BiH
Intervju: Od Bužima do Amerike. Kako je Dr. Amir Durić spojio vjeru, obrazovanje i liderstvo u korist čovjeka

Amir Amir Durić pripada generaciji Bosanaca i Hercegovaca čije je odrastanje bilo obilježeno ratom, neizvjesnošću i borbom za opstanak, ali koji su upravo iz tih okolnosti izgradili izuzetnu otpornost, osjećaj svrhe i želju da doprinesu društvu. Od prvih školskih dana u ratnom okruženju, preko obrazovanja u Bosni i Hercegovini i rada u Islamskoj zajednici, pa sve do akademske i profesionalne karijere u Sjedinjenim Američkim Državama, Amir je prošao jedinstven životni put koji danas inspiriše mnoge širom svijeta.
Danas djeluje na Syracuse University kao prodekan za vjerski i duhovni život, univerzitetski chaplain i vanredni profesor, a nedavno je doktorirao društvene nauke na prestižnoj Maxwell School of Citizenship and Public Affairs. Njegov akademski rad fokusiran je na iskustva muslimanskih studenata u Americi, pitanja identiteta, pripadnosti, liderstva i uloge religije u savremenom društvu.
Kroz svoj profesionalni i akademski angažman Amir gradi mostove između zajednica, kultura i religija, promovirajući dijalog, razumijevanje i vrijednosti koje je ponio iz Bosne i Hercegovine. U nastavku donosimo inspirativan intervju u kojem Amir govori o svom životnom putu, izazovima, vjeri, obrazovanju, radu sa studentima, ali i vezi koju i danas snažno njeguje sa Bosnom i Hercegovinom.
Kako bi opisao svoje odrastanje i koje su ključne vrijednosti koje si ponio iz tog perioda?
Moje odrastanje i djetinjstvo je bilo u Bužimu dobrim dijelom oblikovano ratom i poslijeratnim oporavkom društva, ali isto tako i herojima koji su dali sve što su imali za našu državu. U ratu sam krenuo u osnovnu školu i jedna od ključnih vrijednosti koje nosim iz tog perioda je da se trud i predan rad uvijek nagrade i otvore nam vrata koja često i ne očekujemo da će biti otvorena. Tada je bilo teško zamisliti kraj zvuka granata i kraj rata, a svakako nisam mogao ni sanjati da ću za nekoliko decenija biti u Americi na jednom od prestižnih svjetskih univerziteta. Rani odlazak od kuće u medresu u Cazinu, a onda odlazak na studije u Sarajevo je svako u svom pogledu bilo učenje i osvajanje novog dijela svijeta koji je bio malo veći, drugačiji i prostraniji. Svaki taj korak je bio priprema za ono što je dolazilo kasnije. Sarajevo je svakako oblikovalo moj pogled na svijet na način koji danas duboko prepoznajem u svom radu i o kojem skoro svakodnevno govorim. Sarajevo nije samo grad, već prostor oblikovan Istokom i Zapadom; prostor susreta religija, kultura, historija, ali i prostor zacijeljelih i nezacijeljelih rana. Ključne vrijednosti koje nosim su otpornost, zajedništvo i uvjerenje da različitost nije prijetnja nego bogatstvo. Tome podučavam svoje studente i jednu grupu studenata dovodim u Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu uskoro kako bi učili iz onoga što mi gajimo stoljećima.
Kada si prvi put počeo razmišljati o međunarodnoj karijeri i odlasku iz BiH?
Ta ideja nije došla kao jedan trenutak, nego kao proces. Iskreno, kao student nisam imao namjere da idem bilo gdje iz BiH. Međutim, po završetku fakulteta 2009. godine sam dobio priliku da odem u Ameriku na mjesec dana u jednu našu zajednicu u neposrednoj blizini Filadelfije. Ta zajednica je stipendirala mene i još dvoje studenata na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Ja incijelno nisam znao da idem kod njih, a nisu ni oni znali da im dolazi jedan od njihovih stipendista. Kako kažu, ništa nije slučajno! Na kraju moje jednomjesečne posjete, oni su mi ponudili posao i bili su spremni da sponzorišu moju radnu vizu. Iako ja to nisam mogao prihvatiti u tom trenutku jer me je čekao džemat koji sam ostavio iza sebe u Sarajevu, bio sam primljen na postdiplomski studij u Sarajevu i već tad sam imao planove da započnem graditi porodicu krajem te godine, uvidio sam potrebe koje naše zajednice imaju u dijaspori, ali sam isto tako uvidio koliko je moje obrazovanje u BiH i rad u Islamskoj zajednici zapravo dio globalnih razgovora—o identitetu, vjeri, i suživotu. Počeo sam da osjećam odgovornost jer sam znao da imam mnogo toga za ponuditi, a zajednica u Filadelfiji isto tako nije odusala od njihove ponude i insistiranja da dođem u Ameriku i da dam doprinost razvoju onoga što su oni počeli graditi. Splet ovih okolnosti je kuluminirao odlukom da odem u Ameriku početkom 2010. god. prvenstveno sa namjerom da pomognem našim ljudima u razvoju programa i zajednica ne samo u okolini Filadelfije, već u široj bošnjačko-američkoj zajednici. Obzirom da sam tad bio jako mlad i tek završio fakultet, imao sam mnogo elana i najviše sam vremena posvećivao mladima koji su možda i prolazili kroz najveće izazove jer su pokušavali naći balans između dvije kulture, dva jezika i dva različita načina razmišljanja. Oni su već bili mnogo bliski američkom načinu života i kulturi, ali su znali gdje su im korijeni i pokušavali su naći najbolji način da sačuvaju i iskoriste ono najbolje iz kulture njihovih roditelja i novog sistema i kulture koja im je otvorila ogromne mogućnosti. Znao da će ova tranzicija biti žrtva za nešto što je veće od mene samog. Odlazak u Ameriku je značio napuštanje postiplomskog studija u Sarajevu, a u tim trenutcima nije bilo jasnog plana za nastavak obrazovanja u Americi. Kao studentu generacije, to mi je bila jedna od težih stvari da prihvatim, ali sam se potajno nadao i čvrsto vjerovao da ću jednog dana moći da nastavim svoj akademski put u SAD-u. Bio sam ubijeđen da se dobro vraća dobrim, tako da to oslanjanje na Gospodara uz moj predan rad i žrtvu je otvorilo sva vrata koja su me dovela do ovoga gdje sam danas.

