Piše: Rasim Belko, Patria

“Mi kao međunarodna zajednica ne bismo trebali imati dvostruke standarde. Moramo snažnije insistirati na tome da se evropske vrijednosti koje smatramo ključnim za naša demokratska društva njeguju i u BiH”, kazao je mesijanski i proročanski Inzko u Velikoj Britaniji.

Ali, malo ko ga je slušao. Kao što mu je malo ko u međunarodnoj zajednici bio podrška da konkretizuje ono što je najavljivao i zagovarao. Poslije Inzka došao je Christian Schmidt. Diplomata čija je najava dolaska pokrenula lavinu kontroverzi, a svaki naredni potez i pokret tu lavinu uvećavao i ubrzavao. Schmidt je promijenio odnos proevropskog dijela bosanskohercegovačkog društva spram OHR-a. Jer, pokazalo se da je njegova suštinska funkcija prilično izgubila, možda još i sa odlaskom lorda Paddyija Ashdowna. Sve poslije bilo je natezanje, sa velikom primjesom sumnje u Ured visokog predstavnika.

Izmjene Izbornog zakona i Ustava FBiH bile su vrh manjeg ledenog brijega, na kojem čekaju neriješene apelacije kojima se treba definirati je li Schmidt na funkciji visokog predstavnika međunarodne zajednice izvršio atak na Ustav ove države!

I to je zaista vrh manjeg ledenog brijega. Vrhovi planina do kojih bismo mogli doći zahvaljujući (ne)promišljenosti međunarodne zajednice kao backgrounda visokog predstavnika tek su upitnik nad glavama drugih. Sa tih vrhova vide se svakakve strahote, a ponajviše strahote planova koji su doveli do pakla iz kojeg je ponikao OHR.

Šta će biti, Inzkovo je pitanje koje još luta kako bosanskim tako i bespućima svjetskih centara moći. Možda neće biti ništa. Možda će Bosna još decenijama samrtno hroptati na slamčici ustavno – pravnog poretka i demokratije, na kojoj će je međunarodna zajednica održavati kako bi imala protektorat koji joj služi za upiranje prstom i poruku “evo, tu smo uradili posao”. To što pacijent umjesto života biva isključivo održavan na aparatu, ne zbog nade u njegov oporavak, već zbog interesa onog ko aparat kontroliše pitanje je za etiku. A etike u svakom obliku politike odavno nema.

Ostao je suhi interes – novac i sve druge monete kojim se veliki potkusuruju životima malih. Danas se tako preko institucije OHR-a neki veliki, uglavnom iz Washingtona, Londona, Brisela i Berlina, potkusuruju životima građana Bosne i Hercegovine.

Pitanje za nauku je kako su to ostali, prije svega Evropljani, prihvatili političku praksu Amerikanaca u zaleđenom konfliktu. A zaleđeni konflikt je puno ime i prezime bosanskog mira rođenog u američkom Ohaju. Mira u kojem samo oružje miruje, a sve drugo je u punoj spremi i na istim položajima.

Taj zaleđeni konflikt je zapravao najčvršći stub na koji je montirana kuća u kojoj stoluje lice s protektoratskim mandatom. Jer, iz svega viđenog, naročito iz perioda poslije Ashdowna, s malim izuzetkom Inzka, svi koji su stolovali u bijeloj kući na Vrbanji u Sarajevu imali su mandat očuvanja stanja zaleđenog konflikta. Istina, maskirali su to ponekom diplomatskom dimnom bombom, bacajući je na jednu od tri strane i time pravdajući svoju opstojnost. I uspjeli su. Svi, a naročito ona prozapadna strana u Bosni, povjerovali su kako Bosni nema života bez OHR-a. Ili joj nema mira! Nikako da shvate da ono što OHR radi zapravao ne jača politički i institucionalni imunitet bosanske države kako bi jednog dana bila u stanju brinuti sama o sebi, sačuvati se i integrisati se, ukoliko želi, u euroatlantski svijet!

To sljepilo produkt je gubitka samopoštovanja, snishodljivosti prema svima oko sebe i neprihvatljive učmalosti i nespremnosti na političke i sve druge oblike borbe za opstojnost vlastitog organizma.

Nema političkog prijateljstva, to je budalaština koja prolazi isključivo u potlačenim društvima, kojima se za lažno pruženu ruku uzima sve što valja.

I da, za 10 dana bit će punih 15 godina kako nam je međunarodna diplomatija servirala pet ciljeva i dva uvjeta za odlazak kuće protektorata – OHR-a! I skoro je nebitno jesmo li išta od tih ciljeva realizovali, jer kada dođemo do drugog uvjeta on glasi: “Pozitivna procjena situacije u BiH od strane Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira utemeljena na punom poštivanju Daytonskog mirovnog sporazuma”.

Dakle, po tih famoznih 5+2, odnosno po sedmoj stavci mi nikada nećemo odlučivati treba li nam ili ne taj visoki predstavnik, njegov ured i njegova pomoć. Jer, za njih mi smo ništa do li onaj samrtni hropinjajući pacijent, koji ni ne treba da odlučuje o sebi. Davno je bila 2008. Bila je davno i 2018. I sve je isto. Svi problemi i prijetnje nam se ponavljaju i vise nad sudbinom. Pitanje je samo hoćemo li čekati da hropinjanje prestane i bosanska državnost kao međunarodni pacijent izdahne ili ćemo se početi okupljati oko ideje njene odbrane. Mi, rođeni i izrasli u paklu stvaranja te državnosti. Mi, rođeni u njenim prvim godinama. Mi, kojima je Bosna i Hercegovina jedina ideologija i interes. Mi, ma kako se zvali i kako nas nazivali?

Smijemo li čekati i u čekanju dopuštati da o našoj sudbini odlučuju islužene rabe međunarodne diplomatije, koje nam šalju kao emisare da u njihovim državama ne bi smetali?

Isplati li nam se nakon skoro dvije i pol decenije i dalje čekati odgovor na Inzkovo pitanje “šta se dešava i šta će biti?”. Mi znamo šta se dešava. Znamo i šta je cilj tih dešavanja!
Je li onda vrijeme da sebi pokušamo otvoriti oči i barem sagledati mogućnost da se riješimo kućice protektorata, koja nas drži u kaluži nerješivosti svega što se riješiti treba?

Nerijetko sam pisao i pozivao visokog predstavnika, ovog i one prije, da nešto urade, da reaguju, da na kraju krajeva rade posao koji im je dat mandatnim okvirom. I uglavnom sam razočaran onim što sam vidio kao odgovor. Kao uostalom i svi koji su imali slična očekivanja. Očekivanja da će oni koji treba da štite Dejton, a kroz Dejton i ovu i ovakvu Bosnu i Hercegovinu to i činiti onako kako bi valjda štitili svoje države. Al’ jok, prevario sam se. Kao i svi drugi koji su pisali?

Zato pitam sebe i tebe koji ovo čitaš: Je li vrijeme da se Bosna i Hercegovina riješi OHR-a, a posljedično i luđačke košulje koju predugo nosi?

Možda kada na ovo budemo imali odgovor imat ćemo i na ono Inzkovo pitanje Bosna i Hercegovina – šta će biti?