ko je bio lišen topline doma – u tami zatvora ili u tuđini – istinski razumije njegovu vrijednost. U njemu musliman pronalazi svoj odmor, duševni mir i rahatluk usred najvećih životnih poteškoća. Tu se rađa ljubav, njeguje samilost, uči strpljenje i obnavlja veza s Uzvišenim Allahom kroz namaz, Kur’an i zikr.

Zato put spasa i uspjeha na ovom i budućem svijetu započinje popravljanjem stanja u našim domovima (porodicama) i njihovim odgajanjem na iskrenom vjerovanju u Allaha, dželle šanuhu, i slijeđenju sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Jer gubitak će biti ogroman i strašan na Dan kada čovjek izgubi svoju porodicu i zapusti one o kojima je dužan brinuti, shodno ajetu: ”Reci: ‘Stradat će, uistinu, oni koji na Sudnjem danu izgube i sebe i porodice svoje. Eto, to je pravo stradanje!”’ (Ez-Zumer, 15.)

Dom je emanet koji supružnici zajedno nose. Zato je nužno da njegove temelje podignu na bogobojaznosti, jer sretan je onaj dom koji je za svoj put uzeo islam – riječju i djelom, vanjštinom i nutrinom.

Prenosi Enes ibn Malik, radijallahu anhu, da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi htio leći u postelju, učio dovu: ”Hvala Allahu Koji nas je nahranio i napojio, zaštitio i utočište nam dao. Koliko je onih koji nemaju ni zaštitnika ni utočišta!” (Hadis bilježi imam Muslim)

Ovim riječima Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsjeća nas da su naši domovi mjesta povratka i smiraja, zaklon od vreline i studeni. To su domovi u kojima nalazimo radost očiju i srca u našim supružnicima i našoj djeci.

U ovom hadisu krije se suptilna, ali snažna poruka: kada čovjeku bude darovana neka blagodat, jedno od najljepših djela jeste da se prisjeti onih kojima je ta blagodat uskraćena. Tako se u srcu rađa istinska zahvalnost Onome Koji daruje sve blagodati, a čovjek se čuva da Allahove darove ne uzima zdravo za gotovo.

Zato zastani i pogledaj oko sebe. Vidjet ćeš ljude koji nemaju krova nad glavom niti doma koji bi ih primio. Kakvo je njihovo stanje? A kakvo je tvoje, dok boraviš u domu ispunjenom udobnošću i sigurnošću? Kolika je to samo blagodat i kolika odgovornost da se na njoj zahvaljuje.

Emotivna stabilnost u porodici nije nikakav luksuz; ona je temeljna potreba bez koje dom gubi svoju svrhu. Prva i najvažnija zadaća muslimanskog doma danas jeste da bude sigurna luka: prostor u kojem i roditelji i djeca ostavljaju teret svakodnevice na pragu, a unutra pronalaze bezuslovno prihvatanje i smiraj koji ne mogu uzdrmati oluje vanjskog svijeta.

Jedna od najopasnijih stvari koje ugrožavaju emotivnu stabilnost djece jeste vezivanje naše ljubavi prema njima za njihove rezultate i uspjehe. Prava sigurna luka je ona u kojoj dijete osjeća da njegova vrijednost proizlazi iz njega samog i iz njegove pripadnosti porodici, a ne iz ocjene koju je dobio u školi ili na fakultetu. Kada je dijete sigurno da će ga dom dočekati s ljubavlju čak i u trenucima neuspjeha, u njemu se razvija unutarnja ravnoteža koja ga čini otpornijim i hrabrijim pred životnim izazovima.

U domu dijete ne uči prvenstveno iz riječi roditelja nego iz atmosfere koja vlada. Ono ne sluša samo ono što se govori već čita ton glasa, osjeća napetost, razumije šutnju i prepoznaje poruke u pogledima prije nego što uopće shvati značenje izgovorenih riječi.

Kada dijete gleda roditelje smirene, povezane međusobnim poštovanjem i ljubavlju – čak i onda kada se ne slažu – u njemu se oblikuje jednostavan, ali presudan osjećaj: svijet je sigurno mjesto, a razilaženje u mišljenju ne znači rušenje doma. Ali kada pred sobom vidi stalne sukobe, povišene tonove, narušeno poštovanje ili dugu, hladnu šutnju bez objašnjenja, dijete biva izloženo snažnom psihičkom pritisku čije su posljedice duboke i dugotrajne.

