Connect with us

Magazin

Pet stvari za kojima većina ljudi žali na samrtnoj postelji: Žao mi je što sam toliko radio…

Published

on

Život se može shvatiti samo unatrag, ali se mora živjeti unaprijed, izjavio je filozof Soren Kierkegaard. Naravno, niko od nas neće izaći odavde živ, znamo da je kraj života neminovan.

Zato ponekad živimo u strahu od smrti umjesto da učimo iz nje. Mnogi plemenski narodi Indijanaca vjerovali su da je smrt vaš saveznik, jer jednom kada se sprijateljite s njom, ne progoni vas, već vas uči o životu. Bronnie Ware, australska medicinska sestra koja je provela nekoliko godina u palijativnoj skrbi i brinula se o pacijentima u posljednjih 12 sedmica njihovih života, napisala je knjigu o tome što je naučila kroz razgovore s onima koji su umirali. Od ljudi koji su razmišljali o svom životu kad su bili blizu smrti, imamo mnogo toga za naučiti, piše 24sata.hr.

Ljudi na samrti najčešće žale za ovih 5 stvari:

1. Život po vlastitom receptu

Žalim što nisam imao hrabrosti živjeti život kako sam ja htio, umjesto života koji su drugi očekivali od mene.

2. Žalim što nisam manje radio

Niko nikada nije ležao na samrti i rekao da žali što nije više radio.

3. Žalim što nisam imao hrabrosti izraziti svoje osjećaje

To je bilo više za muškarce više nego za žene, ali uglavnom se odnosi na sve. Zašto negirate svoje osjećaje ili ih ostavljate neriješenima? To su samo osjećaji. Ako ih ignorirate, gomilaju se i postaju jači.

4. Žalim što nisam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima

Dakle, imate li ljude u svom životu o kojima razmišljate, ali ne zovete, ne pišete ili ne posjećujete? Zašto ne? Potrudite se povezati i život će vam biti bogatiji.

5. Žalim što nisam sebi dopustio da budem sretniji

Ključna riječ ovdje je ‘dopustiti’. Možete li si dopustiti izabrati sreću? Što trebate napraviti ili odlučiti da biste bili sretni? Učinite to. Ako ne, nemate koga drugog kriviti nego sebe.

Tu su i lekcije koje je doktor Patrick Williams, koji je nekada stažirao u dječjem odjelu za rak s malom djecom, naučio tokom boravka s njima.

1. Budi sretan sada… s onim što imaš

Nemojte živjeti u prošlosti ili zaglaviti u neostvarenoj budućnosti. Budućnost je plan, ali nije 100% predvidljiva. Poduzmite korake sada da živite s elanom i entuzijazmom, jer je svaki dan dar.

2. Preuzmite rizik

Ako uvijek radite ono što radite, dobit ćete ono što uvijek dobivate. Najveća iznenađenja u mom životu i najveća iskustva često su došla iz neočekivanih događaja koji su proizašli iz rizika, nečeg novog ili drugačijeg.

3. Vaša porodica i društveni život znače mnogo

Izaberite ljude koje želite oko sebe i umjesto onih koji iscrpljuju energiju, odaberite neke druge. U današnjem svijetu, možete imati prijatelje gdje god da živite, i također bilo gdje na svijetu u stvarnom ili virtualnom, kako god vam odgovara.

4. Nemojte se toliko ozbiljno shvaćati

Opušteno se ponašajte kad god je to moguće. Zabavite se. Ovo može biti vaš jedini život. Shvatite ga ozbiljno, ali živite s lakoćom postojanja. Zabavljajte se kad god možete, piše Your Tango.

Magazin

(FOTO) Dok je Raza pozirala za Instagram, džeparoš je pokušao opljačkati: ‘Sad će i on postati popularan’

Published

on

By

Popularna bh. influenserica Razija Čolaković prilikom boravka u našem glavnom gradu je doživjela veliku neprijatnost. Šetajući kroz Ferhadiju, ona je zastala nakratko pozirajući fotografu, no ono što je u tom trenutku zabilježeno definitivno je neobična situacija.

U momentu nastanka fotografije, iza Razinih leđa jasno se vidi kako džeparoš otvara njen ruksak i pokušava je opljačkati. Šta se dalje desilo, nije viđeno na fotografiji, no Raza se oglasila ovim povodom.

Po prvi put otkako dolazim u Sarajevo, desio mi se pokušaj džeparenja, tj. pljačke i to tako fino, lagano i najnormalnije dok sam ja pozirala za slikanje.

