Connect with us

Svijet / Zanimljivosti

Klasić: Jeste li ikada čuli za Baršunasti razvod? Raspali se kad i Jugoslavija, ali, za razliku od nje, kod njih nije prolivena kap krvi

Published

on

U novoj epizodi serijala XX. stoljeće by Hrvoje Klasić Net.hr donosi prilog o raspadu Čehoslovačke.

Jugoslavija i Čehoslovačka stvorene su iste, 1918. godine i u sljedećih će nekoliko desetljeća sve do nestanka s geopolitičke karte Europe početkom 1990-ih dijeliti sličnu sudbinu. Obje države nastale su na razvalinama Austro-Ugarske Monarhije nakon Prvog svjetskog rata. I jedna i druga bile su složene državne zajednice, pri čemu Jugoslaviju osnivaju južnoslavenski, a Čehoslovačku zapadnoslavenski narodi. Posljednja desetljeća svog postojanja u objema državama na vlasti su bili komunistički režimi, pa će upravo slom komunizma u Europi krajem 1980-ih utjecati i na raspade ovih država.

Baršunastom razvodu prethodila baršunasta revolucija

Međutim, iako su se Jugoslavija i Čehoslovačka raspale gotovo istovremeno, način na koji su se raspale bio je potpuno drukčiji. Dok se u slučaju prve taj proces odvijao uz rat, velike ljudske gubitke i materijalnu štetu, u slučaju druge proveden je mirno i dostojanstveno. Upravo zbog naglaska na nenasilju završni čin raspada Čehoslovačke, koji je službeno okončan 1. siječnja 1993. ostao je upamćen pod nazivom Baršunasti razvod.

A nenasilnom Baršunastom razvodu prethodila je isto tako nenasilna Baršunasta revolucija kojom je u zemlji jednopartijski komunistički sistem zamijenjen višestranačkim demokratskim. Baršunasta revolucija započela je 17. studenog 1989. mirnim studentskim protestom čehoslovačkih studenata u znak sjećanja na studente koji su se 50 godina ranije suprotstavili nacističkom režimu. Međutim, kada su se iz povorke začule antirežimske parole policija je odlučila reagirati silom. Tada se pojavila vijest, uspostavit će se lažna, da je jedan student ubijen, što će potaknuti mnoštvo ostalih antirežimski raspoloženih građana da se pridruže protestima. Podršku studentima daju prije svih čehoslovački intelektualci okupljeni oko Povelje 77, dokumenta objavljenog 1977. kojim se tražilo poštivanje ljudskih i građanskih prava.

Jedan od najpoznatijih potpisnika Povelje, a 12 godina kasnije i jedan od glavnih organizatora aktivnosti s ciljem rušenja komunističkog režima, bio je poznati književnik Vaclav Havel. Na njegovu inicijativu osniva se Građanski forum koji vlastima upućuje zahtjeve za smjenom političara odgovornih za slom Praškog proljeća, za puštanjem iz zatvora političkih zatvorenika i sl. Istovremeno, širom zemlje počinju okupljanja građana koja su iz dana u dan postajala sve brojnija.

Masovno zveckanje ključevima jedna od najupečatljivih epizoda

Jedna od najupečatljivijih epizoda Baršunaste revolucije bilo je masovno zveckanje ključevima okupljenih protestanata čime se simbolički zahtijevalo otključavanje vrata odnosno dobivanje slobode, ali se bukom nastalom zveckanjem slala poruka da je političarima na vlasti odzvonilo. Kada su se protestantima pridružili i radnici bio je to jasan znak da su komunisti izgubili podršku onih čijim su se predstavnicima i predvodnicima smatrali. 24. studenog 1989. vodstvo Komunističke partije podnijelo je ostavku, a tim povodom mnoštvu okupljenom na glavnom praškom trgu obratio se Alexander Dubček, smijenjeni vođa Praškog proljeća.

Tri dana kasnije, 27. studenog, u cijeloj zemlji je proveden generalni štrajk. Istovremeno s protestima po ulicama i trgovima čehoslovačkih gradova započeo je dijalog opozicije i vlasti o formiranju prve višestranačke vlade i parlamenta. Sredinom prosinca 1989. dotadašnji predsjednik države Gustav Husak podnosi ostavku, a za novog predsjednika 29. prosinca izabran je Vaclav Havel.