Život nas uči da je dječija stabilnost najčešće odraz stabilnosti roditelja. Zato je rad na vlastitoj duši i obnavljanje veze s Allahom temelj svakog odgoja. Onaj ko svoj mir crpi iz istinskog ubjeđenja i pouzdanja u Allaha, taj mir i spokoj prirodno se prelijevaju na njegov dom i na sve koji u njemu borave.

Spokojan dom nije dom bez problema, već dom koji ima zdrav i učinkovit sistem komunikacije. Zato je ohrabrivanje djece da izraze svoje strahove i brige zbog vanjskog svijeta – bez ismijavanja i omalovažavanja – ono što dom pretvara u psihološki zagrljaj koji štiti njihov um od rastrojenosti.

Brige ovoga svijeta neće nestati niti će se njegove krize uskoro smiriti. Ali mi, Allahovom dozvolom, možemo graditi snažne porodične lađe koje će valovi ljuljati, ali ih neće potopiti. Učinimo zato svoje domove mjestima gdje se slomljeno popravlja, gdje se ranjena srca liječe i gdje duša ponovo pronalazi nadahnuće, kako bi djeca u svijet izlazila s čvrstim unutrašnjim kompasom koji će ih voditi.

Domovi se ne podižu snagom i nadmetanjem, nego blagim dušama koje znaju da je praštanje vrhunac plemenitosti, a toplina i prisnost najčvršća tvrđava porodice. Bračna sreća ne rađa se iz pobjede ega, već iz umijeća da se svakodnevno gradi ljubav i bliskost, naročito u vremenu u kojem su inat, sebičnost i narcisoidnost postali gotovo uobičajen jezik. Kuća koja ne daruje smirenost ostaje tek prostor za stanovanje; dom koji smiruje postaje istinska domovina srca.

Milostivi Allahu, popravi stanje u našim domovima, spusti na naše porodice Svoju uputu i svjetlo i sačuvaj ih od iskušenja i zala: ”Gospodaru naš, podari nam u supružnicima našim i djeci našoj radost očiju i učini da se čestiti na nas ugledaju!”

saff.ba

Nastavi čitati

BiH

Kavazović: Sada su nam potrebni svaki musliman, kršćanin i jevrej koji nisu otrovani mržnjom

Published

prije 1 mjesec

on

20. Marta 2026.

By

Reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein efendija Kavazović je kazivao hutbu na centralnoj bajramskoj svečanosti u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu.

Na početku hutbe je podsjetio da muslimani pokorni Bogu razumijevaju svijet kao mjesto stalnog sučeljavanja dobra i zla, stalnog nadmetanja između ove dvije suprotnosti i mjesto, kako je istakao, tegobe i suza. Pozvao je na stalno natjecanje u dobru.

“Vjerujemo da smo stalno izloženi kušnjama i ispitima da se vidi koji će od nas bolje postupati. Među nama će biti sretnih i nesretnih. Oni su naša kušnja. Potrudimo se da se stalno natječemo u dobru i da bratskom i sestrinskom ljubavlju brišemo suze s lica unesrećenih ljudi. Upravo je to naša misija, naše poslanje i naša zadaća. Sjetimo se riječi Uzvišenog: ‘Nema straha niti će tugovati onaj koji vjeruje u Boga i Sudnji dan i čini dobra djela, bili oni (muslimani), jevreji, sabejci ili kršćani'”, dodaje.

Da bi svako od nas postao nada i utjeha drugima, kako je rekao, mora učvrstiti svoju vjeru, ujediniti srca, ukrotiti svoju dušu i povezati se u bratstvo vjere, zajednicu ljudi predanih jedinom Bogu.

Kavazović je podsjetio i na nužnost očuvanja vjere i kada su iskušenja velika.

