Svijet / Zanimljivosti
Pavelić: “Obnovite suradnju s Komšićem, učinite što ste davno trebali, pozovite ga u službenu posjetu”
Piše: Boris Pavelić
Dva tjedna nakon četvrte pobjede Željka Komšića, iz Hrvatske ni glasa elementarnog razuma: da službeni Zagreb treba prihvatiti cjelovite izborne rezultate i obnoviti političku suradnju s članom Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Od toga, upravo suprotno: premda je Komšić pobijedio u zakonitoj, fer i poštenoj izbornoj utrci, u kojoj je ravnopravno sudjelovao i HDZ BiH, te premda nikome ne pada na pamet osporavati zakonitost njegova izbora, vijest o Komšićevoj pobjedi u hrvatskoj je politici izazvala novi val uobičajeno nadmenih reakcija: predsjednik Republike Zoran Milanović svoje je junačenje nad Bosnom nastavio tvrdnjom kako je rezultat izbora “sramota” i “fijasko”, dometnuvši da se slaže – “u supstanci”, ma što to značilo – sa zahtjevom stranke Most da Komšić u Hrvatskoj bude službeno proglašen nepoželjnim. Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, pak, iznio je cijeli niz kontradiktornosti, poput one da su “na izborima svi dobili”, pa je “bitno formiranje vlade i vlasti”, ali da, eto, “gospodin Komšić ne može biti sugovornik i partner”.
Takve političke reakcije na zakonit izbor člana Predsjedništva susjedne države, u najmanju ruku, simptom su teške degradacije susjedske politike u EU, kakva u Uniji još do pred koju godinu nije bila zamisliva. Diplomatska praksa EU, naime, ne pamti sličan slučaj: da politika jedne zemlje jednostrano, i demonstrativno, odbije komunicirati s visokim dužnosnikom susjedne zemlje, samo zato što joj se ne dopada to što je na zakonitim izborima izabran baš on, a ne, eto, netko kojega bi vladajuća klasa ove zemlje željela. Takvo ponašanje može možda podsjetiti na višedesetljetno susjedsko mrcvarenje Libanona, ali u Europskoj uniji ne bi smjelo biti dopušteno. I sam je Andrej Plenković, uostalom, priznao da je tako: u intervjuu Večernjem listu u siječnju ove godine, rekavši kako je Hrvatskoj “neprihvatljivo” da su Komšića tri puta “izabrali Bošnjaci”, Plenković je izjavio doslovno ovo: “Nije normalno da Hrvat u predsjedništvu Bosne i Hercegovine nikad nije primljen u Hrvatskoj zadnjih nekoliko godina. Ta situacija je apsurdna. Ja ne znam ni za jednu drugu situaciju tog tipa.”
Upravo tako: ta je situacija apsurdna. Ali zašto je onda Plenković održava? Nezadovoljstvo se može razumjeti, ali izolirati člana Predsjedništva susjedne zemlje samo zato što je legalno izabran na izborima – to nije ni europska, ni demokratska, ni dobrosusjedska politika, nego politika neprijateljstva. Uostalom, i nezadovoljstvo se ne može riješiti drugačije nego dijalogom. Naročito se taj problem nameće baš sada, kada je Komšić osvojio već četvrti mandat, regularno pobijedivši protukandidatkinju HDZ-a BiH, stranke koja je igrala po istim pravilima, i koja i jest uzrok cijeloj toj nepotrebnoj, bizarnoj i štetnoj situaciji, zbog koje su odnosi Hrvatske i BiH degradirani natrag na razinu druge polovine devedesetih prošlog stoljeća.
