Zašto je problematična hrvatska politika koja se vodi u BiH? Vidi li granicu sa našom zemljom ili umjesto stvarne ima neku svoju, Tuđmanovu? Kako je došlo do retuđmanizacije hrvatske vanjske politike? Je li frustracija Tuđmanovih Hrvata u tome što oni ne vode glavnu riječ u Federaciji? Kako se u Zagrebu mjeri Čovićeva legitimnost Hrvata? Zašto je Komšićeva pobjeda dobra vijest? Na ova, ali i ostala aktuelna pitanja, za Mrežu odgovarao akademik Dejan Jović, hrvatski stručnjak za međunarodne odnose.

Kaže da je BiH bila trajno cilj broj 2 hrvatske vanjske politike.

“Tu su postojali različiti drugi ciljevi koji su imali status broja 1 i proglašeni su glavnim nacionalnim ciljem i kad bi se dogodilo da posebni interesi Hrvatske u odnosu na BiH i u BiH ulaze u konflikt sa nekim od tih ciljeva, Hrvatska s epovlačila, odnosno pristajala je na određen kompromise. Tako da, u sadašnjim okvirima, Hrvatska se nalazi u jednoj vrsti dileme i u jednom procjepu između dva podjednako važna cilja za njenu vanjsku politiku, bar kako ih ona definira. Jedno je potpuno i što dublje integriranje u evropske strukture kroz ulazak u eurozonu i Šengen. I kroz kadrovska rješenja. A drugo je pitanje BiH. I mi sad zapravo vidimo pokušaj balansiranja između jednog i drugog, pri čemu se članstvo u EU i NATO pojavljuje kao glavni intrument utjecaja Hrvatske na BiH, Srbiju i druge zemlje Zapadnog Balkana. Prije svega BiH koju Hrvatska tretira kao neku vrstu posebnog slučaja i izdvaja je iz cjeline Zapadnog Balkana.”

Smatra da BiH nije toliko posebna koliko Hrvatska insistira i koliko se možda čak i u samoj BiH misli.

“Ne mislim da tako misle samo Srbi i Hrvati, nego i kod bošnjačkih političara čujemo tu ideju o posebnom slučaju, recimo posebnim žrtvama kje su bile u prošlosti itd. Jedan od tih razloga je to što je ona doista bila involvirana u potpisivanje Dejtonskog sporazuma. Hrvatska voli reći da je bila neki garant ili jamac, ali ona je bila strana koja je bila involvirana u tom ratnom sukobu. Bila je prisutna, dala je saglasnost, ispregovarala je i prihvatila Dejtonski sporazum kao takav. Drugi razlog je u kontinuitetu etno politike u Hrvatskoj koja nije prestala, iako je taj rat završio, a koji je zapravo bio rat u kome su etničke grupe činile glavnu političku jedinicu, a ne državljani neke države. Tako da su se recimo Hrvati iz BiH smatrali mnogo bližima nego Srbi iz Hrvatske za tadašnju Tuđmanovu politiku. I treći razlog je objektivni geopolitički razlog. Hrvatska ima ogromnu, dugu granicu sa BiH, ali sad je pitanje kako Hrvatska gleda na tu granicu. Ona može na tu granicu gledati pozitivno, kao razlog za odličnu suradnju. Može gledati takođe pozitivno u smislu da ima granicu sa sve tri etničke grupe u BiH. Rekao bih da često izgleda kao da Hrvatska ne vidi granicu između sebe i BiH. To da vi mislite da je legitimno u drugoj zemlji, npr. u BiH utjecati na zakone, na Izborni zakon npr. to je problem jer onda kao da granice nema, kao da negira neku granicu. Tako da ja mislim da je problem veći što izgleda kao da mnogi misle da nema granice između te dvije zemlje.”

Jović pojašnjava da hrvatska strana ne smatra da je nelegalno i nelegitimno miješati se u unutrašnje stvari BiH.

