Piše: Viktor IVANČIĆ (Portalnovosti)

Sličnost između Zorana Milanovića i Milorada Dodika postaje sve veća. Duže prakticiranje nacionalističke histerije nužno vodi ka unifikaciji prividno antagoniziranih aktera. Dogodi li se da Milanović napadne Dodika, ili da Dodik opali po Milanoviću – što je u zadnje doba sve rjeđi slučaj – prizor neodoljivo nalikuje lajanju u zrcalo.

Jedan od elemenata te sličnosti leži u osobnim političkim evolucijama. Obojica su, naime, postali adoranti mrtvih velikana kojima su za života bili politički oponenti – Dodik Radovana Karadžića, a Milanović Franje Tuđmana. Čitatelj ne treba žuriti s likovanjem da me uhvatio u prekršaju: to što Karadžić još uvijek nije umro, nipošto ne znači da je još uvijek živ.

U svakom slučaju, obojici neprežaljenih vođa obezbijeđen je postmortalni politički život solidna intenziteta. Milanović svojim nastupima dostojno zastupa formalno mrtvog Tuđmana, a Dodik faktički mrtvog Karadžića. Ili, da otklonim svaku nepreciznost: kroz Milorada progovara Karadžić iz zatvora, a kroz Zorana Tuđman iz groba.

U spomenutoj evoluciji, međutim, krije se i linija razdvajanja. Dodik je u svojoj opozicijskoj fazi bio neusporedivo kritičniji prema Karadžiću nego što se Milanović suprotstavljao Tuđmanu. Potonji je tek pripadao stranci smještenoj na suprotnome kraju političkog spektra u odnosu na Tuđmanov HDZ, doduše iz više-manje provizornih razloga, a i tada se nije upuštao u donkihotske okršaje s autokratskim režimom, već u traganje za konjunkturom koja će ubrzati njegovu političku karijeru i zadovoljiti nabujalu žudnju za vlašću.

Drugu razliku, ako već inzistiramo na nijansama, treba tražiti u činjenici da je nacionalistička histerija Milorada Dodika, za razliku od nacionalističke histerije Zorana Milanovića, opslužena s mnogo većom koncentracijom izvršne političke moći, makar ovaj drugi službeno boravi na čelu države, dok prvi rukovodi paradržavom. U praksi to znači da je, u pogledu “doprinosa društvu”, prvi najčešće u mogućnosti nanositi temeljnu, a drugi fasadnu štetu. Iako mu se koji put omakne i više od toga.

Jer uz druge državničke obaveze Milanović nosi i teret vlastite izlišnosti, pa se realizira – kako je svojedobno primijetio jedan marginalni kroničar – kroz “histerični suživot nabujala ega s ovlastima koje ga svode na format političkog mikroba”. Stoga njegovi nastupi “poprimaju formu kontinuirane tirade invalida, jer je teško oteti se utisku da prisustvujemo bizarnome prizoru u kojem čovjek bez obje ruke neprestano udara šakom o stol”.

Svejedno, Dodik i Milanović demonstriraju sve više podudarnosti, dotle da ponekad samo preko napadne prisutnosti nacionalne identifikacije u njihovu javnom govoru možemo znati oglašava li se kabadahija iz Banjaluke ili njegovo zagrebačko ogledalo. Razlika, paradoksalno, proviruje iz onoga u čemu su isti, a isti su po mitomansko-ratobornom vitlanju apstrakcijama poput (para)državne suverenosti, narodnog interesa ili nacionalnog identiteta, te po konkretnoj težnji da susjedu crkne krava.

Moglo bi se reći kako je očekivano da sliče kao jaje jajetu ako su svoja politička bića smjestili u narodne mošnje. Čovjeka to dovodi u priliku da, kad god mu ustreba, tuđim narodom gloginje mlati. Imamo, dakle, posla s banalnim nacionalističkim kurčenjem.

Zadnji put Milanović je to prakticirao u Vukovaru, na “obilježavanju 31. godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i 25. obljetnice završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja”. U svome govoru evocirao je “teški i slavni put borbe za državu u nemogućim uvjetima”, naglasio hrvatske žrtve i tuđa zlodjela, osudio neprijateljsku indiferenciju međunarodne zajednice, spomenuo hrvatsku “obranu Bosne i Hercegovine”, koju prljavi denuncijanti nazivaju agresijom, po tisuću sedamsto pedeset i šesti put istaknuo nadnaravnu veličinu i zasluge svojega mrtvog uzora, ukazao na “inteligenciju”, “hrabrost”, “organizacijsku sposobnost”, “mudrost”, “tolerantnost”, “vizionarstvo” i, uopće, nenadjebivost “ratnog predsjednika dr. Tuđmana”, a zatim se s uzdignutim kažiprstom obratio unutrašnjim i vanjskim Srbima.

