Connect with us

Svijet / Zanimljivosti

Memoari Vuka Draškovića: Miloševićevi policajci su me tukli i vikali: „Žena ti je Alijina kurva, `oće da ideš u Gacko da braniš balije“

Published

on

Draškovićeve memoare koji uskoro izlaze iz štampe objavljuje beogradski magazin „Nedeljnik“ iz kojeg prenosimo Draškovićevo sjećanje na dva događaja: susret u Sarajevu sa Alijom Izetbegovićem u jesen 1991. godine i hapšenje njegove supruge Danice i njega u Beogradu 1993.godine.

Vuk Drašković, srpski književnik i političar, napisao je memoare u kojima govori o najdramatičnijim događajima svog života, kojih je bilo u izobilju. Draškovićeve memoare koji uskoro izlaze iz štampe objavljuje beogradski magazin „Nedeljnik“ iz kojeg prenosimo Draškovićevo sjećanje na dva događaja: susret u Sarajevu sa Alijom Izetbegovićem u jesen 1991. godine i hapšenje njegove supruge Danice i njega u Beogradu 1993.godine.

ALIJA IZETBEGOVIĆ: „DUŠA ME BOLI ZA JUGOSLAVIJOM“

„Sa advokatom Strahinjom Kastratovićem koji je član Predsjedništva SPO, idem na razgovore sa Alijom Izetbegovićem, predsednikom Predsedništva BiH. U hotelu „Holidej in“ gde smo odseli sačekuje me desetine Sarajlija. Među njima je i dosta mojih drugova iz gatačke gimnazije. I pravoslavnih i muslimana.

Na zgradi je grafit ispisan krupnim slovima: „ovo je Srbija“. Ispod njega je drugi grafit: Budalo, ovo je pošta. Izetbegović nas dočekuje ljubazno i sa osmehom. Sa njim je i njegova kćerka koja mu je šef kabineta. „Je li vam žao Jugoslavije“, upitah ga
nakon uvodnog ćaskanja. „Duša me boli“, odgovorio je. „I mene“. „Nadam se ipak da Jugoslavija može opstati. Sa puno napora, sa puno mudrosti i na novim osnovama.“ „Kako to mislite?“ „Razmišljam o novom udruživanju“, otpio je meraklijski gutljaj kafe i produžio da objašnjava.

U saglasju sa dobrim namerama Lorda Karingtona, osnovati asocijaciju ili tržišno-monetarnu uniju šest nezavisnih jugoslovenskih država. Između njih na granicama ne bi bilo ni vojske, ni polcije, ni graničnih prelaza, kao i za „srećnog zemana“, kako je rekao. „Ljudi bi nosili samo lične karte, a ne pasoše. Ovakva zajednica bi, veoma brzo, dobila status pridruženog člana Evropske zajednice, kakav imaju Mađarska, Poljska, Čehoslovačka.“
„Šta sa sadašnjom JNA“? „To pitanje bismo riješili tako što bi svaka od šest republika imala svoju vojsku, a najskuplji rodovi, kao što su vazduhoplovstvo i raketne jedinice bili bi zajednički i pod zajedničkom i paritetnom komandom. Dobijamo poruke iz Brisela da bi, u tom slučaju, Evropa dala novac za profesionalno ustrojstvo vojski i za časno zbrinjavanje oficira i građanskih lica u sadašnjoj JNA.“
„Nešto od toga je moguće, a ponešto i nemoguće“.
„A šta je nemoguće?“
„Hrvatska i Slovenija su otišle. Neće prihvatiti bilo koji oblik zajedničke vojne komande niti ma kakvo udruživanje sa ostatkom Jugoslavije.
Pre dva meseca su to hteli i prihvatiti plan Lorda Karingtona. Više to neće.
Sada je kasno. Zato, gospodine predsedniče, okrenimo se ovom što je ostalo i što je još zajedno“. „Četveročlanoj federaciji Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore? Na to mislite?“ „Da, ako je federacija sada moguća.“ „Nije moguća. Sve donedavno bila je moguća takva federacija u labavom državnom savezu sa Slovenijom i Hrvatskom. Predlagali smo je Kiro
Gligorov i ja. Zagreb i Ljubljana su htjeli, Milošević je odbio. U ovim okolnostima moguća je samo zajednica ove četriri suverene
republike i to u njihovim postojećim granicama“.

