Connect with us

Religija

UTJECAJ VJEROVANJA NA PSIHIČKU STABILNOST

Published

prije 2 godine

on

Sažetak

Psihologija kao nauka, od samog početka, pozivala se na sekularizam i izražavala skepsu prema svim oblicima vjerovanja (Bernard Groom). Međutim, u novije doba psiholozi su počeli priznavati ulogu vjere u fizičkoj i pshičkoj stabilnosti čovjeka, što predstavlja prekretnicu u psihologiji kao nauci. Čak šta više, savremena psihologija vjeru smatra važnim faktorom u uspostavi psihičke ravnoteže. Tako Carl Jung smatra izuzetno važnim dati prilku bolesniku da putem vjerovanja povrati nadu i samopouzdanost, dok Stickle naglašava nužnost jačanja moralnog bića čovjeka putem vjere.

Uspostava ravnoteže između dvije dimenzije čovjeka: duhovne i materijalne, po islamskom nauku, čovjeku priskrbljuje uravnoteženu ličnost, koja je temelj mentalnog zdravlja i psihičke stabilnosti, te umanjuje mogućnost prekomjerne zabrinutosti i padanja u depresiju.

Obzirom da je čovjek sklon požurivanju ostvarenja sreće, jer je, kako Kur’an kaže, stvoren kao brzac, a zanemaruje rad za onaj svijet, Kur’an pojašnjava da su vjerovanje i činjenje dobra sredstvo za ostvarenje lijepog života na ovome svijetu i konačne pobjede i užitka na onom: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97)

Jačanje psihološkog imuniteta u islamu

1. Jačanje duhovne dimenzije čovjeka putem vjerovanja u Allaha i bogobojaznosti;

2. Izvršavanje različitih obreda s ciljem jačanja duhovnosti i psihološke bistrine;

3. Ovladavanje instiktivnim nagonima i kontrola prohtjeva koji vode ka grijehu.

I pored navedenog, istinski vjernik ne oslanja se na svoja djela, nego se nada Allahovoj milosti, pa makar pred Allaha došao sa brdima grijeha, jer je ubjeđen da će mu Allah podariti brda svog oprosta.

Ovaj tolerantan odnos prema sebi dovodi do prihvatanja samog sebe nakon grijeha i pokajanja. Prihvatanje sebe predstavlja sredinu između samokažnjavanja koje vodi u beznađe i očaj i zadovoljstva sa sobom koje čovjeka sprječava od dodatnog činjenja dobra i težnje ka potpunosti.

Prihvatanje sebe je pokazatelj psihičkog zdravlja, jer će mu pomoći da prihvati druge koji su različiti i koji imaju grešaka.

Sa ova tri duhovnopsihološka metoda: iman, pokornost i sustezanje od grijeha islam teži ka uspostavljanu psihološkog imuniteta čovjeka i uspostavi ravnoteže između duhovnog i tjelesnog, što pojedinca dovodi do osjećaja smiraja i spokoja i čini spremnijim za pravilno reagovanje u kriznim situacujama, a cjelokupnu zajednicu do ostvarenja sigurnosti i mira.

Ključne riječi: psihička stabilnost, vjerovanje, uravnoteženost, spokoj, psihološki imunitet.

Utjecaj vjerovanja na psihičku stabilnost

Psihologija kao nauka, od samoga početka, pozivala se na sekularizam i izražavala skepsu prema svim oblicima vjerovanja (Bernard Groom). Međutim u novije doba psiholozi su počeli priznavati ulogu vjere u fizičkoj i pshičkoj stabilnosti čovjeka, što predstavlja prekretnicu u psihologiji kao nauci. Čak šta više, savremena psihologija vjeru smatra važnim faktorom u uspostavi psihičke ravnoteže. Tako Carl Jung smatra izuzetno važnim dati prilku bolesniku da putem vjerovanja povrati nadu i samopouzdanost, dok Stickle naglašava nužnost jačanja moralnog bića čovjeka putem vjere.

Uspostava ravnoteže između dvije dimenzije čovjeka: duhovne i materijalne, po islamskom nauku, čovjeku priskrbljuje uravnoteženu ličnost, koja je temelj mentalnog zdravlja i psihičke stabilnosti,  te umanjuje mogućnost prekomjerne zabrinutosti i padanja u depresiju.

Obzirom da je čovjek sklon požurivanju ostvarenja sreće, jer je, kako Kur’an kaže, stvoren kao brzac, a zanemaruje rad za onaj svijet, Kur’an pojašnjava da su vjerovanje i činjenje dobra sredstvo za ostvarenje lijepog života na ovome svijetu i konačne pobjede i užitka na onom: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97)

U ovom radu tretirat ću ovu značajnu temu u primarnim izvorima islama (Kur’anu i sunnetu).

Prvo: utjecaj vjerovanja u Allaha na psihičku stabilnost čovjeka

Vjerovanje u Allaha ima veliku ulogu u ostvarivanju psihičke stabilnosti čovjeka, ta uloga je veća ili manja zavisno od jačine imana. Što je iman čovjeka jači to je njegova smirenost i stabilnost veća, te se tako povećava utjecaj vjerovanja na njegovo ponašanje. Plodovi vjerovanja u Allaha u ostvarenju ličnog spokoja su raznovrsni i obnovljivi.