Nakon uvođenja višestranačja i demokracije pred Čehoslovačkom je bio još jedan izazov. Dugogodišnje nesuglasice između čeških i slovačkih političkih i ekonomskih elita rezultirati će pregovorima o raspadu zajedničke i stvaranju dviju samostalnih nacionalnih država. Poput rušenja komunističkog režima i proces podjele zemlje provodit će se mirno, za pregovaračkim stolom.

 

Češki i slovački premijer se dogovorili i – razdvojili

Nagovještaj promjena u tom smjeru bilo je i novo ime države kojim se htjela naglasiti veća samostalnost češkog i slovačkog dijela zemlje. Od proljeća 1990. službeni naziv države bio je Češka i Slovačka Federativna Republika. Zanimljivo, odluku o razdruživanju nisu donijeli građani na referendumu nego njihovi politički predstavnici u Pragu i Bratislavi. U ljeto 1992. češki premijer Vaclav Klaus i slovački premijer Vladimir Mečiar usuglasili su se da će zajednička država prestati postojati sa zadnjim danom te godine. Mjeseci razgovora i pregovora u konačnici su rezultirali baršunastim razvodom koji je stupio na snagu 1. siječnja 1993.

Na teritoriju Čehoslovačke od toga dana postoje dvije nezavisne države – Češka i Slovačka, otkriva profesor Klasić.

Video možete pogledati OVDJE.

Svijet / Zanimljivosti

Zbog ovoga je Tito prijetio da će se ubiti: Njegov lični ljekar otkrio da su mu krili pištolj i od čega je umro

Published

on

By

Upozoreni smo da ako budemo žurili novinari će znati da je nešto hitno. Maksimalna tajnost. Mi smo injekcije nosali u nekim torbicama da se ne bi vidjelo, pričao je dr Stanković

 

Dr Milomir Stanković bio je lični ljekar Josipa Broza Tita dok se liječio u bolnici u Ljubljani i bio je pored maršala SFR Jugoslavije u njegovim posljednjim danima života. Broz je umro na današnji dan prije 44 godine.
“Sve je bilo u tajnosti oko njegovog liječenja. Došla je moja supruga da me obiđe na Brdu kod Kranja i nisam smio da joj kažem da će sutra biti amputirana Titu noga. Nikad niste znali ko možda sluša”, počeo je svojevremeno priču Dr Stanković, koji je preminuo 2019. godine.

On je u emisiji kod Mire Adanje Polak 2018. godine otkrio da su im u samom kliničkom centru govorili da ne žure pojedinim hodnicima jer su novinari gledali kroz prozor.
“Upozoreni smo da ako budemo žurili novinari će znati da je nešto hitno. Maksimalna tajnost. Mi smo injekcije nosali u nekim torbicama da se ne bi vidjelo. Niko od njegove pratnje nije znao šta mi to njemu dajemo. Sve je bila tajna.”

Opisao je i njegov prvi susret sa Titom.
“To je bilo ujutru 15. maja na Brionima u njegovoj rezidenciji. On izlazi iz kupatila, istuširan obrijan i čeka da mu se da injekcija. Gledao je moj svaki potez. Poslije je uvijek imao povjerenje u mene. U to vrijeme sam bio ljekar na VMA. Kad sam došao kod njega prvi put on me je pozdravio kao da me je vidio juče:
– Dobar dan doktore, kako ste.
– Dobro sam druže predsjedniče, kako ste vi?
– Mene doktore steže ova vražija reuma. Znate ja liječim reumu.
– Druže predsjedniče, mi kad vas vidimo na televiziji kako koračate svi kažu da ste vi zdrav čovek.
– E, doktore… Ja stegnem dobro zube dok koračam pred kamerama.

 

Dr Stanković kaže da je jednom dok je Tito imao fizikalnu terapiju on primijetio njegovo lijevo stopalo koje nije izgledalo dobro.
“Bilo je blijedo i imalo je neku nesvakidašnju modricu. Kao da je neko mastilo prosuto na nju, potpuno ograničeno… Nije bilo razliveno. Pošto je on tad drijemao malo dok su ga masirali, ja sam mislio da on to ne zapaža. Opipao sam puls, ali nije ga bilo. Izašao sam i sačekao da oni završe sa njim tu fizikalnu terapiju. Poslije nekog vremena on izlazi i prolazi pored mene. A maserka njegova mi kaže – Pa on je vidio da ste vi nešto radili. Čim ste vi izašli on nas je pitao šta ste vi to vidjeli. Morate mu nešto reći… Ja sam mu prišao i rekao:
– Druže predsjedniče, imate na stopalu jednu promjenu koja mora brzo da se pogleda.