“Naše putovanje na ovoj zemlji je dugo i nije od jučer. Bilo je i bit će teških dionica na njemu. I uprkos tome što postoje ljudi koji nam propast žele, nećemo pasti u očaj. Naprotiv, trudit ćemo se sačuvati našu vjeru i dostojanstvo te da nas ne otruje mržnja. Svjesni smo da i ono što nas očekuje u nastavku našeg putovanja su izazovi, teškoće i prepreke. Bit će na tom putu strmina i uzbrdica, stupica i prevara, kao što je uvijek i bilo, ali uprkos svim poteškoćama i dalje ćemo se kretati i truditi na Božijem putu. Zaista je Allahova milost blizu onih koji dobra djela čine”, istakao je.

Poručio je muslimanima da ne dozvole, kako je naglasio, malodušnima da unište naš svijet, koji se stoljećima gradio zajedno s “dobrim našim komšijama”.

“Valja nam u svakom vremenu imati prisebnost duha i ne padati u očaj. Ne smijemo izgubiti osjećaj za mjeru, istinu i pravdu. Naučili smo da je u svakom, a posebno u teškom vremenu, najljekovitija Božija riječ i najbolja osobina imati strpljenje. Koji se Božije riječi budu držali i nosili je u svom srcu i duši i budu strpljivi, bit će najbliži čestitosti. Uzvišeni Gospodar kaže: ‘Neka zločini drugih prema vama ne navedu vas da nepravedni budete, pravedni budite, to je bliže čestitosti'”, dodaje.

Kako je kazao reisul-ulema, postoje vremena kada se safovi moraju bolje poravnati, zbiti i učvrstiti, kada se i lica ljudi i njihova srca moraju zbližiti i okrenuti u istom smjeru. Samo vjera u zajedničku sudbinu, disciplina, red i poredak mogu ljude, kako je naveo, spasiti od haosa i nesreće.

Osvrnuo se i na značaj porodice, istakavši da je ona sigurna oaza, a da je džemat snaga i temelj bratstva među muslimanima.

“Svi obredi naše vjere upućuju nas na zajedništvo, pa i ovaj današnji bajram-namaz. Uzvišeni kaže: ‘Pa ko poštiva Allahove propise, znak je čestita srca'”, dodaje.

Zdrava je ona zajednica u kojoj ljudi, kako je rekao, komuniciraju s poštovanjem i uvažavanjem i onda kada se razlikuju u mišljenjima i u stavovima. Nastavio je govoriti o značaju zajednice i javnog dobra.

“Snažna je ona zajednica u kojoj se pokazuje odgovornost naspram javnih dobara, na kojima počiva zdrav duh i snaga naroda. Odgovorna je ona zajednica koja brine o najslabijima – bolesnima, siromašnima i bespomoćnima. Sigurna je ona zajednica u kojoj svaki njen član vodi računa o redu i poretku, poštuje zakone i pravila koja štite pojedinca i društvo u cjelini. Napredna je ona zajednica koja se oslanja na razum i znanje, a ne na emociju i populizam”, napomenuo je Kavazović.

Također je pozvao da svaki dio zajednice treba ostati posvećen onome od čega ovisi naše pojedinačno i zajedničko dobro.

“Sigurnost naše zajednice mora biti nadređena svim drugim preokupacijama. Oni među nama koji nose emanet koji su tražili i koji im je povjeren, moraju biti posebno budni. Među njima su stražari i vođe. Njihova budnost i odlučnost da se suprotstave zlu koje narušava mir i koheziju u društvu smjernice su i pravac za cijelu zajednicu”, konstatirao je.

Osvrnuo se i na Poslanikova kazivanja o zajednici.

“Vjernici su poput zgrade, rekao je Vjerovjesnik, a. s., čiji dijelovi povezuju jedni druge, pa je, kako bilježi imam Buharija, on spleo prste svojih ruku u jedan čvor. Na ovaj način Poslanik, a. s., pokazao nam je da samo oslanjanjem jednih na druge možemo sačuvati naše duhovno i naše fizičko biće. To se ne može postići parolama i proklamacijama, već stalnim trudom, stečenim znanjem i žrtvovanjem svih nas. ‘Mi čovjeka stvaramo da se trudi’, kaže Allah, dž. š.”, dodaje.

Kavazović je govorio i o trenutnim izazovima za ljude u Bosni i Hercegovini i ostatku svijeta.

