”Mi smo Allahovi i Njemu se vraćam0”

Dženaza namaz će se klanjati  u subotu 26.9.2026. u 16:30 na porodičnom mezarju na Japića Brdu, Cazin

Emanet ne počinje tek onda kada čovjek preuzme odgovornost. On počinje već u trenutku kada odlučujemo kome ćemo odgovornu funkciju i posao povjeriti.

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatić

Nećemo pogriješiti ako kažemo da je nedostatak istinskih vođa jedan od najvećih problema s kojima se muslimani suočavaju već gotovo jedno stoljeće. Štaviše, zbog nedostatka snažnog vođstva, muslimanske narode odavno uglavnom vode i usmjeravaju sami događaji.

Iz toga se rađa i opći osjećaj nemoći, pa se postojeće krize i porazi više ne doživljavaju kao stanje koje treba promijeniti, nego kao sudbina kojoj se treba prilagoditi.

Upravo su zato najteža ona historijska razdoblja u kojima jedan narod, suočen s političkim, ekonomskim i drugim krizama, nema ljude sposobne da preuzmu odgovornost za njegovo usmjeravanje i ispravno vođenje; ljude koji u sebi nose klicu preporoda, koji su hrabri, pronicljivi i dalekovidi, sposobni da misle izvan granica trenutne krize, koji prepoznaju više ciljeve i oblikuju jasne obrise budućnosti.

U vremenima iskušenja od takvih ljudi očekuje se da životnu lađu, kada je zapljusnu valovi krize, ne prepuste stihiji, nego da je sigurnom rukom usmjere prema obali sigurnosti, napretka i općeg prosperiteta. Jer vođa je glava zajednice; ako je glava zdrava i ispravna, i tijelo ima nadu da će ostati zdravo i uspravno.

Tu se otvara i pitanje našeg odnosa prema emanetu vođstva: po kojem kriteriju biramo ljude kojima ga povjeravamo? Pronaći i izabrati ljude koji u sebi objedinjuju stručnost i čestitost od presudne je važnosti za napredak, stabilnost i prosperitet naroda i države.

Kur’an ovo pitanje ne ostavlja na nivou općih savjeta. U njemu nalazimo vrlo precizan kriterij izbora čovjeka za upravljanje i nošenje odgovornosti.

Poštenje ne nadomješta neznanje, kao što ni stručnost ne nadomješta nepoštenje

Naime, pažljivije čitanje kazivanja o Jusufu, alejhis-selam, u trenutku kada egipatskom vladaru mudro i odgovorno stavlja na raspolaganje svoje sposobnosti riječima: ”Postavi me nad riznicama zemlje, ja sam čuvaran i znan.” (Jusuf, 55.), otkriva jedno od važnih upravljačkih i normativnih načela Kur’ana: javne poslove i položaje od kojih zavise interesi ljudi treba povjeravati onima koji objedinjuju čestitost, povjerenje i potrebnu sposobnost.

Jusufov, alejhis-selam, postupak tako nadilazi okvire jednog historijskog događaja i uspostavlja trajan kriterij za razumijevanje javne vlasti i izbor ljudi na ključne položaje u državi i njenim institucijama.

Jusuf, alejhis-selam, ne kaže samo: ”Ja sam čuvaran i pošten.” Ne kaže ni samo: ”Ja sam znan i sposoban.” On ističe dvije osobine koje se moraju naći zajedno: ”hāfizun ‘alīm”.

El-hafīz je čovjek od povjerenja, pouzdan i odgovoran prema onome što mu je povjereno. On ne čuva emanet samo od očigledne zloupotrebe i pronevjere, nego i od nemara, neznanja, površnosti i lošeg upravljanja. Svjestan je da se povjereno može ugroziti ne samo nepoštenjem nego i nesposobnošću, neodgovornošću i pogrešnim odlukama.

El-‘alīm, s druge strane, označava čovjeka znanja i dubokog razumijevanja; onoga ko poznaje posao koji mu se povjerava, razumije njegove zakonitosti, njegove mogućnosti i rizike i posjeduje sposobnost da na temelju tog znanja donosi ispravne odluke. U Jusufovom, alejhis-selam, slučaju, riječ je o znanju i razumijevanju potrebnom za upravljanje državnim riznicama i ekonomskim poslovima zemlje.

Ovo mjerilo dodatno pojašnjavaju riječi Uzvišenog: ”Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah doista sve čuje i vidi.” (En-Nisa’, 58.)