– Doktore, Nova je godina, nemam vremena za konzilijume.
Kako otkriva dr Stanković, radilo se o okluzivnoj angiopatiji.
“Nije to bila dijabetična koju je on imao na potkolenici. Ta okluzivna angiopatija je značila da je njemu zapušen krvni sud koji mu hrani nogu. To je bilo na butnoj arteriji i njemu je bila ugrožena noga. Ja sam bio odgovoran i morao sam da nešto uradim. Pokušao sam da ga nagovorim ponovo da pristane na konzilijum ali sada uz pomoć njegovog ađutanta.
– Ja sam rekao da se sa time sačeka, proći će to, rekao mi je Tito”.
Tito, prema njegovim riječima, uopšte nije mogao da prihvati tu cijelu situaciju.
“Malo je bilo u njemu straha. Vidjelo mu se na licu. Ja jedini sumnjam da to može glave da mu dođe… Ali i mene je moglo da košta glave jer nisam prijavio na vrijeme ili što nisam bio uporan da ga nagovorim. Jedan ljekar to poslije par dana nije primijetio pa su skoro optužili da ja dižem nepotrebnu paniku. Ali Tito je ubrzo potom doživio strašan bol u nozi kao nikad do tada… I ja sam to iskoristio da objasnim njegovom ađutantu da je to veoma ozbiljno. Poveli smo još ljekara”.
Tito opet nije želio da sluša upozorenja i stalno je govorio da nema vremena i da će to proći.
“E onda je njegov ađutatnt rekao da mu konzilijum neće oduzeti mnogo vremena. I tada Tito pristaje da ga konzilijum pregleda narednog dana.
Došla su i dva vrsna stručnjaka iz inostranstva. Jedan je došao iz SAD – to je bio dr Majkl Debejki dok je iz Rusije došao dr Marat Knjazev. Debejki je pregledao nogu i cirkulaciju, dok ga je Knjazev pregledao cijelog. Na kraju su rekli da je Tito u dobrom stanju, ali da je noga ugrožena. Debejki je rekao da pošto Tito ne pristaje ni našta drugo sem na lijekove da pokušaju sa jednim bajpasom koji je on ostavio našim ljekarima. Ali je i rekao da upozore Tita da ako sve to ne uspije da će morati da mu sijeku nogu. S druge strane Knjazev je rekao da je terapija dobra i da je treba nastaviti uz kontrolu noge”, ispričao je dr Stanković.
Tito je, kako je ispričao, prihvatao sve, ali nije htio da ostane bez noge.

“Rekao nam je – Ako moja noga ode, ja ću sam sebi presuditi. Kad je trebalo da ode u bolnicu mi smo mu sklonili pištolj koji je tajno čuvao u jednoj torbici. Niko nije smio da mu kaže da noga mora da se amputira, nego su produžavali terapiju u nedogled koja ne pomaže. I sve tako je bilo dok se noga nije osušila, kad se osušila ona je otrovala organizam…”
Josip Broz je poslije amputacije, kako ističe dr Stanković, bio zadovoljan jer je operacija uspjela.
“Govorio je da će sa jednom protezom i jednim štapićem ići ponovo na skup Nesvrstanih. Ljekari su odahnuli, on odahnuo… operacija uspjela.”
Ali to što se odugovlačilo sa amputacijom počelo je da uzima svoj danak.
“Bilo je nekoliko puta da je došlo skoro do kraja ali su onda rađene infuzije, transfuzije, intubacije, vještački bubreg… I on se jedno vrijeme i budio iz te kome.”
Dr Stanković otkriva šta je, kako kaže, Tita “odnijelo na onaj svijet”.
“Velika greška je bila što mu se izlazilo u susret da se liječi lijekovima, a ne hiruški. Njega je na onaj svijet odnijela jedna sklerotična pločica u butnoj arteriji koja je 50 odsto zatvarala arteriju u kojoj je došlo krvarenje… Ta arterija je mogla lako da se otpuši… Ja bih to mogao da uradim, ali ja nisam imao kompetencije, a ni to Tito ne bi dozvolio”, rekao je dr Stanković i otkrio posljednje Titove riječi:
“Kad je vidio da je sve propalo njegove posljednje riječi su bile – Šta sve ovo treba da znači?! E sad da li se to odnosilo na neke odluke koje je donosio ili na ljekare koji su mu obećavali da će terapija uspjeti, to ne znam… Sredinom februara 1980. on već nije mogao da govori i do kraja života je bio u vještačkoj komi. Ravna linija se pojavila 4. maja u 15.05”, ispričao je dr Milomir Stanković.

