Connect with us

BiH

“Za opstojnost BiH bošnjački nacionalizam jednako poguban kao hrvatski i srpski”

Published

on

Kolumnista zagrebačkih Novosti, pisac i novinar Viktor Ivančić u razgovoru za Autonomiju osvrnuo se na lik i djelo nekadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana te se pozabavio i trenutnim političkim stanjem u regiji.

AUTONOMIJA: Viktore, kome biste poslali pismo sa markom na kojoj je lik predsjednika Tuđmana? (Hrvatske pošta je povodom godišnjice smrti Franje Tuđmana izdala posebnu poštansku markicu)

IVANČIĆ: Nije štos u adresiranju pisma, nego u načinu korištenja marke: treba pljunuti, pa zalijepiti! Tada je svejedno kome će pismo biti upućeno.

AUTONOMIJA: Tekst u povodu izlaska nove marke napisao je istoričar Davor Marijan, koji kaže da je ”umješnim vođenjem rata, usprkos nepovoljnim gospodarskim prilikama i nesklonome međunarodnom okruženju, Tuđman dao ključan doprinos stvaranju Republike Hrvatske kao samostalne države”. Kako Vam zvuči ovo obrazloženje?

IVANČIĆ: Zvuči mi kao standardni cvijetak u buketu hrvatskih legendi, ni po čemu izdvojeno od većinske percepcije pokojnog vođe. Tuđmanu treba priznati jednu stvar – što je duže mrtav, postaje sve kvalitetniji i uvaženiji državnik. Čini se da mu smrt izrazito prija, više nego Slobodanu Miloševiću, na primjer. Kako vrijeme odmiče, njegove loše osobine se sve lakše zaboravljaju, a dobre sve lakše izmišljaju. Tako Tuđman iz današnje legende jedva da ima ikakvih dodirnih točaka s autokratom koji je u živome stanju vladao ovom zemljom i unesrećivao njene stanovnike iz dana u dan. Da je znao kakva ga karijera čeka nakon smrti, tko zna, možda bi si i ranije prekratio životne muke. Ali previše je mislio na Hrvatsku, jebi ga, nije stigao voditi računa o sebi.

AUTONOMIJA: Ali zbog čega je posthumni politički život Franje Tuđmana toliko blistav? Kome treba ovaj cirkus?

IVANČIĆ: Pod jedan, tu je snažna nacionalna sklonost uljepšavanju vlastite prošlosti. Pod dva, tu je par decenija usavršavanja historiografskih tehnika i prateće infrastrukture, gdje je najmanji problem nepovoljne činjenice zamjenjivati povoljnijim fikcijama. I pod tri, tu je kolektivna riješenost da se država doživljava kao pseudoreligijski kult, pa onda i njen „otac“ mora biti dio toga kulta, dakle idealiziran, beatificiran, okupan svetom vodicom i očišćen od svih profanih istina o sebi samom. Plijeni pažnju što je oko toga sakralnog blaga u Hrvatskoj praktički uspostavljen konsenzus, u rasponu od radikalne desnice, preko ekstremističkoga centra, do lažne ljevice. Disonantni glasovi jedva da se čuju, a kroz neko vrijeme ih neće ni biti. Lik Franje Tuđmana kakav danas defilira kroz javni prostor vrhunski je produkt postkomunističkog mitotvorstva.

AUTONOMIJA: Ostajete rijetki disonantni glas i u tom smislu. Možda nije do većine Hrvata, možda je do Vas?

IVANČIĆ: Možda. Znatan broj Hrvata odbija da si zagorčava život misleći svojom glavom. Ja se u tom pogledu znam ponašati vrlo nepraktično.

AUTONOMIJA: Što se događa sa aktuelnim predsjednikom Hrvatske? Je li Zoran Milanović danas problem samo Hrvatske?

IVANČIĆ: Čini mi se da su Milanovićevi ratoborni javni nastupi u najužoj vezi s izostankom faktičkih ovlasti kojima raspolaže. Izvor njegove frustracije je njegova nepotrebnost, jer je funkcija predsjednika države, koliko god se lagali o tome, iznad svega izlišna. Dok je iza prijetećih poruka njegova uzora Franje Tuđmana stajala vrlo konkretna politička moć, iza onih Milanovićevih stoji konkretna politička nemoć, tako da se stječe dojam da on snažnim riječima kompenzira nemogućnost djela, da je u tom smislu raspištoljeni invalid. To ne znači da ne proizvodi štetu, naprotiv, političko zagađenje koje širi je zbilja impresivno, no pitanje je kakve bi te riječi bile da u paketu ide i ovlast da ih realizira.

