Connect with us

BiH

Obustavljen postupak protiv komandanta VRS-a: Bio je osumnjičen i za ubistvo šest beba

Published

on

Šipčić je, kako Tužilaštvo BiH navodi, saslušan u Odjeljenju za ratne zločine Višeg suda u Beogradu 5. juna 2019. godine. Uz transkript, dostavljen je i audiozapis sa saslušanja, iz kojeg proizilazi da se on neće izjašnjavati, odnosno neće iznositi odbranu

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je zbog smrti – 11 godina nakon prve krivične prijave – donijelo naredbu o obustavi istrage protiv Tomislava Šipčića, prvog komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske (SRK VRS), osumnjičenog za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Sarajevu, uključujući granatiranje porodilišta i druge masakre.

Udruženja žrtava podsjećaju da do danas nijedan direktni počinilac nije procesuiran za zločine u Sarajevu.

U septembru 2022. godine Tužilaštvo BiH je obaviješteno od Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije da je Šipčić preminuo 7. jula u mjestu Vrbas u Srbiji. Naredba o obustavi istrage donesena je 14. decembra, navodi se u odgovoru Državnog tužilaštva za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), kao i da su krivične prijave protiv njega podnesene 2011. i 2015. godine.

Šipčić je, kako Tužilaštvo BiH navodi, saslušan u Odjeljenju za ratne zločine Višeg suda u Beogradu 5. juna 2019. godine. Uz transkript, dostavljen je i audiozapis sa saslušanja, iz kojeg proizilazi da se on neće izjašnjavati, odnosno neće iznositi odbranu.

Bivši komandant SRK-a je, kako se navodi u naredbi za obustavu istrage, bio osumnjičen da je u periodu od 20. maja do 10. septembra 1992. godine planirao, poticao, naređivao, izvršavao ili na druge načine pomagao i podupirao planiranja, pripreme ili izvođenje granatiranja i snajperskog djelovanja protiv civilnog stanovništva Sarajeva, kojom prilikom je ubijeno 800, a ranjeno približno 1.787 civila.

Kako se dalje navodi u dokumentu u koji je BIRN BiH imao uvid, Šipčić je u maju 1992. godine naredio potčinjenim pripadnicima VRS-a da, u sadejstvu sa policijskim strukturama Stanice javne bezbjednosti Hadžići, protivzakonito zatoče civile nesprske nacionalnosti sa područja Hadžića, a potom ih prebace u zatočenički objekat u kasarni “Slaviša Vajner Čiča“ u Lukavici, gdje su psihički i fizički zlostavljani, a 48 civila je odvedeno u nepoznatom pravcu, od kada im se gubi svaki trag.

Šipčić se sumnjičio i da je 26. maja 1992. godine naredio artiljerijski napad na porodilište “Zehra Muidović“, kada je poginulo šest beba; zatim granatiranje ulice Vase Miskine, današnja Ferhadija, kada je poginulo 17, a ranjeno stotinu osoba; snajperski napad na autobus sa djecom iz Doma za napuštenu djecu “Ljubica Ivezić“ u Nedžarićima, kada je dvoje djece ubijeno; granatiranje Vijećnice, Trga solidarnosti u Novom Gradu , gdje su ubijeni ljudi u redu za hljeb, te napad na Aerodromsko naselje u junu 1992. godine, kada je ubijeno 38 osoba.

DOKUMENTI PREDANI TUŽILAŠTVU BIH

Fikret Grabovica, predsjednik “Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992– 1995.“ kaže da su sa Institutom za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu predali krivičnu prijavu protiv Šipčića sa pratećom dokumentacijom, ističući da je Tužilaštvo imalo dovoljno vremena i dokaza da podigne optužnicu.

Nekoliko godina nakon što je krivična prijava predana, Grabovica kaže da su išli kod tadašnje glavne tužiteljice Tužilaštva BiH, Gordane Tadić, koja im je rekla da nisu sigurni gdje se nalazi dokumentacija, zbog čega su je ponovo dostavili.