„Onda da tu zajednnicu učinimo zajednicom“, požurih sa svojim predlogom…“
„Veseli me što isto želimo i što slično mislimo“, spusti on ruku na moje rame.
„Selameta i merhameta, samo toga da bude. Nadam se da ste razumjeli?“
„Poznajem turcizme kao i vi“, nasmeših se.
„Iskreno mi recite može li se sve ovo postići i da li nas dvojica samo sanjamo?“, na licu mu zaigra neka senka zebnje. „Od vas zavisi, gospodine Predsedniče“.
„Od mene? A ja mislio od
Miloševića“…

„IŠAO BIH U GACKO DA BRANIM MUSLIMANE, A NE SRBE“

„Zašto vaš muž ne ide u Gacko“, upitao je na TV Studio B moju suprugu jedan od čelpartije Miloševićeve supruge.
„Zašto da ide u Gacko?“
„Da brani Srbe“
„Od koga da ih brani?“
„Od muslimana“.
„Moj muž da ode u Gacko, branio bi Muslimane od Srba. Muslimane u Gacku napali su Srbi. Svi su proterani, a
mnogi i poubijani“. Srbija se potresla od njenog odgovora, a moja stranka se suočila sa pobunom.

Ceo dan je u Sava centru zasedao Glavni odbor, otvoren za sve medije. Radio je javljao da je jedan policajac ranjen, a možda i ubijen. Od Doma policije je dolazila policija. Kažem svima da beže, da ih ne čekamo i sa Danicom i jednom grupom poslanika i čelnika SPO-a sklanjam se u prostorije stranke na desetom spratu na Terazijama. Upali su odmah za nama, čizma u vrata,
tresak, i njih trojica sa puškama uprenim mu nas dvoje. Najprije trojica, a za njima još petorica. Prsti im na okidačima pušaka, a streljaju očima. „Sa nama“, osetih grlić cevi pod grlom. „Imate li nalog?“, smešno se junačim.

„Dobićete nalog i sve drugo što ste zaslužili. Krećite!“
„Neću bez lisica“, ne znam šta mi bi da to kažem.
„Tu su spremne“, zveknu specijalac njima i veza mi ruke.
„Kreći, kurvo muslimanska!“, dvojica od njih zgrabiše Danicu za ruke, vukući je u hodnik ispred mene.
„Kurvo“ Ubiti kučku!“, sruči se na nju čopor policajaca koji je stajao u hodniku.
„Sad si naš“, iskezi se jedan u liftu i pljunu mi u lice. Onaj drugi me udara pesnicama u stomak, ali nema prostora
da zamahne. Spušta se lift polako, polako.

„Nije mu ništa, šta ti kažem“. Kleknu jedan od njih…Bože, kako mu je
smrdelo iz usta. „Kako si Čiča? Kako si „srpski kralju“?
„Kakav kralj, šta lupaš? To je govno, ustaša, dobro kaže vojvoda Šešelj“.
Opsova mi i on „ mlijeko materino“ i „sisu kurve koja me zadojila“. „I žena ti je kurva Alijina“, šutnu me
cokulom. `oće da ideš u Gacko da braniš balije“…diže se i donese metalnui kantu, a vodu iz nje sasu po meni. „Evo ti tvoje krune“, nabi mi kantu na glavu. Podivljao, udarao kundakom po kofi, sa strane i odozgo.
Smače mi „krunu sa glave“.

Svijet / Zanimljivosti

O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike

Published

on

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako?

Piše: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog

U svojoj praksi često se srećem s vrlo sličnim pitanjima i problemima roditelja. Jedno od njih, koje se opetovano ponavlja jest kako da njihova djeca – koja su sada već dovoljno odrasla – počnu konačno preuzimati odgovornost za kućne poslove i postanu samostalnija.

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako? – prenosi ordinacija.vecernji.hr

Iako bi bilo idealno da dolaskom kod stručnjaka možemo dobiti recept nakon čije primjene stvari funkcioniraju bez problema, to je gotovo nemoguće. Taj “kako“ ne stane u jedan savjet i jednu pilulu koju je dovoljno jednom popiti da bi došlo do promjene. Taj “kako“ se gradi godinama, puno prije nego do problema uopće dođe.

