U prisustvu predstavnika vjerskog, političkog, kulturnog i javnog života večeras je u Bihaću upriličena svečana akademija kojom se obilježava 30 godina Muftijstva bihaćkog.
Uz sadržajan kulturni i umjetnički program, prisutni zvaničnici su tokom svečanosti uputili prigodne poruke kojima su podsjetili na različite faze u radu Muftijstva.
Muftija bihaćki hafiz Mehmed-ef. Kudić je tokom svog obraćanja predstavio aktivnosti i ostvarene rezultate u protekle tri decenije, podsjećajući na 1993. godinu, ratnu i jednu od najtežih godina za Bosansku krajinu, kada su pokrenuti značajni projekti.
– U vihoru rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada je bošnjački narod bio suočen s biološkim opstankom, uz odbranu domovine vođene su i aktivnosti u obnavljanju i reaktiviranju rada medresa, fakulteta, muftijstava, vakufa i svega onoga što je uništavano godinama. Svemu tome je prethodilo višedecenijsko devastiranje vakufa, u želji da se izbriše s lica zemlje, ali i kolektivnog pamćenja jednog naroda – kazao je muftija Kudić.
Istakao je da je Bosanska krajina poznata po svojoj državotvornoj svijesti, te da je, pored heroja i gazija, iznjedrila i dvojicu reisa, prvog reisul-ulemu Mustafu Hilmi Hadžiomerovića i reisa Džemaludina Čauševića, te mnoge istaknute intelektualce.
Ocijenio je da su institucije izgrađene, ali da ih sada treba održavati i unapređivati u okviru pomno promišljenih projekata.
– U prošlosti smo se suočavali sa osporavanjem i zabranjivanjem rada obrazovnih ustanova, a danas se suočavamo s nedostatkom i odlivom stanovništva. Svi mi u životu nosimo emanet vjere koji predajemo onima što dolaze iza nas; i sve što smo večeras spomenuli iz prošlosti ima za cilj da bolje sagledamo sadašnjost kako bi spremnije dočekali budućnost, jer davno su rekli: Sutra pripada ljudima koji se pripremaju danas – poručio je muftija Kudić.
U okviru protokola svečane akademije, profesor Medrese “Reis Džemaludin-ef. Čaušević”, Suad-ef. Mahmutović je u formi prigodnog referata predstavio historijat Muftijstva bihaćkog.
Premijer Unsko-sanskog kantona Nijaz Hušić se ovom prilikom osvrnuo na dosadašnju saradnju sa Muftijstvom bihaćkim, te istakao neke specifičnosti koje su, prema njegovoj ocjeni, vrijedne posebne pažnje.
– Muftijstvo daje primjer pozitivnog rada u razvoju društvene zajednice koji je utemeljen na radu, pravdi i jednakosti. Hvala Muftijstvu na otvorenosti da u svom domenu reaguje na probleme građana, posebno na tome što pruža podršku povratnicima. Kada imamo ovakav odnos poštovanja i podrške, niko neće biti kadar da postavlja zidove među nama. Vjerujem da ćemo uz Allahovu, dž.š., pomoć graditi mostove među nama i biti pomoć društvu – rekao je premijer Hušić.
Uime Skupštine Unsko-sanskog kantona govorio je Jasmin Musić koij je, između ostalog, poručio da kontinuitet rada Muftijstva svjedoči funkcionalnosti i organizovanosti.
– Muftijstvo bihaćko pokazuje visok nivo organizovanosti, kako u smislu kadrovskih kapaciteta, tako i u smislu same organizacije aktivnosti. Mislim da zahvalnost za funkcionalnost Muftijstva dugujemo onima koji su uime Islamske zajednice obavljali taj posao, ali i muslimanima ovih prostora koji pripadnost Islamskoj zajednici razumijevaju kao svoj identitet – kazao je Musić.
Reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović je prilikom svog obraćanja podsjetio na ratnu 1993. godinu, ocijenivši je jednom od najtežih u ukupnoj povijesti Bošnjaka.