Poruka ovima drugima od takve je važnosti da je smještena u naslov izvještaja na službenom portalu šefa države:

“Predsjednik Milanović poručio Srbiji: Ne računajte na hrvatsku podršku za EU dok god podižete optužnice protiv hrvatskih generala.”

Unutrašnjim Srbima, pak, predsjednik je uputio sljedeći apel:

“Pozivam političke predstavnike Srba da u svojim nastupima poštuju hrvatsku državu. Ne moraju biti pokorni i klanjati se, ali da ne govore da je Oluja bila etničko čišćenje, jer nije.”

Niti je dakle avionsko granatiranje i ubijanje civila u izbjegličkoj koloni predstavljalo ratni zločin, niti je tokom Oluje provedeno etničko čišćenje. Mada su civili zaista ukokani iz zraka i mada je više od dvjesto tisuća Srba u par dana protjerano iz Hrvatske. Štoviše, jedino ako “ne govore da je Oluja bila etničko čišćenje” Srbi će pokazati da “poštuju hrvatsku državu”. Predsjednik Republike oglasio je da se ne može istovremeno poštovati i država i istina. Treba pažljivo birati: ili-ili.

Uz samu paradnu prijetnju, kurčenje se očituje u činjenici da Milanović, zahvaljujući potkresanim ingerencijama i razilasku s vladom, uopće nije taj koji će definirati “hrvatsku podršku” za pristup EU-u, pa ga čak ni službena Srbija kod svojih “računanja” neće ozbiljno uzimati u obzir – prazna je puška, naime, njegovo omiljeno oružje – a ni hrvatski Srbi nemaju ni razlog ni obavezu slušati upute, tim više što već duže vrijeme s njima nema nikakav politički kontakt.

Što se Hrvata tiče, pred njima je također izbor, ali odavno se više ne radi o tome hoće li Milanovićevi politički stavovi biti prihvaćeni ili odbačeni, već jesu li njegovi istupi moralno podnošljivi ili nisu. Ako jesu, to je samo dokaz više da su etičke norme pregažene etničkim valjkom, pa predsjednička prijetnja ima učinak lozinke kojom se periodično obnavlja kolektivni zavjet.

Problem s Milanovićevom porukom vanjskim Srbima u tome je što ona, usprkos ambalaži, nema ambiciju prokazati politikantske motive srbijanske vlasti – koji su u slučaju podizanja najnovije optužnice nedvojbeni – već poricati ratni zločin počinjen s hrvatske strane, koji je također nedvojben, a ne postoji ni trunka volje da se on istraži i rasvijetli. Srbija ne smije sudski goniti “hrvatske generale”, a sigurno je da ih nećemo goniti ni mi. Šire shvaćeno: nitko nema pravo optuživati “hrvatske generale”, osim onih kojima ne pada na pamet da to čine, to jest nas.

To je ta nacionalistička klopka koja nalaže da se vlastitim neistinama ustaje protiv tuđih laži i da se “hrvatski generali” ustale kao patetični amblem za markiranje prve linije obrane ili napada, ovisno o trenutnim potrebama. Njihova nacionalna legitimacija jamči njihovu moralnu ispravnost; oni su po definiciji neupitni, nevini i nedodirljivi naprosto zato što su naši, “hrvatski”. Milanović nije ni prvi ni jedini koji propovijeda usku povezanost domoljublja i moralnog idiotizma, ali se svim silama trudi održati tu formulu na snazi.

Isto je i s porukom unutrašnjim Srbima, koji imaju dokazati da “poštuju hrvatsku državu” tako što će zašutjeti o etničkom čišćenju u Oluji, premda su hrvatski građani nepregledne izbjegličke kolone mogli promatrati u izravnome TV-prijenosu, a o ubojstvima stotina zaostalih staraca čitati u Feralu. Milanović nije opterećen pomišlju da bi se inkvizitorski postavljena dilema – Je li Oluja bila oslobodilačka operacija ili etničko čišćenje? – dala razriješiti potvrdnim odgovorom na obje ponuđene solucije.

Tuđman iz groba koji progovara kroz njegova usta, naime, onaj je koji pere ruke, a ne onaj što je iz Vlaka slobode kreštao o prljavim srpskim gaćama i o Srbima u karlovačkom sudu, greškom neprotjeranim, a bogme ni onaj koji je prije ratnoga džumbusa u “Bespućima povijesne zbiljnosti” opravdavao etničko čišćenje kao najefikasniju prevenciju od budućih “zlosilja”.

Tako funkcionira groboglasnička koncepcija vladanja. Poput Milorada Dodika, Zoran Milanović razvija se po liniji permanentne retardacije, postajući sve desniji i sve bjesniji. Jedan od razloga tome je što svoje državničko poslanje obavlja s dviju lokacija: tijelom na Pantovčaku, duhom na Mirogoju.