Emanet, prema tome, ne počinje tek onda kada čovjek preuzme odgovornost. On počinje već u trenutku kada odlučujemo kome ćemo odgovornu funkciju i posao povjeriti. Kada se odgovorna funkcija daje nekome ko je nije dostojan, time se izdaje emanet prije nego što je takav čovjek učinio bilo kakvu konkretnu štetu.

Zato izbor ljudi za odgovorne položaje nije stvar lične naklonosti, prijateljstva, rodbinskih veza, trenutnog interesa ili površnog dojma.

Vlast je emanet, a na Sudnjem danu će biti poniženje i kajanje

U tom smislu posebno je poučan primjer Ebu Zerra el-Gifarija, radijallahu anhu. Njegova pobožnost, iskrenost, asketski život i privrženost istini nisu bili upitni. Ipak, kada je zatražio od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ga postavi na odgovornu dužnost, Allahov Poslanik mu je rekao: ”O Ebu Zerre, ti si slab. Vlast je emanet, a na Sudnjem danu će biti poniženje i kajanje.” (Hadis bilježi imam Muslim)

U drugoj predaji upozorio ga je da ne preuzima vlast ni nad dvojicom ljudi.

Ovaj primjer ni na koji način ne umanjuje vrijednost Ebu Zerra, radijallahu anhu, niti dovodi u pitanje njegovu čestitost. On, naprotiv, otkriva važno načelo u pitanju povjeravanja odgovornosti: čovjek može biti izuzetno vrijedan, čestit i iskren, a ipak ne biti najprikladniji za određenu funkciju.

Ovdje je potrebno razjasniti još jednu važnu stvar: poštenje prema emanetu ne ogleda se samo u tome da čovjek, nakon što preuzme odgovornost, neće pronevjeriti ono što mu je povjereno. Poštenje se pokazuje i u spremnosti da čovjek ne prihvati ono za šta zna da nije sposoban valjano izvršiti. Nerijetko se za čovjeka koji je postavljen na određenu funkciju, iako za nju nema potrebno znanje i sposobnost, kaže: ”Ali on je pobožan, dobar je vjernik, pošten je čovjek!” Međutim, ako čovjek zna da nije dorastao poslu koji mu se povjerava, a ipak ga prihvati, onda njegovo prihvatanje takvog emaneta postaje negacija upravo onih vrijednosti kojima se pravda njegov izbor.

Bogobojaznost čovjeka ne obavezuje samo da se čuva krađe, korupcije i zloupotrebe položaja; ona ga obavezuje i da se čuva prihvatanja odgovornosti kojoj nije dorastao. Ko zna da nema potrebno znanje, iskustvo i sposobnost za određeni posao, pa ga ipak prihvati, ne može svoje postupanje opravdavati samo svojom pobožnošću i poštenjem. Ako se vjera koristi kao sredstvo za dobijanje položaja koji čovjek nije sposoban valjano obavljati, onda je to ozbiljna zloupotreba vjere i teško narušavanje povjerenja koje je čovjek prihvatio.

Kur’an nam zatim, kroz kazivanje o Jusufu, alejhis-selam, objašnjava i onu drugu stranu emaneta koju smo već spomenuli – odgovornost izbora. Nakon što je saslušao Jusufovo tumačenje sna, egipatski vladar prepoznao je u njemu čovjeka sposobnog da ponese veliku odgovornost, pa je rekao: “Dovedite mi ga, uzet ću ga u svoju svitu” – i pošto porazgovara s njim, reče mu: “Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti.” (Jusuf, 54.)

Egipatski vladar je dobro znao da krize mogu rješavati samo ljudi razboritog uma i potpune pouzdanosti. Zato je zatražio Jusufa, alejhis-selam, da mu bude blizu i da preuzme odgovornost u poslovima od kojih je zavisila budućnost zemlje.

Jer kada se odgovorna funkcija povjeri čovjeku koji u konkretnoj oblasti nema znanje i sposobnosti sadržane u pojmu ”hāfizun ‘alīm”, dobra namjera može postati slabost kroz koju će se rasipati resursi i urušavati institucije. Javni poslovi ne mogu se voditi osjećajima, niti se upravljanje državom može zasnivati na dobrim namjerama.

A ako se, s druge strane, odgovornost povjeri sposobnom, ali nepouzdanom čovjeku, njegova stručnost može postati izvor još veće štete. Jer što je veća njegova sposobnost, veća je i mogućnost da je, bez moralne odgovornosti i osjećaja za emanet, upotrijebi za ostvarivanje vlastitih interesa, na štetu naroda i države.