– To je bila godina kada je pritisak agresora na nas bio najveći, a napadi najžešći i kada se nekima činilo da nade više i nema, kada su neki ljudi paničarili i govorili: ‘Gotovo je! Mi se ovoj sili ne možemo suprotstaviti’. Ali, pogledajte kakav je bio naš kolektivni odgovor; pored pružanja neophodnog oružanog otpora agresorima, mobiliziranja raspoloživih potencijala i iznimne hrabrosti koju smo pokazivali u borbi, baš te godine smo započeli obnavljati rad nekih svojih ranije ugašenih institucija i osnivati nove institucije i ustanove. Ovdje mislim na vjerske i kulturne institucije, koje su u nadležnosti Islamske zajednice. Ove godine smo obilježili čitav niz godišnjica tih institucija, što vam, pretpostavljam, nije promaklo. Te godine smo osnovali i ovo Bihaćko muftijstvo čiju 30. godišnjicu upravo obilježavamo – kazao je reisul-ulema.
Poručio je kako sada slijedi druga faza, faza duhovne i moralne obnove i kulturne izgradnje. Ocijenio je da će ona zahtijevati mnogo više energije i umijeća, više takta i strpljivosti, naročito s obzirom na prisustvo velikog broja različitih negativnih utjecaja kojima smo izloženi.
– Činjenica da se i naši ljudi, čini nam se nimalo manje od drugih, nalaze i među dilerima droga, u prostituciji, kockanju, korupciji, kamatarenju, kriminalu i među ubicama doživljavamo i kao svoj neuspjeh. Da li smo se potrudili koliko smo mogli da dopremo do tih ljudi i odgojimo ih? Da li smo im govorili o tome da sljedbenik velikog poslanika Muhammeda, a.s., ne treba da se nađe u takvom društvu, da se bavi takvim poslovima, da mu tamo nije mjesto? Da li smo ih pozvali da se vrate na Pravi put? – upitao je reisul-ulema.
U okviru protokola svečane akademije dodijeljene su zahvalnice predstavnicima institucija, javnog i političkog života, predstavnicima udruženja, privrednicima i pojedincima koji su pomogli proces rekonstrukcije zgrade Muftijstva bihaćkog.
Akademija je održana upravo u ovoj zgradi koja je u protekle tri godine temeljito rekonstruisana.
Donacije poslodavaca zarađene na muci i nepravdi radnika, bez obzira koji cilj imale, jesu donacije ljudi koje Allah ne voli / Raditi i biti vrijedan radnik samo ako je šef prisutan, znači biti licemjer i stjecati nedozvoljenu zaradu.
Bez obzira što je vrijeme robovlasništva daleko iza nas, danas se određeni poslodavci prema radnicima nerijetko odnose kao robovlasnici prema robovima.
Navedimo nekoliko primjera u tom kontestu. Iako je radno vrijeme naznačeno u ugovoru, radnik je obavezan ostati dokasno navečer. Poslodavac ne pomišlja na obaveze koje njegov radnik ima, naročito ako se radi o porodičnom čovjeku.
Ovo je naročito važno u proljetno doba kada radnici s minimalcima pokušavaju nakon radnog vremena obrađivati zemlju, jer njegov budžet ne dozvoljava kupovinu svježeg voća i povrća, kao i zimnice, u bilo koje doba godine. Od radnika se zahtijeva da za minimalnu platu obavlja posao više ljudi, a često prihod ne odgovara zakonom utvrđenim platnim listama.
Poslodavac nije svjestan da upravo ovom nepravdom stavlja u iskušenje radnika da ne obavlja svoj posao revnosno, ili štaviše da počne ga potkradati. Postoje poslodavci koji daju zakonom zagarantiranu plaću, ali nakon njene isplate radnici su obavezni vratiti određenu sumu poslodavcu.
Kao da je riječ o haraču. Te obespravljene radnike svakodnevno gledamo u našim porodicama, familijama džamijskim odborima, prvim saffovima…
Naravno, u sveopćoj paranoji poslodavac će tražiti od bližih saradnika, ili radnika koje smatra povjerljivim, da špijuniraju pa čak i podmeću robu drugim radnicima testirajući ih da li će pokušati krasti.
Također, poslodavci često traže od radnika da skrivaju sve propuste firme; porez, nehigijenske uvjete i rok trajanja robe itd.