Tvoj put od imama u Sarajevu do akademika i lidera u SAD-u je prilično jedinstven, kako je izgledala ta tranzicija?
Odlazak u SAD nije bila promjena identiteta, nego njegovo proširenje. Imam sam bio i ostao—ali u kontekstu univerziteta, javnog života i istraživanja, ta uloga je dobila nove i mnogo šire dimenzije. Ja sam uvijek preferirao da vezujem ono o čemu sam učio i studirao sa stvarim životom, ali i životna iskustva i prilike sa naukom. Nekao mi je tek tada i jedno i drugo dobivalo širi smisao. Tako me je moj imamski poziv u “Džematu Filadelfija,” kako smo ga mi zvali i kako su ga drugi prepoznavali širom Amerike odveo da volontiram u državnom zatvoru, te u lokalnim bolnicama. Kroz te angažmane sam saznao i mnogo naučio o tzv. dušebrižništvu (chaplaincy), koje je bilo mnogo rasporstranjeno u američkom društvu i skoro svaka ozbiljnija institucija i veća kompanija je imala najmanje jednog “dušebrižnika” koji se je brinuo o duhovnom životu uposlenika u firmama, pacijenata u bolnicama, zatvorenika u zatvorima, studenata na univerzitetima, vojnika u američkoj vojsci, itd. Američko društvo prepoznaje dušu kao dio ljudskog bića i životnog iskustva, te sistemtaski ulaže napore da se duhovni i vjerski život čovjeka prepozna i podrži koliko je to moguće. Kroz ova iskustva i saznanja sam naučio da postoje postiplomski studiji koji se fokusiraju na vjerske znanosti i dušebrižništvo. Obzirom da sam uvidio koliko je dušebrižništvo usko vezano sa mojim imamskim pozivom i koliko bi mi pomoglo da sami imamski poziv obavljam mnogo bolje, ja sam odlučio da postiplomski studij nastavim na Hartford Seminary, koji je slovio za jednu od najprestižnih institucija za dušebrižništvo u SAD-u, te je u to vrijeme bila jedina akreditovana institucija u Americi za “islamsko dušebrižništvo.” Njihov program za dušebrižništvo po broju akademskih kredita je bio dug koliko i prosječan doktorat, s tim da po završetku ne dobiješ zvanje doktora, nego dušebrižnika (chaplain). Ja nikad nisam mario za titulama, tako da mi to nije puno značilo i uživao sam u samom procesu, koji me je pripremio da mogu da služim kao dušebrižnik (chaplain) u bilo kojoj ranije pomenutoj industriji (zatvori, bolnice, vojska, policija, univerziteti, isl.). Paralelno sam pohađao program i nastavio da služim kao imam u “Džematu Filadelfija.” Međutim, obzirom da je dušebrižništvo poprilično nova profesija i da postoji deficit dušebrižnika u američkom društvu, a pogotovo dušebrižnika muslimana koji imaju odgovarajući trening, ja sam pred kraj programa počeo dobivati različite ponude, od vojske do bolnica, ali me je najviše privlačio univerzitet zbog svega onoga što univerziteti nude. Tako sam 2017.god. prihvatio poziciju dušebrižnika i izvršnog direktora za organizovanje vjerskog života studenata muslimana, te koordinatora za 15 univerzitetskih dušebrižnika na Syracuse univerzitetu, koji ima preko 20 hiljada studenata i nekoliko hiljada uposlenika. Ovo mi je otvorilo mogućnoti saradnje i sa nekoliko lokalnih bolnica u državi New York, također u ulozi dušebrižnika. Naravno moj dolazak u Syracuse je bio prvenstveno radi profesionalnog angažmana, ali je taj profesionalni angažman otvorio mogućnosti daljeg akademskog usavršavanja na prestižnoj Maxwell školi za građanstvo i javnu upravu, koja je godinama rangirana kao vodeća institucija za javnu upravu u Americi. Tu sam završio drugi magistarski javne uprave (MPA) i nedavno doktorirao društvene nauke. Prošle godine me je univerzitet imenovao za prodekana za vjerski i duhovni život, a od ove godine sam i vanredni profesor na Odsjeku za javnu upravu i međunarodne odnose. Ovo jeste poprilično jedinstven put i ja ga nisam mogao sam isplanirati. Svaki put kad razmišljam o mojim prvim danima škole pod granatama i životnom putu od tih prvih školskih dana kada smo bili na ivici opstanka do ovoga gdje sam sad, moja vjera u Boga se poveća. Ja jesam uvijek predano radio, ali ovaj životni put nije mogao niko od ljudi da iscenira.

Zašto si odabrao upravo studij religije i kasnije interfaith liderstva?
Zato što živimo u vremenu gdje se religija često predstavlja kao izvor konflikta, a ja sam uvijek bio ubijeđen na osnovu onog što sam znao da ima i ogroman potencijal za izgradnju mostova među ljudima. Mene je zanimao upravo taj drugi dio—kako se religija može koristiti kao rješenje, a ne problem, i koja je moja uloga kao vjerskog lidera u izgrađivanju mostova saradnje sa onima koji su drugačiji od mene.