“Na osnovu relevantne dokumentacije roditelja i njihovih izjava, sumnjamo da je Tomislav Šipčić odgovoran za ubistva oko 130 djece u vrijeme dok je bio komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa. S obzirom na to da mnogo roditelja, iz subjektivnih i objektivnih razloga, nisu prijavili da su im djeca ubijena, smatramo da se radi o mnogo većem broju ubijene djece“, ističe Grabovica, koji dodaje da je duboko razočaran u rad Tužilaštva.

Tomislav Šipčić

Merisa Karović-Babić, naučna saradnica Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA, ističe da postoje dokumenti prema kojima se tačno zna kada je Šipčić stupio i do kada je bio komandant Korpusa.

“Prvi dokument koji sam imala je sa sjednice Skupštine srpskog naroda u Banjoj Luci 12. maja 1992. godine, kada je donesena odluka o formiranju Vojske Republike Srpske. Tomislav Šipčić je bio potpisan kao komandat Sarajevsko-romanijskog korpusa od 22. maja 1992. Godine, kada je naredio formiranje brigada. Ima još dokumenata u kojima je on potpisan kao komandant SRK-a“, navodi Karović-Babić i dodaje da je Šipčić izdao naredbu koja se odnosila se na “čišćenje“ sarajevskih naselja kao što su Aerodromsko i Dobrinja.

Karović-Babić, autorica knjige “Masovna ubistva civila u Sarajevu za vrijeme opsade 1992–1995.“, navodi da su, u vrijeme dok je Šipčić bio komandant SRK-a, na 68 lokacija civili masovno ubijani granatiranjem. Od tog broja, na 23 lokacije u mjesecu augustu 1992. godine.

“Sama činjnica da su na 40 lokacija članovi istih porodica ubijeni od granata, dovoljno govori o razmjerama zločina koji su počinjeni kada je Šipčić bio komandant. A da ne govorim o zločinima koji su počinjeni u okupiranim dijelovima Vogošće, Ilijaša, kao i u Aerodromskom naselju“, ističe Karović-Babić.

ZA UDRUŽENJA ŽRTAVA ODGOVORI TUŽILAŠTVA NEADEKVATN

Grabovica podsjeća da ni 30 godina od početka opsade Sarajeva Tužilaštvo BiH nije podignulo nijednu optužnicu protiv direktnih počinilaca.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio je nekadašnje komandante SRK-a VRS-a Stanislava Galića na doživotnu, a Dragomira Miloševića na 29 godina zatvora, zbog zločina nad građanima Sarajeva. Kasnije su za terorisanje Sarajlija – granatiranjem i snajperisanjem – na doživotne kazne osuđeni bivši general VRS-a Ratko Mladić i predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić.

Predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida BiH Murat Tahirović kaže da su do 2017. podnijeli 20 krivičnih prijava protiv odgovornih za zločine počinjene tokom opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine. Dodaje da od Tužilaštva BiH nikada nisu dobili odgovor u kojoj su fazi te prijave.

“Mi sada postavljamo pitanje Tužilaštvu za konkretan predmet, za konkretno lice – da li je podignuta optužnica i, ukoliko nije, zašto. Postavljali smo takva pitanja i kada je riječ o opsadi Sarajeva. Dobili smo samo usmene informacije putem telefona. Tužilaštvo se ograđuje od toga da pismeno odgovara, jer smatra da treba da zaštiti određene podatke“, ističe Tahirović, koji dodaje da su dobili informacije da je u određenim predmetima obustavljena istraga, a da se protiv drugih lica i dalje vodi.

Iz Tužilaštva BiH za BIRN navode da u posebnom Odjelu za ratne zločine imaju više predmeta u radu, a koji se odnose na ratne zločine na području Sarajeva, uključujući snajpersko djelovanje i granatiranje sa civilnim žrtvama. Dodaju da se veliki broj predmeta odnosi na prijavljene nepoznate počinioce.

“Tužioci, u skladu sa Revidiranom državnom strategijom za ratne zločine, poduzimaju aktivnosti u radu na predmetima i kada budu donesene tužiočke odluke, javnost će biti informirana“, ističu iz Tužilaštva BiH.