Ako ste ikada pokušali promijeniti neku svoju naviku koja egzistira već godinama, sigurno ste primjetili da to baš i nije jednostavno. Ako već godinama imamo običaj popiti kafu prije doručka, trebat će nam neko vrijeme da se naviknemo na promjenu u kojoj ćemo prvo doručkovati a tek potom popiti kafu. Nije nemoguće, no isto tako je i prilično nerealno za očekivati da ćemo nakon prvog puta odmah usvojiti novi obrazac.

Navike se usvajaju od najranije dobi

Iz navike radimo puno stvari: zaključavamo vrata po izlasku iz stana, palimo svjetla na automobilu, zatvaramo vodu kada operemo ruke… Ali isto tako navika je i spremiti tanjir za sobom, oprati posuđe, složiti krevet, brinuti o svojim obavezama. Navika koja se usvaja od najranije dobi.

Kako to da onda nemaju svi 15-godišnjaci te navike? Odgovor na to pitanje imaju roditelji koji tih 15 godina sve čine umjesto djece.

Mogu razumjeti roditelje koji su sami imali teško djetinjstvo i stroge roditelje i koji su željeli svoju djecu osloboditi obaveza, dopustiti im da uživaju kako oni nikada nisu mogli. Mogu razumjeti roditelje u procesu rastave braka ili samohrane roditelje koji pokušavaju djetetu smanjiti stres i pritom čine sve kako bi ono bilo sretno. Međutim, ako dijete godinama nije imalo obaveze, ako nikada nije moralo pospremiti krevet, oprati suđe ili posuditi knjigu za lektiru (neovisno o razlozima) zašto bi ono odjednom to htjelo (ili znalo) u starijoj dobi?

Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dijete neće samoinicijativno uhvatiti posla u starijoj dobi ako do tada nije steklo radne navike i ako su do tada roditelji sve radili za njega. Godine same po sebi ne znače ništa ako tokom njih nismo ništa naučili. Drugim riječima, same godine ne garantiraju da će  20-godišnjak znati oprati posuđe a 10-godišnjak neće. To ovisi o njegovom prijašnjem iskustvu i stavu roditelja.

Sjećam se posjeta prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom kćerkicom spremala posuđe u mašinu za pranje suđa – ponos koji je u tom trenutku zasjao na malom licu ne može se ni opisati. Prijateljica mi je tada objasnila da se njezina kćerkica voli tako igrati s njom: kada je mama pospremala kuću, malena je imala svoju igračku metlu koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i ponosom pomagala. Je li dijete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto dijete dobro posložilo posuđe u stroj za pranje? Nije. Jesu li majice u ormaru bile dobro posložene? Nisu. No to nije ni bila poenta. Majčin cilj nije bio da njezino dijete odradi posao umjesto nje; cilj je bio da dijete kroz igru i druženje stiče radne navike koje ne možemo usaditi nabrzinu i odjednom. Za to je potreban dobar primjer nas odraslih i vrijeme.

Nikada nije kasno

Rekla bi da nikada nije prerano (a ni prekasno) da se bavimo djetetom i naučimo ga sve što želimo da usvoji. Dok će nam u mlađoj dobi biti jednostavnije (dijete će vjerojatno s guštom i ponosom učiti kako se slaže krevet i veseliti se malim ritualima čišćenja, kuhanja i slično), u starijoj dobi se stvari malo kompliciraju. Da bi privolili našeg adolescenta da se osamostali potrebno je osluškivati što je njemu važno, kakav je njegov tempo. Primjer, ako znamo da je naše dijete jako motivirano da se jednog dana odseli od nas, tada mu i obaveze kao što su kuhanje i pospremanje možemo prezentirati kao nešto u čemu će jednog dana uživati u vlastitom domu. Rečenica poput “Pa sigurno nećeš visiti kod mame na ručku svaki dan – to nije cool” itekako bi ga mogla nagnati da uzme stvari u svoje ruke. Naravno da se stvari neće promijeniti preko noći i da ih neće prihvatiti s oduševljenjem – no, ništa se ne usvaja preko noći.

