Emanet ne počinje tek onda kada čovjek preuzme odgovornost. On počinje već u trenutku kada odlučujemo kome ćemo odgovornu funkciju i posao povjeriti.
Piše: Abdusamed Nasuf Bušatić
Nećemo pogriješiti ako kažemo da je nedostatak istinskih vođa jedan od najvećih problema s kojima se muslimani suočavaju već gotovo jedno stoljeće. Štaviše, zbog nedostatka snažnog vođstva, muslimanske narode odavno uglavnom vode i usmjeravaju sami događaji.
Iz toga se rađa i opći osjećaj nemoći, pa se postojeće krize i porazi više ne doživljavaju kao stanje koje treba promijeniti, nego kao sudbina kojoj se treba prilagoditi.
Upravo su zato najteža ona historijska razdoblja u kojima jedan narod, suočen s političkim, ekonomskim i drugim krizama, nema ljude sposobne da preuzmu odgovornost za njegovo usmjeravanje i ispravno vođenje; ljude koji u sebi nose klicu preporoda, koji su hrabri, pronicljivi i dalekovidi, sposobni da misle izvan granica trenutne krize, koji prepoznaju više ciljeve i oblikuju jasne obrise budućnosti.
U vremenima iskušenja od takvih ljudi očekuje se da životnu lađu, kada je zapljusnu valovi krize, ne prepuste stihiji, nego da je sigurnom rukom usmjere prema obali sigurnosti, napretka i općeg prosperiteta. Jer vođa je glava zajednice; ako je glava zdrava i ispravna, i tijelo ima nadu da će ostati zdravo i uspravno.
Tu se otvara i pitanje našeg odnosa prema emanetu vođstva: po kojem kriteriju biramo ljude kojima ga povjeravamo? Pronaći i izabrati ljude koji u sebi objedinjuju stručnost i čestitost od presudne je važnosti za napredak, stabilnost i prosperitet naroda i države.
Kur’an ovo pitanje ne ostavlja na nivou općih savjeta. U njemu nalazimo vrlo precizan kriterij izbora čovjeka za upravljanje i nošenje odgovornosti.
Poštenje ne nadomješta neznanje, kao što ni stručnost ne nadomješta nepoštenje
Naime, pažljivije čitanje kazivanja o Jusufu, alejhis-selam, u trenutku kada egipatskom vladaru mudro i odgovorno stavlja na raspolaganje svoje sposobnosti riječima: ”Postavi me nad riznicama zemlje, ja sam čuvaran i znan.” (Jusuf, 55.), otkriva jedno od važnih upravljačkih i normativnih načela Kur’ana: javne poslove i položaje od kojih zavise interesi ljudi treba povjeravati onima koji objedinjuju čestitost, povjerenje i potrebnu sposobnost.
Jusufov, alejhis-selam, postupak tako nadilazi okvire jednog historijskog događaja i uspostavlja trajan kriterij za razumijevanje javne vlasti i izbor ljudi na ključne položaje u državi i njenim institucijama.
Jusuf, alejhis-selam, ne kaže samo: ”Ja sam čuvaran i pošten.” Ne kaže ni samo: ”Ja sam znan i sposoban.” On ističe dvije osobine koje se moraju naći zajedno: ”hāfizun ‘alīm”.
El-hafīz je čovjek od povjerenja, pouzdan i odgovoran prema onome što mu je povjereno. On ne čuva emanet samo od očigledne zloupotrebe i pronevjere, nego i od nemara, neznanja, površnosti i lošeg upravljanja. Svjestan je da se povjereno može ugroziti ne samo nepoštenjem nego i nesposobnošću, neodgovornošću i pogrešnim odlukama.
El-‘alīm, s druge strane, označava čovjeka znanja i dubokog razumijevanja; onoga ko poznaje posao koji mu se povjerava, razumije njegove zakonitosti, njegove mogućnosti i rizike i posjeduje sposobnost da na temelju tog znanja donosi ispravne odluke. U Jusufovom, alejhis-selam, slučaju, riječ je o znanju i razumijevanju potrebnom za upravljanje državnim riznicama i ekonomskim poslovima zemlje.
Ovo mjerilo dodatno pojašnjavaju riječi Uzvišenog: ”Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah doista sve čuje i vidi.” (En-Nisa’, 58.)
Emanet, prema tome, ne počinje tek onda kada čovjek preuzme odgovornost. On počinje već u trenutku kada odlučujemo kome ćemo odgovornu funkciju i posao povjeriti. Kada se odgovorna funkcija daje nekome ko je nije dostojan, time se izdaje emanet prije nego što je takav čovjek učinio bilo kakvu konkretnu štetu.
Zato izbor ljudi za odgovorne položaje nije stvar lične naklonosti, prijateljstva, rodbinskih veza, trenutnog interesa ili površnog dojma.
Vlast je emanet, a na Sudnjem danu će biti poniženje i kajanje
U tom smislu posebno je poučan primjer Ebu Zerra el-Gifarija, radijallahu anhu. Njegova pobožnost, iskrenost, asketski život i privrženost istini nisu bili upitni. Ipak, kada je zatražio od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ga postavi na odgovornu dužnost, Allahov Poslanik mu je rekao: ”O Ebu Zerre, ti si slab. Vlast je emanet, a na Sudnjem danu će biti poniženje i kajanje.” (Hadis bilježi imam Muslim)
U drugoj predaji upozorio ga je da ne preuzima vlast ni nad dvojicom ljudi.