To je posebno važno kada je riječ o najvišim državnim funkcijama. Što je veća vlast, veći je i emanet. Što je širi krug ljudi obuhvaćen nečijom odlukom, veća je i odgovornost onoga ko tu odluku donosi. Funkcija koja određuje sudbinu miliona ljudi ne može biti nagrada za prijateljstvo, političku pripadnost i ličnu odanost. Ona nije ni priznanje nečijoj popularnosti. To je emanet koji se mora povjeriti onome ko ga je dostojan i ko ga može nositi.

Jusuf, alejhis-selam, nije tražio vlast radi vlasti. Nije tražio položaj da bi se uzdigao iznad drugih ljudi i ostvario lični interes. Tražio je odgovornost za koju je znao da je može nositi i na kojoj je, u datim okolnostima, mogao ostvariti opću korist. Njegove riječi zato nisu izraz ambicije, nego preuzimanja odgovornosti na temelju vlastitih sposobnosti.

Stoga, kur’anske riječi: ”Ja sam čuvaran i znan” ostaju jedno od najpreciznijih kur’anskih mjerila za svakoga ko preuzme javnu odgovornost. One jasno pokazuju da sama čestitost nije dovoljna za uspješno vođenje javnih poslova i ostvarivanje općeg dobra, kao što ni samo znanje nije dovoljno da čovjeku očisti obraz i sačuva povjerenje koje mu je dato. Tek kada se spoje pouzdanost i znanje, čestitost i stručnost, institucije mogu biti uređene i stabilne, a narod može napredovati i ostvarivati svoj puni potencijal.

Preuzeto sa saff.ba

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Među najuzvišenijim prizorima kojima Kur'an opisuje Džennet svakako su riječi Uzvišenog:

“Mir vama!” – bit će riječi Gospodara Milostivog.” (Ja-sin, 58.) – ﴿سَلَامٌ قَوْلًا مِّن رَّبٍّ رَّحِيمٍ﴾

Ovaj ajet dolazi nakon što su prethodni ajeti opisali različite vidove džennetskog uživanja: ”Stanovnici Dženneta uživat će toga dana u blagodatima veseli i radosni, oni i žene njihove bit će u hladovini na ukrašenim divanima naslonjeni, u njemu će imati voća, i ono što budu željeli.” (Ja-Sin, 55.-57.)

A onda, nakon svih tih opisa, dolazi kratka i potpuno izdvojena rečenica: ”Mir vama!” – bit će riječi Gospodara Milostivog.”

Upravo ovdje opis džennetskih blagodati doseže vrhunac Allahove počasti. Nakon što su spomenuti užici i blagodati kojima će stanovnici Dženneta biti okruženi, kur'anski kontekst uzdiže se do najuzvišenijeg oblika duhovnog užitka pred kojim blijedi svako drugo zadovoljstvo, što potvrđuju riječi Uzvišenog: ”A zadovoljstvo Allahovo veće je od svega toga.” (Et-Tevba, 72.)

To je selam koji potvrđuje njihovu potpunu sigurnost, njihovu počast i Allahovo zadovoljstvo njima. To je trenutak u kojem stanovnici Dženneta, nakon što su ostavili iza sebe svaku brigu, čuju obraćanje svoga Gospodara.

I zato je ovaj prizor veći od svih drugih džennetskih užitaka. Sve blagodati Dženneta, ma koliko bile savršene i neizmjerne, dobijaju svoju puninu u Allahovom zadovoljstvu i Njegovoj počasti.

Veliki mufessiri i znalci kur'anskog izraza, poput Ez-Zemahšerija, Ibn Ašura i Er-Razija, posebnu pažnju posvetili su suptilnostima ovog izvanrednog sklada i načina na koji je ajet oblikovan.

Iz njihovih tumačenja izdvaja se nekoliko važnih značenja koja dodatno osvjetljavaju dubinu i veličinu ovog kratkog, ali izuzetno snažnog iskaza.

Prije svega pažnju privlači retoričko odvajanje iskaza. To znači da ovaj ajet dolazi kao nova, samostalna rečenica, odvojena od prethodnog kazivanja i bez veznika ”i”(واو). Takvo izdvajanje nije samo stilska pojedinost, nego nosi snažnu semantičku poruku kojom se ukazuje na samostalnost i posebnost ovog užitka te se daje do znanja da je on najuzvišeniji od svih darova, koji se ni sa čim drugim ne može izjednačiti: stanovnici Dženneta čuju selam neposredno od Uzvišenog Allaha.