Evo nekih:

  • Osjećaj sigurnosti zbog upute, što ga čuva od ospasnih zamki i raznih iskušenja. Allah, dž.š., kaže: “Biće sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni će biti na pravom putu.” (El-En’am, 82)

Allah, dž.š., garantuje vjernicima sigurnost, što se jasno vidi iz činjenice da je spomenuti ajet došao poslije ovog ajeta: “A kako bih se ja bojao onih koje s Njim izjednačujete, kada se vi ne bojite što Allahu druge ravnim smatrate, iako vam On za to nije nikakav dokaz dao? I znate li vi ko će, mi ili vi, biti siguran?” (El.En’am, 81)

  • Vjerovanje u Allaha čovjeku daruje lijep i stabilan život, bez psihičkih poteškoća i duševne patnje. Duša vjernika je smirena i dobra, živi u suglasju sa sobom i sredinom u kojoj se nalazi. Ona je obavijena spokojem i sigurnošću, zaštićena od negativnog utjecaja onog njenog dijela koji je sklon ka lošem. Allah, dž.š., kaže: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97)

Ibn Kesir, r.a., tumačeći ovaj ajet kaže: “Ovo je obećanje od Allaha onome ko bude radio dobro- a to su djela koja su precizirana kao dobra Kur’anom i praksom Poslanika, s.a.v.s.- bio muškarac ili žena, a njegovo srce vjeruje u Allaha i Njegovog Poslanika, da će ga poživiti lijepim životom na ovome svijetu i nagraditi najljepšom nagradom na budućem. A lijep život podrazumijeva rahatluk i zadovoljstvo s bilo koje strane.” (Ed-Dimiški, 1966, 4/610.)

Ibn Ašur, također poznati komentator Kur’ana, kaže: LIJEP znači sve što je lijepo i prijatno, što je suprotno lošem i nevaljalom. To je obećanje koje podrazumijeva sve blagodati ovoga života. A među najvećim blagodatima je zadovoljstvo sa onim što ti je dodijeljeno i nadanje u lijep završetak, a zatim, zdravlje i dobrobit, te ponos na islam.” (Ibn Ašur, 2008, 13/220.)

– Samo vjerovanje u Allaha razultira čišćenjem čovjekove duše od prljavštine mnogoboštva i njegovih posljedica. Od prljavštine zbog koje duša čovjeka oboljeva i njegova ličnost slabi, te postaje izložena svakom vidu mentalnih poremećaja. Ispravno vjerovanje čovjeka čini obožavateljem samo i isključivo Allaha. “Najvažnije čime islam započinje i na čemu najviše insistira jeste ispravno vjerovanje, jer ispravna ideja je temelj svake druge ispravnosti. Zato se ne možemo nadati oporavku naroda čiji su se umovi zaprljani neispravnim vjerovanjima i njihove ličnosti pale pod uticaj takvih ubjeđenja, bojeći se od ničega i težeći ka ničemu. Ukoliko je vjerovanje ispravno, moguće je popraviti sve ostalo, jer je čovjek čovjek po svojoj duši, a ne po svome tijelu.” (Ibn Ašur, 2008. 13/220.)

  • Vjerovanje u Allaha rezultira uputom za najispravnije postupanje prilikom nedaća koje čovjeku, često, oduzmu pamet, te ga dovedu u situaciju da učini nešto što će imati katastrofalne posljedice za njega, ili za druge. Vjerovanje u Allaha čovjeka opskrbljuje pravilnom uputom u trenutku krize, te mu pomaže da je prevaziđe i da se prema njoj efikasno postavi. Allah, dž.š., kaže: “Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti

– Allah sve dobro zna.” (Et-Tegabun, 11)

Onaj koga zadesi kakva nedaća, a on svjestan da je od Allaha, te se strpi i bude zadovoljan sa Allahovom odredbom, Allah će njegovo srce uputiti, te tako mu nadoknaditi ono što je na ovom svijetu izgubio uputom u njegovom srcu i dati mu čvrsto ubjeđenje da će mu Allah nadoknaditi izgubljeno ili dati još više od toga.

U hadisu kojeg prenosi Buharija i Muslim stoji: “Čudan li je primjer vjernika! Svako stanje u kojem se nađe je dobro za njega, a to nije slučaj ni sa kim drugim osim sa vjernikom. Ako ga zadesi kakva radost on se na njoj zahvali, pa zato biva nagrađen, a ako ga zadesi kakva nedaća on se strpi pa i za to biva nagrađen.”

  • Vjerovanje u Allaha uzrokuje otvaranjem vrata svakog dobra: s neba i iz zemlje, duhovnog i fizičkog. Allah, d.š., kaže: “A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali.” (El-A’raf, 96)

Ovaj kur’anski citat dokaz je da Allah, dž.š., iskrene vjernike u Njega nagrađuje lijepim životom formalno i suštinski, tjelesno i duševno.