Bojkot Komšića u Hrvatskoj počeo je prije četiri godine, nakon što je osvojio treći mandat. Bila je to u početku impulzivna, nekoordinirana reakcija političkog nezadovoljstva, koja je s vremenom prerasla u institucionalno neformaliziran, ali čvrst četverogodišnji konsenzus – koji, nažalost, ne narušava čak ni opozicija. Ali uistinu, dogodilo se to da je politika Zagreba, po tko zna koji put, poklekla pred svađalačkim temperamentom HDZ-a BiH, pa se nepromišljeno i brzopleto, politički upravo infantilno povela za afektom kojim je ta stranka isposlovala da općine u Federaciji BiH u kojima je bila na vlasti Komšića proglase nedobrodošlim. I tako je, upravo groteskno, stranačka invektiva frustriranog izbornog gubitnika u polovini Federacije BiH postala službena politika članice EU – a da pritom, što je još poraznije, EU o tome ne prozbori ni riječi.
A valja se prisjetiti kakve je standarde EU zahtijevala još donedavno. Kada je Slovenija, prije više od deset godina, zbog spora o granici u Piranskom zaljevu blokirala napredak Hrvatske prema EU, združenim je diplomatskim naporima blokada otklonjena – premda je Slovenija već bila članica, a Hrvatska nije – i pronađen je mehanizam koji je omogućio da i Hrvatska, 2013., bez štetnih posljedica postane članicom EU. Poučena tim primjerom “obiteljskih” razmirica među bivšim republikama bivše Jugoslavije, EU je od Hrvatske tražila da zajamči kako neće ponavljati slična zanovijetanja, pa je Hrvatska to i učinila: prije jedanaest godina, 21. listopada 2011, hrvatski je Sabor usvojio Deklaraciju o promicanju europskih vrijednosti u jugoistočnoj Europi, u kojoj, među ostalim, piše i ovaj ključni članak: “Čvrsto je stajalište Republike Hrvatske da otvorena pitanja između država, koja su bilateralnog karaktera, kao što su, na primjer, granična pitanja, ne smiju kočiti pristupanje država kandidata u EU, od početka procesa do stupanja na snagu Ugovora o pristupanju.”
Desetljeće nakon što je usvojila taj dokument, Hrvatska čini nešto mnogo teže od toga da bi tek “kočila pristupanje” BiH EU: time što odbija politički surađivati s jednim od najviših legalno izabranih dužnosnika susjedne zemlje, ona, na političkoj razini, osporava i izborne rezultate u BiH. A ima li od toga težega usporavanja na europskom putu? I nije li riječ i o nečem težem: o nepoštovanju institucionalnog i zakonskog sustava, a time i suvereniteta susjedne zemlje?
HDZ BiH i stranke Hrvatskog narodnog sabora, imaju, dakako, pravo na svoje političke metode. Koliko one koriste Hrvatima u BiH, drugo je pitanje. Komšića, pritom, ne treba amnestirati: suodgovoran je za teret hrvatskog animoziteta, jer nije smogao hrabrosti da se s njim sučeli. A ako je suditi po njegovim prvim poslijeizbornim izjavama, neće tu hrabrost smoći ni u ovom mandatu: “Mislite da ću hodati k’o ćuko oko općine?”, odbrusio je, dan nakon izbora, na novinarsko pitanje kada kani otići u Hercegovinu, nazivajući pitanje čak “provokacijom”. Ali, baš je to Komšić trebao učiniti još davno, prije četiri godine, kada mu je HDZ BiH prvi put nasapunao dasku proglasivši ga nepoželjnim: već se tada trebao najaviti, pa pred kamerama uporno kucati na zatvorena vrata po općinama kojima je vladao HDZ BiH, pa i stati, i razgovarati s prosvjednicima, ako bi trebalo. Tada bismo vidjeli tko bi prvi odustao: Komšić, član Predsjedništva BiH s izbornim legitimitetom, ili HDZ-ovi stranački činovnici i predsjednici općina, pritisnuti zabrinutim pozivima iz Mostara i Zagreba, jer, evo, dajte, smirite to, zovu iz OHR-a, iz ambasada, iz Bruxellesa… Komšić to, nažalost, nije učinio, a čini se da ni ne kani. Šteta: odabrao je lakši, ali politički, pa i moralno kompromitiran put na kojemu se oslanja samo na vlastite birače, a istodobno ignorira ono što je nezaobilazno: nacionalnu komponentu vlastitog položaja. Time je samome sebi stvorio nerješive probleme, a istodobno postigao i suprotno onome što tvrdi da želi: umjesto da politički osnaži vlastitu zemlju, Zagrebu je olakšao da Bosnu, ignorirajući njega, podcjenjuje i ponižava. Krajnji je dakle čas da Željko Komšić pokaže kako razumije taj problem, i da prihvati vlastitu odgovornost kako bi ga ublažio, ako ga već ne može otkloniti. Krajnji je čas, drugim riječima, da napokon ode u Hercegovinu.