Kako si doživio prelazak iz BiH u američki akademski i društveni sistem?
Bio je to jako izazovan, ali i transformativan put. Morao sam naučiti “prevesti” svoj identitet u novi kontekst, bez gubitka autentičnosti. Na Syracuse univerzitetu, mi to zovemo “Roots, Reach, Results” model. Ukoliko uspijemo sačuvati naše korijene i ponuditi svoje autentične vrijednosti, mi ostajemo originalni i ono što nudimo ima mnogo veću vrijenost, te privlači pažnju onih oko nas. Prelazak iz BiH u američki akademski i društveni život me je naučio da još više vrednujem ono što jesam, jer sam prepoznao koliko vrijednosti ima ono što smo mi stoljećima njegovali u BiH, a što je nadahnutno sa onim najboljim sa Istoka i onim najboljim sa Zapada.
Koliko je bilo izazovno balansirati identitet?
Biti Bošnjak, musliman, akademik i lider su uloge koje se međusobno dopunjavaju i obogaćuju. Čast je imati takav unikatan identitet i biti drugačiji među mojim kolegama, ali to je i prilika da budem ambasador Bosne i Islama u visoko pozicioniranim krugovima gdje su i jedno i drugo često strani i nepoznati. Naravno, to je i odgovornost, a ponekad i izazov, jer kao neko ko može biti i često jeste viđen kao stranac, napredak može zasmetati nakon određenog vremena i povjerenje se može poljuljati kako odgovornosti i odluke postaju veće. Zato je bitno sačuvati integritet i graditi zdrave odnose koji, nadati se je, služe kao pozitivan primjer vrijednosti koji nemaju rok trajanja.
U jednom intervjuu si govorio o važnosti medjureligijskog dijaloga i inovacija, šta to konkretno znači u praksi?
To znači stvaranje prostora gdje ljudi ne samo razgovaraju, nego zajedno rade na projektima, na zajednici, na rješavanju problema. Kada damo priliku jedni drugima i kada nađemo vremena da upoznamo jedni druge, mi postanemo spremniji da učimo jedni o drugima, počnemo promatrati jedni druge kroz prizmu čovječnosti i naši stavovi nisu više predrasude, već postanu zasnovani na stvarnim vezama, osobama i informacijama. Ovo ne znači da postajemo neko ili nešto drugo ili da odustajemo od onog što je naše. Naprotiv, ovo nam može pomoći da postanemo najbolja verzija sebe i da počnemo prakticirati ono najljepše i najvrjednije čemu nas naše vjerske tradicije uče i pozivaju. Početak toga je kad se okupimo oko zajedničke riječi, a onda zajednički planiramo, organizujemo i implementiramo inicijativ i projekte koji doprinose boljem životu, zdravijoj sredini i zajedničkim dobrima.
Kako si razvijao ideju da religija može biti most, a ne barijera među ljudima?
To dolazi iz ličnog iskustva Bosne, gdje smo vidjeli i najgore i najbolje od religije. Vidjeli smo kako je vjera korištena da se blagosiljaju najgnusnija djela genocida, ali smo svjedočili da se vjera koristila za liječenje rana i promovisanje mira i suživota. Moj rad pokušava institucionalizirati ono najbolje, jer nas vjera uči da budemo primjeri dobra, da se u dobru takmičimo, te da je najbolji od nas onaj koji je najkorisniji drugima. Nije lahko biti most, jer se po mostovima gazi, a mostovi se često i namjerno ruše. Međutim, kad shvatimo vrijednosti i simboliku koju mostovi imaju, onda ih pođemo graditi bez obzira koliko to teško bilo ili koliko dugo trajalo. Mene simbolika mosta motiviše, a širina kur’anske poruke inspiriše da vidim dobro u svakom i da pomažem onima oko mene da se okupe oko zajedničke riječi; riječi koja nije limitirana ovim vremenom, bilo kakvom ideologijom, ili bilo kakvim ovosvjetskim mjerilima.

Nedavno si doktorirao iz društvenih nauka na Maxwell School-u, možeš li nam objasniti šta je fokus tvog istraživanja?
Moje istraživanje se bavi iskustvima studenata muslimana na američkim univerzitetima—posebno pitanjima identiteta, pripadnosti i institucionalnog angažmana. Muslimani su najraznovrsnija vjerska zajednica u Americi i ta raznovrsnost se odražava i na studente muslimane. Oni moraju da se nose sa izazovima samih institucija koje često promovvišu kulturu koja nije u skladu sa njihovim vrijednostima, ali isto tako i sa izazovima unutar svoje zajednice gdje se neki po prvi put susreću sa različitim mezhebima, kulturama i praktikovanjem Islama koje im je prethodno bilo nepoznato. Mnogi žele da uče Islam iznova jer smatraju da je ono što znaju više kultura njihovih roditelja nego vjera. Pored toga, stalno moraju da edukuju one oko njih o tome ko su, šta su im vrijednosti i o tome kako oni praktikuje svoju vjeru. Svakako se moraju zalagati i za adekvatne uslove u kojima mogu praktikovati vjeru što uključuje mini mesdžide, halal hranu, organizovane džume, iftare, teravije, bajrame, isl. Institucije koje imaju veći broj studenata muslimana i koje su ranije riješile ova osnovna pitanja postanu platforme za rješavanje i diskusiju kompleksnijih izazova poput genocida u Gazi, rasizma, diskriminacije, te slobode izražavanja. Svi ovi izazovi su svakako i mogućnosti za liderstvo, aktivizam, edukaciju i transformaciju institucija na kojima studenti muslimani studiraju, ali i transformaciju društva. Moje istraživanje je jedno od rijetkih koje stavlja u fokus i analizira ova unikatna iskustva kroz prizmu i narative samih studenata.