Prijateljica me slika, kao što vidite, ja pravim poze a lik je lagano prišao iza mojih leđa, otkopčao ruksak, u tom momentu moja prijateljica prilazi i viče na njega, ja se okrećem njemu pogledam ga u oči u kažem, potpuno smirena: E jesi našao koga ćeš džepariti, sinko ja sjedim po tri sata na tiktoku za pet maraka!

I potpuno smireno zakopčam ruksak.

Ove se smiju i vrište na njega u isto vrijeme, rekli smo mu pozvat ćemo policiju ako se ne udaljiš. Bio je poprilično agresivan, pa smo morale vikati nasred Baščaršije. Srećom, nije uspio ništa uzeti. Negdje sam sadake podijelila“, napisala je Raza.

Na kraju se i našalila zaključivši: “Hej ako ništa, evo imamo nas dvoje zajedničku fotku, sad će i on postati popularan.”

 

Nastavi čitati

Magazin

Hadžihafizbegović: Nađite mi Bošnjaka koji je ikada javno rekao da su Srbi genocidni, polit ću se benzinom

Published

on

By

Emir Hadžihafizbegović pružio je podršku srbijanskoj novinarki Snežani Čongradin koja je kritikovala Aleksandra Vučića zato što tvrdi da se usvajanjem rezolucije o genocidu u Srebrenici građanima Srbije želi pokazati da su “genocidan narod”.

Njegov tekst, koji je objavljen na Danas.rs, prenosimo u cijelosti:

Iako sam zauzet snimanjima i to daleko od Sarajeva, iako živim skoro godinu sa čvrstom odlukom da se na duži period javno ne oglašavam, iako sam osvijestio svu grotesku nažalost mračnog i nimalo smiješnog balkanoidnog Montyja Pythona, koji se s malih ekrana i u životima našim ne gasi evo već 35 godina, nisam mogao ostati ravnodušan na tekst u listu Danas – “Bošnjaci su naša braća”(bar je tako prenijet na bosanskim portalima) novinarke Snežane Čongradin.

Šta reći osim da stavovi, mišljenja, poruke i zaključci ove posebne i vrsne novinarke u spomenutom tekstu bude u meni daleku asocijaciju na Williama Faulknera, čuvenog američkog pisca, koji je prilikom svog obraćanja u Švedskoj akademiji, a prilikom primanja Nobelove nagrade svoj govor završio rečenicom: “Ne pristajem na kraj čovjeka.”

Istu rečenicu 33 godine kasnije s istog mjesta, primajući također Nobelovu nagradu za književnost, 1982. godine izgovorio je Gabriel Garcia Marquez s umjetnom didaskalijom, kako citira Faulknera.

I zaista kad pomisliš da đavoli dobijaju još jednu bitku nad anđelima, da tama mijenja svjetlo, da zlo nadvladava dobro, da zdrav razum nestaje pod pritiskom “zakržljale zločinačke psihologije”, pojavi se ovaj tekst, ova velika Snežana, ova novina, ovi ljudi koji u toj novini rade. Hvala vam svima, dragi danasovci, Snežani posebno.

Mi, vaša braća Bošnjaci, nismo i nećemo nikada izgovoriti tu morbidnu i blasfemičnu rečenicu o genocidnom narodu. To nikada nisu izgovorile ni Majke Srebrenice ni Alija Izetbegović ni Bakir sin mu, nijedan pripadnik Armije BiH u kojoj su herojski ginuli i naša braća Srbi niti će to izgovoriti ijedan stanovnik Bosne i Hercegovine koji nije Srbin. Nikad, nikad i nikad. Mi dobro znamo ko su počinioci genocida i da to sa narodom nema veze.

Jedino k'o srbijanskom narodu, domaćinu i dobroj seljačkoj duši u srcu Šumadije, jedino k'o Novaku Đokoviću, Mihajlu Pupinu, Svetozaru Markoviću, Draganu Džajiću, časnom i ponosnom solunskom ratniku pokopanom negdje u vrletima srbijanskih planina, mom velikom bratu Radovanu Bigoviću, tom moralnom svetioniku Srpske pravoslavne crkve, Nikoli Jokiću, Divcu, Tanji Peternek, Lanetu Gutoviću, Anici Dobroj, generalu Mišiću, kralju Aleksandru, Draganu Nikoliću, Mileni Dravić, Bori Todoroviću, Ljubi Tadiću, Dadi Vujasinović, Đorđu Balaševiću, Peri Lukoviću, Rambu Amadeusu, Nenadu Čanku, Miri Trailović, Tozovcu, Čkalji, Sonji Savić, Dušku Kovačeviću, Dragoslavu Mihajloviću, Miliću od Mačve, Latinki Perović, Crnjanskom, Kokanu Mladenoviću, Zoranu Radmiloviću, Bogdanu Bogdanoviću, Radomiru Konstantinoviću, Slavku Ćuruviji, Borki Pavićević, Bori Spužiću Kvaki, Tomi Zdravkoviću, Goranu Markoviću, Mikiju Jevremoviću, Nenadu Bjekoviću, Kići, Moki, Obradoviću, Olji Ivanjicki, Miji Aleksiću, Dušku Radoviću i još stotinama hiljada i miliona ljudi jednog ponosnog naroda “prišiva” termin genocidni i stavlja povijesnu stigmu jednoj zemlji i njenom plemenitom narodu jeste Aleksandar Vučić.

