Connect with us

Svijet / Zanimljivosti

Tomić: “Ako su Hrvati u BiH ugroženi jer ne mogu ugurati Čovića u Predsjedništvo, neka svi lijepo dosele u Hrvatsku”

Published

on

“Pa, recite što bi Bosanci i Hercegovci mogli izgubiti? Ne bi zaista imali veće štete od one koje su već otrpjeli da idući put, umjesto Izetbegovića, Čovića, ili Dodika, glasaju za nekog Sejdića, ili Fincija”.

Piše: Ante Tomić

Kako se samo Zoran Milanović dosjetio nečega takvog, uvjetovati primanje Švedske i Finske u NATO promjenom Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini? Mogao je jednako tako prestati nositi prugaste kravate dok se ne izbaci klinčić iz pašticade.

Velika je to zagonetka za neurošku znanost. Ni najveći autoriteti za mozak ne bi znali objasniti kako je hrvatski predsjednik uspio spojiti Švedsku, Finsku i NATO sa Izbornim zakonom u BiH. Da nije možda udario glavom u štok.

Netko je kazao da je to ideja zastupnika Nine Raspudića. Oh, onda dobro, odmahnuli smo. Od Raspudića se očekuje nešto tako blesavo.

Iako valja priznati da Izborni zakon u BiH zbilja ima ozbiljnu grešku i treba ga mijenjati. Još u prosincu 2009. to je pravomoćno utvrđeno u slučaju Sejdić-Finci protiv Bosne i Hercegovine. O tom se u nas ne zna mnogo. Rom Dervo Sejdić i Židov Jakob Finci tužili su državu da se ne mogu kandidirati ni u Doim naroda, ni u Predsjedništvo jer u ova dva tijela vlasti ulaze isključivo pripadnici iz tri konstitutivna naroda, dakle, Srbin, Hrvat i Bošnjak.

Nacionalne manjine, po Ustavu, mogu lijepo odjebati. Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu trebalo je, nagađamo, između tri i pet sekundi da presude u korist tužitelja, izvan svake razumne sumnje zaključi kako bosanskohercegovački Izborni zakon krši Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.

FINCI-SEJDIĆ, ŠVEDI-FINCI

Za tako nešto i ne treba bogzna kakvo obrazovanje, iskustvo i sudački ugled. I bistriji bi se srednješkolci koji slušaju predmet Politika i gospodarstvo namrštili da čuju kako je nekim građanima, negdje u Evropi uskraćeno da sudjeluju u vlasti.

 

„Ali, profesore“, upozorili bi s mjesta podižući dva prsta, „to je suprotno svačijem pravu da bira i bude biran“. I učiteljica bi se na to zadovoljno nasmiješila i u imenik im upisala peticu. Pravo da birate i budete birani jedno je od temeljnih načela suvremene države. To je civilizacijski minimum. Napraviti državu u kojoj nije svatkome dano da bira i bude biran, po prilici je kao napraviti kuću bez struje i tekuće vode. Ili, da se našalimo, kao da se uputite u svadbu bez one stvari.

Prošlo je, međutim više od dvanaest godina od slučaja Sejdića i Fincija i nijedan bosanskohercegovački Srbin, Hrvat, ili Bošnjak nije ni na trenutak pomislio da popravi izborni zakon. Pa ni Zoranu Milnaoviću ni njegovom šaptaču Ninu Raspudiću nije došla zamisao da uvjetuju prijem Švedske i Finske u NATO izvršenjem jedne davne odluke Evropskog suda za ljudska prava, da bi BiH napokon počela nalikovati nekakvoj uljuđenoj, suvremenoj državi.

Ne, oni su se dosjetili bizarne ucjene koja je slatko nasmijala i Fince i Šveđane samo da bi betonirali postojeći model, poznato bosanskohercegovačko sranje o konstitutivnosti tri naroda. U stvari, jedino što prredstavnike hrvatske vlasti, i predsjednika i premijera i naše ministre i zastupnike u ovoj stvari živcira je da Dragan Čović nije član bosanskohercegovačkog Predsjedništva.

Opazili ste možda, nitko od njih nije imao baš nikakvih prigovora, sve im je u Izbornom zakonu susjedne države perfektno pasalo dok se u studenome dvije hiljade osamnaeste u Predsjedništvo nije domišljatim marifetlucima ugurao Željko Komšić.