Koji problem si pokušavao riješiti svojim istraživanjem i zašto je on važan danas?
Problem s kojim se susrećemo u SAD-u je da se muslimani često tretiraju kao rasna kategorija i kao stranci koji su nazadni ili potencijalni rizik za društvo čak i ako su rođeni u Americi. Ovo je naravno u skladu sa logikom globalnog rata na teror i američkom vanjskom politikom koja se okrenula protiv muslimana većim intenzitetom nakon 11. septembra 2001. Američki kampusi su pokazali koliko primjenjuju ovu logiku tokom protesta organizovanih da se pokaže solidarnost za Gazu koje su kampusi zabranjivali ili u najmanju ruku regulisali i kontrolisali. Ovo je pokazalo selektivnu inkluziju za studente koji drugačije misle, a najviše se je odrazilo na studente muslimane, koji su uključeni i osjećaju pripadnost samo onda kada se njihovi stavovi ne kose sa zvaničnom politikom institucija. Imajući u vidu deficit istraživanja na ovu temu, moj studij dolazi u jednom posebnom historijskom periodu i stavlja akcenat na to kako studenti muslimani razvijaju osjećaj pripadnosti u okruženjima koja često nisu dizajnirana za njih, daje smjernice šta institucije mogu učiniti da to promijene i pokazuje potencijal kojeg studenti imaju.
Koliko tvoje istraživanje povezuje religiju, javne politike i društvo?
Univerziteti su mikrokozmos društva i ono što se dešava na kampusu reflektuje šire društvene, političke i geopolitičke dinamike. Prethodno sam malo govorio o ovom, i ono to je bitno naglasiti je da religija u momentima krize može postati glavni izvor snage i inspiracije, ali i sredstvo za podjelu mišljenja i društva. Ako je pristup ispravan, vjerska učenja i ideali koje vjere promovišu mogu oblikovati kako tretiramo jedni druge, kako govorimo u javnosti, šta su nam moralne odgovornosti, itd. Vjera je za većinu studenata koje sam intervjuisao orijentir pri donošenju bitnih životnih odluka, a te odluke oblikuju javnu politiku i društvo. Sve je više muslimana u politici i na javnim pozicijama u SAD-u, i neki od studenata koji su bili dio moga istraživanja planiraju da idu u tom pravcu. Oni već sada aktivno oblikuju institucije na kojima studiraju, a motivisani su da daju svoj doprinos i na širem polju i da oblikuju društvo u kojem žive.

Da li postoji neki ključni nalaz ili uvid koji te je posebno iznenadio tokom istraživanja?
Jedan od najvažnijih uvida je da pripadnost nije nešto što institucije “daju”, nego nešto što se zajednički gradi. U tom procesu je jako bitna institucionalna odgovornost i otvorenost za saradnju, ali i aktivno učešće, jedinstvo i liderstvo studenata muslimana koji bez obzira na međusobne razlike moraju pokazati da imaju zajednički cilj. Studenti na institucijama gdje sam radio istraživanje su ovo vrlo jasno pokazali i bio sam impresioniran sa njihovom zrelošću i predanošću da ostavre svoje ciljeve i pokažu svoje vrijednosti drugima iako su dolazili iz ili imali korijene sa više od 30 država svijeta.
Kako vidiš primjenu svog istraživanja u realnom svijetu, institucije, vlade, organizacije?
Direktno u radu univerziteta, ali i šire, u politikama inkluzije, obrazovanju lidera i profesora, ali i razvoju zajednica. Mentori su mi preporučili da izdam knjigu na osnovu svog istraživanja ili u najmanju ruku neku izradim priručnik sa praktičnim preporukama koje bi bile dostupne za institucije ukoliko žele da unaprijede osjećaj pripadnosti za sve njihove studente i vrate povjerenje koje su izgubili tokom zadnje tri godine kad je u pitanju inkluzija i sloboda govora na kampusima.
Kako izgleda rad sa studentima kada su u pitanju religijska i duhovna pitanja u modernom univerzitetskom okruženju?
Studenti danas traže autentičnost. Ne traže savršene odgovore, nego iskrene razgovore, te mogućnst da naprave greške i priliku da ih isprave. Moderna univerzitetska okruženja su puna izazova koji često idu protiv načela vjerskog i duhovnog života. Međutim, upravo to povećava vrijednost onoga što mi nudimo kroz naše programe jer studenti pored obrazovanja traže svrhu i smisao življenja. Ono što mi nudimo je jedna zdrava alternativa koja rijetko razočara one koji joj daju priliku. Vjerski i duhovni život ispunjava i daje unutranju satisfakciju koja se ne može pronaći na drugim mjestima, ali isto tako pomaže studentima da postanu najbolja verzija sebe ne samo u duhovnom i vjerskom smislu, već i u akademskom, društvenom i profesionalnom životu.

Suosnivač si Global Interfaith Leadership Project-a, šta je cilj te inicijative?
Cilj je razviti novu generaciju lidera koji razumiju vjeru ne samo kao identitet, nego kao resurs koji ima dosta toga da ponudi pojedincima i društvima. Ova inicijativa je osnovana po modelu “Roots, Reach, Results” kojeg sam ranije spomenuo, a uči studente vrijednostima, vještinama i iskustvima koje mogu da koriste za izgradnju boljeg društva i priprema ih da postanu principijelni kreatori promjena u pluralističkom svijetu, a da u isto vrijeme ostanu autentični. Kroz interaktivne sesije, projekte građanskog angažmana, posjete lokacijama zajednicama i međunarodna iskustva, učesnici programa razvijaju i njeguju liderstvo utemeljeno na “dostojanstvu, zajednici i svrsi” (Korijeni), primijenjeno s “izvrsnošću, empatijom i saradnjom” (Doseg), te usmjereno ka “pomirenju, transformaciji i osnaživanju” (Rezultati) zajednice i društva. Baš kao što je i drvo sa dubljim korijenima čvršće i ima veći doseg, te daje svoje plodove, mi pripremamo studente da budu poput drveta koje stalno donosi neku vrstu koristi, pa čak i kada se posiječe.