Sve to, međutim, ne opravdava “politički Zagreb”, da parafraziramo pomodnu podrugljivost kojom se u posljednje vrijeme ponižava bosanska politika. Odnosi unutar Bosne i Hercegovine su jedno, međudržavna politika nešto drugo. Hrvatska, članica EU, dužna je promicati dobrosusjedstvo i europske standarde u uzajamnoj međudržavnoj komunikaciji – to nalažu zdrav razum i dobrosusjedstvo, ništa manje nego smisao europskog udruživanja, ali i dokumenti koje je sama Hrvatska usvojila, poput spomenute Deklaracije o promicanju europskih vrijednosti u jugoistočnoj Europi. Ona je, štoviše, dužna utjecati na HDZ BiH da i sam, ma koliko nezadovoljan bio, prihvati konstruktivne, a odbaci destruktivne načine vođenja politike. Danas je nažalost obrnuto: metode HDZ-a BiH Hrvatska postavlja kao europski standard. Od toga koristi nema baš nitko: ni BiH, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Hrvatska, ni Europa. Prestanite dakle s tim, i učinite što ste davno trebali: pozovite Komšića i Predsjedništvo BiH u službeni posjet Zagrebu, i obnovite Međudržavno vijeće Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To bi mogla biti repriza jednog dobrog, a tako davnog početka: bacili ste nas, naime, natrag u 1999. godinu.
(Tacno.net)
Svijet / Zanimljivosti
O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike
Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako?
Piše: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog
U svojoj praksi često se srećem s vrlo sličnim pitanjima i problemima roditelja. Jedno od njih, koje se opetovano ponavlja jest kako da njihova djeca – koja su sada već dovoljno odrasla – počnu konačno preuzimati odgovornost za kućne poslove i postanu samostalnija.
Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako? – prenosi ordinacija.vecernji.hr
Iako bi bilo idealno da dolaskom kod stručnjaka možemo dobiti recept nakon čije primjene stvari funkcioniraju bez problema, to je gotovo nemoguće. Taj “kako“ ne stane u jedan savjet i jednu pilulu koju je dovoljno jednom popiti da bi došlo do promjene. Taj “kako“ se gradi godinama, puno prije nego do problema uopće dođe.
Ako ste ikada pokušali promijeniti neku svoju naviku koja egzistira već godinama, sigurno ste primjetili da to baš i nije jednostavno. Ako već godinama imamo običaj popiti kafu prije doručka, trebat će nam neko vrijeme da se naviknemo na promjenu u kojoj ćemo prvo doručkovati a tek potom popiti kafu. Nije nemoguće, no isto tako je i prilično nerealno za očekivati da ćemo nakon prvog puta odmah usvojiti novi obrazac.
Navike se usvajaju od najranije dobi
Iz navike radimo puno stvari: zaključavamo vrata po izlasku iz stana, palimo svjetla na automobilu, zatvaramo vodu kada operemo ruke… Ali isto tako navika je i spremiti tanjir za sobom, oprati posuđe, složiti krevet, brinuti o svojim obavezama. Navika koja se usvaja od najranije dobi.
Kako to da onda nemaju svi 15-godišnjaci te navike? Odgovor na to pitanje imaju roditelji koji tih 15 godina sve čine umjesto djece.