Mnogi radnici rade “nacrno” bez ikakvog osiguranja, a da bi se ispunila zakonska obaveza poslodavac će umjesto radnika “prijaviti” sebe, svoju porodicu i bližu rodbinu, čak i ako ne rade. Radnik će razumjeti situaciju kada je firma u krizi, ali kako će razumjeti ako se poslodavac razmeće skupocjenim novim autima dok govori o krizi?
Možda izgleda suvišno govoriti o hrani, ali danas još postoje poslodavci koji ne obezbjeđuju radnicima adekvatnu hranu, ili je riječ o jednoličnoj hrani koju radnici mogu uzeti ili odbiti, jer druge nema.
Postoje slučajevi kada poslodavci ne dozvoljavaju radnicima napuštanje radnog mjesta čak i kada im se u porodici desi nesretan slučaj, a iznimke, što je zapravo obaveza, prave samo ako se nešto desi radniku. Naravno, radnici s povredama ili težom bolešću ostaju bez posla, jer bolovanje nije ekonomski isplativo, dok majke nakon porodiljskog ne dobivaju mogućnost povratka na radno mjesto. Da se radniku omogući obavljanje namaza…
Radnik može biti sretan ako mu se uopće dozvoli odlazak na bajram-namaz.
Sve su ovo karakteristike prakse oholog poslodavca kojem je ponižavanje radnika postala praksa, naročito onog koji je bez temeljnog obrazovanja i odgoja spletom okolnosti stekao određeni kapital. Poslodavac će birati turističke destinacije i bogato provesti blagdane i praznike, jer njegova plata ne kasni, ali njegovim radnicima, ako ne budu obavezni raditi i tokom praznika, datum isplate mjesečnog primanja će se pomjeriti.
S tim konstantnim pomjeranjem dana isplate radnik izgubi u toku godine bar jednu platu.
Poslodavac će provesti svaki blagdan u odmoru, s bogatim jelovnikom, dok će njegov radnik nastojati posuditi novac kako bi obezbijedio osnovne namirnice svojoj porodici, kao da Poslanik, a.s. nije poručio: “Daj radniku njegovu zaradu prije nego mu se znoj osuši”.
Ove i slične slične situacije možda su strane onima koji dobivaju platu iz sigurnog budžeta određenih institucija, ali to je realnost koja se zanemaruje u našim razgovorima, sohbetima, hutbama. Odgovorne osobe ne obraćaju pažnju na ove situacije, ili su u strahu od svađe s poslodavcima od kojih su dobili donaciju za lični ili društveni interes.
Donacije poslodavaca zarađene na muci i nepravdi radnika, bez obzira koji cilj imale, jesu donacije ljudi koje Allah ne voli. Poslodavci kao da nisu svjesni da su Božijom odlukom i milošću samo u prednosti nad radnicima, a nikako njihovi vlasnici.
Kada bismo pratili život i smrt nepravednog poslodavca, te stanje njegove porodice možda bismo se uvjerili u Allahovu pravednu odredbu već na Ovom svijetu. Prilikom razmatranja odnosa poslodavac – radnik ljudi uglavnom imaju više naklonosti prema radnicima, jednim dijelom što je većina ljudi na svijetu radnici, a drugim dijelom što se nepravda uglavnom čini nad radnicima. Ipak, treba imati na umu da mnogi radnici svojim riječima, djelima, neradom, lijenošću čine nepravdu poslodavcu svakog (ne)radnog dana.
Jedna od nepoželjnih osobina radnika koja može štetiti poslodavcu, ali i radniku naročito u smislu njegovog radnog ambijenta, jeste neopravdano konstantno nezadovoljstvo.
Ako bismo ilustrirali ovu osobinu najbolji primjer bi nam bio slučaj kada poslodavac omogući povišicu radniku, a ovaj se upita: “Ako je meni povećao plaću, koliko li je tek onda on zaradio ovaj mjesec?!” Ako je poslodavac pravedan, konstantno nezadovoljstvo radnika može biti samo posljedica zavisti i ljubomore, a imati takvog radnika je kao zaposliti nezrelo i nestručno dijete, jer neopravdana zavist je jedna od osobina nezrelog djeteta.