Današnja Milanovićeva retorika, na primjer, izrazito je militaristička, tu sve pršti od glorifikacije vojske, salutiranja i ljubavi prema uniformi, sve do dodjeljivanja ordena ratnim zločincima, a u vrijeme rata, kada je bio biološki najpodesniji za borbu, današnjem verbalnom ratniku nije padalo na pamet s puškom u ruci braniti svoju zemlju.

AUTONOMIJA: I predsjednik Aleksandar Vučić slično razmišlja: konstantno naoružava Srbiju, traži vraćanje obaveze redovnog služenja vojnog roka…

IVANČIĆ: Politički instinkt koji demonstrira Aleksandar Vučić u osnovi je fašistički, ako kao jedno od notornijih obilježja fašizma prepoznamo odbijanje mogućnosti demobilizacije. Mnogi balkanski lideri s nostalgijom se sjećaju puščane vatre na bojištima, no kod Vučića je to i izraženije i aktivnije nego kod drugih – on se čvrsto drži devize da je rat okončan zato da nikada ne završi, mada pucnjava, dakako, nije nužna. Svi elementi fašistoidne dinamike su tu.

AUTONOMIJA: Koji elementi?

IVANČIĆ: I nacija kao mučeničko-agresivna zajednica, i život kao neprestana borba, kao vječita ugroženost i fokusiranost na neprijatelja koji kontinuirano prijeti, kao sudbinska bitka za opstanak u uvjetima permanentnog izvanrednog stanja. Medijski pogon Vučiću služi da u Srbiji razvije i proširi mentalitet kasarne, gdje će se politička svakodnevica odvijati od jedne do druge sirene za uzbunu. A slično je, bogami, i u drugim dijelovima „regiona“. Perverzno je što nakon naših konkretnih ratnih iskustava – a to su uglavnom iskustva gubitništva i uzaludnosti, i to na svim stranama – ti otrcani klišeji i dalje pale. „Iskustvo vlastite kože“, izgleda da je to nešto što kod ovdašnjeg svijeta samo olakšava odluku da se izloži novoj rundi bičevanja.

AUTONOMIJA: Kad već pomenuste medije, odnos Srbije prema susjedima i ruska agresija na Ukrajinu gotovo da su izbrisali razliku između medija pod kontrolom predsjednika Vučića i onih koje kontroliše Dragan Đilas. Koliko je opasno to saglasje?

IVANČIĆ: Opasno je, naravno, ali nije ni najmanje neočekivano. Više decenija pripitomljavanja daje svoje rezultate. Ako smo ovdje išta mogli naučiti, to je da „okupacija medija“ od strane autoritarnih režima nije bogznakako zahtijevan pothvat. Najveći dio onih iz središnje struje prikrpat će ti se samoinicijativno, zbijat će se uz vlast kao pčele uz maticu; ostale ćeš pridobiti parama, ucjenom ili prijetnjama, a onaj minimalni časni dio profesije ostat će na margini gdje je tavorio i dotad. Nije to nipošto srpska specijalnost.

AUTONOMIJA: Kada je riječ o BiH, ima li razlike između politike ovog „službenog Zagreba” i ratne politike Tuđmanovog HDZ-a?

IVANČIĆ: Ako bi netko i mogao steći dojam da razlika postoji, to je plod nešto zdušnije podložnosti današnje hrvatske vlasti međunarodnim centrima moći nego što je to bio slučaj kod Najdražeg pokojnika. Tobožnja razlika je dakle sadržana tek u većem udjelu hipokrizije i dresure. Uostalom, zaista bi bilo pretjerano očekivati od Tuđmanovih deklariranih obožavatelja zaokret u odnosu na Tuđmanovu nacionalističku politiku, osim što su okolnosti drugačije, pa ne možeš tek tako otvoriti Dretelj ili Heliodrom. No, moram dodati da je za opstojnost Bosne i Hercegovine bošnjački nacionalizam jednako poguban kao hrvatski i srpski. Jedino što on u svojoj logističkoj bazi nema rezervnu državu, nema dislociranu maternicu, tako da ne nastupa secesionistički, već državotvorno, i stoga neopravdano uživa stanoviti popust. Bilo bi dobro da taj državotvorni patos nikoga ne zavara, jer je, u konačnici, i autodestruktivan.