Zatim, izbor imenske rečenice i značenje postojanosti. Naime, u ovom ajetu riječ (سَلَامٌ ) navedena je u nominativu i dolazi kao početak imenske rečenice. Prema drugom tumačenju, ona je predikat izostavljenog subjekta, čije bi značenje bilo: ”Njihov užitak je selam” ili ”Ono što se podrazumijeva je selam”. U ovom izboru oblika, kako navode spomenuti mufesiri, nominativ nosi značenje postojanosti, trajnosti i stabilnosti. A to znači da je to selam koji ne prolazi, ne nestaje i nikada se ne prekida.

Nakon toga dolazi riječ ”قَوْلًا” koja je navedena u akuzativu i služi za pojačavanje i potvrđivanje prethodnog iskaza. Njome se naglašava da je riječ o stvarnom i neposrednom obraćanju, a ne o prenesenom ili metaforičkom izrazu.

Neki mufessiri navode i drugo mišljenje – da će meleki prenositi Allahov selam stanovnicima Dženneta – ali tumačenje o neposrednom selamu posebno naglašava uzvišenost počasti sadržane u samom Allahovom obraćanju.

I na kraju, pažnju privlači neodređenost u izrazu (رَّبٍّ رَّحِيمٍ) – Gospodara Milostivog. Ovdje se riječ ”Gospodar” ne povezuje sa spojenom ličnom zamjenicom (كُمْ), kao u izrazu (رَبِّكُمْ) – ”vaš Gospodar”, i umjesto toga upotrijebljen je neodređeni oblik (رَبٍّ), koji ukazuje na uzvišenost  i veličinu.

U ovom kontekstu odabrano je ime ”Gospodar” (الرَّبّ) zbog njegovog značenja odgajanja, obasipanja blagodatima, potpune brige i lijepog ishoda. Ono je povezano s imenom ”Milostivi” (الرَّحِيم) kao podsjećanje da džennetlije ovaj veliki uspjeh nisu postigli osim Allahovom neizmjernom milošću, koja je obuhvatila njihovu pokornost i njihovo priznanje Njegove jednoće dok su bili u svijetu iskušenja.

Milostivi Allahu, uvedi nas u okrilje Svoje milosti i počasti nas onim za čim čeznu srca vjernika: da budemo među onima kojima ćeš se Ti obratiti riječima mira i počasti u Džennetskoj kući mira.

“Mir vama!” – bit će riječi Gospodara Milostivog.”

saff.ba

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Neupućeni vjeruju da čovjekov život počinje njegovim rođenjem i završava njegovom smrću. Takvo shvatanje, međutim, čovjeka svodi na prolaznu biološku pojavu i previđa ono najvažnije: pitanje smisla njegovog postojanja, prirode njegove slobode, njegove odgovornosti i konačnog ishoda.

Čovjek je razumno i moralno biće, obdareno sposobnošću da razlikuje dobro od zla, da bira između različitih puteva i da svojim izborima mijenja vlastiti život, ali i živote drugih ljudi. Obdaren je razumom koji mu omogućava da otkriva zakonitosti svijeta, da ih povezuje i koristi na nove načine, iznalazeći izume i rješenja koja prije njega nisu postojala, te da u velikoj mjeri preobražava prostor u kojem živi.

Ako čovjekov život počinje rođenjem i završava smrću, onda bi između onoga koji je cijeli život činio zlo i nepravdu i onoga koji je činio dobro na kraju ostala samo prividna razlika.

Kakav je smisao pravde ako zločinac i njegova žrtva na kraju dijele istu sudbinu?! Kakva je vrijednost dobročinstva ako onaj koji je činio dobro i onaj koji je drugima nanosio zlo završavaju na istom mjestu?!

Takav završetak nije samo teološki neprihvatljiv, već je on u suprotnosti i sa zdravim razumom i s ljudskim osjećajem pravde. Čovjekov razum teško može prihvatiti da moralni čin nema konačnu vrijednost, da zločin i dobročinstvo na kraju imaju isti ishod i da se pitanje odgovornosti završava trenutkom kada tijelo prestane živjeti.