Na kraju bih voljela reći svim roditeljima da ne vjerujem u greške – samo u povratne informacije koje dobivamo od okoline. Neka svoju djecu i godine do kojih su došli iskoriste kao povratnu informaciju koja će im dati odgovor na pitanje kako (ne) dalje.

akos.ba

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

5 navika za zdraviji um i život

Published

on

Top pet navika za neurološki napredak. Ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristie vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Napade sam počela dobivati u dobi od 5. godina. One napade kakve ste gledali u filmovima: padanje na tlo, tresenje kao da vas struja udara, kolutanje očima… Ovakvi napadi danas se nazivaju toničko-klonički napadi, a kad sam bila mala te napade su nazivali “grand mal” što znači “big bad” – veliki belaj.

Možda su promijenili ime iz razloga što kada nešto nazivate “big bad” pacijentu ne ostavlja baš puno nade. Niko još nije sa sigurnošću utvrdio zašto sam počela da dobivam te napade. Međutim, ta bolest me natjerala da već u ranoj dobi shvatim kako ta kašasta masa unutar naše lobanje funkcionira.

Počela sam da studiram i učim o nervima, nakon što sam uradila prvi EEG (snimak glave) u dobi od 11. godina. Na glavu su mi zalijepili masu nekih malih žica. Izgledala sam poput dijeteta vanzemaljaca iz naučno-fantastičnih filmova. To me nagnalo da se zapitam – Što oni s tim ispitivaju? Zašto? i Kako mogu kontrolirati te stvari koje nazivaju moždani valovi i električni impulsi? Strašno je imati takve napade koji su nalik na smrt i shvatiti kako ste bespomoćni. Kasnije

sam otkrila da bi ovi napadi možda mogali i biti pod kontrolom bez lijekova. Tada je nauka postala ustvari moj spasitelj. Kada sam imala 15. godina, bez znanja mog doktora i mojih roditelja, prestala sam uzimati lijekove i nisam ih od tada nikada više trošila.

Uporedo sa sticanjem doktorske titule iz oblasti kliničke psihologije i aktivnog učešća u neuro-naučnim studijima, te rada na UCLA neuropsihijatrijskom Institutu, naučila sam kako možemo proširiti kapacitet našeg mozga, ne samo zbog našeg zdravlja, već i zbog napredovanja na način na koji to prije nismo mogli ni zamisliti.

Tako sam otkrila pet top navika za neurološki napredak. Ove navike su bile uzrok da napadi koje sam imala prestanu. U posljednjih 25. godina, imala sam samo dva toničko-klonična napada.

Za vas, ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristite vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Evo pet dnevnih navika koje već danas možete započeti praktikovati u okviru vaših svakodnevnih navika:

1. Spavanje umanjuje stres

Da li ste se ikada zapitali šta se dešava sa svim tim stresom kojeg akumuliramo u toku jednog dana? To auto koje ste skoro udarili? Vaše dijete koje vrišti na vas? Postoji čak i nesvijesni stres u vidu samokritike i osude? Gdje to sve odlazi?

Vaš mozak to prikuplja i čuva za onaj period kada budete spavali, a zatim to dalje obrađuje. Da ponovim još jednom. Kada spavate, vi obrađujete stres i traume koje ste doživjeli. Dakle, jedna od najjednostavnijih i najefikasnijih stvari koje možete učiniti, jeste da u vremenskom periodu od punih sedam do devet sati zatvorite vaše oči i spavate.

2. Budite se sa prvim izlaskom sunca

Vaš mozak koristi splet nervnih ćelija koji se zove suprahijazmatska jezgra i nalazi u se vašem hipotalamusu, a služi za regulaciju nečeg što se zove “cirkadijski ritam.” to je neka vrsta “sata” u vašem mozgu koji sinhronizuje sve ostale “satove” (ritmove) vašeg tijela. Abnormalni cirkadijalni ritam je povezana sa gojaznosti, dijabetesom, depresijom, poremećajima sna, hormonskim poremećajima, bipolarnim poremećajima i sezonskim afektivnim poremećajima.