  • Vjerovanje u Svevišnjeg Allaha uvodi vjernika u Allahovu zaštitu, a onaj ko je u Allahovoj zaštiti i koga On svojom brigom obuhvati, on neće biti izgubljen i ostavljen. Taj osjećaj čovjeku daruje spokoj i smirenost, te se osjeća sigurnim i zaštićenim, što mu njegovo raspoloženje čini vedrim, a njegov život lijepim, uprkos svim nedaćama koje mu prijete. Allah, dž.š., kaže: “ Allah doista štiti vjernike…” (El-Hadždž, 38)

Iz ovog kur’anskog citata razumijemo da Allah štiti svoje iskrene robove, koji se na Njega oslanjaju od svakog zla i spletki zlikavaca. On ih čuva, štiti i pomaže. Allah, dž.š., kaže: “Zar Allah sam nije dovoljan robu Svome?” (Ez-Zumer, 36) “A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći, i opskrbit će ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.” (Et-Talak, 2-3) (Vidjeti: Ed-Dimiški, 1966, 5/433.)

Ibn Seadi tumačeći ove ajete kaže: “Ovo je obavijest, obećanje i radosna vijest od Allaha onima koji vjeruju, da će ih On štiti od svakog zla i svake nedaće, zbog njihovog vjerovanja, od zla nasilnika, od šejtanskih došaptavanja, od zla njih samih i od njihovih loših djela. On će odstraniti od njih, u iskušenjima, ono što nisu u stanju podnijeti, te će im tako znatno olakšati. Svaki vjernik ima udio u ovoj zaštiti, ovisno o jačini ili slabost njegovog imana.” (Es-Seadi, 2007, 539.)

  • Samo iman (vjerovanje) oporavlja ljudski um, srce i dušu. Allah, dž.š., kaže: “ A onima koji vjeruju i dobra djela čine i vjeruju u ono što se objavljuje Muhammedu – a to je Istina od Gospodara njihova – On će preko rđavih postupaka njihovih preći i prilike njihove će poboljšati.” (Muhammed, 2) U ovom ajetu se kaže da će Allah poboljšati njihov BAL, što znači poboljšati sve vezano za njih, jer postupci ljudi proizilaze iz njihovih mišljenja. Zato je TEWHID temelj ispravnog mišljenja vjernika i iz njega proizilaze snage otpora greškama i zabludama kojima su podložni oni koji Njemu pripisuju druga.

Vjerovanje u Allaha popravlja srca, umove i duše vjernika, te razmišljaju samo o dobru i teže ka svakom vidu uspjeha. (Vidjeti: Ibn Ašur, 2008, 26/62-64.)

Drugo: Utjecaj vjerovanja u meleke na psihičku stabilnost čovjeka

  • Vjerovanje u meleke čovjeku pomaže da ostane ustrajan na Allahovom putu, jer je svjestan da ima neko ko bilježi sve njegove postupke i djela. Takav će nastojati da spisak njegovih djela bude čist od svega što je loše, što će prouzrokovati poboljšanje njegovih djela i povratak Allahu osjećajući tako duševnu smirenost. Allah, dž.š., kaže: “Kad se dvojica sastanu i sjednu jedan s desne, a drugi s lijeve strane, on ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.” (Kaf, 17-18)
  • Vjerovanje u meleke koji ga, po Allahovoj naredbi, čuvaju i paze, prouzrokuju smirenost jer je svjestan da ima neko ko na njega pazi i ko ga čuva od svega lošeg. Allah, dž.š., kaže: “Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega, – po Allahovu naređenju nad njim bde.” (Er-Ra’d,11)

Ibn Kesir kaže: “Svaki čovjek ima svoje meleke koji se smjenjuju, čuvari noći i ćuvari danju, čuvaju ga od svega lošeg. Isto tako se smjenjuju meleki koji bilježe njegova djela, dobra i loša, jedni noću a jedni danju, dvojica jedan s lijeve a drugi s desne strane pišu njegova djela. Onaj s desne strane bilježi njegova dobra djela, a onaj s lijeve strane bilježi njegova loša djela, a dva druga meleka ga čuvaju i štite, jedan ispred a drugi iza njega. Tako se čovjek nalazi između četiri meleka danju i četiri druga noću, dva čuvara a dva pisara.” (Ed-Dimiški, 4/437.)

“Jedan čovjek iz plemena Murad došao je Aliji, r.a., dok je on klanjao, pa mu je rekao: “Čuvaj se, ima ljudi u plemenu Murad koji žele da te ubiju.” On mu odgovori: “Svakog čovjeka prate dva meleka koji ga čuvaju od onoga što nije određeno, a kada odredba dođe oni dozvole da se desi. Zaista je edžel (odredba) najbolji štit!” (Ed-Dimiški, 4/437.)

  • Vjerovanje u meleke i da oni konstantno brane čovjeka od šejtanskog uticaja podsticanjem nagona ka dobru u čovjeku, ima dvostruk učinak na psihičku i duhovnu stabilnost: s jedne strane zato što čovjek nije prepušten šejtanskim uticajima koji mu ukrašavaju loše prohtjeve i postupke, a s druge strane svijest o tome da postoje meleki, čisti i čedni, koji nagovaraju čovjeka na činjenje dobra i da se kloni zla. U hadisu stoji: “Nema nikog od vas  a da za njega nije zadužen pratioc od džina i pratioc od meleka.” (El-Kušejri, 2001, 2814.) U drugom hadisu stoji: “Zaista šejtan ima uticaj na čovjeka, a isto tako i melek. Šejtanski uticaj se ogleda u navođenju na loše i prikazivanju istine lažnom, a uticaj meleka ogleda se u navođenju na dobro i potvrđivanju istine, pa ko nešto od toga osjeti pri sebi, neka zna da je to od Allaha, a ko osjeti ono drugo, neka zatraži utočište kod Allaha od prokletog šejtana.” (Et-Tirmizi, 2018, 2988.) Zatim je proučio kur’anski ajet: “ Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju; Allah je neizmjerno dobar i zna sve.” (El-Bekara, 268)