Mogu razumjeti roditelje koji su sami imali teško djetinjstvo i stroge roditelje i koji su željeli svoju djecu osloboditi obaveza, dopustiti im da uživaju kako oni nikada nisu mogli. Mogu razumjeti roditelje u procesu rastave braka ili samohrane roditelje koji pokušavaju djetetu smanjiti stres i pritom čine sve kako bi ono bilo sretno. Međutim, ako dijete godinama nije imalo obaveze, ako nikada nije moralo pospremiti krevet, oprati suđe ili posuditi knjigu za lektiru (neovisno o razlozima) zašto bi ono odjednom to htjelo (ili znalo) u starijoj dobi?
Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dijete neće samoinicijativno uhvatiti posla u starijoj dobi ako do tada nije steklo radne navike i ako su do tada roditelji sve radili za njega. Godine same po sebi ne znače ništa ako tokom njih nismo ništa naučili. Drugim riječima, same godine ne garantiraju da će 20-godišnjak znati oprati posuđe a 10-godišnjak neće. To ovisi o njegovom prijašnjem iskustvu i stavu roditelja.
Sjećam se posjeta prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom kćerkicom spremala posuđe u mašinu za pranje suđa – ponos koji je u tom trenutku zasjao na malom licu ne može se ni opisati. Prijateljica mi je tada objasnila da se njezina kćerkica voli tako igrati s njom: kada je mama pospremala kuću, malena je imala svoju igračku metlu koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i ponosom pomagala. Je li dijete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto dijete dobro posložilo posuđe u stroj za pranje? Nije. Jesu li majice u ormaru bile dobro posložene? Nisu. No to nije ni bila poenta. Majčin cilj nije bio da njezino dijete odradi posao umjesto nje; cilj je bio da dijete kroz igru i druženje stiče radne navike koje ne možemo usaditi nabrzinu i odjednom. Za to je potreban dobar primjer nas odraslih i vrijeme.
Nikada nije kasno
Rekla bi da nikada nije prerano (a ni prekasno) da se bavimo djetetom i naučimo ga sve što želimo da usvoji. Dok će nam u mlađoj dobi biti jednostavnije (dijete će vjerojatno s guštom i ponosom učiti kako se slaže krevet i veseliti se malim ritualima čišćenja, kuhanja i slično), u starijoj dobi se stvari malo kompliciraju. Da bi privolili našeg adolescenta da se osamostali potrebno je osluškivati što je njemu važno, kakav je njegov tempo. Primjer, ako znamo da je naše dijete jako motivirano da se jednog dana odseli od nas, tada mu i obaveze kao što su kuhanje i pospremanje možemo prezentirati kao nešto u čemu će jednog dana uživati u vlastitom domu. Rečenica poput “Pa sigurno nećeš visiti kod mame na ručku svaki dan – to nije cool” itekako bi ga mogla nagnati da uzme stvari u svoje ruke. Naravno da se stvari neće promijeniti preko noći i da ih neće prihvatiti s oduševljenjem – no, ništa se ne usvaja preko noći.
Na kraju bih voljela reći svim roditeljima da ne vjerujem u greške – samo u povratne informacije koje dobivamo od okoline. Neka svoju djecu i godine do kojih su došli iskoriste kao povratnu informaciju koja će im dati odgovor na pitanje kako (ne) dalje.
akos.ba
Svijet / Zanimljivosti
5 navika za zdraviji um i život
Top pet navika za neurološki napredak. Ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristie vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.
Napade sam počela dobivati u dobi od 5. godina. One napade kakve ste gledali u filmovima: padanje na tlo, tresenje kao da vas struja udara, kolutanje očima… Ovakvi napadi danas se nazivaju toničko-klonički napadi, a kad sam bila mala te napade su nazivali “grand mal” što znači “big bad” – veliki belaj.
Možda su promijenili ime iz razloga što kada nešto nazivate “big bad” pacijentu ne ostavlja baš puno nade. Niko još nije sa sigurnošću utvrdio zašto sam počela da dobivam te napade. Međutim, ta bolest me natjerala da već u ranoj dobi shvatim kako ta kašasta masa unutar naše lobanje funkcionira.