Imaš iskustvo rada i u zdravstvu i mentalnom zdravlju kao chaplain, kako religija i duhovnost pomažu ljudima u kriznim momentima?
Kao chaplain vidio sam da u trenucima krize ljudi traže smisao, a ne samo rješenja. Religija i duhovnost nude upravo to. Nude “alate” koji pomažu da se kriza razumije iz drugačijeg ugla, koji nude drugačiju perspektivu i koji mogu pomoći da se kriza prevaziđe. Iz tih razloga, zdravstvene i mentalne institucije u Americi smatraju da je duhovno zdravlje dio cjelokupnog zdravlja čovjeka, tako da religiju i duhovnost uključuju kao dio šireg tretmana i chaplain-i u tim institucijama su dio šireg tima koji se brine o pacijentima. U takvoj postavci, doktori naprimjer konsultuju chaplain-e pogotovo ako vide da je pacijent religiozan, s ciljem da uključe religiju u njihov tretman i trude se da razumiju ulogu religije u životu pacijenata, te je uzimaju u obzir pri donošenju najbitnijih odluka vezanih za tretman pacijenata.

Koliko si danas povezan sa Bosnom i Hercegovinom i našom GLOBALNOM ZAJEDNICOM?
Trudim se da gajim veze sa Bosnom i Hercegovinom i našom dijasporom. Bosnu obiđem najmanje jednom godišnje jer mi tu žive roditelji i ostala porodica. Suprugu i mene raduje da su djeca, iako su oboje rođeni u Americi, zavoljela Bosnu i da se vezuju za naše korijene, našu vjeru, kulturu, jezik i tradiciju. BiH nije samo mjesto odakle dolazim, nego dio mog identiteta koji nosim u svakom prostoru. Isto tako, aktivno sam uključen u dešavanja i aktivnosti pod pokroviteljstvom Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike, od aktivnog učešća u lolalnom džematu u Syracuse-u, NY, preko medžlisa 3 koji povezuje Bošnjake i naše zajednce na sjeveroistoku Amerike, do godišnjih Susreta Bošnjaka koji okupupljaju veliki broj bošnjačkih porodica. IZBSA spaja i koordinira preko 60 naših zajednica u Sjevernoj Americi, što je ogromno bogatstvo koje svi trebamo čuvati i u koje trebamo ulagati.
Šta misliš da BiH može naučiti iz američkog pristupa obrazovanju, liderstvu i društvenim sistemima?
Mnogo je toga što se može naučiti iz američkog pristupa obrazovanju, liderstvu i društvenim sistemima, od jednostavnosti u institucionalnom djelovnju do pristupačnosti. Profesori i administracija na američkim obrazovnim institucijama smatraju da su tu za studente i zbog studenata, tako da im je jedan od prioriteta da budu na raspolaganju studentima, brzo odgovaraju na email-ove i lahko je doći do njih. Rijetko se osjeti bilo kakva nadmenost bez obzira na poziciju ili titulu. Slično je i u liderstvu i društvenim sistemima. Postavka je da su oni tu radi naroda kojeg služe i uglavnom su svi prijatni i pristupačni u javnim institucijama, te se trude da pomognu koliko mogu i javna usluga je na velikom nivou. Ono što me fascinira u američkom društvu je briga za javna dobra i volonterizam. Veliki je broj volontera na aerodromima, u bolnicama, u staračkim domovima, neprofitnim organizacijama, u školama, itd. Mnogo je onih koji se trude da urade neko dobro bez ikakvog očekivanja da im se nešto uzvrati. Kada ih upitate zašto to rade, neki će reći da su inspirisani vjerom, a neki da samo žele da daju svoj doprinos u izgradnji boljeg društva jer smatraju da je to zajednička odgovornost svakog pojedinaca. Mislim da se iz ovakvog pristupa ima mnogo toga naučiti.
Da li vidiš sebe jednog dana u aktivnijoj ulozi u BiH, akademskoj, društvenoj ili institucionalnoj?
Često o tome razmišljam i razgovaram sa porodicom i prijateljima, ali nisam siguran da imam pravi odgovor. Nisam nikad želio da odem iz BiH radi nekog ličnog interesa. Čak sam se i odupirao tome do određene mjere, ali su se stvari nekako odvijale na neobičan način. Neću da kažem da je to bilo potpuno izvan moje kontrole jer uvijek mi imamo udjela u odlukama, ali definitivno to nije bilo ono što sam ja planirao. Međutim, mnogo puta sam se uvjerio da je taj odlazak imao svrhu i ponovo bih izabrao isti put. Trenutno osjećam da sam ovdje možda više od koristi BiH nego da se vratim i uviđam da sam ambasador Bosne na mjestima i na način kojeg nikad nisam mogao ni zamisliti. Gdje god da sam, pokušavam da predstavim Bosnu na najljepši način i da dam sve od sebe da budem od koristi zajednici i društvu, te da uradim ono što je do mene, a ostalo prepustim Gospodaru. Vjerujem da svako naše pomjeranje ima svoju svrhu i da ništa nije slučajno. Tako vidim i potencijalni povratak i svoju ulogu u BiH. Ako se otvore neka vrata gdje bih mogao dati svoj doprinos, svakako da bih to razmotrio i da bi mi to bilo zadovoljstvo. Trenutno to nije nešto o čemu aktivno razmišljam jer me ispunjava ovo što radim, ali kao i do sada na mom životnom putu, stvari se obično dese i nove mogućnosti se otvore kad to najmanje očekujemo. Ono što je prednost je da ja osjećam jaku vezu sa BiH, a u isto vrijeme sam stanovnik svijeta. U toj ulozi ću nastaviti da dajem svoj doprinost BiH koliko god budem u mogućnosti.