Melek se bori sa šejtanom za čovjekovo dobro. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Kada čovjek legne u svoju postelju, njemu se približi melek i šejtan, pa mu melek kaže: “završi (ovaj dan) sa dobrim!” A šejtan mu kaže: “Završi (ovaj dan) sa lošim!” Ako čovjek spomene Allaha Uzvišenog i njemu se obraća dok ga ne savlada san, melek će otjerati šejtana i ostati da ga čuva. Kada se probudi ponovo mu dolazi melek i šejtan, pa mu melek kaže: “započni (ovaj dan) sa dobrim!” A šejtan mu kaže: “Započni (ovaj dan) sa lošim!” Ako čovjek tada kaže: “Hvala Allahu koji mi je oživio moju  dušu nakon što ju je bio uzeo, što je nije usmrtio za vrijeme moga sna. Zatim izgovori kur’anska ajeta: “Allah uzima duše u času njihove smrti, a i oni koji spavaju, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge do roka određenog.” (Ez-Zuner, 42.) “Allah brani da se ravnoteža nebesa i Zemlje poremeti. A da se poremete, niko ih drugi osim Njega ne bi zadržao; On je zaista blag i prašta grijehe.” (Fatir, 41.) melek će ponovo otjerati šejtana i nastaviti da ga čuva.” (Ovaj hadis prenosi: (Et-Tirmizi, 2018, 10624.)

Vjerovanje u meleke zahtijeva ljubav prema njima, ljubav koja je uzajamna između meleka i vjernika. Svijest o tome da ga Allah i Njegova najodabranija stvorenja vole jeste razlog njegove smirenosti i duševne/psihičke stabilnosti. U hadisu stoji: “Kad Allah zavoli nekog čovjeka, pozove Džibrila: ‘Allah voli toga i toga, pa ga i ti voli!’ Onda ga i Džibril zavoli, te razglasi među stanovnicima nebesa: ‘Allah voli toga i toga, pa ga i vi volite!’ Potom ga zavole i stanovnici nebesa, a zatim mu se postavi prijem ne zemlji (tj. ostaje u lijepoj uspomeni).” (El-Kušejri, 2001, 2637)

  • Vjerovanje u meleke da oni stalno čine dovu za vjernike i mole za oprost njihovih grijeha, rezultira posebnom smirenošću i duševnim zadovoljstvom koje ga motiviše da radi dobra djela kao rezultat te dove čistih meleka koja se prima kod Allaha. Allah, dž.š., kaže: “ On vas blagosilja, a i meleki Njegovi, da bi vas iz tmina na svjetlo izveo – On je prema vjernicima samilostan.” (El-Ahzab, 43) “Meleki koji drže prijesto i oni koji su oko njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Njega i mole se da budu oprošteni grijesi vjernicima: “Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš milošću i znanjem; zato oprosti onima koji su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sačuvaj ih patnje u vatri! Gospodaru naš, uvedi ih u edenske vrtove, koje si im obećao, i pretke njihove i žene njihove i potomstvo njihovo,  one koji su bili dobri; Ti si, uistinu, silan i mudar. I poštedi ih kazne zbog ružnih djela, jer koga Ti toga dana poštediš kazne zbog ružnih djela – Ti si mu se smilovao, a to će, zaista, veliki uspjeh biti!” (El-Mu’min, 7-9)
  • Vjerovanje u meleke da oni učestvuju u borbama vjernika kao podrška njima rezultira smirenošću i upornosti vjernika prilikom nesreća i nedaća. Allah, dž.š., kaže: “Kada je Gospodar tvoj nadahnuo meleke: “Ja sam s vama, pa učvrstite one koji vjeruju!” U srca nevjernika Ja ću strah uliti.” (El-Enfal, 12)

U vjerodostojnom hadisu stoji da je Džibril došao Poslaniku, s.a.v.s., nakon što se vratio iz bitke na Hendeku, ostavio svoje oružje i okupao se, otresajući prašinu sa svoje glave  rekao: “Ostavio si oružje?! Tako mi Allaha, mi ga nismo ostavili! Uputi se ka njima!” Poslanik, s.a.v.s., reče: “Prema kome?” Džibril tada pokaza prema Benu Kurejza.” (Buharija i Muslim.)

  Treće: utjecaj vjerovanja u Božije knjige na psihičku stabilnost čovjeka

  • Vjerovanje u Božije objavljene knjige daje čovjeku dodatnu psihičku stabilnost i osjećaj da Svevišnji Gospodar nije ostavio svoja stvorenja da lutaju u potrazi za ispravnim i korisnim putevima koji će ih dovesti do ostvarenja svakog vida dobra za njih i zaštiti od svega lošeg. Zato je Allah objavio knjige koje sadrže konkretne upute i propise koji će čovjeka dovesti do željenog cilja. Allah, dž.š., kaže: “Svima vama smo zakon i pravac propisali.” (El-Maida, 48)
  • Vjerovanje u Kura’an Časni kao objavu od Allaha uzrokuje psihičkom smirenošću čovjeka koji je svjestan da je to knjiga upute cijelom čovječanstvu koja im osvjetljava put istine. Allah, dž.š., kaže: “Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesrećan biti. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti.” (Ta ha, 123-124)

Iz ovog kur’anskog citata jasno razumijemo da Allah garantuje onom ko bude Kur’an čitao i po njemu postupao, da neće zalutati na ovom i da neće nesrećan biti na onom svijetu.