Počela sam da studiram i učim o nervima, nakon što sam uradila prvi EEG (snimak glave) u dobi od 11. godina. Na glavu su mi zalijepili masu nekih malih žica. Izgledala sam poput dijeteta vanzemaljaca iz naučno-fantastičnih filmova. To me nagnalo da se zapitam – Što oni s tim ispitivaju? Zašto? i Kako mogu kontrolirati te stvari koje nazivaju moždani valovi i električni impulsi? Strašno je imati takve napade koji su nalik na smrt i shvatiti kako ste bespomoćni. Kasnije
sam otkrila da bi ovi napadi možda mogali i biti pod kontrolom bez lijekova. Tada je nauka postala ustvari moj spasitelj. Kada sam imala 15. godina, bez znanja mog doktora i mojih roditelja, prestala sam uzimati lijekove i nisam ih od tada nikada više trošila.
Uporedo sa sticanjem doktorske titule iz oblasti kliničke psihologije i aktivnog učešća u neuro-naučnim studijima, te rada na UCLA neuropsihijatrijskom Institutu, naučila sam kako možemo proširiti kapacitet našeg mozga, ne samo zbog našeg zdravlja, već i zbog napredovanja na način na koji to prije nismo mogli ni zamisliti.
Tako sam otkrila pet top navika za neurološki napredak. Ove navike su bile uzrok da napadi koje sam imala prestanu. U posljednjih 25. godina, imala sam samo dva toničko-klonična napada.
Za vas, ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristite vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.
Evo pet dnevnih navika koje već danas možete započeti praktikovati u okviru vaših svakodnevnih navika:
1. Spavanje umanjuje stres
Da li ste se ikada zapitali šta se dešava sa svim tim stresom kojeg akumuliramo u toku jednog dana? To auto koje ste skoro udarili? Vaše dijete koje vrišti na vas? Postoji čak i nesvijesni stres u vidu samokritike i osude? Gdje to sve odlazi?
Vaš mozak to prikuplja i čuva za onaj period kada budete spavali, a zatim to dalje obrađuje. Da ponovim još jednom. Kada spavate, vi obrađujete stres i traume koje ste doživjeli. Dakle, jedna od najjednostavnijih i najefikasnijih stvari koje možete učiniti, jeste da u vremenskom periodu od punih sedam do devet sati zatvorite vaše oči i spavate.
2. Budite se sa prvim izlaskom sunca
Vaš mozak koristi splet nervnih ćelija koji se zove suprahijazmatska jezgra i nalazi u se vašem hipotalamusu, a služi za regulaciju nečeg što se zove “cirkadijski ritam.” to je neka vrsta “sata” u vašem mozgu koji sinhronizuje sve ostale “satove” (ritmove) vašeg tijela. Abnormalni cirkadijalni ritam je povezana sa gojaznosti, dijabetesom, depresijom, poremećajima sna, hormonskim poremećajima, bipolarnim poremećajima i sezonskim afektivnim poremećajima.
Drugim riječima, probudite se u vrijeme izlaska sunca i nemojte više spavati. Ako ste roditelj, ova navika će vam dobro doći, jer većina djece se budi u to vrijeme.
3. Konzumirajte riblje ulje
Riblje ulje ima pozitivne efekte na zdravlje mozga. Moja djeca su veliki ljubitelji fermentiranog (visoko kvalitetna i ekstra obrađena hrana) bakalara i jednostavno smo ih navikli tokom godina da to jedu svakodnevno, iako ukus nije baš prijatan. Uzimajte to po kašiku, ali možete ga koristiti i u obliku kapsula dostupne su na tržištu i imaju ugodan limunski ukus.
4. Budite koncentrisani i meditirajte
Meditacija je odmah ispod svijesti i ima bezbroj neuroloških prednosti. Ne znate kako to svakodnevno postići i kako da na najjednostavniji način meditirate? Ja volim “Headspace”(čisto razmišljati i biti slobodan od pristiska) to je za vaš um kao odlazak u teretanu. Putem meditiranja i tehnika za postizanje svijesti i sabranosti, možete istrenirati vaš um za sretniji, zdraviji i ugodniji život.