Sve otada slušamo svakodnevnu nesnosnu zbornu kuknjavu, u očaju se pada na koljena, čupaju kose, kidaju košulje, noktima se grebe do krvi. Milanović i Plenković nariču kao Hekube, „Ah, Dragane, Dragane!“, kao da je Čović nekakav državnički genij u klasi Konrada Adenauera ili Winstona Churchilla, a ne još jedan hadezeovski guzonja čije je jedino postignuće da je u posljednjih godina na zagonetan način višestruko umnožio osobni imetak.

Što se nas tiče taj Čović, ili da ne bi pomislio kako nešto osobno protiv njega imamo, ili bilo koji drugi bosanskohercegovački moćnik, bez razlike koje je vjere i nacije? Životno nam se važnim ovdje prikazuje nešto što je ništavno, bezvrijedno, čak sramotno i štetno. Eto, naprimjer, konstitutivnost naroda. Šta je to konkretno? Kakva je to povlastica za običan srpski, hrvatski i bošnjački svijet, mimo Dragana Čovića, Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika, i njihovih trazbojnika?

Šta nepregledna gomila obespravljene, pauperizrane raje, pravoslavnih, katoličkih i muslimanskih bijednika koji se tegobno vuku tržnicama tiskajući u znojnim dlanovima sedmanaest konvertibilnih maraka što su im ostale do kraja mjeseca, imaju od toga? Takozvana konstitutivnost je samo opasna deluzija. Podvala da bi se nacionalističke elite održale na vlasti, da bi praktično nesmjenjive sve besramnije pljačkali šupke koji su glasali za njih.

 

KAKVA KORIST OD IZBORNOG ZAKONA?

Više je od četvrt stoljeća prošlo a da baš nigdje, ni u Federaciji ni u Republici Srpskoj nijednom nije utvrđeno da taj izborni model stvarno funkcionira, da su građani imali vidljive koristi od glasanja za svoje, da su se Hrvati usrećili Hrvatom, Bošnjaci spasili Bošnjakom.

Dapače, stanje je sve samo gore, sve beznadnije i crnje i nije vam jasno zašto se i dalje inzistira na nečemu tako duboko pogrešnom, nakaznom?

Zašto se, za promjenu, jednom ne bi napustio postojeći izborni model u kojem je mjesto u vlasti zajamčeno za predstavnike konsitutivnih naroda i makar za šegu i zajebanciju pokušalo sa nekim drugim ljudima.

Pa, recite što bi Bosanci i Hercegovci mogli izgubiti? Ne bi zaista imali veće štete od one koje su već otrpjeli da idući put, umjesto Izetbegovića, Čovića, ili Dodika, glasaju za nekog Sejdića, ili Fincija. Ako neće glasati za Sejdića i Fincija, neka idu dovraga. Ima na svijetu strašnijih nepravdi od one koja se čini Draganu Čoviću koji, jadan i nevoljan, ne može ući u Predsjedništvo BiH, a posebno nam se ne sviđa zamisao da se zbog Dragana Čovića zamjeramo nekim savršeno nedužnim Šveđanima i Fincima.

Na koncu, ako se Hrvati u BiH stvarno doživljavaju tako diskriminiranima jer ih u najvišem tijelu vlasti BiH ne predstavlja Dragan Čović, ja ne znam šta bih drugo nego bi ih pozvao da dođu ovdje živjeti. Nakon gotovo tri desetljeća mučnog natezanja u kojem se prilike ni za milimetar nisu pomakle nabolje, pomislite na trenutak da bi hrvatskoj državi vjerojatno bilo mnogo jeftinije da se bosanskohercegovački Hrvati presele lijepo u Hrvatsku.

Čini se možda radikalno, ali nije. Stotine hiljada njih već se preselilo. Dao bih se okladiti da i Dragan Čović ima dva, tri komforna objekta na teritoriju RH u koje se sutra može useliti. Pa, evo, i Nino Raspudić je odprije nekog vremena tu. Svi se možemo udobno smjestiti i biti jednaki, da svatko, pa i luđak poput Zorana Milanovića, može birati i biti biran.

(Jutarnji list)

Svijet / Zanimljivosti

O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike

Published

on

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako?