AUTONOMIJA: Mediji u regionu često prenose javne prepirke predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Oko čega se oni zapravo spore?

IVANČIĆ: To više nitko ne zna. Točnije, sadržaj konflikta odavno je postao manje važan u odnosu na činjenicu samoga sraza. Mislim da su na taj način i premijer i predsjednik uključeni u simulaciju tzv. redovnog političkog života, jer ovaj – izuzmemo li taj dugometražni sukob – jedva da postoji. HDZ je uspostavio hegemonijsku vladavinu, partija je više-manje poistovjećena s državom, utvrđena je kontrola nad svim institucijama i većim dijelom medija, pa uz zdrobljenu i umrtvljenu opoziciju ležerno solira na političkoj sceni. Milanović, koristeći se lažnom težinom svoje funkcije, tu ulijeće u ispražnjeni prostor – doduše na najgluplji način – i čini ono što opozicija nije u stanju ili je onemogućena raditi. I ta je makljaža, lišena svrhe i supstance, već duže vrijeme skoro jedino što podsjeća da u Hrvatskoj postoje političke razlike i nesuglasice. HDZ-u, dakako, više odgovara tući se s utvarom koja nosi predsjedničku titulu, nego s ozbiljnom parlamentarnom oporbom. A kad se nudi izbor između Plenkovića i Milanovića, pošteno je priznati da izbor ne postoji.

AUTONOMIJA: Od Sanaderovog ”Hristos se rodi” iz 2004. godine, proslave pravoslavnog Božića postale su, kako kaže Žarko Puhovski, ”jet-set okupljališta političara” u Zagrebu. Je li riječ o suštinskoj ili samo površinskoj promjeni odnosa hrvatske političke klase prema hrvatskim građanima srpske nacionalisti?

IVANČIĆ: Taj je obred rezerviran za pripadnike političke i društvene elite. Bit će da on ima neku svrhu – barem da uzvanici navuku srdačne maske, prigodno se legitimiraju kao tolerantne osobe i sakriju fige u džepovima – ali između života tog sloja i onoga u društvenom prizemlju svemirska je razdaljina. Pritom treba znati da hrvatski nacionalizam, čiji tempo diktira ista ta elita, ima prije svega antisrpsku intonaciju. I dalje nije jednostavno biti Srbin u Hrvatskoj.

AUTONOMIJA: Izuzev ako niste patrijarh Crkve Srbije Porfirije, koji je, kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski, uspio da očara ”lijevo-liberalni” Zagreb.

IVANČIĆ: Porfirije nije ni jedina ni najveća zabluda „lijevo-liberalnog Zagreba“. Nagledali smo se tokom godina promašenih preferencija iz toga kruga. Valjda tome pridonosi ambijent salona, gdje je na većoj cijeni međusobno udvaranje nego kritičko razmišljanje. Mogu samo ponoviti svoju ocjenu da je Srpska pravoslavna crkva, kako bi nastavila širiti nacionalističko zlo, možda i mogla na svoj tron postaviti pogodniju ličnost od Porfirija, ali ne i pogodniju dvoličnost od njegove. Kada sam to prije stanovitog vremena napisao, na mene je nasrnula mala vojska ogorčenih članova kružoka, što sa zlonamjernim invektivama, što s dobronamjernim prigovorima. Noseća teza je bila da ja krivo pišem o javnome djelovanju njihova kompanjona, a oni ga privatno poznaju kao sasvim drugačiju osobu, što mi je bilo u isti mah i komično i degutantno. Naposljetku, lako im je obraniti Porfirija od mene. Neka ga obrane od Milorada Vučelića, jednog od najgorih ratnih huškača, kojemu je Porfirije dodijelio odlikovanje.

AUTONOMIJA: Odlikovanje je dodijelio i četničkom vojvodi iz Crne Gore. No, sve su Vam to spomenice „srpskog sveta”.