5. Kreirajte sebi neugodnosti
Vašem um su potrebe nove stvari kako bi napredovao. Kako znati da li je ono što radite dovoljno? Kada se osjeća nelagodno, neugodno, čudno ili vas nešto plaši. Radeći svakodnevno stvari koje zahtjevaju veći napor a samim tim uzrokuju i neugodnost, stvarate vašem umu podlogu za razvoj novih grana na neuronskom stablu, umjesto da uništavate to vaše stablo.
Da budem iskrena, mogla sam i knjigu napisati o ovome, jer cijeli moj život živim vrteći se oko ovoga. Iako ima još mnogo stvari, voljela bi za početak da počnete sa ovih pet. Na kraju, možete li samo zamisliti koliko bi čudesno bilo da svi živimo u okviru naših potencijala koje imamo?
Izvor: success.com
Autor: Jennifer Jones
Za Akos.ba preveo Fahrudin Vojić
Svijet / Zanimljivosti
Zabavni načini da djeci odagnate dosadu
Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo.
Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo. Slijedeći put kad se djeca požale da im je dosadno predložite im neke od slijedećih „zanimacija“.
Autor: Jelena Računica
Grlite se. Insistirajte na tome da se stalno grlite sa djecom. Kad god klinci zakukaju da im je dosadno vi ih zovite da se mazite. Ovo će biti posebno odbojno tinejdžerima.
Igrajte se k’o pisne… Ovo uvijek pali jer djeca ne mogu dugo da šute, a ne vole ni da gube zato kad god klinci požele da ih zabavljate predložite igru šutnje i veoma brzo će naći način da se zabave sami.
Gledajte najdosadnije i najdugotrajnije filmove. Iz arhive izvucite sve one stare, dosadne filmove koji traju duže od dva sata i predložite filmski maraton tokom hladnih večeri.
Igra skrivača, ali ne ona klasična igra skrivača, već vi sjedite na kauču, brojite do sto, a klinci treba da vas sakriju jastucima sa sofe i svim onim što nađu u dnevnom boravku, ako ne uspiju dok izbrojite do 100, igra prestaje.
Čitajte sastojke sa namirnica. Ako predložite djeci da razgovarate o zdravoj harni i kako bi bilo dobro da čitate sastojke sa omiljenih prehrambenih proizvoda sigurno će glavom bez obzira pobjeći u svoju sobi i naći neku zanimaciju.
Pričajte o tome kako nastaju bebe. Ako vaše dete tinejdžerskog uzrasta stalno kuka kako mu je dosadno, predložite da razgovarate o tome kako dijeca dolaze na svijet i kažite da imate i film koji baš o tome govori. Vjerujte nam na riječ, više vas neće gnjaviti.
Ovo su sve mali zabavni trikovi namenjeni za nešto stariju decu koja bi trebalo da znaju kako da se zabave sami bez pomoći roditelja i koji na kraju krajeva razumiju ironiju i šalu. I ne brinite zbog ovoga nećete biti loš roditelj, naprotiv.
akos.ba
-
Cazinprije 4 dana
Odlični rezultati za TKD BOSNA Cazin u Bugarskoj
-
Svijet / Zanimljivostiprije 5 dana
Zabavni načini da djeci odagnate dosadu
-
Svijet / Zanimljivostiprije 4 dana
5 navika za zdraviji um i život
-
Religijaprije 5 dana
Ljubav prema majci je ibadet, a ljubav prema ženi je sreća
-
Cazinprije 5 dana
Najava tribine – Kako ostvariti uspjeh u životu: Muhammedov alejhi selam primjer
-
Svijet / Zanimljivostiprije 3 dana
O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike
-
Religijaprije 18 sati
Bol i patnja nas uče da budemo zahvalni kad smo dobro
You must be logged in to post a comment Login