Piše: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog

U svojoj praksi često se srećem s vrlo sličnim pitanjima i problemima roditelja. Jedno od njih, koje se opetovano ponavlja jest kako da njihova djeca – koja su sada već dovoljno odrasla – počnu konačno preuzimati odgovornost za kućne poslove i postanu samostalnija.

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako? – prenosi ordinacija.vecernji.hr

Iako bi bilo idealno da dolaskom kod stručnjaka možemo dobiti recept nakon čije primjene stvari funkcioniraju bez problema, to je gotovo nemoguće. Taj “kako“ ne stane u jedan savjet i jednu pilulu koju je dovoljno jednom popiti da bi došlo do promjene. Taj “kako“ se gradi godinama, puno prije nego do problema uopće dođe.

Ako ste ikada pokušali promijeniti neku svoju naviku koja egzistira već godinama, sigurno ste primjetili da to baš i nije jednostavno. Ako već godinama imamo običaj popiti kafu prije doručka, trebat će nam neko vrijeme da se naviknemo na promjenu u kojoj ćemo prvo doručkovati a tek potom popiti kafu. Nije nemoguće, no isto tako je i prilično nerealno za očekivati da ćemo nakon prvog puta odmah usvojiti novi obrazac.

Navike se usvajaju od najranije dobi

Iz navike radimo puno stvari: zaključavamo vrata po izlasku iz stana, palimo svjetla na automobilu, zatvaramo vodu kada operemo ruke… Ali isto tako navika je i spremiti tanjir za sobom, oprati posuđe, složiti krevet, brinuti o svojim obavezama. Navika koja se usvaja od najranije dobi.

Kako to da onda nemaju svi 15-godišnjaci te navike? Odgovor na to pitanje imaju roditelji koji tih 15 godina sve čine umjesto djece.

Mogu razumjeti roditelje koji su sami imali teško djetinjstvo i stroge roditelje i koji su željeli svoju djecu osloboditi obaveza, dopustiti im da uživaju kako oni nikada nisu mogli. Mogu razumjeti roditelje u procesu rastave braka ili samohrane roditelje koji pokušavaju djetetu smanjiti stres i pritom čine sve kako bi ono bilo sretno. Međutim, ako dijete godinama nije imalo obaveze, ako nikada nije moralo pospremiti krevet, oprati suđe ili posuditi knjigu za lektiru (neovisno o razlozima) zašto bi ono odjednom to htjelo (ili znalo) u starijoj dobi?

Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dijete neće samoinicijativno uhvatiti posla u starijoj dobi ako do tada nije steklo radne navike i ako su do tada roditelji sve radili za njega. Godine same po sebi ne znače ništa ako tokom njih nismo ništa naučili. Drugim riječima, same godine ne garantiraju da će  20-godišnjak znati oprati posuđe a 10-godišnjak neće. To ovisi o njegovom prijašnjem iskustvu i stavu roditelja.

Sjećam se posjeta prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom kćerkicom spremala posuđe u mašinu za pranje suđa – ponos koji je u tom trenutku zasjao na malom licu ne može se ni opisati. Prijateljica mi je tada objasnila da se njezina kćerkica voli tako igrati s njom: kada je mama pospremala kuću, malena je imala svoju igračku metlu koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i ponosom pomagala. Je li dijete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto dijete dobro posložilo posuđe u stroj za pranje? Nije. Jesu li majice u ormaru bile dobro posložene? Nisu. No to nije ni bila poenta. Majčin cilj nije bio da njezino dijete odradi posao umjesto nje; cilj je bio da dijete kroz igru i druženje stiče radne navike koje ne možemo usaditi nabrzinu i odjednom. Za to je potreban dobar primjer nas odraslih i vrijeme.

Nikada nije kasno

Rekla bi da nikada nije prerano (a ni prekasno) da se bavimo djetetom i naučimo ga sve što želimo da usvoji. Dok će nam u mlađoj dobi biti jednostavnije (dijete će vjerojatno s guštom i ponosom učiti kako se slaže krevet i veseliti se malim ritualima čišćenja, kuhanja i slično), u starijoj dobi se stvari malo kompliciraju. Da bi privolili našeg adolescenta da se osamostali potrebno je osluškivati što je njemu važno, kakav je njegov tempo. Primjer, ako znamo da je naše dijete jako motivirano da se jednog dana odseli od nas, tada mu i obaveze kao što su kuhanje i pospremanje možemo prezentirati kao nešto u čemu će jednog dana uživati u vlastitom domu. Rečenica poput “Pa sigurno nećeš visiti kod mame na ručku svaki dan – to nije cool” itekako bi ga mogla nagnati da uzme stvari u svoje ruke. Naravno da se stvari neće promijeniti preko noći i da ih neće prihvatiti s oduševljenjem – no, ništa se ne usvaja preko noći.