PROCESUIRATI KOMANDANTE ARTILJERIJSKIH JEDINICA I SNAJPERISTE

Prema informacijama Tahirovića, protiv više od 300 osoba sa “A-liste“ Haškog tribunala, koja je dostavljena Tužilaštvu BiH, istraga je obustavljena. Dodaje da udruženja nisu zadovoljna radom Državnog, niti tužilaštava na nižim nivoima. Veliki broj optuženih pobjegao je u Srbiju i Hrvatsku, kaže Tahirović.

“Šipčić je bio u Srbiji. On je bio prvi komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa, prije toga visoki oficir JNA. Srbija je sve uradila da ne dođe do njegovog procesuiranja, da nikada ne odgovara, ali su dva komandanta odgovarala. Puno je onih sa nižeg nivoa koji su još živi, dostupni i mogu odgovarati. Nažalost, tu imamo problem nerada Tužilaštva BiH i tužilaštava na drugim nivoima“, smatra Tahirović.

Karović-Babić kaže da postoje i dokumenti SRK-a sa potpisima komandanata brigada, te načelnika artiljerije.

“Na istražnim organima je da tu priču dovedu do kraja, istraže te ljude i podignu optužnicu protiv određenog broja lica koji su bili komandanti ili direktni izvršioci na nižim nivoima, koji su upravljali artiljerijskim ili minobacačkim posadama“, ističe Karović, kao i da u presudama po komandnoj odgovornosti koje su donesene za Sarajevo nisu obuhvaćeni svi incidenti.

BiH

Bizarna izjava Milorada Dodika: “Pet milijardi ljudi neće podržati Rezoluciju o Srebrenici”

Published

on

By

Predsjednik entiteta Republika Srpska Milorad Dodik je danas, 1. maja, imao bizarnu izjavu u vezi s Rezolucijom o genocidu u Srebrenici, o kojoj će raspravljati Generalna skupština UN-a sredinom maja.

Na postavljanju kamena temeljca za stadion u Surčinu kod Beograda, Dodik je govorio o ovoj rezoluciji, ali nije posve jasno kako je došao do brojke koju je spomenuo.

“Postoji mogućnost da predstavnici više od pet milijardi ljudi u svijetu ne budu iza te rezolucije. Dakle, jedna dramatična manjina će biti za tu rezoluciju, bez obzira što su iza nje SAD i ostale moćne zemlje, ali neće biti Rusija, Kina i mnoge druge države”, rekao je predsjednik RS.

Kako je Dodik došao do brojke od pet milijardi, niko ne može reći sa sigurnošću.

Čak i ako u matematiku uključimo Kinu, koja ima oko jedne milijarde stanovnika, skoro je nemoguće doći do cifre koju je spomenuo Dodik.

Kako bi njegovu izjavu stavili u puni kontekst, u dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu, Kini i Indiji, živi “samo” nešto više od dvije milijarde ljudi. Čak i uz glas protiv svih država u Africi, brojka bi stigla tek do tri i po milijarde stanovnika.

U deset najmnogoljudnijih zemalja na svijetu živi oko 4.6 milijardi ljudi, ali su među ovim državama tek dvije koje se otvoreno protive Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, a to su Kina i Rusija, u kojoj živi “tek” 147 miliona ljudi, piše Klix.

Tu su i države poput SAD-a, jednog od kosponzora rezolucije, u kojoj živi 336 miliona osoba. Ostatak liste pune Indonezija (278 miliona), Pakistan (229 miliona), Brazil (217 miliona), Nigerija (216 miliona), Bangladeš (168 miliona) i Meksiko (128 miliona stanovnika). Niti jedna od ovih država nije javno izrazila svoj stav o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici.

Podsjetimo, očekuje se da će se o ovoj rezoluciji u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija raspravljati sredinom maja. Poznato je da su autori rezolucije Njemačka, Ruanda i BiH, dok su na listi kosponzora, barem onih koji su potvrdili svoj status, Slovenija, Sjedinjene Američke Države, Italija, Francuska, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Vanuatu i Turska.

Nastavi čitati

BiH

Koja Vam je prva misao kad osjetite zemljotres?