Allah nikome ne čini nepravdu. Dunjaluk je mjesto iskušenja, a ne mjesto konačne pravde. Na dunjaluku se često dogodi da nepravda ostane nekažnjena, da dobro prođe nezapaženo, da nasilnik umre prije nego što odgovara za ono što je učinio i da čovjek koji je cijeli život pomagao drugima ode sa ovoga svijeta bez ikakve nagrade koju bi ljudi mogli vidjeti. Ali to nije kraj priče.

Kur'an upravo na tom mjestu čovjeka izvodi iz uskog horizonta prolaznog života i otvara pred njim širu sliku njegovog postojanja ukazujući nam da čovjekovo postojanje prolazi kroz više etapa.

Prva etapa je vrijeme kada je Allah stvorio Adema u liku i sa svojstvima koja je Uzvišeni odredio, a koja će se nasljednim putem prenijeti na njegovo potomstvo, na ljudski rod.

Kur'an podsjeća na početak ljudskog roda riječima: ”Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a poslije melekima rekli: ‘Poklonite mu se!’ – i oni su se poklonili, osim Iblisa, on se nije htio pokloniti.” (El-A'raf, 11.)

S Ademom, alejhis-selam, započinje ljudska historija kao historija posebnog stvorenja – bića obdarenog razumom, slobodom i odgovornošću. Čovjek nije samo još jedan oblik života među drugim oblicima života. Njegova posebnost nije u fizičkoj snazi, jer postoje snažnija stvorenja. Njegova posebnost je u razumu i sposobnosti da razmišlja, razumije, bira, procjenjuje i preuzima odgovornost za ono što bira.

Svjedočenje kojim je počela čovjekova odgovornost

Druga etapa jeste vrijeme kada je Allah zatražio od svih duša da posvjedoče da je On njihov Gospodar, pa su one posvjedočile.

Uzvišeni Allah objavio je: ”I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’ – oni su odgovarali: ‘Jesi, mi svjedočimo’ – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: ‘Mi o ovome ništa nismo znali.'” (El-A'raf, 172.)

Dakle, u sâm temelj ljudskog postojanja položena je svijest o Stvoritelju i odgovornosti pred Njim.

Ovo razdoblje iščekivanja udahnuća života čovjeku, odnosno trenutka kada će duša biti nastanjena u njegovom tijelu u majčinoj utrobi, Allah je nazvao prvom smrću, shodno ajetu: ”Kako možete da ne vjerujete u Allaha, vi koji ste bili mrtvi, pa vas je On oživio, zatim će vas usmrtiti, zatim ponovo oživiti, potom ćete Njemu biti vraćeni.” (El-Bekara, 28.)

Treća etapa je čovjekov život na dunjaluku, počevši od njegovog nastanka u majčinoj utrobi, u obliku oplođene jajne ćelije, pa kroz faze oblikovanja tijela, sve dok čovjek ne bude stvoren u najljepšem obliku, kao što se navodi u ajetu: ”Pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti načinili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljujemo – pa neka je uzvišen Allah, najljepši Stvoritelj!” (El-Mu'minun, 14)

U tim fazama čovjek dobija svoje osobine i svoju individualnost. Ne nastaje kao kopija nekoga drugog. Iako od roditelja nasljeđuje mnoge osobine, on postaje posebna i neponovljiva osoba. Čak ni kod jednojajčanih blizanaca ne postoji potpuna podudarnost svih bioloških karakteristika. U njegovom tijelu nastaje jedinstvena biološka građa koja ga razlikuje od svih drugih ljudi.

Čovjek se, dakle, ne rađa samo kao pripadnik ljudske vrste; rađa se kao jedinstvena i neponovljiva osoba. A ta jedinstvenost nije bez značenja. Svaki čovjek nosi vlastitu odgovornost, vlastite izbore i vlastitu priču. Niko ne može živjeti njegov život umjesto njega, niti će na Sudnjem danu odgovarati za tuđe postupke.

Dunjalučki život: mjesto izbora i odgovornosti

Rođenjem čovjek ulazi u novu etapu svog postojanja. Tu počinje njegovo vrijeme izbora. Na dunjaluku se susreću sloboda i ograničenje, razum i strast, dobro i zlo, istina i zabluda. Upravo mogućnost izbora daje moralni smisao njegovim djelima. Stoga dunjaluk nije mjesto konačnog obračuna, nego mjesto ispita.

Ova faza traje od dana čovjekovog rođenja pa sve do njegove smrti. Međutim, smrt označava kraj života tijela na dunjaluku, dok Allah uzima dušu, odnosno, ona se vraća svome Stvoritelju kako bi svoj život nastavila u četvrtoj etapi.