Na kraju bih voljela reći svim roditeljima da ne vjerujem u greške – samo u povratne informacije koje dobivamo od okoline. Neka svoju djecu i godine do kojih su došli iskoriste kao povratnu informaciju koja će im dati odgovor na pitanje kako (ne) dalje.

akos.ba

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

5 navika za zdraviji um i život

Published

on

Top pet navika za neurološki napredak. Ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristie vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Napade sam počela dobivati u dobi od 5. godina. One napade kakve ste gledali u filmovima: padanje na tlo, tresenje kao da vas struja udara, kolutanje očima… Ovakvi napadi danas se nazivaju toničko-klonički napadi, a kad sam bila mala te napade su nazivali “grand mal” što znači “big bad” – veliki belaj.

Možda su promijenili ime iz razloga što kada nešto nazivate “big bad” pacijentu ne ostavlja baš puno nade. Niko još nije sa sigurnošću utvrdio zašto sam počela da dobivam te napade. Međutim, ta bolest me natjerala da već u ranoj dobi shvatim kako ta kašasta masa unutar naše lobanje funkcionira.

Počela sam da studiram i učim o nervima, nakon što sam uradila prvi EEG (snimak glave) u dobi od 11. godina. Na glavu su mi zalijepili masu nekih malih žica. Izgledala sam poput dijeteta vanzemaljaca iz naučno-fantastičnih filmova. To me nagnalo da se zapitam – Što oni s tim ispitivaju? Zašto? i Kako mogu kontrolirati te stvari koje nazivaju moždani valovi i električni impulsi? Strašno je imati takve napade koji su nalik na smrt i shvatiti kako ste bespomoćni. Kasnije

sam otkrila da bi ovi napadi možda mogali i biti pod kontrolom bez lijekova. Tada je nauka postala ustvari moj spasitelj. Kada sam imala 15. godina, bez znanja mog doktora i mojih roditelja, prestala sam uzimati lijekove i nisam ih od tada nikada više trošila.

Uporedo sa sticanjem doktorske titule iz oblasti kliničke psihologije i aktivnog učešća u neuro-naučnim studijima, te rada na UCLA neuropsihijatrijskom Institutu, naučila sam kako možemo proširiti kapacitet našeg mozga, ne samo zbog našeg zdravlja, već i zbog napredovanja na način na koji to prije nismo mogli ni zamisliti.

Tako sam otkrila pet top navika za neurološki napredak. Ove navike su bile uzrok da napadi koje sam imala prestanu. U posljednjih 25. godina, imala sam samo dva toničko-klonična napada.

Za vas, ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristite vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Evo pet dnevnih navika koje već danas možete započeti praktikovati u okviru vaših svakodnevnih navika:

1. Spavanje umanjuje stres

Da li ste se ikada zapitali šta se dešava sa svim tim stresom kojeg akumuliramo u toku jednog dana? To auto koje ste skoro udarili? Vaše dijete koje vrišti na vas? Postoji čak i nesvijesni stres u vidu samokritike i osude? Gdje to sve odlazi?

Vaš mozak to prikuplja i čuva za onaj period kada budete spavali, a zatim to dalje obrađuje. Da ponovim još jednom. Kada spavate, vi obrađujete stres i traume koje ste doživjeli. Dakle, jedna od najjednostavnijih i najefikasnijih stvari koje možete učiniti, jeste da u vremenskom periodu od punih sedam do devet sati zatvorite vaše oči i spavate.

2. Budite se sa prvim izlaskom sunca

Vaš mozak koristi splet nervnih ćelija koji se zove suprahijazmatska jezgra i nalazi u se vašem hipotalamusu, a služi za regulaciju nečeg što se zove “cirkadijski ritam.” to je neka vrsta “sata” u vašem mozgu koji sinhronizuje sve ostale “satove” (ritmove) vašeg tijela. Abnormalni cirkadijalni ritam je povezana sa gojaznosti, dijabetesom, depresijom, poremećajima sna, hormonskim poremećajima, bipolarnim poremećajima i sezonskim afektivnim poremećajima.