 

(RTS, DEPO PORTAL/dg)

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Bosanac tvrdi da je pretučen u talijanskom gradu: Nakon istrage policije prijavljeni i on i napadač

Published

on

By

Državljanin Bosne i Hercegovine (48), nastanjen u italijanskom Bolzanu podnio je prijavu zbog, kako je naveo, nasilne pljačke u industrijskoj zoni ovog grada. Također je dostavio ljekarsko uverenje o zadobijenim povredama.

Državni policijski istražitelji odmah su pokrenuli istragu na osnovu snimaka nadzornih kamera od preduzeća u toj oblasti. Njihova analiza je pokazala da je u navedeno vrijeme iz službenog automobila obližnje kompanije izašao naoružani radnik obezbjeđenja i u početku se ponašao izbezumljeno da bi, nakon kratke, ali žestoke svađe sa državljaninom BiH, istog brutalno napao i više puta ga udario u lice.

Nakon napada, osiguranje se udaljilo svojim službenim automobilom, a državljanin BiH je sa zemlje podigao novčanik i napustio mjesto incidenta.

 

Naknadna istraga je omogućila da se identifikuje naoružani čuvar, 31-godišnji italijanski državljanin koji živi u Bolzanu, kao počinilac ovog nasilnog čina. Međutim, on tvrdi da mu je žrtva prijetila nožem.

Nakon rekonstrukcije stvarnog slijeda događaja – koji se u velikoj mjeri razlikovao od lažnih verzija koje su dala dvojica vinovnika ove tuče – obojica su prijavljeni za davanje lažnih izjava. Pored ovoga, radnik obezbjeđenja biće prijavljen i za napad, a naloženo je i da mu se oduzme naoružanje koje legalno posjeduje: poluautomatski pištolj i municija, kao i oduzimanje dvije dozvole za oružje – jedne za ličnu upotrebu, a druge za sportske svrhe, pišu Nezavisne.

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Slovenija: Tokom nesreće u kojoj je poginuo Dženan iz BiH, drugi svirali harmoniku i zabavljali se (VIDEO)

Published

on

By

Dok se odvijalo spašavanje i sanacija nakon saobraćajne nesreće na autocesti u Sloveniji u kojoj je poginuo Dženan Bajrić iz Maglaja, gluposti je bilo previše u koloni vozila koja je stajala zbog nesreće. Korištenje pojasa za spašavanje, hodanje autocestom, žurke, šetnja djece, razgovor telefonom, približavanje mjestu gdje postoji opasnost od požara su samo neki od nepromišljenih postupaka neodgovornih pojedinaca, piše GPM.

Kako ističu agencije u Sloveniji, to je sramotno, opasno i zabranjeno. Nadležni su odmah zatvorili autocestu i saobraćaj je stao, ali je onda počelo glupo, opasno i nedolično ponašanje onih koji su zatečeni u saobraćaju, opisuju. Objavili su video na kojem su, dok je trajalo spašavanje i rehabilitacija, muzičari svirali i zabavljali sve one koji su napustili vozila i time ugrozili sebe i druge a sa druge strane, pokazali su nepoštovanje prema preminulom 33-godišnjem vozaču kamiona iz BiH.

 

Kako su istakli, žurka na autocesti je apsurdna i neprihvatljiva. U slučaju zastoja na autocesti, vozilima hitne pomoći mora se omogućiti nesmetan prolaz do mjesta nesreće. Pravilnim razvrstavanjem vozila koja nisu učestvovala u saobraćajnoj nesreći na autocesti, omogućavamo vozilima hitne pomoći brži pristup žrtvama i time povećavamo njihove šanse za preživljavanje do 40 posto.

Nastavi čitati

Najčitanije