Jedna stvar koju bi promijenio u obrazovnom sistemu u BiH?
Više prostora za kritičko razmišljanje i interdisciplinarnost nikad nije na odmet. Mi imamo jako talentovane studente, i ako im kreirarmo prostor i metodološki pomognemo kako da misle i kako da primjenjuju koncepte o kojima uče u stvarnom životu, vrlo brzo ćemo vidjeti rezultate njihovog potencijala i njihove kreativnosti.
Poruka mladima u BiH
Ne čekajte savršene uslove da počnete djelovati. Počnite djelovati kao da već imate savršene uslove i vrata novih mogućnosti će se početi otvarati pred vama. Svijet se ne mijenja iz idealnih okolnosti, nego iz predanosti i hrabrosti da djelujete tamo gdje jeste i da napravite najbolje od onoga čime raspolažete. I možda najvažnije, imajte u vidu da vaše iskustvo, koliko god lokalno bilo, ima globalnu vrijednost.

BiH
Stiže velika promjena vremena u BiH: Nakon vrućina pad temperature i do 15 stepeni
Nakon nekoliko dana pretežno sunčanog i vrlo toplog vremena, Bosnu i Hercegovinu krajem sedmice očekuje značajna promjena vremenskih prilika uz osjetan pad temperature, kišu i grmljavinske pljuskove.
Prema prognozama meteorologa, utorak i srijeda proteći će u znaku pravih ljetnih temperatura. Većina zemlje uživat će u sunčanom vremenu, dok se u poslijepodnevnim satima u centralnim, istočnim i jugoistočnim dijelovima Bosne, kao i u Hercegovini, očekuju lokalni pljuskovi praćeni grmljavinom.
Dnevne temperature tokom naredna dva dana kretat će se između 26 i 32 stepena Celzijusa, dok će na jugu zemlje dostići i 34 stepena.
Međutim, u noći sa srijede na četvrtak slijedi promjena vremena. Sa sjevera će pristizati veća količina oblačnosti, a zajedno s njom i kiša te lokalni pljuskovi sa grmljavinom koji će se tokom četvrtka proširiti na veći dio zemlje.
Najveća promjena osjetit će se kroz pad temperature. Tako se u četvrtak u većem dijelu Bosne očekuju maksimalne dnevne vrijednosti između 14 i 20 stepeni, što je i do 15 stepeni manje u odnosu na početak sedmice. U Hercegovini će zahlađenje stići nešto kasnije, pa će se tamo vruće vrijeme zadržati veći dio četvrtka.
Prema trenutnim prognozama, od petka slijedi stabilizacija vremena. Padavine će biti rjeđe i uglavnom lokalnog karaktera, dok će veći dio zemlje imati sunčano vrijeme.
Temperature će tokom petka i vikenda biti znatno ugodnije i kretat će se između 17 i 25 stepeni, dok će na jugu zemlje dosezati do 29 stepeni Celzijusa.
Dolazak hladnijeg zraka u četvrtak pratit će i pojačan sjeverni vjetar, koji će ponegdje imati i jake udare. U petak i tokom vikenda očekuje se slab do umjeren sjeverac i bura.
BiH
U BiH uzgaja najskuplju papriku na svijetu: Kilogram dostiže cijenu od 20.000 dolara
Dok mnogi poljoprivrednici uzgajaju provjerene kulture, Vesna Bošnjak iz usorskog naselja Omanjska odlučila je krenuti drugačijim putem. Na njenom imanju rastu deseci rijetkih i egzotičnih sorti povrća, voća i začinskog bilja, a među njima se posebno izdvaja Aji Charapita – paprika koju mnogi nazivaju najskupljom na svijetu.
Ova divlja peruanska sorta prepoznatljiva je po sitnim žutim plodovima, a na svjetskom tržištu, posebno u sušenom obliku, može dostići cijenu i do 20.000 dolara po kilogramu.
„Trenutno skidam zaperke s najskuplje paprike na svijetu – Aji Charapite. Evo, ova je već zametnula“, ispričala je Vesna u razgovoru za BHRT.
Iako je riječ o izuzetno cijenjenoj sorti koja se koristi u vrhunskim restoranima i dekorativne svrhe, Vesna priznaje da za nju u Bosni i Hercegovini ne postoji tržište koje bi moglo pratiti takvu vrijednost.
No, Aji Charapita samo je jedan od brojnih rariteta koje uzgaja. U njenim plastenicima nalaze se desetine neobičnih sorti paprika i više od 230 sorti paradajza, među kojima su medvjeđa šapa, divovsko volovsko srce, babuškina tajna i mnoge druge.
„Paprika ima između 70 i 80 sorti, a paradajza sigurno više od 230. Više ih ni ne brojim. Volim egzotične sorte, od začinskog bilja do povrća i voća“, kaže Vesna.
Za sebe ističe da je više kolekcionarka nego klasična poljoprivrednica. Većinu onoga što proizvede sama prerađuje, dok dio proizvoda prodaje na kućnom pragu, poljoprivrednim sajmovima i putem društvenih mreža.

Ipak, proširenje proizvodnje trenutno nije u planu. Razlog je nedostatak radne snage, problem s kojim se suočavaju brojna ruralna područja Bosne i Hercegovine.