Raditi i biti vrijedan radnik samo ako je šef prisutan, znači biti licemjer i stjecati nedozvoljenu zaradu. Krasti od vlasnika, bez obzira da li je riječ o doslovnoj krađi materijalnih stvari ili, pak, obavljanje ličnih poslova tokom radnog vremena ili na radnom mjestu, znači varati.
Radnik može nemarno da se odnosi prema imovini vlasnika, svojim ponašanjem da udaljava poslovne partnere od vlasnika; širi laži i dezinformacije o vlasniku; u trgovini ili na pijaci može prodavati svoje proizvode umjesto vlasnikove; posluživati u restoranu svoju hranu i piće bez znanja vlasnika… sve su to osobine varalica, naroda koje je Uzvišeni prokleo, a u Kur’anu donio opis njihovih osobina: “Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red.
To je bolje za vas ako vjerujete.'“ (El-A'raf, 85) Radnikova plata može biti halal, islamom dozvoljena samo ako bude radio na poslu kao da radi za sebe, za svoju firmu i trgovinu.
Hadis Niko od vas neće vjerovati dok svome bratu ne bude volio ono što i sam sebi voli, i radnik i poslodavac mogu uvrstiti u lični poslovni kodeks.
U organizaciji Muftijstva bihaćkog i Medrese „Reis Džemaludin-ef. Čaušević“ u Gradskoj džamiji u Cazinu održana večer Kur'ana. Na samom početku u ime domaćina prisutnima su se obratili i poselamili ih imam Gradske džamije Smajo-ef. Šabić i direktor Medrese prof. Zuhdija Handanović.
Prigodnim predavanjem ispred Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini obratio se mr. Seid Eminović – šef Odjela za srednje obrazovanje kao i mr. Haris Veladžić – rukovodilac Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva bihaćkog.
(foto: VP photo)
26 apr Večer Kur'ana u Gradskoj džamiji Cazin
Sinoć je u organizaciji Muftijstva bihaćkog i Medrese „Reis Džemaludin-ef. Čaušević“ u Gradskoj džamiji u Cazinu održana večer Kur'ana. Na samom početku u ime domaćina prisutnima su se obratili i poselamili ih imam Gradske džamije Smajo-ef. Šabić i direktor Medrese prof. Zuhdija Handanović.
Prigodnim predavanjem ispred Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini obratio se mr. Seid Eminović – šef Odjela za srednje obrazovanje kao i mr. Haris Veladžić – rukovodilac Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva bihaćkog.
Život Sulejmana efendije prožet je raznim događajima, obilježen zatvorskim kaznama, promjenama i prilagodbama raznim sistemima državne uprave,a o njemu su pisani brojni novinski članci, pa i snimani dokumentarni filmovi.
Sulejman je bio imam u dvanaest džemata u Krajini, u radnom vijeku izgradio je četiri i obnovio tri džamije, a od 1933. godine redovno je vodio dnevnik svojih aktivnosti.
Prvu zvaničnu imamsku dužnost započeo je davne 1945. godine u Bužimu, a na poziciju imama došao je, kako je u jednom intervjuu kazao, pravo iz zatvora i to na mjesto ranije ubijenog vjerskog službenika. Nakon godinu i pol službe u Bužimu ponovo je zatvoren u Bihaću, a u zatvoru je proveo tri mjeseca.
Nakon Bužima prešao je na službu u Žaliće kod Velike Kladuše, gdje je služio devet godina, nakon čega je bio u Slapnici, pa u Pokoju kod Bihaća. Nakon toga je vodio džemat u Tržcu kod Cazina, gdje je proveo oko osam godina, odakle je prešao u Trnove kod Velike Kladuše, gdje je proveo devet godina. Slijede Šabići, a penzionisan je 1983. godine, nakon čega je imamsku dužnost obavljao honorarno.
Imamsku dužnost dedo Sulejman obavljao je honorarno i prije 1945. godine, ali i nakon 2007. godine kada je napustio džemat u Vejincu kod Velike Kladuše, jer je, kako je jednom kazao, namirio 70 godina imamske službe.
Do smrti je redovno obavljao molitve u džamiji, postio je od svoje devete godine svaki ramazan, a dnevno je učio po 20 stranica Kur'ana.