Allah, dž.š., kaže: “A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje.” (El-Maida, 15-16)

  • Vjerovanje u Kur’an kao knjigu koja je sačuvana od bilo kojeg vida iskrivljenosti uzrokuje psihičku sigurnost čovjeka koji ga slijedi. Allah, dž.š., kaže: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Alu Imran, 103) Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ostavio sam vam nešto poslije čega nikada nećete zalutati, ako se njega budete držali, Allahovu knjigu.” (El-Kušejri, 2001, 1218) “Ovaj Kur’an je Allahovo čvrsto uže, on je jasna svjetlost, koristan lijek, zaštitnik onome ko ga se pridržava, spas onome ko ga slijedi, nemože se iskriviti pa da se ispravlja, niti može zastraniti pa da se kori, njegovi fenomeni neće nikada biti iscrpljeni, on se ne troši čestim ponavljanjem.” (En-Nejsaburi, 2006, 2040.)
  • Vjerovanje u Kur’an kao knjigu koja vodi u džennet uzrokuje psihičku sigurnost. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Kur’an će se zauzimati za svoje sljedbenike, on je istinski vodič, ko ga uzme za svoga vođu odvest će ga u Džennet, a ko ga ostavi za svojim leđima odvest će ga u Vatru.” (Ibn Hibban, 1983, 124)
  • Vjerovanje u Kur’an kao izvor šerijata (zakona) i glavni oslonac muslimana, bez kojeg nema puta ka Allahu, te da je samo u njemu spas i uspjeh, a u njegovom ostavljanju propast, zabluda i zastranjivanje.
  • Vjerovanje u Kur’an kao lijek za bolesti srca, bile one bolesti sumnji, ili bolesti strasti, jer obiluje nepobitnim dokazima i činjenicama koji neutrališu sve te bolesti. U Kur’anu se nalaze jasni i neoborivi dokazi pomoću kojih se jasno razlikuje istina od neistine, čime se liječe bolesti sumnje koja iskrivljuje spoznaju i viziju, te čovjek vidi stvari onakvim kakve one jesu. Na Zemlji ne postoji druga knjiga koja sadrži tako jasne dokaze vezane za najbitnija pitanja kao što je: predstava o Bogu, Njegovim svojstvima, zagrobnom životu, proživljenju poslije smrti i životu na onom, vječnom svijetu. Isto tako, u Njemu se nalaze najbolji odgovori zabludjelim sektama i neispravnim mišljenjima. Sve to Kur’an nudi na najbolji način koji je najbliži ljudskom razumu i njegovoj naravi. (Vidjeti: El-Dževzijje, 1993, 1/44.)

Četvrto: Utjecaj vjerovanja u Allahove poslanike na psihičku stabilnost

  • Vjerovanje u Allahove poslanike kao uzore koji su sačuvani od grešaka rezultira potpunom psihičkom smirenju po pitanju pravih uzora. Svi sljedbenici Muhammeda, s.a.v.s., slažu se da je on sačuvan od bilo kakve greške po pitanju dostave Objave ljudima. (Vidjeti: El-Harrani, 1981, 3/93)

“Islamsko vjerovanje se temelji na ubjeđenju da je Poslanik Muhammed, s.a.v.s. potpuno iskren u onome što prenosi od Allaha i zaštićen od bilo kakve greške, da je on tako dostavio Kur’an kako bi ga njegovi sljedbenici prihvatili i po njemu postupali. Vjerovanje u Poslanika nije ispravno bez ova tri elementa.” (Eldževzijje,1995, 3/1162.)

  • Vjerovanje u Allahove poslanike, te da je u slijeđenju njihovih uputa i propisa spas i sigurnost ljudi na ovom i onome svijetu, rezultira psihičku stabilnost. Allah, dž.š., kaže: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 47) “ Ta-ha. Ne objavljujemo ti Kur’an da se mučiš!” (Ta ha, 1-2)

Poslanik, s.a.v.s., objašnjavajući ulogu poslanika kaže: “O ljudi, ne postoji ništa što vas približava Džennetu a udaljava od Vatre, a da vam to nisam naredio, ne postoji ništa što vas približava Vatri a udaljava od Dženneta, a da vam to nisam zabranio!” (El-Begavi, 1984, 10376)

