Kada sam se preselila u Berlin, razvila sam naviku da svraćam do Stolpersteine (“spomen-ploče spoticanja”) i čitam o jevrejima koji su odvođeni iz svojih domova i prevoženi u koncentracione logore, navodi spisateljica Lana Bastašić na početku autorskog teksta objavljenog u Britanskom listu Guardian, te dodaje – postoji jedna zgrada na mom putu do metro stanice odakle je odvedeno šesnaest ljudi. “Ali Lucieina spomen-ploča me posebno dotakla. Njena je jedina spomen-ploča ispred velike zgrade. Jedan mali Stolperstein. Sve što se zna o Lucie je da je odvedena kada je imala 61 godinu. Navelo me da razmislim o svim drugim osobama koje su živjele u toj zgradi I gledale kako se to dešava. Što su radili? Jesu li samo okretali glavu?”, navodi u tekstu koji prenosimo u cjelosti.

“Moja porodica potiče iz Hrvatske, a kao ne-Hrvati napustili smo zemlju tokom nacionalističke euforije početkom 1990-ih, koju je pokojna Dubravka Ugrešić opisala u svom djelu kao borbu za “čisti hrvatski zrak”. Nakon što su nas progonili u Hrvatskoj od ranih 1940-ih – moj djed je uspio preživjeti koncentracijski logor Jasenovac kada je imao 11 godina – te smo se skrasili na sjeveru Bosne i Hercegovine. Tamo je žrtva bila drugačija. Naše komšije Bošnjaci, čija je jedina razlika od nas bila u njihovim muslimanskim imenima, sada su bili javno ocrnjivani gotovo u svim srpskim medijskim izvještajima. Ljudi koji su živjeli uz nas, slali svoju djecu u iste škole, govorili isti jezik, sada su prikazivani kao ne-ljudi, kao džihadisti koji će nas ubiti dok spavamo, kao životinje koje će nam izvaditi zube i silovati naše žene. Sve te priče sam čula kada mi je bilo šest godina. Znala sam riječ “mudžahedin” prije nego što sam naučila abecedu.

Mjesna džamija iz 16. stoljeća u Banja Luci je srušena. Neki od mojih školskih prijatelja su preko noći nestali i o njima se idući dan ništa nije govorilo u školi. Neki su promijenili svoja imena u kršćanski prilagođene varijante, ali su ipak svakodnevno bili zlostavljani. Do osme godine sam naučila kako razlikovati nas i njih. Učitelj više nije bio učitelj, bio je Srbin. Školski prijatelj više nije bio školski prijatelj. Bio je Musliman. Doktor više nije bio doktor. Sad je bio Hrvat.

Zašto pišem o Bosni 28 godina nakon Daytonskog sporazuma? Istina je da nema mira nakon etničkog čišćenja. Bosna je i dalje duboko podijeljena. Ljudi se ne mogu složiti kako nazvati jezik koji govore. Ratni zločinci se slave na svim stranama. Odljev mozgova iz Bosne raste svake godine. Traumatizirana djeca postala su traumatizirani odrasli, nesposobni za pronalazak posla ili pristup pristojnoj zdravstvenoj njezi.

Napisala sam roman nadahnut svojim sjećanjima iz Banja Luke koji je preveden na različite jezike, uključujući njemački, što me dovelo do ponude za njemačku stipendiju za kulturu. Posljednje dvije godine moj život je protekao putujući po Njemačkoj i govoreći o svojoj knjizi i o paralizi s kojom se Bosna još uvijek suočava. Svuda sam susretala suosjećajne slušatelje, ljude željne čitanja mojih priča, širenja poruka, ljude željne da pomognu. Bila sam “ona poznata” Bosanska djevojka. Ugodni bijelci, Europljani, sjedili su na književnim događanjima i tresti glavom u nevjerici dok sam im pričala o etničkom čišćenju. “Nikada više”, govorili su svaki put kada bi neka bosanska godišnjica iskočila na njihovim društvenim mrežama.

Ali “nikada više” je izlizana fraza. Svijet zaboravlja, baš kao što je zaboravio Bosnu. Pojam “nikada” je istrošen i napušten; “opet” se neprestano vraća s većim i mračnijim pričama.

Pojas Gaze, već osiromašen okupacijom i nezakonitim 16-godišnjim embargom, čije stanovništvo čini 47% djece, bombarduje je najmoćnija vojska na Bliskom istoku uz pomoć najmoćnijih saveznika na svijetu. Više od 4.600 Palestinaca leži mrtvo, a mnogi se suočavaju sa smrću jer ne mogu pobjeći od bombardovanja ili zato što nemaju pristup vodi, hrani ili električnoj energiji. Izraelska vojska tvrdi da je njezina ofanziva, koja se sada pojačava, “rat protiv terorizma”, dok UN-ovi stručnjaci tvrde da to predstavlja kolektivno kažnjavanje.