Berzeh: život između dva svijeta

Nakon smrti čovjek nastavlja svoje postojanje u berzehu – razdoblju između dunjalučke smrti i Dana proživljenja. Priroda tog života pripada svijetu gajba i ne možemo je u potpunosti obuhvatiti ljudskim iskustvom. O njemu znamo onoliko koliko nam je Allah objavio.

Ipak, sama činjenica da smrt nije kraj čovjekovog postojanja mijenja naše razumijevanje dunjaluka. Čovjek, prema tome, nije biće čije je postojanje omeđeno rođenjem i smrću, nego putnik kroz različite etape postojanja. Smrt je zato promjena stanja, a ne nestanak.

Dan susreta s Uzvišenim Allahom

A onda dolazi posljednja etapa – Dan proživljenja. Tada se završava razdoblje čekanja i počinje konačni obračun za ono što je čovjek činio u svom životu. Ljudi će žurno izaći iz svojih grobova i pohrliti svome Gospodaru.

Kur'an taj prizor opisuje riječima: ”I u Rog će se puhnuti, i umrijet će oni na nebesima i oni na Zemlji, ostat će samo oni koje bude Allah odabrao; poslije će se u Rog po drugi put puhnuti i oni će, odjednom, ustati i čekati.” (Ez-Zumer, 68.)

Toga dana čovjek više neće moći promijeniti ono što je izabrao na dunjaluku. Neće biti još jednog roka. Neće biti prilike da se vrati u život i popravi ono što je pokvario.

Nakon pravednog obračuna, svaki čovjek će saznati svoju konačnu sudbinu kao što se navodi u ajetu: ”I Zemlja će svjetlošću Gospodara svoga zasjati i Knjiga će se postaviti, vjerovjesnici i svjedoci će se dovesti, i po pravdi će im se svima presuditi, nikome se neće nepravda učiniti; svako će dobiti ono što je zaslužio, jer On dobro zna šta je ko radio.” (Ez-Zumer, 69.-70.)

Budući da su i život i smrt određeni radi iskušenja, nakon završetka dunjalučkog života više neće biti potrebe za životom ni smrću u dunjalučkom smislu. Zbog toga će njihov budući život biti vječan: jedni će ostati u Džennetu, a drugi u Džehennemu.

I tako se zatvara krug čovjekovog postojanja: od stvaranja, preko života na dunjaluku, smrti i berzeha, do ponovnog proživljenja i konačnog susreta s Allahom.

Zato najvažnije pitanje nije: Koliko čovjek živi, niti kada će umrijeti?

Najvažnije je s kakvim će djelima stati pred svoga Gospodara na Sudnjem danu.

Jer čovjekov život ne završava smrću – njome završava samo vrijeme u kojem je imao mogućnost izbora.

saff.ba

Piše: Šejh Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Jedna od izreka koju je Šerif er-Rida u djelu Nehdžu-l-belaga, kao i drugi, pripisao hazreti Aliji, radijallahu anhu, jeste: ”Dunjaluk i ahiret su dvije suparnice; ko zavoli jednu, zamrzit će drugu.”

Ovo shvatanje se u tradicionalnim vazovima često prenosi bez dubljeg promišljanja, a nemarni i oni koji su se predali pasivnosti prihvataju ga kao utjehu za ono što su propustili od dunjalučkih dobara, uspjeha i ostvarivanja svojih interesa. Nerijetko to prikrivaju nazivajući ga zuhdom, zadovoljstvom onim što se ima ili nekim drugim pohvalnim izrazom.

Takvo shvatanje čovjeka ostavlja rastrzanog između dunjaluka i ahireta, kao da među njima nužno postoji sukob i kao da se čovjek mora opredijeliti za jedno nauštrb drugoga.

Među često navođenim predajama u ovom smislu jeste i ona: ”Dunjaluk je proklet i prokleto je sve što je na njemu, osim spominjanja Allaha i onoga što je tome blisko, učenjaka i onoga koji uči.” Ovu predaju bilježe et-Tirmizi, Ibn Madže i drugi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kao riječi pripisane Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, ova predaja je slaba (daif) i po pitanju lanca prenosilaca (sened) i po pitanju samog teksta (metn).

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio onaj koji proklinje i vrijeđa, kako se navodi u predaji koju bilježe imami el-Buhari i Muslim u svojim Sahihima. Pa ako je prokleo cijeli dunjaluk i sve što je na njemu, šta je onda uopće preostalo da nije obuhvaćeno prokletstvom? Zar bi takvo što učinio onaj koji je zabranjivao da se proklinje čak i životinja?

