Na pitanje kako je na njeg utjecalo rušenje Starog mosta u Mostaru i kako se sjeća tog trenutka, Baka je odgovorio:

– Šta je za mene značilo rušenje onog mosta? Pa bila je to tužna slika. Samo znaš šta? Ako je, i samo ako je, istina da je taj most korišten da se prevozi municija za Armiju BiH, drago mi je da je srušen. Ne zbog armije, nego zbog municije. Isto bih ti rekao i da je preko toga mosta municiju vozio HVO.

Tako je sačuvano možda nečijih sto života. A jedan ljudski život ne vrijedi sto starih mostova. Dao bih sto jebenih mostova za jedan život. I znaš šta je bit u tome? U Mostaru su bili srušeni i svi drugi mostovi, svi su bili srušeni. Samo što oni koji za njim kao toliko žale, žale jer su taj napravili Turci. Eto zašto. U tome vide suštinu, kao što neki drugi vide suštinu u tome što je neki most napravila Austrougarska – rekao je Baka i nastavio:

– A za to vrijeme ne žale za deset hiljada ljudi. Kažu, most je simbol. Jeste. Ali evo, napravili su novi. Treba stvari gledati objektivno. Ima mnogo takvih priča o simbolima u Mostaru, a niko ne priča o objektivnim stvarima.

Kada je upitan da li misli “na otimanje stadiona od Veleža”, Slišković je pokušao naći opravdanje u činjenici da je “stadion na zapadnoj strani grada”.

“Mislim i na to. To ti je jedan od primjera. Jebo ga ti, stadion je na zapadnoj strani grada. Gradski stadion. Nit Veležov, nit Zrinjskog. To što je taj dio grada pripao jednima, a ne drugima, sad više ne može da se promijeni. Ne možeš uzet stadion i prenijet ga na drugi dio grada. Ne možeš. Da je Grbavica u nekim okolnostima i nekim drugim razvojem situacije pripala Srbima, misliš li da bi stvarno Željezničar igrao na Grbavici i dalje? Pa ne bi, naravno. Još je ljudima iz Veleža nuđeno da se napravi naki dogovor, ali nisu htjeli. Ja im uvijek kažem, očistite ispred svojih vrata. Oni mi onda kažu – izbrisaćemo te iz istorije. Pa im ja ponudim da im donesem gumicu. Nije mene briga ni za status legende, ni za stadione, ni za mostove…”, rekao je, uz ostalo, Slišković.

“Ljude je rat najviše promijenio. Svako je nekog izgubio u tom ratu i zato razumijem ljude koji ne mogu da se pomire sa gubitkom. Ja, hvala Bogu, nisam imao gubitke, nije mi niko tokom rata poginuo iz porodice, ko zna kako bih razmišljao. Poznajem divnoga čovjeka, Hrvata, oženjenog muslimankom, sa kojom je imao ćerku koja je tokom rata ubijena. I on mi veli – oprostiti moram, zaboraviti neću. Toga mi je žao. Nekih ljudi koji su izgubili voljene i koji neće moći da uče neke nove generacije normalnim odnosima. Uvijek će ostati neki biljeg rata. Zato ja ne vjerujem da će sve promijeniti nove generacije. Sve ide iz porodice. A njihove su porodice ranjene…”, kazat će Slišković.