Drugim riječima, probudite se u vrijeme izlaska sunca i nemojte više spavati. Ako ste roditelj, ova navika će vam dobro doći, jer većina djece se budi u to vrijeme.

3. Konzumirajte riblje ulje

Riblje ulje ima pozitivne efekte na zdravlje mozga. Moja djeca su veliki ljubitelji fermentiranog (visoko kvalitetna i ekstra obrađena hrana) bakalara i jednostavno smo ih navikli tokom godina da to jedu svakodnevno, iako ukus nije baš prijatan. Uzimajte to po kašiku, ali možete ga koristiti i u obliku kapsula dostupne su na tržištu i imaju ugodan limunski ukus.

4. Budite koncentrisani i meditirajte

Meditacija je odmah ispod svijesti i ima bezbroj neuroloških prednosti. Ne znate kako to svakodnevno postići i kako da na najjednostavniji način meditirate? Ja volim “Headspace”(čisto razmišljati i biti slobodan od pristiska) to je za vaš um kao odlazak u teretanu. Putem meditiranja i tehnika za postizanje svijesti i sabranosti, možete istrenirati vaš um za sretniji, zdraviji i ugodniji život.

5. Kreirajte sebi neugodnosti

Vašem um su potrebe nove stvari kako bi napredovao. Kako znati da li je ono što radite dovoljno? Kada se osjeća nelagodno, neugodno, čudno ili vas nešto plaši. Radeći svakodnevno stvari koje zahtjevaju veći napor a samim tim uzrokuju i neugodnost, stvarate vašem umu podlogu za razvoj novih grana na neuronskom stablu, umjesto da uništavate to vaše stablo.

Da budem iskrena, mogla sam i knjigu napisati o ovome, jer cijeli moj život živim vrteći se oko ovoga. Iako ima još mnogo stvari, voljela bi za početak da počnete sa ovih pet. Na kraju, možete li samo zamisliti koliko bi čudesno bilo da svi živimo u okviru naših potencijala koje imamo?

Izvor: success.com
Autor: Jennifer Jones

Za Akos.ba preveo Fahrudin Vojić

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Zabavni načini da djeci odagnate dosadu

Published

on

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo.

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo. Slijedeći put kad se djeca požale da im je dosadno predložite im neke od slijedećih „zanimacija“.

Autor: Jelena Računica

Grlite se. Insistirajte na tome da se stalno grlite sa djecom. Kad god klinci zakukaju da im je dosadno vi ih zovite da se mazite. Ovo će biti posebno odbojno tinejdžerima.

Igrajte se k’o pisne… Ovo uvijek pali jer djeca ne mogu dugo da šute, a ne vole ni da gube zato kad god klinci požele da ih zabavljate predložite igru šutnje i veoma brzo će naći način da se zabave sami.

Gledajte najdosadnije i najdugotrajnije filmove. Iz arhive izvucite sve one stare, dosadne filmove koji traju duže od dva sata i predložite filmski maraton tokom hladnih večeri.

Igra skrivača, ali ne ona klasična igra skrivača, već vi sjedite na kauču, brojite do sto, a klinci treba da vas sakriju jastucima sa sofe i svim onim što nađu u dnevnom boravku, ako ne uspiju dok izbrojite do 100, igra prestaje.

Čitajte sastojke sa namirnica. Ako predložite djeci da razgovarate o zdravoj harni i kako bi bilo dobro da čitate sastojke sa omiljenih prehrambenih proizvoda sigurno će glavom bez obzira pobjeći u svoju sobi i naći neku zanimaciju.

Pričajte o tome kako nastaju bebe. Ako vaše dete tinejdžerskog uzrasta stalno kuka kako mu je dosadno, predložite da razgovarate o tome kako dijeca dolaze na svijet i kažite da imate i film koji baš o tome govori. Vjerujte nam na riječ, više vas neće gnjaviti.

Ovo su sve mali zabavni trikovi namenjeni za nešto stariju decu koja bi trebalo da znaju kako da se zabave sami bez pomoći roditelja i koji na kraju krajeva razumiju ironiju i šalu. I ne brinite zbog ovoga nećete biti loš roditelj, naprotiv.

akos.ba

Nastavi čitati

Najčitanije