  • Vjerovanje u Allahove poslanike i da su oni došli sa propisima koji imaju za cilj zaštitu vjere, života, razuma, poroda i imetka kao osnovnih ljudskih prava, rezultira potpunom psihičkom stabilnošću i čovjeku daruje smiraj i sigurnost. Imam El-Izz b. Abdusselam, kaže: “Većina intencija Kur’ana jesu: naredbe za pribavljanjem koristi i onoga što do njih dovodi i zabrane od prouzrokovanja štete i onoga što ka njoj vodi.” “Svi šerijatski propisi su radi dobrobiti čovjeka, svi oni imaju za cilj pridobijanje koristi ili otklanjanje štete. Zato kada čuješ da Allah kaže: “O vjernici…” dobro porazmisli o Njegovom savjetu poslije tog poziva. Vidjet ćeš da je to samo dobro na koje nas podstiče, ili zlo od kojeg nas upozorava ili obadvoje zajedno.” (Ibn Abdus-Selam, 1991, 1/8)
  • Vjerovanje u Allahove poslanike da su oni došli sa jasnom mjerom koja razdvaja između istine i neistine, između upute i zablude, te da to razdvajanje ostvaruje sreću, stabilnost i sigurnost, je također veliki podstrek za psihičku stabilnost čovjeka.

Dakle, razdvojiti istinu od neistine, uputu od zablude, put sreće i uspjeha od puta nesreće i propasti može samo onaj ko prihvati činjenicu da je ono sa čime je Allah poslao poslanike i što je objavio u Svojim knjigama istina koju treba slijediti i pomoću koje će biti u stanju napraviti spomenutu razliku. Ono što je rekao Allahov Poslanik jeste istina, ono o čemu nas je on obavijestio jeste tačno, on je neprikosnoveni vođa kome treba vratiti sporove ljudi ukoliko se dese, pa ono što odgovara njegovim riječima i djelima prihvatiti, a ono što nije u skladu sa njima odbaciti, bez obzira o kome se radilo. Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allah i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.” (En-Nisa’, 59)

  • Vjerovanje u Allahove poslanike i da su oni sačuvani od gršaka, te kao takvi ukazali na pravi put rezultira psihičkom stabilnošću čovjeka jer je svjestan da će, ko se god bude držao tog puta, postići dobro ovog i onoga svijeta. “Poslanik, s.a.v.s., održao nam je, jedne prilike, govor od kojeg su se naše oči zarosile, a naša srca zadrhtala, pa smo mu kazali: ‘O Allahov poslaniče, ovo je oproštajni govor, pa šta nam preporučuješ?’ On je tada rekao: “Ja sam vas ostavio na čistoj bijeloj stazi koja se jasno vidi danju i noću. S nje će, poslije mene, skrenuti samo onaj ko je zaslužio propast. Ko od vas ostane u životu vidjeće mnoge razlaze, zato se držite onoga što znate od mog sunneta i sunneta pravednih i upućenih halifa poslije mene. Zato se čvrsto uhvatite i budite pokorni, pa makar vam pretpostavljeni bio abesinski crnac. Zaista je primjer vjernika kao primjer plemenite deve kud god je usmjeriš ona tamo ide.” (Es-Sidžistani, 2018, 4607)

U drugom hadisu stoji: “Ostavio sam vam dvije stvari poslije kojih nikada nećete zalutati: Allahovu Knjigu i moj sunnet. Oni se neće rastati sve dok mi ne dođu na džennetski izvor!” (Darakutni, 2010, 149)

Peto: Utjecaj vjerovanja u Sudnji dan i budući svijet na psihičku stabilnost čovjeka

  • Vjerovanje u Sudnji dan i vječni život poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću onoga ko se u svome životu pridržava Allahovih propisa, jer je svjestan da ga nakon prolaska kroz ovozemaljski život prepun iskušenja i tegoba, čeka prelijep vječni život u Džennetu čije je prostranstvo veće od Nebesa i Zemlje zajedno. Allah, dž.š., kaže: “One kojima će meleki duše uzeti – a oni čisti, i kojima će govoriti: “Mir vama! Uđite u džennet zbog onoga što ste činili!” (En-Nahl, 32) “Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah” pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki’ “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se džennetu koji vam je obećan. Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imaćete.” (Fussilet, 30-31)
  • Vjerovanje u Sudnji dan i budući svijet poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću iz razloga što vjernik čvrsto vjeruje da je to dan istine i pravde u kome će se konačno osvetiti onome ko je nepravdu činio drugima. U tom danu će se svakome vratiti njegova uzurpirana prava. To je dan u kome će se uspostaviti pravedno suđenje i pokazati potpunost i savršenstvo Allahove pravde. Allah, dž.š., kaže: “Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati.” (El-Enbija’, 47)

Prenosi se da je Aiša, r.a., kazala: “Došao je neki čovjek i sjeo ispred Poslanika, s.a.v.s., i rekao: “O Allahov poslaniče! Ja imam dva roba koji me lažu, varaju i ne slušaju, pa ih ja grdim i izudaram. Postupam li ja ispravno sa njima?” Poslanik, s.a.v.s., mu reče: “Na Sudnjem danu će se obračunati to što su te oni varali, što su ti bili neposlušni i što su te lagali i stavit na jedan tas, a tvoje kažnjavanje njih na drugi, pa ako tvoje kažnjavanje bude odgovaralo njihovim grijesima ti ćeš biti na nuli, nećeš imati koristi niti štete, a ako tvoje kažnjavanje bude manje od njihovih grijeha ti ćeš imati koristi. A ko tvoje kažnjavanje bude veće od njihovih grijeha, za tu razliku ćeš biti kažnjen.” Čovjek se tada udaljio uzdišući i plačući, pa mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Zar nisi čuo Allahove riječi: “Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati.” (El-Enbija’, 47) Tada čovjek reče: “O Allahov poslaniče, koliko ja vidim najbolje i za mene i za njih je da ih ostavim. Tebe pozivam za svjedoka da sam ih sve oslobodio.” (Tirmizi, 2018, 1840)