“Smatra se da je BiH poseban slučaj u kojem glavnu riječ ima međunarodna zajednica preko visokog predstavnika i kroz stvarno ograničenje unutarnje suverenosti. Npr. to da imate Ustav koji nisu pisali građani BiH nego je napisan u Dejtonskom sporazumu. Budući da o mnogim pitanjima u BiH odlučuje međunarodna zajednica, što više Hrvatska osjeća da je važna u međunarodnoj zajednici kao članica NATO-a i EU, važna kao dio Zapada, to više želi biti utjecajna u BiH. Dakle ona ne smatra da je nelegalno ili nelegitimno da se bavi pitanjima BiH. Ja mislim da je to sporno. Mislim da bi Hrvatska i druge susjedne zemlje, posebno zemlje koje su imale sporne istorijske epizode, ne samo u devedesetim nego još više ui četrdesetima za vrijeme NDH-a, da bi trebale biti mnogo suzdržanije. Posebno bi trebale biti suzdržanije da ne vode etno politiku jer je ona jako skupo koštala ljude i u Hrvatskoj i u BiH i u Srbiji i u regiji i općenito u Evropi i evropskom kontekstu. Dakle ja mislim da to nije pametna politika i mislim da je problematična.”

Hrvatska je članica EU i NATO-a i ona želi pokazati to da je ona članica, a drugi nisu

Smatra da treba biti oprezan da li je tačna izjava Andreja Plenkovića da je Hrvatska lobirala da visoki predstavnik nametne izmjene Izbornog zakona.

“Premijer Plenković svakako govori da je mnogo utjecajniji nego što stvarno jeste u evropskim i drugim okvirima. Nisam siguran da je to bila samo stvar Hrvatske, a ne recimo i neki drugih, mnogo moćnijih zemalja u EU. Visoki predstavnik slušao Hrvatsku – to mi se ne čini vjerojatnim. Drugo, vidjeli smo i sami da je odmah nakon što su te izmjene predstavljene da su se pojavili komentari, uključujući hrvatske političare i ovdje i u BiH, da su one nedovoljne, da je to samo prvi korak, u dobrom smjeru ali nedovoljne jer i dalje je moguće ono što je ključni prigovor HDZ-a BiH, a to je izbor nekoga koga HDZ BiH ne želi da predstavlja Hrvate u Predsjedništvu BiH. S druge strane, Hrvatska je članica EU i NATO-a i ona želi pokazati to da je ona članica, a drugi nisu. Niti BiH niti Srbija u ovom konkretnom slučaju. Zbog toga Hrvatska ne želi prekid procesa pridruživanja BiH i Srbije EU. Ona ne želi da one uđu sutra, ali ne želi da taj proces stane jer ako on stane onda je Hrvatska izgubila jedini instrument moći koji sada ima, a to je taj proces pridruživanja.”

Ističe da Hrvatska ne samo da nije izmijenila svoj Izborni zakon 12 godina nego su imali situacija u kojoj je bilo izmjena koje je Ustavni sud osporio.

“Govorimo o još jednoj činjenici, a to je da Bošnjaci u Hrvatskoj koji su prilično značajna manjinska grupa po svom broju, imaju isto osjećaj da im ovdje drugi biraju zastupnike.”

Na pitanje je li Željko Komšič legitimno i legalno izabrani član Predsjendištva BiH, Jović odgovara: “Sasvim sigurno je legalno izabran. Što se tiče legitimiteta, meni se čini da njegov izbor pokazuje da postoji jedan broj ljudi u FBiH koji su spremni glasati za nekoga ko nije iz njihovog naroda, odnosno ne dijele nacionalnost s njim. I ja mislim da je to potpuno normalno. Štoviše, volio bih da u Bosni bude više takvih ljudi. Čini mi se da bi trebali pobjeđivati samo oni ljudi za koje glasaju pripadnici svih drugih naroda, a ne samo oni koji dobijaju glasove samo u svojoj etničkoj grupi. To se sve može urediti izmjenama Izbornog zakona.”

Smatra da tje dokazano da ima dovoljan broj ljudi koji žele glasati za Željka Komšića, bez obzira što je on Hrvat, a nije Bošnjak u ovom slučaj.