Published

on

Zemljotres
Kao muslimani i muslimanke vjerujemo da se sve dešava Božijom voljom i određenjem, i naravno da imamo svoju odgovornost u svemu.
Ako je vaša prva pomisao bila kad ste osjetili zemljotres, da je to zbog drugih, u krivu ste i imate jako puno posla u radu sa samim sobom.
Ako ste pomislili na svoje vlastite propuste u odnosu prema Stvoritelju, stvorenjima, svojim obavezama na dobrom ste putu da budete mnogo bolji.
Najlakše je ”svaliti” sve na druge, da biste sebi ”dušu olakšali”.
Prihvatimo u svemu svoju odgovornost. Ako to uradimo, biće nam svima bolje.
Veličajmo Boga, i zahvaljujmo Mu na blagodati kad je najbolje pa se imamo pravo nadati da ne bude teških sikušenja.
Uzvišeni Allaha u Kur'anu kaže:”I kad je Gospodar vaš objavio: Ako budete zahvalni, Ja ću vam zacijelo još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.” ( Sura Ibrahim 7. ajet)
Nastavi čitati

BiH

Muslimanska radna etika

Published

on

Muslimanska radna etika

datum objavljivanja: 1.05.2024.

Donacije poslodavaca zarađene na muci i nepravdi radnika, bez obzira koji cilj imale, jesu donacije ljudi koje Allah ne voli / Raditi i biti vrijedan radnik samo ako je šef prisutan, znači biti licemjer i stjecati nedozvoljenu zaradu.

Bez obzira što je vrijeme robovlasništva daleko iza nas, danas se određeni poslodavci prema radnicima nerijetko odnose kao robovlasnici prema robovima.

Navedimo nekoliko primjera u tom kontestu. Iako je radno vrijeme naznačeno u ugovoru, radnik je obavezan ostati dokasno navečer. Poslodavac ne pomišlja na obaveze koje njegov radnik ima, naročito ako se radi o porodičnom čovjeku.

Ovo je naročito važno u proljetno doba kada radnici s minimalcima pokušavaju nakon radnog vremena obrađivati zemlju, jer njegov budžet ne dozvoljava kupovinu svježeg voća i povrća, kao i zimnice, u bilo koje doba godine. Od radnika se zahtijeva da za minimalnu platu obavlja posao više ljudi, a često prihod ne odgovara zakonom utvrđenim platnim listama.

Poslodavac nije svjestan da upravo ovom nepravdom stavlja u iskušenje radnika da ne obavlja svoj posao revnosno, ili štaviše da počne ga potkradati. Postoje poslodavci koji daju zakonom zagarantiranu plaću, ali nakon njene isplate radnici su obavezni vratiti određenu sumu poslodavcu.

Kao da je riječ o haraču. Te obespravljene radnike svakodnevno gledamo u našim porodicama, familijama džamijskim odborima, prvim saffovima…

Naravno, u sveopćoj paranoji poslodavac će tražiti od bližih saradnika, ili radnika koje smatra povjerljivim, da špijuniraju pa čak i podmeću robu drugim radnicima testirajući ih da li će pokušati krasti.

 

Također, poslodavci često traže od radnika da skrivaju sve propuste firme; porez, nehigijenske uvjete i rok trajanja robe itd.

Mnogi radnici rade “nacrno” bez ikakvog osiguranja, a da bi se ispunila zakonska obaveza poslodavac će umjesto radnika “prijaviti” sebe, svoju porodicu i bližu rodbinu, čak i ako ne rade. Radnik će razumjeti situaciju kada je firma u krizi, ali kako će razumjeti ako se poslodavac razmeće skupocjenim novim autima dok govori o krizi?

Možda izgleda suvišno govoriti o hrani, ali danas još postoje poslodavci koji ne obezbjeđuju radnicima adekvatnu hranu, ili je riječ o jednoličnoj hrani koju radnici mogu uzeti ili odbiti, jer druge nema.

Postoje slučajevi kada poslodavci ne dozvoljavaju radnicima napuštanje radnog mjesta čak i kada im se u porodici desi nesretan slučaj, a iznimke, što je zapravo obaveza, prave samo ako se nešto desi radniku. Naravno, radnici s povredama ili težom bolešću ostaju bez posla, jer bolovanje nije ekonomski isplativo, dok majke nakon porodiljskog ne dobivaju mogućnost povratka na radno mjesto. Da se radniku omogući obavljanje namaza…

Radnik može biti sretan ako mu se uopće dozvoli odlazak na bajram-namaz.