„Prije je sve ovo bilo pod malinom, četiri duluma. Danas radim onoliko koliko mogu. Imam dva plastenika, dulum maline, stotinu grmova borovnice i to je dovoljno za kapacitete koje imam“, objašnjava.
Posebno je razočarana izostankom institucionalne podrške domaćim proizvođačima. Prisjeća se da su joj tokom sezone 2024./2025. uništena dva plastenika, ali da nije dobila nikakvu pomoć.
„Seljak nema gotovo nikakvu podršku. Nismo obeštećeni ni kada pretrpimo štetu. Dva plastenika su mi bila uništena, a niko nije pitao treba li pomoć“, kaže Vesna.
Uprkos brojnim izazovima, ova vrijedna poljoprivrednica ne odustaje od svoje strasti. Na njenom imanju i dalje će rasti rijetke sorte koje se rijetko mogu vidjeti u Bosni i Hercegovini, čineći njen plastenik jedinstvenim mjestom za ljubitelje neobičnih biljaka i domaće proizvodnje.
BiH
BH Fanaticosi uputili poziv navijačima pred Mundijal: „Obucite plavo i budite naš 12. igrač“
Najvatreniji navijači nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine, BH Fanaticosi, uputili su otvoreno pismo svim navijačima Zmajeva koji će prisustvovati utakmicama Svjetskog prvenstva 2026. godine u SAD-u, Kanadi i Meksiku.
Uoči početka najveće svjetske nogometne smotre, BH Fanaticosi pozvali su sve navijače da se pridruže zajedničkim korteima do stadiona u Torontu, Los Angelesu i Seattleu, te da zajedno stvore atmosferu za pamćenje.
„Dragi prijatelji, sugrađani i navijači Bosne i Hercegovine širom svijeta, dugo iščekivani Mundijal kuca na vrata. Za koji dan se vidimo na drugom kraju svijeta kako bismo svi zajedno pružili maksimalnu podršku našoj jednoj jedinoj na njenom putu kroz turnir“, poručili su iz BH Fanaticosa.
Istakli su da ih još uvijek nose uspomene sa Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. godine, kada je Bosna i Hercegovina prvi put nastupila na Mundijalu, te vjeruju da će i predstojeći turnir ostati upamćen kao veliki fudbalski praznik.
Poseban apel upućen je navijačima da na tribinama budu odjeveni u plavu boju kako bi bh. sektor bio što upečatljiviji.
„Kako bi naša tribina na dan utakmice bila što jednobojnija, pozivamo sve navijače Bosne i Hercegovine da se obuku u plavu boju“, naveli su.
Iz navijačke grupe naglasili su da će korteo i navijanje predvoditi članovi BH Fanaticosa te zamolili sve prisutne da poštuju pravila i upute organizatora kako bi atmosfera bila na najvišem nivou.
Podsjetili su i na nedavnu utakmicu u St. Louisu, gdje, prema njihovom mišljenju, navijačka podrška nije bila na nivou koji se očekuje od bosanskohercegovačkih navijača.
„Još više osjećamo odgovornost da svijetu pokažemo najbolje lice naše grupe, naših navijača i, naravno, Bosne i Hercegovine. Zato pripremimo ruke i dlanove, šalove i ljiljanke, ponovimo navijačko gradivo i budimo 12. igrač našoj reprezentaciji u podvigu ka historijskom uspjehu“, poručili su BH Fanaticosi.
Bosna i Hercegovina nastupit će u grupi B Svjetskog prvenstva, a prvi meč igra 12. juna protiv Kanade. Zmajeve potom očekuju dueli protiv Švicarske 18. juna i Katara 24. juna.
BiH
Vukanović: Pregovori SDS-a i Sigurne Srpske propali, Blanuša ostaje kandidat za predsjednika RS
Višesatni pregovori između SDS-a i Sigurne Srpske završeni su bez dogovora, potvrdio je lider Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović, navodeći da dvije stranke nisu uspjele usaglasiti zajedničkog kandidata za predsjednika Republike Srpske.
Prema njegovim riječima, predsjednik SDS-a Branko Blanuša ostao je pri ranijem stavu da će biti kandidat svoje stranke za predsjednika Republike Srpske te da neće odustati od kandidature u korist Draška Stanivukovića.
„Nije dogovoren jedan kandidat za predsjednika Republike Srpske kojeg bi podržale obje stranke. Branko Blanuša poštuje odluke organa SDS-a i ostaje pri kandidaturi, a konačnu riječ dat će Glavni odbor SDS-a u nedjelju“, rekao je Vukanović.
On je istakao da je tokom pregovora Stanivuković iznosio različite prijedloge saradnje i povezivanja dvije političke opcije, ali da nijedan od njih nije bio prihvatljiv za SDS.
Vukanović smatra da bi eventualno povlačenje Blanuše izazvalo ozbiljne posljedice po SDS te tvrdi da su višemjesečni razgovori nanijeli štetu opoziciji.
„Umjesto da se bavi pripremama za izbore, SDS je mjesecima iscrpljivan pregovorima i raspravama koje nisu dale rezultat“, poručio je.
Govoreći o narednim potezima opozicije, Vukanović je ocijenio da bi podrška jednom kandidatu bila najbolje rješenje, upozoravajući da bi izlazak s više kandidata mogao dovesti do podjele opozicionih glasova.
Ostaje da se vidi hoće li naredni dani donijeti promjenu stavova i eventualni dogovor opozicionih partnera ili će na izborima nastupiti s odvojenim kandidatima za predsjednika Republike Srpske.
BiH
Može li OHR biti zatvoren? Državna imovina i fiskalna stabilnost i dalje najveće prepreke
Iako je Bosna i Hercegovina ispunila većinu uslova iz programa 5+2, neriješena pitanja državne imovine i političke blokade koje ugrožavaju fiskalnu stabilnost i dalje predstavljaju ozbiljnu prepreku zatvaranju OHR-a.