“Čini mi se da je atraktivnost i podrška koja ide njemu osobno prilično velika. To nije neki mehanizam koji bi sutra izmislio nekog drugog, pa bi onda građani po direktivi glasali za tog nekog drugog. Problem Bosne i Hercegovine je što ima puno integracije u društvu među ljudima nego što je ima u političkom prostoru. Kada gledate BiH izvana i čitate šta političari govore o BiH, vi imate osjećaj da se ta zemlja raspada. Kad dođete u BiH, ja imam dojam da je ta zemlja više integrirana od npr. Cipra i vjerojatno je više integrirana od drugih zemalja koje su imale tešku povijest, čak možda i više od Hrvatske.”

Dobro je i pozitivno da Željko Komšić dobija glasove drugih naroda

Jović navodi da su Hrvati u BiH relativno mala grupa.

“U tom smislu oni doista zaslužuju neke elemente tzv. pozitivne diskriminacije i posebne zaštite. Meni se čini da način na koji se to radi, a to je kroz antagoniziranje sa Bošnjacima u ovom slučaju, nije koristan i nije dobar.”

Na pitanje šta je legitimnost i kako se to mjeri u Zagrebu kaže da to pitanje treba postaviti onima koji tvrde da neki Hrvati nisu legitimni, premda su izabrani.

“Štoviše, meni se čini da je vrlo moguće, da je dobro i pozitivno da Željko Komšić dobija glasove drugih naroda. Za mene koji sam protivnik nacionalizma i etnonacionalizma to je dobra vijest. I volio bih da i drugi članovi Predsjendištva BiH dobijaju glasove iz drugih naroda. I da se potrude da te glasove dobiju. Kad HDZ BiH kaže mi smo diskriminirani u BiH, želimo promjene Izbornog zakona, ja mogu samo reći u redu, čuli smo to, primili smo na znanje, to je vaša zemlja i ako to smatrate imate puno pravo da se za to borite. Ali kad se hrvatska vanjska politika iz Hrvatske ili Srbije postavi u funkciju traženja nečega u drugoj zemlji, kao što je BiH, ne prihvatajući da postoji granica, to je za mene problem.”

O lobiranju Hrvatske da se u Misiju NATO-a u BiH uvrste i vojnici hrvatske vojske kaže: “Hrvatsak smatra kao članica NATO-a da treba sudjelovati u svemu što radi NATO i posebno želi članstvo u NATO iskoristiti radi utjecaja na one zemlje i situacije koje definira kao važne za svoju vanjsku politiku. Predsjednik Milanović BiH definira i kao sigurnosno pitanje za Hrvatske. Ja se s tim ne slažem, ali on tako definira. U tom kontekstu odlazak hrvatskih vojnika u BiH bi bila još jedna potvrda da je Hrvatska član NATO-a kao svaka druga zemlja i da ne postoji nikakva razlika. Kad je Dejtonski sporazum napravljen Hrvatska nije bila u NATO-u, nije bila nigdje blizu NATO-a i ulazak u NATO mijenja, iz Hrvatske perspektive, moć Hrvatske. Hrvatska je članstvom u NATO napravila radikalnu promjenu svog statusa koji joj je omogućio ono što joj prije nije bilo dozvoljeno. Što se mene tiče, mislim da bi bilo vrlo loše i neprimjereno da zemlje koje su i iz istorijskih i iz geografskih razloga toliko povezane sa nekom zemljom u koju je upućena misija, ja mislim da one u njoj ne bi trebale sudjelovati. Koliko ja znam, hrvatski vojnici preko NATO-a još nisu u BiH, tu postoji otpor, ali Hrvatska smatra, posebno predsjednik Milanović smatra da je to važan dio njegove vizije.”

Smatra da je Hrvatska doživjela djelimičnu amneziju u odnosu na devedesete.

“Neke od presuda nikada nije prihvatila kako treba nego ih je smatrala pogreškama međunarodnih sudova. Ali to nije samo slučaj u odnosu na BiH. Mislim da smo se inače suočili da uzrocima problema samo djelimično i vrlo selektivno i kad raspravljamo o devedestima još uvijek to ne radimo sa pozicije stvaranja mira nego kao da pripremamo neki novi sukob.”