Drugim riječima, probudite se u vrijeme izlaska sunca i nemojte više spavati. Ako ste roditelj, ova navika će vam dobro doći, jer većina djece se budi u to vrijeme.

3. Konzumirajte riblje ulje

Riblje ulje ima pozitivne efekte na zdravlje mozga. Moja djeca su veliki ljubitelji fermentiranog (visoko kvalitetna i ekstra obrađena hrana) bakalara i jednostavno smo ih navikli tokom godina da to jedu svakodnevno, iako ukus nije baš prijatan. Uzimajte to po kašiku, ali možete ga koristiti i u obliku kapsula dostupne su na tržištu i imaju ugodan limunski ukus.

4. Budite koncentrisani i meditirajte

Meditacija je odmah ispod svijesti i ima bezbroj neuroloških prednosti. Ne znate kako to svakodnevno postići i kako da na najjednostavniji način meditirate? Ja volim “Headspace”(čisto razmišljati i biti slobodan od pristiska) to je za vaš um kao odlazak u teretanu. Putem meditiranja i tehnika za postizanje svijesti i sabranosti, možete istrenirati vaš um za sretniji, zdraviji i ugodniji život.

5. Kreirajte sebi neugodnosti

Vašem um su potrebe nove stvari kako bi napredovao. Kako znati da li je ono što radite dovoljno? Kada se osjeća nelagodno, neugodno, čudno ili vas nešto plaši. Radeći svakodnevno stvari koje zahtjevaju veći napor a samim tim uzrokuju i neugodnost, stvarate vašem umu podlogu za razvoj novih grana na neuronskom stablu, umjesto da uništavate to vaše stablo.

Da budem iskrena, mogla sam i knjigu napisati o ovome, jer cijeli moj život živim vrteći se oko ovoga. Iako ima još mnogo stvari, voljela bi za početak da počnete sa ovih pet. Na kraju, možete li samo zamisliti koliko bi čudesno bilo da svi živimo u okviru naših potencijala koje imamo?

Izvor: success.com
Autor: Jennifer Jones

Za Akos.ba preveo Fahrudin Vojić

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Zabavni načini da djeci odagnate dosadu

Published

on

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo.

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo. Slijedeći put kad se djeca požale da im je dosadno predložite im neke od slijedećih „zanimacija“.

Autor: Jelena Računica

Grlite se. Insistirajte na tome da se stalno grlite sa djecom. Kad god klinci zakukaju da im je dosadno vi ih zovite da se mazite. Ovo će biti posebno odbojno tinejdžerima.

Igrajte se k’o pisne… Ovo uvijek pali jer djeca ne mogu dugo da šute, a ne vole ni da gube zato kad god klinci požele da ih zabavljate predložite igru šutnje i veoma brzo će naći način da se zabave sami.

Gledajte najdosadnije i najdugotrajnije filmove. Iz arhive izvucite sve one stare, dosadne filmove koji traju duže od dva sata i predložite filmski maraton tokom hladnih večeri.

Igra skrivača, ali ne ona klasična igra skrivača, već vi sjedite na kauču, brojite do sto, a klinci treba da vas sakriju jastucima sa sofe i svim onim što nađu u dnevnom boravku, ako ne uspiju dok izbrojite do 100, igra prestaje.

Čitajte sastojke sa namirnica. Ako predložite djeci da razgovarate o zdravoj harni i kako bi bilo dobro da čitate sastojke sa omiljenih prehrambenih proizvoda sigurno će glavom bez obzira pobjeći u svoju sobi i naći neku zanimaciju.

Pričajte o tome kako nastaju bebe. Ako vaše dete tinejdžerskog uzrasta stalno kuka kako mu je dosadno, predložite da razgovarate o tome kako dijeca dolaze na svijet i kažite da imate i film koji baš o tome govori. Vjerujte nam na riječ, više vas neće gnjaviti.

Ovo su sve mali zabavni trikovi namenjeni za nešto stariju decu koja bi trebalo da znaju kako da se zabave sami bez pomoći roditelja i koji na kraju krajeva razumiju ironiju i šalu. I ne brinite zbog ovoga nećete biti loš roditelj, naprotiv.

akos.ba

Nastavi čitati

Najčitanije