Dok se posljednjih mjeseci intenziviraju rasprave o imenovanju novog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, sve češće se otvara i pitanje potpunog zatvaranja Ureda visokog predstavnika (OHR). Međutim, iako je BiH ostvarila značajan napredak u ispunjavanju uslova predviđenih programom 5+2, ključni izazovi još uvijek nisu riješeni.
Program 5+2 predstavlja skup od pet ciljeva i dva dodatna uslova koje je utvrdio Upravni odbor Vijeća za provedbu mira (PIC), a koji moraju biti ispunjeni prije nego što međunarodna zajednica zaključi da je BiH spremna funkcionisati bez nadzora visokog predstavnika.
Prema dosadašnjim procjenama, najveća prepreka ostaje pitanje raspodjele državne imovine između države i drugih nivoa vlasti. Upravo se to pitanje godinama nalazi u središtu političkih sporova i predstavlja posljednji veliki neriješeni element programa 5+2.
Međutim, sve više pažnje privlači i pitanje fiskalne stabilnosti države. Na posljednjoj sjednici ambasadora Upravnog odbora PIC-a, guvernerka Centralne banke BiH Jasmina Selimović upozorila je na izazove koji pokazuju da finansijski sistem države i dalje zavisi od međunarodne intervencije u ključnim trenucima.
Kao primjer navodi se slučaj arbitražne presude u predmetu „Viaduct“, gdje institucije BiH nisu uspjele postići dogovor o načinu izmirenja obaveza nastalih zbog postupaka entiteta Republika Srpska. Proces je deblokiran tek nakon intervencije visokog predstavnika Christiana Schmidta, što je dodatno otvorilo pitanje sposobnosti domaćih institucija da samostalno rješavaju složene finansijske sporove.
Pored toga, usvajanje državnog budžeta gotovo svake godine prati politička kriza i višemjesečna kašnjenja, zbog čega institucije često funkcionišu na osnovu privremenog finansiranja. Takva praksa negativno utiče na stabilnost javnih finansija i otežava provođenje reformi neophodnih za evropski put Bosne i Hercegovine.
Dodatni izazov predstavljaju obaveze koje BiH mora ispuniti u oblasti finansijskog nadzora i sprečavanja pranja novca. Kašnjenja u usvajanju potrebnih zakona više puta su dovela zemlju u situaciju da se suočava s upozorenjima međunarodnih finansijskih institucija, dok još uvijek nije ostvareno ni puno uključivanje u evropski sistem platnog prometa SEPA.
Zbog svega navedenog, stručnjaci upozoravaju da pitanje zatvaranja OHR-a ne može biti posmatrano isključivo kroz prizmu državne imovine. Jednako važna ostaje sposobnost institucija Bosne i Hercegovine da osiguraju fiskalnu stabilnost, donose odluke bez dugotrajnih blokada i garantuju dosljedno provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Sve dok ključni državni procesi zavise od intervencija međunarodne zajednice, prostor za gašenje OHR-a ostaje ograničen, bez obzira na napredak ostvaren u drugim segmentima programa 5+2.
BiH
Umro slavni sportski komentator Edin Avdić!
Tužne vijesti dolaze iz regiona nakon što je potvrđena smrt poznatog sportskog komentatora Edina Avdića, čovjeka koji je ostavio dubok trag u sportu i svojoj zajednici.
Vijest o njegovoj smrti potresla je brojne prijatelje, poznanike i sportske radnike koji se od njega opraštaju emotivnim porukama na društvenim mrežama.
Dugo godina radio je kao komentator TV Arena Sport, bio je prepoznatljiv po svojim komentarima utakmica zajedno sa Nenadom Kostićem.
Posebno ostaje upamćen po legendarnom prenosu košarkaške reprezentacije Bosne i Herecgovine protiv Litvanije i čuvenim “sa parkinga”.
Edin Avdić je preminuo u 47. godini, a uzrok smrti još nije poznat.
Rođen je 1979. godine u Sarajevu, a svoje prve sportske korake napravio je kao košarkaš u omladinskim kategorijama KK Bosna. Ipak, ubrzo je karijeru usmjerio ka novinarstvu i komentatorskom poslu, gdje je i stekao najveću prepoznatljivost.
Tokom godina postao je sinonim za prenose Eurolige, NBA lige i ABA lige, a posebno je cijenjen zbog načina na koji kombinuje stručnost, statistiku i zanimljive detalje iz igre.P
Dugo godina radio je za Arena Sport, gdje je bio jedan od glavnih komentatora košarke, a imao je i veoma uspješne emisije i podcaste u posljednje vrijeme.
Sportsport.ba
-
Cazinprije 3 danaUHAPŠEN CAZINJANIN: Osumnjičen za silovanje i višednevno nasilje nad bliskom osobom, određen mu pritvor
-
Cazinprije 2 danaRadovan Jazić: Cazin je grad moje rane mladosti i ljudi velikog srca
-
Cazinprije 2 danaOpćinski sud u Cazinu i komunalna preduzeća jačaju saradnju: Uveden SOKOP sistem za efikasnije izvršne postupke
-
Smrtovniceprije 3 danaNa ahiret preselio BEGANOVIĆ (Selima) RASIM
-
Cazinprije 3 danaCAZIN SPREMAN ZA NOGOMETNU GROZNICU: Ispred CKT-a stiže zvanični Fan Pit za Svjetsko prvenstvo
-
Cazinprije 2 danaHoće li centar Cazina ovog ljeta postati šetalište? Na sjednici Gradskog vijeća i inicijativa građana