IVANČIĆ: Meni se taj „srpski svet“ čini nekom vrstom ideološke masturbacije, koliko opasne, toliko i dosadne. Kao da leš Slobodana Miloševića svako malo ustaje iz groba – pod drugim imenom – zato da bi se vratio još dublje u njega.

Izvor: Autonomija

BiH

Njemački Welt: “Ako Dodik proglasi secesiju, za sat vremena će izbiti rat”

Published

on

By

Rezolucija o Srebrenici i prijetnje Milorada Dodika su tema članka u listu Welt. Novinarka je pričala sa bošnjačkim političarima i aktivistima. „Svaki konflikt ovdje bi mogao da izazove nekontrolisani požar“, piše list.

Reporterka njemačkog lista Welt obišla je Srebrenicu, pišući o rezoluciji o genocidu koja se priprema u Ujedinjenim nacijama. U uvodu se podsjeća na pogubljenje blizu osam hiljada Bošnjaka što je Haški tribunal u presudi okarakterisao kao genocid.

Politika genocida još traje u Republici Srpskoj, kaže reporterki Munira Subašić, predsjednica Udruženja „Majke Srebrenice“, koja je u ovom ratnom zločinu izgubila veliki broj članova porodice.

Kako je dodala, krajnje je vrijeme da se prestane sa poricanjem genocida i veličanjem ratnih zločina.

Dodik prijeti napuštanjem institucija BiH

Welt piše da su Ruanda i Njemačka, na prijedlog bh. ambasadora pri UN-u Zlatka Lagumdžije, podnijeli prijedlog rezolucije Generalnoj skupštini. Kao i Holokaust i genocid nad Tutsima u Ruandi, i Srebrenica bi trebalo da bude međunarodno priznata kao genocid, a dan sjećanja bi se obilježavao 11. jula.

„Glasa se idućeg četvrtka“, piše Welt. „Berlin računa da će rezolucija proći. Ali, protivnici rezolucije prijete eskalacijom.”

Prije svih, piše list, u pitanju je predsjednik RS-a Milorad Dodik koji „godinama želi” da otcijepi ovaj entitet od države Bosne i Hercgovine. Ako se rezolucija usvoji, kaže, Srbi će se povući iz svih procesa odlučivanja na nivou BiH.

„To bi bilo faktičko otcjepljenje”, ocjenjuje novinarka Welta i dodaje da ga “podržava predsjednik Rusije Vladimir Putin”.

Za Welt govori Ćamil Duraković, jedan od dvojice Dodikovih zamjenika. „Ako Dodik najavi secesiju, ovdje će u roku od sat vremena izbiti rat“, kaže Duraković.

List piše da Duraković politički ništa ne može da postigne, osim da upozorava. „Duraković kaže da je stvarno zabrinut i tako i zvuči“, piše list.

„Opasno pogrešan pravac”

Ocjenjuje se da je Bosna i Hercegovina „najkrhkija” država regiona i trenutno u najtežoj krizi od raspada Jugoslavije. „Svaki konflikt ovdje bi mogao da izazove nekontrolisani požar, kao devedesetih”, piše Welt.

Upitno je, dodaje list, da li Dodik ozbiljno misli da sprovede prijetnje. „Neki kažu da samo hoće da isposluje ustupke kod Evropljana i Amerikanaca jer je politički pod pritiskom. (…) Drugi govore da Dodik nije ideolog već korumpirani oportunista koji hoće da sačuva svoju ugodnu poziciju”.

„Srbija destabilizuje Bosnu i Hercegovinu”, rekao je za Welt bh. šef diplomatije Elmedin Konaković.

On naziva „šokantnom“ reakciju Vučića na rezoluciju i poziva njemačku vladu da iskoristi ekonomski uticaj na Srbiju. „Njemačka bi trebalo da izvrši više pritiska”, smatra Konaković.

Prema ministru vanjskih poslova BiH, Vučić je ključni akter u regionu. „Brinem da idemo ka krizi većoj od svih koje smo imali“, kaže ovaj političar.

Pominjući da su u Banjaluci održani i protesti zbog rezolucije, Welt piše da je Dodik najavio sjednicu Vlade tog dana (2. maj) baš u Srebrenici na „zaprepaštenje bošnjačkih stanovnika“.