Povezivanje pobožnosti sa siromaštvom, bolešću, slabošću, povlačenjem iz života i nemarom – sve su to negativna značenja koja su se vremenom uvukla u poimanja nekih dobrih ljudi. Ponekad su za takva shvatanja oslonac nalazili u nevjerodostojnim predajama, a ponekad u vjerodostojnim tekstovima kojima su pripisivali značenja koja oni zapravo ne nose.

Otklanjanje takvih shvatanja jedna je od nužnosti vjerske i društvene obnove. Uspjeh na dunjaluku ne znači neuspjeh na ahiretu. Naprotiv, oni koji su bili najbolji u džahilijjetu mogu biti najbolji i u islamu, ako ga istinski razumiju i primijene.

Najveći dunjalučki uspjeh jesu sreća, radost i smirenost srca, a udio bogobojaznih u tome je najveći, shodno ajetu: ”Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97.)

Iako i vjernike, kao i druge ljude, mogu zadesiti tjelesne ili duševne bolesti, poput depresije i tjeskobe, oni su, općenito, spremniji da iz životnih okolnosti crpe nadahnuće za sreću i zadovoljstvo.

Bogatstvo je, također, oblik dunjalučkog uspjeha. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Divan li je dobar imetak u rukama dobrog čovjeka!” (Hadis bilježi imam Ahmed)

A ashabi su govorili: ”Allahov Poslaniče, imućni ljudi odniješe nagrade!” Bogati udjeljuju sadaku, obavljaju hadž, troše na Allahovom putu i učestvuju, zajedno s ostalim vjernicima, u namazu i zikru. To je Allahova blagodat koju daje kome hoće.

I djeca su jedan od najljepših dunjalučkih darova. Uzvišeni Allah kaže: ”Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključićemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti – svaki čovjek je odgovoran za ono što sâm čini.” (Et-Tur, 21.)

Uspješan brak je također blagodat i uspjeh. On je sredstvo očuvanja čednosti, zaštite od grijeha i podizanja čestitog i zdravog potomstva. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bračnu intimnost učinio je vidom sadake, kako se navodi u hadisu koji bilježi imam Muslim od Ebu Zerra, radijallahu anhu. To značenje strano je onima koji vjeru nastoje odvojiti od života, jer ne razumiju istinsku prirodu pobožnosti.

Ugled, slava i poznatost mogu biti među dunjalučkim težnjama, ali sami po sebi predstavljaju neutralno sredstvo. Štaviše, mogu postati i veliki razlog čovjekovog uspjeha i na ahiretu. Dova vjernika sadrži i ove riječi: ”Učini nas predvodnicima bogobojaznih.” (El-Furkan, 74.)

Poznato je da je predvodništvo povezano sa znanjem; predvodnici su svojim sljedbenicima poznati po mnogim pojedinostima svoga znanja i svojih djela, a kamoli po svojim ličnostima i imenima. Stoga su najpoznatiji ljudi u historiji bili upravo vjerovjesnici: Muhammed, Ibrahim, Musa, Isa i ostali poslanici, neka je Allahov mir i blagoslov na sve njih.

Činiti dobro ljudima – kroz dobročinstvo, pružanje pomoći, mirenje zavađenih ili popravljanje odnosa među ljudima – spada u djela za koja čovjek biva nagrađen, čak i kada ih učini spontano, bez posebne namjere. U tome je poticaj čovjeku da požuri činiti dobro i da ne oklijeva kada mu se pruži prilika: ”I dobra djela činite da biste postigli ono što želite.” (El-Hadždž, 77.)

Ako ti srce omekša prema siromahu, jetimu, nemoćnom ili beskućniku, ili mu pritekneš u pomoć riječju, suzom, imetkom ili bilo kojim drugim oblikom podrške, to je djelo kojim se približavaš Allahu i tražiš Njegovu blizinu, a ujedno jedan od najvećih razloga uspjeha, spasa i sreće na dunjaluku.

Među zanimljivim pitanjima o kojima su učenjaci raspravljali jeste i pitanje ko je bolji: zahvalni bogataš ili strpljivi siromah, odnosno strpljivi bolesnik ili zdravi čovjek koji je zahvalan Allahu. Ibnul-Kajjim je o tome spomenuo opširnu raspravu i naveo različita gledišta. Najbliže istini, međutim, jeste da se prednost među njima ne određuje ni bogatstvom ni siromaštvom, ni bolešću ni zdravljem, nego bogobojaznošću, kao što Uzvišeni Allah kaže: ”Najugledniji među vama kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.” (El-Hudžurat, 13.)