I jeste Srpska pravoslavna crkva. I jeste Dačić, jeste Brnabić, jeste Šešelj, jeste Bokan, jeste Marić Milomir, jeste Vulin, jeste Vučićević, jeste Kusturica, jeste Pink… Jesu tabloidi srbijanski, jeste Mile Dodik, jesu ona dvojica giliptera četnika Mandić i Knežević iz Crne Gore. Nađite mi jednog Bošnjaka koji je javno ikada rekao da su Srbi genocidan narod, polit ću se benzinom i zapaliti.

Ova gore spomenuta elita srbijanskog društva, dakle vlast i mediji njihovi na dnevnoj bazi izgovaraju po pet puta da su Srbi genocidan narod. O tempora, o mores. Ko ovdje koga ponižava? A znate zašto to izgovaraju?

Njihova formula je jednostavna, pragmatična i zove se “spasimo se, je-eš cijenu”, znajući da je kraj blizu, njima treba haos, novi sukob, krv, granate, jauk majki svakojakih.

Njima trebaju mržnja i strah, ponovo razrušeni gradovi i ljudske duše. Treba im magla od isparavanja srbijanske, bošnjačke i krvi inih dječaka, krvi nad tijelima mrtvih vojnika.

Kroz tu maglu od krvi nekih novih “Košara” i djece poslane u rat lakše se bježi van svoje zemlje, kroz tu krvavu maglu lakše se dižu avioni iz Laktaša i sa Surčina, jedni prema Moskvi, drugi za Bahrein i Emirate.

Kroz tu krvavu maglu teško se vide milijarde pokradenih eura od naraštaja svog, a kojeg oni brižno uče i na dnevnoj bazi edukuju da pripadaju genocidnom narodu.

Osim njih “ološa iz čitanke”, niko i nikad tu blasfemiju nije izgovorio ni u Bosni ni u Hrvatskoj ni na Kosovu niti igdje u Evropi, niti igdje u svijetu. Jedino je Vladimir Putin rekao s početka rata u Ukrajini da je u Srebrenici počinjen genocid. Izjava se vrlo lako može pronaći. Izrečena je u kontekstu nadolazećeg pakla i rata između Rusije i Ukrajine, naravno ni ruski predsjednik nije spominjao narod nego zlikovce.

Zato, sestro naša Snežana i hrabri danasovci, završavam. Jednom su me pitali u nekim novinama šta smatram najvećim izumom na svijetu. Odgovorio sam: “Ogledalo.”

“Zašto?”, pitala me novinarka. – “Zato”, rekao sam, “što nema većeg meraka i satisfakcije u ljudskom životu nego prije pranja zuba ujutro u toaletu sam sebi u ogledalo reći: ‘Đe si, majstore?'”.

Snežana, sestro, ti i tvoje kolege u Danasu prolazite teške kušnje, napade, pritiske, ali kad god vam je teško, sjetite se da ima ogledalo u vašem kupatilu. Ogledalo i tri magične riječi: “Đe si, majstore?”.

Zbog te tri magične riječi život ima smisao. I zato Faulkner i Marquez i svi mi s “planete Malog princa”, svi mi spušteni iz Ujevićevog “pobratimstva ljudi u svemiru”, ne pristajemo na kraj čovjeka. Volim te, draga sestro Snežana, jako i iskreno. Manje “peku rane” poslije tvog teksta. Hvala ti u ime svih nevino poubijanih ljudi u Srebrenici. Hvala tvojoj novini Danasu jer Danas nije samo novina, to je štampani dokument o jednom zlom vremenu i odvažnim i hrabrim ljudima u njemu.

Nastavi čitati

Magazin

Ovo su najopasnije zemlje za posjetiti u 2024. godini

Published

on

By

Index.hr
Nastavi čitati

Najčitanije