“Pozivam vas da u vremenu smutnje, epskog nasilja i stradanja, u vremenu podjela i malodušnosti ostanete prisebni i ne dozvolite da nas drugi uvuku u svoje vrtloge zla. Naša srca trebaju ostati s onima koji najviše pate. Mala smo zajednica ljudi, ne trebamo se plašiti zla, ali moramo se brinuti o sebi. Kada bi se plamen zla mogao ugasiti suzama, bile bi dovoljne suze naših majki, pa da oružje za svagda zašuti”, kazao je.

Upozorio je da se nad našim glavama nadvila ozbiljna prijetnja vjerskog fanatizma, kako je istakao, i cionizma.

“To je slijepa sila moći i mržnje, koja uništava svjetove, kulture i civilizacije. Vjerujemo da još ima zdravih srca koja će joj se oduprijeti, koja koračaju putem ljubavi i bratstva među ljudima. To je put na kojem su i u prošlosti nastajali, rasli i cvjetali gradovi i sela u kojima su ljudi slavili Stvoritelja svjetova i natjecali se u dobru. Nadamo da će tako biti i dalje jer iza svake mrkle noći dolazi nova zora. Muhammed, a. s., rekao je: ‘U čijem srcu se sastanu strah i nada, Allah će mu podariti ono čemu se nada, a sačuvati ga od onoga od čega strahuje'”, dodaje.

Naglasio je da su sada potrebni svaki musliman, kršćanin i jevrej koji nisu otrovani mržnjom. Pozvao je muslimane da ne gube nadu.

“Svakog jutra osvanemo na vratima Allahove milosti. Niti jedna naša potreba ili kušnja nisu veći od Njegove milosti. U svakom mraku, ma koliko bio crn, nalazi se svjetiljka koju trebamo zapaliti. Valja nam se potruditi i naći puta ka njoj. Kušnja, pa i ova današnja, voda je koja čisti srce i dušu i jača našu volju. Zar Allah u Svojoj Knjizi nije rekao: ‘Ne gubite nadu u milost Allahovu. Onome ko se u Allaha uzda, On mu je dosta. Mi ćemo ti dati sigurnu pobjedu'”, naveo je.

Također je istakao da je put vjere najsigurniji put, najbolji način ispunjenja sreće u ovom i u budućem životu, a onda je ponovo pozvao na činjenje dobra.

“Vjera nas drži na okupu, u krugu Božije milosti, porodične sreće i bratske ljubavi. Zato, ispunimo zavjet dat Bogu da ćemo samo Njega obožavati, da ćemo prema roditeljima i rodbini dobri biti, da nećemo lagati, krasti, blud i zulum činiti, da ćemo uvijek život štititi i ljudska prava poštivati. Nadamo se da smo u ovom mjesecu zaslužili Božiju milost, Njegov oprost i spas od džehenemske patnje i azaba. Nastavimo, kao predane Božije sluge, služiti Njegovoj vjeri i natjecati se u dobru. To je jedini ispravan put i jedina nada za sve nas”, rekao je.

Kako je kazao Kavazović, suprotstavimo se zlu i grijehu, prvo u sebi, a potom to zahtijevajmo i od drugih.

“Zar da od drugih tražite da čine dobro, a sebe zaboravljate, kaže Kur'an. Pobrinimo se o sebi kako bismo i drugima mogli pomoći. Brinimo o porodici, čuvajmo i jačajmo komšiluk među nama i prijateljske odnose sa svijetom. Budimo radost jedni drugima. Popravljajmo međuljudske odnose i vodimo računa o našim obavezama i pravima drugih ljudi”, zaključio je.

Reisul-ulema u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović je na kraju hutbe muslimanima u Bosni i Hercegovini i širom svijeta čestitao Bajram sa: Bajram Šerif Mubarek Olsun.

Klix

Nastavi čitati

BiH

Reis Kavazović u bajramskoj poruci: Pred našim očima prekidaju se životi, budimo oslonac jedni drugima

Published

prije 1 mjesec

on

19. Marta 2026.

By

Reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović danas je uputio tradicionalnu poruku povodom nastupajućeg Ramazanskog bajrama, upućenu svim muslimanima u BiH, domovinskim zemljama i dijaspori.