Riječ je o dvije skupine ljudi, ali i o dva različita stanja kroz koja čovjek može prolaziti. Isti čovjek može nekada biti imućan, a nekada siromašan; zdrav, a potom bolestan; u obilju, a zatim u oskudici. Ono što se mijenja jesu okolnosti, dok mjerilo čovjekove vrijednosti ostaje isto – njegova bogobojaznost.

Dunjalučki uspjeh, koji se ogleda u širini životnih mogućnosti, obilju imetka, zdravlju tijela, dobrom bračnom i porodičnom životu, potomstvu i uspjehu u onome čime se čovjek bavi, lijep je i vrijedan dar. Ljudi mu, po svojoj prirodi, teže i nastoje ga ostvariti. Među njima ima onih kojima je to omogućeno, ali i onih kojima je uskraćeno.

Postoji, dakle, pozitivna povezanost između dunjalučkog i ahiretskog uspjeha. Uzvišeni Allah kaže: ”I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovome i na onome svijetu – Allahove riječi niko ne može izmijeniti – to će, zaista, velik uspjeh biti.” (Junus, 62–64.)

To nipošto ne znači da su vrata Dženneta, Allahove milosti, dobrote i ahiretskih darova zatvorena pred onima kojima je uskraćeno uživanje u dunjalučkim blagodatima ili koji su iskušani njegovim nedaćama. Naprotiv, vrata Dženneta su širom otvorena i pred onima koji trpe glad i oskudicu, bolest, gubitak imetka, teškoće u porodici ili iskušenja s potomstvom, kao i pred siromašnima koji od dunjalučkih užitaka nisu zadobili gotovo ništa.

Njihova najveća utjeha i ohrabrenje jeste spoznaja da ih na ahiretu čeka trajno uživanje i da nijedna tegoba koju strpljivo podnesu na dunjaluku neće biti uzaludna. Upravo su takvima upućene kur'anske poruke o strpljivosti: ”Samo oni koji budu strpljivi biće bez računa nagrađeni.” (Ez-Zumer, 10.)

Vjernik prolazi kroz različita životna stanja, a u svakom od njih postoji oblik robovanja Allahu koji odgovara njegovim okolnostima.

Na to ukazuju riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Čudna je stvar vjernika, njemu je uvijek dobro. Takvo stanje nije ni kod koga osim kod vjernika. Kad je u izobilju, on zahvaljuje Allahu i bude mu dobro, a ako ga snađe kakva nevolja, on se strpi u ime Allaha i opet mu bude dobro.” (Hadis bilježi imam Muslim)

Plemenito natjecanje u onome što donosi dunjalučku korist i uspjeh je pohvalno. Ono je jedan od razloga unapređenja života, boljeg djelovanja ljudi, razvoja društva, otkrivanja skrivenih sposobnosti i rađanja novih ideja i stvaralaštva. Allah je čovjeku dao mogućnost da koristi svijet koji ga okružuje i podredio mu ono što je na nebesima i na Zemlji.

Uzvišeni kaže: ”On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje, Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati.” (El-Mulk, 15.)

Zatim: ”I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.” (El-Džasije, 13.)

Siromaštvo, bolest, uskraćenost i životni neuspjeh mogu, međutim, biti praćeni nevjerstvom, nepravdom, nezadovoljstvom Allahovom odredbom i nemoći. Tada čovjek gubi i dunjaluk i ahiret.

I obrnuto, bogatstvo, zdravlje i snaga mogu postati uzrok oholosti, nezahvalnosti i nasilnog prekoračivanja granica. Stoga je jedna od vjerničkih dova: ”Gospodaru naš, podari nam dobro i na dunjaluku i dobro na ahiretu i sačuvaj nas patnje u Vatri.” (El-Bekare, 201.)

Prema tome, potrebno je iznova urediti naše predstave o dunjaluku i ahiretu, ispraviti pogrešna shvatanja i otkloniti zabune koje su se s vremenom nataložile. Tako ćemo na dunjaluku biti među onima koji se nadmeću u dobru, a na ahiretu među onima koji su uspjeli.

A Allah je zaštitnik i pomagač Svojih čestitih robova.

Izvor:saff.ba