Ovaj primjer ni na koji način ne umanjuje vrijednost Ebu Zerra, radijallahu anhu, niti dovodi u pitanje njegovu čestitost. On, naprotiv, otkriva važno načelo u pitanju povjeravanja odgovornosti: čovjek može biti izuzetno vrijedan, čestit i iskren, a ipak ne biti najprikladniji za određenu funkciju.
Ovdje je potrebno razjasniti još jednu važnu stvar: poštenje prema emanetu ne ogleda se samo u tome da čovjek, nakon što preuzme odgovornost, neće pronevjeriti ono što mu je povjereno. Poštenje se pokazuje i u spremnosti da čovjek ne prihvati ono za šta zna da nije sposoban valjano izvršiti. Nerijetko se za čovjeka koji je postavljen na određenu funkciju, iako za nju nema potrebno znanje i sposobnost, kaže: ”Ali on je pobožan, dobar je vjernik, pošten je čovjek!” Međutim, ako čovjek zna da nije dorastao poslu koji mu se povjerava, a ipak ga prihvati, onda njegovo prihvatanje takvog emaneta postaje negacija upravo onih vrijednosti kojima se pravda njegov izbor.
Bogobojaznost čovjeka ne obavezuje samo da se čuva krađe, korupcije i zloupotrebe položaja; ona ga obavezuje i da se čuva prihvatanja odgovornosti kojoj nije dorastao. Ko zna da nema potrebno znanje, iskustvo i sposobnost za određeni posao, pa ga ipak prihvati, ne može svoje postupanje opravdavati samo svojom pobožnošću i poštenjem. Ako se vjera koristi kao sredstvo za dobijanje položaja koji čovjek nije sposoban valjano obavljati, onda je to ozbiljna zloupotreba vjere i teško narušavanje povjerenja koje je čovjek prihvatio.
Kur’an nam zatim, kroz kazivanje o Jusufu, alejhis-selam, objašnjava i onu drugu stranu emaneta koju smo već spomenuli – odgovornost izbora. Nakon što je saslušao Jusufovo tumačenje sna, egipatski vladar prepoznao je u njemu čovjeka sposobnog da ponese veliku odgovornost, pa je rekao: “Dovedite mi ga, uzet ću ga u svoju svitu” – i pošto porazgovara s njim, reče mu: “Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti.” (Jusuf, 54.)
Egipatski vladar je dobro znao da krize mogu rješavati samo ljudi razboritog uma i potpune pouzdanosti. Zato je zatražio Jusufa, alejhis-selam, da mu bude blizu i da preuzme odgovornost u poslovima od kojih je zavisila budućnost zemlje.
Jer kada se odgovorna funkcija povjeri čovjeku koji u konkretnoj oblasti nema znanje i sposobnosti sadržane u pojmu ”hāfizun ‘alīm”, dobra namjera može postati slabost kroz koju će se rasipati resursi i urušavati institucije. Javni poslovi ne mogu se voditi osjećajima, niti se upravljanje državom može zasnivati na dobrim namjerama.
A ako se, s druge strane, odgovornost povjeri sposobnom, ali nepouzdanom čovjeku, njegova stručnost može postati izvor još veće štete. Jer što je veća njegova sposobnost, veća je i mogućnost da je, bez moralne odgovornosti i osjećaja za emanet, upotrijebi za ostvarivanje vlastitih interesa, na štetu naroda i države.
To je posebno važno kada je riječ o najvišim državnim funkcijama. Što je veća vlast, veći je i emanet. Što je širi krug ljudi obuhvaćen nečijom odlukom, veća je i odgovornost onoga ko tu odluku donosi. Funkcija koja određuje sudbinu miliona ljudi ne može biti nagrada za prijateljstvo, političku pripadnost i ličnu odanost. Ona nije ni priznanje nečijoj popularnosti. To je emanet koji se mora povjeriti onome ko ga je dostojan i ko ga može nositi.
Jusuf, alejhis-selam, nije tražio vlast radi vlasti. Nije tražio položaj da bi se uzdigao iznad drugih ljudi i ostvario lični interes. Tražio je odgovornost za koju je znao da je može nositi i na kojoj je, u datim okolnostima, mogao ostvariti opću korist. Njegove riječi zato nisu izraz ambicije, nego preuzimanja odgovornosti na temelju vlastitih sposobnosti.
Stoga, kur’anske riječi: ”Ja sam čuvaran i znan” ostaju jedno od najpreciznijih kur’anskih mjerila za svakoga ko preuzme javnu odgovornost. One jasno pokazuju da sama čestitost nije dovoljna za uspješno vođenje javnih poslova i ostvarivanje općeg dobra, kao što ni samo znanje nije dovoljno da čovjeku očisti obraz i sačuva povjerenje koje mu je dato. Tek kada se spoje pouzdanost i znanje, čestitost i stručnost, institucije mogu biti uređene i stabilne, a narod može napredovati i ostvarivati svoj puni potencijal.
Preuzeto sa saff.ba
Akos.ba