Kako prenosi agencija MINA, reis Kavazović je u svom obraćanju istakao važnost duhovnog pročišćenja koje donosi mjesec posta, naglasivši da istinska snaga leži u samokontroli i dobročinstvu prema drugima.

“Ramazan nas je poučio da istinska snaga nije u sili, nego u samokontroli; te da se veličina čovjeka ne mjeri onim što uzima, nego onim što daje; i da je Allahovoj milosti najbliži onaj koji je najkorisniji Njegovim stvorenjima. Molim Uzvišenog Allaha da primi naše ibadete i svako dobro koje smo učinili u ovom odabranom mjesecu”, poručio je Kavazović.

Osvrćući se na trenutnu globalnu situaciju, reisul-ulema je upozorio da Bajram dolazi u teškom vremenu za čovječanstvo, kada je savremeni svijet, uprkos svom napretku, duboko ranjen ratovima, nasiljem i nepravdom.

“Pred našim očima ruše se domovi, prekidaju životi i gazi ljudsko dostojanstvo. Zato naša bajramska radost ne smije ostati zatvorena u krugu vlastite sreće. Ona mora biti otvorena i za bol onih koji stradaju, za dovu onima koji pate, i za pomoć onima kojima je pomoć potrebna”, istakao je reisul-ulema.

U svojoj poruci, Kavazović je posebno naglasio važnost jedinstva i brige za državu, pozivajući građane da budu jedni drugima oslonac.

“Kao i uvijek, i danas trebamo čuvati mir i slogu među nama, međusobno poštovanje i našu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Budimo svjesni težine vremena u kojem živimo i budimo jedni drugima oslonac i podrška u dobru. U vremenu kada mnogi šire strah i nepovjerenje, pozvani smo da širimo sigurnost, povjerenje i dobro”, dodao je.

Na kraju, reis Kavazović je svim muslimanima i muslimankama u domovini, susjedstvu i dijaspori čestitao nastupajuće bajramske dane.

“Neka nam Bajram donese mir u srcu, toplinu u porodicu, snagu u zajedništvu i nadu da se dobro može širiti i onda kada se čini da ga je na svijetu premalo”, zaključio je reisul-ulema Husein-ef. Kavazović u svojoj bajramskoj poruci.

Klix

Nastavi čitati

Religija

Muslimani večeras obilježavaju Lejletul-kadr, noć vrijedniju od hiljadu mjeseci

Published

prije 1 mjesec

on

16. Marta 2026.

By

S akšamskim ezanom večeras nastupa mubarek noć Lejletul-kadr, noć početka objave Kur'ana. Njena vrijednost izražena je u suri El-Kadr, gdje se navodi da je ta noć “bolja od hiljadu mjeseci”.

U predajama koje se prenose od poslanika Muhammeda, a. s., navodi se da Lejletul-kadr treba tražiti u neparnim noćima posljednje trećine mjeseca ramazana, a ulema smatra kako je to najvjerojatnije 27. noć.

Lejletul-Kadr je noć u kojoj se prima svaka iskrena dova, želja i nada.

“Dova je posebno potrebna današnjem čovjeku koji u brzom i dinamičnom životu često izgubi orijentaciju i islamsku ravnotežu između duhovnog i materijalnog. Čovjeka treba uputiti dovi, kao vidu svakodnevne veze s njegovim Stvoriteljem, od jutarnjeg buđenja do večernjeg lijeganja; da dovom čisti svoju dušu i istraje na Allahovom putu. Istina, naš iman treba biti kristalno čist – bez ikakve sumnje, kako bi nam dova bila primljena. Zato vjernici u ovoj noći mole Allaha dž. š. da im primi tewbu – pokajanje”, naveli su iz Islamske zajednice u BiH.

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini večeras će povodom nastupajuće mubarek noći organizovati centralnu svečanost u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu s početkom u 19:15 sati.

KLix

Nastavi čitati

Religija

Hfz. Aganhodžić : Najveća prijetnja porodici je nespreman roditelj (video)

Published

prije 1 mjesec

on

9. Marta 2026.

By

Nastavi čitati

Najčitanije