Sve su ovo karakteristike prakse oholog poslodavca kojem je ponižavanje radnika postala praksa, naročito onog koji je bez temeljnog obrazovanja i odgoja spletom okolnosti stekao određeni kapital. Poslodavac će birati turističke destinacije i bogato provesti blagdane i praznike, jer njegova plata ne kasni, ali njegovim radnicima, ako ne budu obavezni raditi i tokom praznika, datum isplate mjesečnog primanja će se pomjeriti.

S tim konstantnim pomjeranjem dana isplate radnik izgubi u toku godine bar jednu platu.

Poslodavac će provesti svaki blagdan u odmoru, s bogatim jelovnikom, dok će njegov radnik nastojati posuditi novac kako bi obezbijedio osnovne namirnice svojoj porodici, kao da Poslanik, a.s. nije poručio: “Daj radniku njegovu zaradu prije nego mu se znoj osuši”.

Ove i slične slične situacije možda su strane onima koji dobivaju platu iz sigurnog budžeta određenih institucija, ali to je realnost koja se zanemaruje u našim razgovorima, sohbetima, hutbama. Odgovorne osobe ne obraćaju pažnju na ove situacije, ili su u strahu od svađe s poslodavcima od kojih su dobili donaciju za lični ili društveni interes.

Donacije poslodavaca zarađene na muci i nepravdi radnika, bez obzira koji cilj imale, jesu donacije ljudi koje Allah ne voli. Poslodavci kao da nisu svjesni da su Božijom odlukom i milošću samo u prednosti nad radnicima, a nikako njihovi vlasnici.

Kada bismo pratili život i smrt nepravednog poslodavca, te stanje njegove porodice možda bismo se uvjerili u Allahovu pravednu odredbu već na Ovom svijetu. Prilikom razmatranja odnosa poslodavac – radnik ljudi uglavnom imaju više naklonosti prema radnicima, jednim dijelom što je većina ljudi na svijetu radnici, a drugim dijelom što se nepravda uglavnom čini nad radnicima. Ipak, treba imati na umu da mnogi radnici svojim riječima, djelima, neradom, lijenošću čine nepravdu poslodavcu svakog (ne)radnog dana.

Jedna od nepoželjnih osobina radnika koja može štetiti poslodavcu, ali i radniku naročito u smislu njegovog radnog ambijenta, jeste neopravdano konstantno nezadovoljstvo.

Ako bismo ilustrirali ovu osobinu najbolji primjer bi nam bio slučaj kada poslodavac omogući povišicu radniku, a ovaj se upita: “Ako je meni povećao plaću, koliko li je tek onda on zaradio ovaj mjesec?!” Ako je poslodavac pravedan, konstantno nezadovoljstvo radnika može biti samo posljedica zavisti i ljubomore, a imati takvog radnika je kao zaposliti nezrelo i nestručno dijete, jer neopravdana zavist je jedna od osobina nezrelog djeteta.

Raditi i biti vrijedan radnik samo ako je šef prisutan, znači biti licemjer i stjecati nedozvoljenu zaradu. Krasti od vlasnika, bez obzira da li je riječ o doslovnoj krađi materijalnih stvari ili, pak, obavljanje ličnih poslova tokom radnog vremena ili na radnom mjestu, znači varati.

Radnik može nemarno da se odnosi prema imovini vlasnika, svojim ponašanjem da udaljava poslovne partnere od vlasnika; širi laži i dezinformacije o vlasniku; u trgovini ili na pijaci može prodavati svoje proizvode umjesto vlasnikove; posluživati u restoranu svoju hranu i piće bez znanja vlasnika… sve su to osobine varalica, naroda koje je Uzvišeni prokleo, a u Kur’anu donio opis njihovih osobina: “Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red.

To je bolje za vas ako vjerujete.'“ (El-A'raf, 85) Radnikova plata može biti halal, islamom dozvoljena samo ako bude radio na poslu kao da radi za sebe, za svoju firmu i trgovinu.

Hadis Niko od vas neće vjerovati dok svome bratu ne bude volio ono što i sam sebi voli, i radnik i poslodavac mogu uvrstiti u lični poslovni kodeks.

Nastavi čitati

Najčitanije