„Drugog maja će majke poslati djecu van Srebrenice“, kaže Munira Subašić. „Iz straha za bezbjednost”.

DW

Nastavi čitati

BiH

Vukanović o Isaku: „Budaletina i luda svojim ponašanjem i skandalima uspjela je za kratko vrijeme da zasjeni sve do sada viđeno“

Published

on

By

Svakakvih je bilo ministara policije i drugih resora na ovim prostorima, ali je Ramo Isak sve zasjenio svojim nevjetovatnim skandalima i devijantnim ponašanjem, bolesnim populizmom bez granica, ludostima, ispadima i budalaštinama. Gotovo da nema dana ili sedmice da ne napravi neki gaf i skandal, posebno ako ima neko gostovanje na televiziji, a nevjerovatna je njegova želja i nastojanje da stalno bude u centru pažnje javnosti, piše na svom blogu zastupnik u NSRS Nebojša Vukanović.

-U svakoj normalnoj i uređenoj državi i društvu nikada se ne bi mogla dogoditi ovakva pojava na političkoj sceni, jer postoje kontrolne institucije i mehanizmi da spriječe nepotizam, zloupotrebe i trgovinu političkim uticajem, vrše provjere, posebno u bezbjednosnom sektoru, jer je nesretni Ramo sa sinovima sve devijacije objedinio u jednom dolazeći na funkciju. Sin Almir kao poslanik u Parlamentu Federacije prvo je ucijenio Dina Konakovića i Nermina Nikšića, da bi tata Ramo postao ministar, a potom rođenog brata, Ramovog sina, ucjenama i korupcijom progurao za direktora Kazneno-popravnog zavoda u Zenici. O rotacijama i pratnji, kojom svakodnevno maltretira Sarajlije i komšije, pokušavajući da pokaže nekakvu važnost i veličinu, te nasilju i skandalima njegovih sinova, suvišno je trošiti riječi.

Veličanje i svečani doček za korumpiranih policajaca po izlasku iz pritvora, koji su uhapšeni zbog korupcije i saradnje sa narko-kartelima i Mafijom, dosada je nezabilježena devijantna pojava, zbog koje je došao u otvoren sukob sa američkom ambasadom u Sarajevu, te nevjetovatne izjave i ispadi, napadi na pravosuđe i gaženje ustavnog sistema, su nevjetovatni skandali i zloupotrebe zbog kojih bi Ramo Isak morao odmah biti smijenjen.

Pokušavajući da zasjeni svoje skandale on neprekidno srlja i ulazi u nove, a teško je naći riječi kojim bi se opisao skandal, riječi mržnje, prijetnje i dolazak u Srebrenicu sa sinovima i pratnjom u luksuznom karavanom džipova i vozila, sve sa bakljama i zastavama, kao da je neki vođa navijača i fudbaler, a ne ministar unutrašnjih poslove. Njegove sramne prijetnje Srbima i zveckanjem oružjem, na ivici ludila, te junačenje i busanje u prsi junačke, kako će uhapsiti Dodika, kojima dobija lajkove i simpatije ekstremista i naivnih Bošnjaka, te nabacuje loptice i vodu na Dodikov mlin i vodenicu, su jedan od pokazatelja zašto opstaje režim u Srpskoj decenijama.

Budaletina i luda svojim ponašanjem i skandalima uspjela je za kratko vrijeme da zasjeni sve do sada viđeno u Zemlji čuda, on je prava slika „Trojke“ i Vlade Federacije, a njegova hitna smjena i ograđivanje od postupaka bilo bi ljekovito za sve, prije svega političku scenu koja mora pod hitno da se dekontaminira. Umjesto da uđe u koštac sa ključnim problemima, ogromim razmjerama korupcije i kriminala, srastanja policije i pravosuđa sa Mafijom i narko kartelima, nesretni Ramo vodi stalnu političku kampanju od Banjaluke, Sarajeva do Srebrenice, gledajući da ugrabi koji politički poen, umjesto da grabi i hapsi kriminalce, korumpirane političare i policajce, poručio je Vukanović.