Sve su to činjenice. Ipak, čak i spomen na riječ “Palestina” u Njemačkoj dovodi vas u rizik da vas optuže za antisemitizam. Svaki pokušaj pružanja konteksta i dijeljenja činjenica o historijskoj pozadini sukoba smatra se grubim opravdanjem terorizma Hamasa.

Ne samo da policija zaustavlja ili rastjeruje pro-palestinske proteste, već je berlinska senatorica za obrazovanje, Katharina Günther-Wünsch, također poslala poruku školama u kojoj stoji da “svako demonstrativno ponašanje ili izražavanje mišljenja koje se može shvatiti kao odobravanje napada na Izrael ili podrška terorističkim organizacijama koje ih izvode, poput Hamasa ili Hezbollaha, predstavlja prijetnju školskom miru u trenutnoj situaciji i zabranjeno je”. Osim zabrane simbola povezanih s Hamasom, škole sada mogu zabraniti i “simbole, geste i izražavanje mišljenja koja još ne dosežu prag kaznene odgovornosti”, što uključuje kefiju, palestinsku zastavu i naljepnice s natpisom “Oslobodite Palestinu”.

Gušenje opozicije ubijanju civila u Gazi širi se čak i na Jevreje. Jevrejka-izraelka koja je držala plakat na jednom trgu u Berlinu pozivajući na okončanje nasilja, njemačka policija odvela u policijskom kombiju u svega nekoliko sekundi. Kasnije je puštena. Bilo ko ko iskaže solidarnost s Palestincima automatski je osumnjičen za tihu simpatiju prema Hamasu.

Dodjela nagrade za roman palestinske spisateljice Adanije Shibli otkazana je na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Gorki teatar u Berlinu otkazao je izvedbu austrijsko-izraelske predstave Yael Ronen “Situacija” planirane za 23. Oktobar. I urednik antologije koja sadrži djela 34 izgnana arapska pjesnika rekao je da je događaj otkazan u berlinskom Domu Poezije (Haus für Poesie).

Dobronamjerni ljudi su me savjetovali da izražavanje ovog mišljenja može dovesti do mog otkazivanja s književnih događanja i festivala, i da bi moja karijera u Njemačkoj – izvor mog preživljavanja posljednje dvije godine – mogla biti završena.

Međutim, dok su umjetnici i pisci otkazani zbog navodnog antisemitizma, stvarni neonacizam raste, s desno orijentiranom strankom AfD (Alternative für Deutschland) koja pobjeđuje na lokalnim izborima i glavnim političarima koji sarađuju s njima. Ista književna manifestacija koja je otkazala Shibliinu dodjelu nagrade ranije je kritikovana jer je u program uključila desno nastrojenu izdavačku kuću Antaios, uz prisustvo AfD-ovih članova.

Nepokolebljiva službena podrška Njemačke izraelskoj vladi ostavlja malo prostora za humanost. Također je kontraproduktivna, širi strah, islamofobiju i antisemitizam također. Odrastajući u sjeni kolektivne krivnje za nacističke ratne zločine, mnogi njemački intelektualci čini se gotovo da jedva čekaju priliku za iskupljenje za grijehe pradjedova. Iskupljenje će, naravno, pasti na leđa palestinske djece.

Ovo bi trebalo spadati u kategoriju “iznošenje očitog”, ali ipak moram da naglasim: islamofobija iz prošlosti je dovela samo do još više terorizma. Odrasla u Bosni, mogu vam sa sigurnošću reći da je krug zla beskrajan. Uvijek postoji novo jedno mrtvo tijelo koje treba zloupotrijebiti.

Hipokrizija bijelog spasitelja koju danas svjedočimo u Njemačkoj dugoročno će koristiti samo bijelim Nijemcima. Ili ste protiv fašizma u svim njegovim oblicima, ili ste licemjer. Osuđujete terorističku organizaciju, kao i terorizam koji sprovodi vlada.

Užasnuta sam postupcima Hamasa i izražavam svoje suosjećanje prema njihovim žrtvama, ali ne mogu utjecati na ono što oni rade. Nijedan dio mog poreza ne ide na finansiranje Hamasa. Neki od mojih poreza, međutim, idu na bombardiranje Gaze. U razdoblju od 2018. do 2022., Izrael je uvezao oružje u vrijednosti od 2,7 milijardi dolara iz SAD-a i Njemačke.

Živjeći u Njemačkoj, smatram da je moja ljudska odgovornost da je kritikujem zbog njene jednostranosti, licemjerstva i pristanka na etničko čišćenje Gaze. Svaki dan prolazeći pored Lucieine spomen-ploče, podsjećam se na tu odgovornost. Podsjećam se na to što šutnja može učiniti i koliko dugo može progoniti mjesto i ljude. Dolazim iz tihog mjesta natopljenog krvlju. Nikada nisam mislila da ću osjetiti istu tišinu u Njemačkoj”.

Lana Bastašić je autorica romana “Uhvati zeca”.

N1