Retuđmanizacija hrvatske vanjske politike

Pojašnjava da je došlo do retuđmanizacije hrvatske vanjske politike, ali i općenito svake politike.

“Dolaskom njegovih nasljednika Kolinde Grabar Kitarović počinje retuđmanizacija, a nastavlje se i intenzivira dolaskom Zorana Milanovića, što je veliko iznenađenje za ljude koji su za njega u Hrvastkoj glasali i od njega očekivali nešto drugo. Pretvorio se u savzenika desnice i to onih desnijih od HDZ-a. On provodi politiku rehabilitacije Tuđmana, retuđmanizacije unutar i izvan zemlje i direktna posljedica toga je promjena odnosa prema BiH. On ima vrlo sličan odnos prema BiH kao i Franjo Tuđman. Teško je reći što zapravo želi Milanović. On smatra da je BiH nekonsolidirana država kao takva, da je opasnost i prijetnja, ne samo za Hrvatsku nego i za evropski poredak, i da je u hrvatskoj vanjskoj politici važno zaštititi interese Hrvata u BiH. Dakle vodi etno politiku. Nažalost, ja vidim da i u BiH ima dosta ljudi koji govore da je BiH propala zemlja i nemoguća zemlja. Ja nikad to nisam smatrao.”

Jović kaže da nije siguran da je Hrvatska ikada željela trećinu BiH.

“Neki u Hrvatskoj su htjeli cijelu BiH, a neki su se zadržali na ideji da je dovoljno pola. Razlog zašto je Hrvatska pristala ukinuti Herceg Bosnu i prihvatila Federaciju BiH je u Tuđmanovom uvjerenju da će se BiH, prije ili kasnije, raspasti i da je najbolje da se raspadne zaslugom Srba, a ne Hrvata, a kad se raspadne da je bolje kontrolirati pola Bosne u Federaciji sa Bošnjacima nego trećinu samo u Herceg Bosni. Što se tiče ovih Hrvata koji imaju tu ideju, Tuđmanovu, oni smatraju da se dogodilo upravo obrnuto. Da su u Federaciji zavladali Bošnjaci, a ne Hrvati kako su oni očekivali kad su se spojili. Bošnjaci imaju vrlo snažne saveznike na Zapadu i u tom kontekstu ovi radikalni Hrvati, tuđmanisti smatraju da u Federaciji umjesto da oni imaju glavnu riječ, glavnu riječ imaju Bošnjaci. I to je izvor njihove frustracije i njihovog problema.”

Smatra da, ako postoji dobra volja, može doći do relaksacije odnosa.

“Mislim da bi obje zemlje trebale shvatiti, a imam dojam da nijedna od njih ne shvaća, da postoji granica među njima. Ako su već htjele države i granice, sad ih imaju i neka žive s tim granicama i neka ih prihvate kao da postoje, a ne kao da ne postoje. Da se priznaju kao suverene države de facto, a ne samo de jure. Druga stvar, bilo bi jako korisno kad bi se politika u BiH prepustila Bosancima i Hercegovcima. Mislim da bi bilo dobro da se razmisli o novom istorijskom sporazumu. Ja sam umjereni optimist. Nije tačno da je BiH nemoguća država. Nek Republika Srpska proglasi nezavisnost sutra, ko će je priznati – niko. Nek Hrvati pokušaju se izdvojiti u Herceg-Bosnu, ko će to prihvatiti – niko. Ni Hrvatska neće prihvatiti jer je preriskantno. Ni Srbija jer bi dobila odmah sankcije. Optimist sam i zbog toga što u BiH od ‘95. nije bilo jednog jedinog pokušaja obnove nasilja, što je fantastično. To nisam mogao ni zamisliti. S druge strane, pesimist sam jer mi se čini da se stvari vrte u krugu i da nema dovoljno hrabrosti i imaginacije da se iskorači iz postojećeg okvira i da se zamisli Bosna i Hercegovina koja bi bila bosanskohercegovačka”, zaključio je Jović.