Nastavi čitati

BiH

Kako je Alen u BiH “izgradio svoju Njemačku”: ‘Čovjek treba sam da izgradi svoju obećanu zemlju’

Published

on

By

“Čovjek treba da izgradi svoju obećanu zemlju, svoju Ameriku. Ja nemam zaista potrebu da idem u Ameriku, u Njemačku bilo gdje na Zapad”

Priča o prvoj registrovanoj farmi magaraca počela je prije 12 godina. Tada dvadesetdvogodišnji student Poljoprivrednog fakulteta, Alen Jusupović osmislio je biznis plan i osvojio nagradu od četiri hiljade dolara od USAID-a. Bilo je to dovoljno da ova porodica započne svoj san. Ekipa BHRT-a posjetila je ovu farmu.

Ova farma, osnovana 2012. godine, ima 66 magaraca. Stekla je reputaciju kao lider u proizvodnji i istraživanju magarećeg mlijeka. Njihova posvećenost kvalitetu, prirodnoj njezi i očuvanju okoliša privlači posjetioce iz cijelog svijeta.

“Ja imam zaista zanimljiv život, dinamičan. U suštini roditelji su ovdje na farmi, a ja živim u gradu. Međutim, moj posao je na farmi, tako da sedam dana u sedmici ja ujutro ustajem, kćerkicu u vrtić vodim i onda dolazim ovdje na farmu i radimo do samog mraka. Čovjek treba da izgradi svoju obećanu zemlju, svoju Ameriku. Ja nemam zaista potrebu da idem u Ameriku, u Njemačku bilo gdje na Zapad”, kaže farmer Alen Jusupović.

“Svaki magarac ima svoj karakter, isto kao i ljudi”

“Svaki posao ima svoju težinu, ali ovo je bio jedan veliki izazov, susrest se magarcima, sa životinjama. Znam svako ime, znam sve. Svaki magarac ima svoj karakter, isto kao i ljudi”, kaže Sakiba, Alenova majka.

Projekat “Za snažnu domaću ekonomiju/EU4Business Recovery” dao je podstrek mladim ljudima. Kako nam ističu, sve počinje od dobre ideje, a Alen je primjer koji je svoj put pronašao od iskrene emocije prema

“Posebno su značajne priče pojedinaca kao što je Farma magaraca i ljubav Alena Jusupovića prema životinjama, koji je svoj san i ljubav pretočio u biznis plan, i dokazao da ništa nije nemoguće. Kada imate pravu ekipu, mnogo je lakše generirati kapital, jer time ljudi s jasnom vizijom i zalaganjem mogu stvoriti održiv biznis”, kažu iz EU4Business Recovery.

Ono što je bitno za Grad Zavidovići jeste poboljšanje turističke ponude ruralnog turizma, koja označava stratešku odrednicu ovog grada.

“Vrlo lijepa priča o farmi magaraca koja zapravo svake godine dobiva neki dodatni sadržaj. Od samog početka, od njegovih prvih aktivnosti smo uz njega i da smo ga na neki način i pratili I kroz poticaje i kroz tehničku pomoć i saradnju”, ističe Džeraldina Miličević, pomoćnica gradonačelnika Zavidovićа.

Kozmetika od magarećeg mlijeka

Magareće mlijeko odavno je prepoznato kao jedno od najkvalitetnijih, a proces proizvodnje mlijeka nadogradili su i pravljenjem različitih kozmetičkih proizvoda.

“Sve je ustvari krenulo kao ideja za proizvodnju magarećeg mlijeka. Mi proizvodimo ljekovito magarećeg mlijeko. Evo već 12 godina i ne postoji mjesto u BiH gdje nije došao bar jedan decilitar mlijeka sa naše farme. Pored toga, odmah nakon par godina, desili su se mali viškovi gdje smo mi uvidjeli da možemo praviti kozmetiku od magarećeg mlijeka. Nismo farmaceuti, ali sticajem okolnosti imamo dobre recenzije od naših kupaca, tako da naša kozmetika se koristi kroz razne vrste dermatitisa, psorijaza i generalno kod kožnih oboljenja”, zaključuje Alen.

Na ovom imanju trenutno postoje izgrađena dva bungalova koja će uskoro biti u funkciji. Pored toga u ponudi Farme je i jahanje konjа i druženje sa magarcima. Kako nam ističe mladi farmer iz Zavidovića, u životu ne treba puno, samo ono malo svoga svijeta i mašte za ostvarenje svojih snova.

Nastavi čitati

Najčitanije