  • Vjerovanje u Sudnji dan i budući svijet poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću iz razloga što će se vjernici tog dana smijati nepravednicima, nevjernicima. Tog dana će se rasteretiti duše i srca potlačenih kada vide njihove tlačitelje poniženim. To će biti dan velike radosti. Allah, dž.š., kaže: “Danas će oni koji su vjerovali – nevjernicima se podsmijavati, sa divana će gledati. Zar će nevjernici biti drugačije kažnjeni nego prema onome kako su postupali!” (El-Mutaffifun, 34-36)

Ibn Ašur, poznati komentator Kur’ana, kaže: “Ismijavanje vjernika od strane nevjernika na ovom svijetu je razlogom njihovog kažnjavanja istom vrstom na onom svijetu. Zato će Allah dati da se oni koji su vjerovali na Sudnjem danu smiju onima koji nisu bili vjernici.” (Ibn Ašur, 2008, 30/190)

  • Vjerovanje u Sudnji dan i budući svijet poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću vjernika iz razloga što će vjernici tog dana biti sigurni i zaštićeni od nedaća i poteškoća kojima će drugi biti izloženi. Allah, dž.š., kaže: “ I njih će Allah strahote toga Dana sačuvati i blaženstvo i radost im darovati i džennetom i svilom ih za ono što su trpjeli nagraditi.” (Ed-Dehr, 11-12)
  • Vjerovanje u Sudnji dan i budući svijet poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću vjernika iz razloga što će vjernici tog dana naći utjehu za ono što ih je promaklo od ovosvjetskih užitaka, tako što će im to biti nadoknađeno užicima na onom svijetu. Allah, dž.š., kaže: “One koji budu vjerovali i dobra djela činili – Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela činio – čekaju sigurno edenski vrtovi, kroz koje će rijeke teći, u njima će se narukvicama od zlata kititi i u zelena odijela od dibe i kadife oblačiti, na divanima će u njima naslonjeni biti. Divne li nagrade i krasna li boravišta!” (El-Kehf, 30-31)
  • Vjerovanje u Sudnji dan i budući svijet poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću vjernika iz razloga što će vjernici u životu na ovom svijetu paziti da ne skrenu sa pravoga puta. Ta bojaznost da ne skrenu sa pravoga puta, ne odu u zabludu i ne učine grijehe koji su bolest duše i koji je uništavaju, rezultira ustrajnošću na pravom putu, svjetlošću koja ga vodi, smirenošću i sigurnošću koju osjeća.

Isto tako, rezultira sigurnošću i spokojem drugih, jer ih on neće zlostavljati niti im nepravdu činiti, niti će činiti nered na Zemlji. On je zaštićen od svega toga, kako bi svi uživali u lijepom, smirenom i staloženom životu.

Šesto: Utjecaj vjerovanja u Allahovu, dž.š., odredbu na psihičku stabilnost čovjeka

  • Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira psihičkom i duhovnom stabilnošću vjernika iz razloga što onaj koji vjeruje da sve što se dešava jeste Allahova odredba, te se srčano preda tom ubjeđenju neće (prekomjerno) žaliti, niti će pasti u očaj, kada mu se desi nešto loše. Allah, dž.š., kaže: “Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti – Allah sve dobro zna.” (Et-Tegabun, 11) “Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, – to je Allahu, uistinu, lahko – da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade.” (El-Hadid, 22.23)

Ibn Abbas, r.a., prenosi: “Jednog dana bio sam iz Polsanika, s.a.v.s., pa mi je rekao: “O mladiću, poučit ću te nekoliko riječi: Čuvaj Allaha i On će tebe čuvati. Pazi na Allaha pa ćeš ga naći kada ti bude najpotrebniji. Ako pitaš, pitaj samo Allaha. Ako pomoć tražiš, traži je samo od Allaha. Dobro znaj, kada bi se cijeli svijet sakupio da ti priskrbe neku korist, neće ti moći dati ništa osim onoga što ti je Allah već odredio. Isto tako, kada bi se cijeli svijet sakupio da ti nanesu kakvu štetu, neće ti moći nauditi osim onim što ti je Allah već odredio. Podignuta su pera, sahife su se osušile!” (Tirmizi, 2018, 2516)

Iz citiranih ajeta i ovog hadisa jasno se razumije da je Allah jedini koji donosi korist i štetu, da jedini On daje i uzima, zato je čovjek dužan da Ga izdvaja u Njegovoj jednoći  i da se samo Njemu pokorava i Njegovih propisa pridržava.

  • Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira psihičkim rasterećenjem vjernika iz razloga što je svjestan da je sve to od Allaha i da to ima svoje razloge i koristi koje će se njemu vratiti, na ovom ili onom svijetu. U vjerodostojnom hadisu stoji: “Čudan li je primjer vjernika! Svako stanje u kojem se nađe je dobro za njega, a to nije slučaj ni sa kim drugim osim sa vjernikom. Ako ga zadesi kakva radost on se na njoj zahvali, pa zato biva nagrađen, a ako ga zadesi kakva nedaća on se strpi pa i za to biva nagrađen.” (El-Kušejri, 2001, 2999)

Allah, dž.š., ne stvara apsolutno zlo, nego sve što stvara jeste sa razlogom s kojim “zlo” postaje dobro. Međutim, u nečemu od toga može biti zla za pojedine ljude, ali je to djelimično – indirektno zlo. A što se tiče apsolutnog zla, Allah je iznad toga da ga Njemu pripisujemo.

  • Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira psihičkom i duhovnom stabilnošću vjernika iz razloga što ga čuva od mnogih psihičkih bolesti, kao što su:

– Oslabađanje čovjeka od vladavine vračara, proroka i nadriliječnika, zato što on vjeruje da je cijeli kosmos i sve što se u njemu dešava Allahovo djelo i Njegova odredba, što spada u tajnu koju niko osim Njega ne zna;

– Oholost i uzdizanje iznad ostalih stvorenja: Allahova odredba pokazuje slabost čovjeka koji nije u stanju da sazna šta ga u budućnosti čeka, kao i njegovu ovisnost o Allahu;

– Zavist i mržnju: jer kada je čovjek svjestan da je Allah taj koji dodjeljuje oprskrbu svih stvorenja, postaje zadovoljan onim što ima i prestaje zavidjeti onima kojima je Allah podario više nego njemu;

– Strah: vjerovanje čovjeku priskrbljuje smirenost jer zna da Allah upravlja cijelim kosmosom i svime što je u njemu, te da jedino On jeste u stanju da mu priskrbi neko dobro i odagna od njega neko zlo. Taj osjećaj rezultira sigurnošću po pitanju opskrbe i ostalih životnih potreba na ovom svijetu;

– Očaj: vjernik nikada neće izgubiti nadu u Allahovu milost, te neće zapasti u depresiju zbog nedaće koja ga zadesi, jer je svjestan da je od Allaha. Allah, dž.š., kaže: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – A Allah zna, a vi ne znate.” (Alu Imran, 216)

Ovaj ajet nas uči da čovjeku nema ništa korisnije od pridržavanja Allahovih naredbi, makar mu u početku bilo teško, jer je svjestan da je krajnji ishod ipak pozitivan i da ga čeka svako dobro. Isto tako nema ništa pogubnije za njega od upražnjavanja onoga što je Allah zabranio, ma koliko on to želio, jer su posljedice toga kobne i bolne. (Eldževzijje, 2013, 37-35)

Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira duhovnom i psihičkom stabilnošću osobe, zato što je svjestan da sve što ga od dobra zadesi, bez obzira preko koga ono formalno dođe, jeste od Allaha, što za njega predstavlja radost i zadovoljstvo koji se ne mogu opisati. Zato je El-Harbi kazao: “Ko ne povjeruje u odredbu neće imati lagodan život.” (Eš-Ševkani, 2016, 396.)

Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira duhovnom i psihičkom stabilnošću osobe, zato što ostaje uporan u slijeđenju pravog puta, podjednako ako se nalazi u nedaćama i problemima ili ako mu je sve potaman. Njega užici neće odvesti u oholost i pretjerivanje, niti će ga nedaće odvesti u očaj. On je svjestan da sve što ga zadesi od blagodati i užitaka jeste od Allaha, a ne plod njegove inteligencije i snalažljivosti. A ako ga zadesi nedaća svjestan je da je to Allahova odredba kako bi ga iskušao, zato se neće prestrašiti niti pasti u očaj, nago će strpljivo podnositi nadajući se Allahovoj nagradi za to. Takvo vjerovanje ispunjava čovjekovo srce zadovoljstvom i smirenošću. (Vidjeti: El-Eškar, 2005, 109-110)

Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira duhovnom i psihičkom stabilnošću osobe, zato što  je vjernik u odredbu stalno na oprezu od bilo čega što bi ga moglo odvesti od te istine. On se stalno boji da njegov završetak ne bude loš. To mu ne dozvoljava da se opusti i bude lijen, nego ga podstiče na stalni trud i borbu za opstanak na pravom putu, kako bi načinio što više dobrih djela, a sačuvao se od grijeha i razvrata. Na takav način srce vjernika ostaje u stalnoj vezi sa svojim Gospodarem, koga stalno moli i od njega pomoć traži da ga uputi ka najboljim odlukama, kako bi ostao na putu istine. (Vidjeti El-Eškar, 2005, 109-110)

Zaključak

Jačanje psihološkog imuniteta u islamu:

Psihološki metod u islamu temelji se na tri segmenta:

1 – Jačanje duhovne dimenzije čovjeka putem vjerovanja u Allaha i bogobojaznosti;

2 – Izvršavanje različitih obreda s ciljem jačanja duhovnosti i psihološke bistrine;

3 – Ovladavanje instiktivnim nagonima i kontrola prohtjeva koji vode ka grijehu.

I pored navedenog, istinski vjernik ne oslanja se na svoja djela, nego se nada Allahovoj milosti, pa makar pred Allaha došao sa brdima grijeha, jer je ubjeđen da će mu Allah podariti brda svoga oprosta.

Ovaj tolerantan odnos prema sebi dovodi do prihvatanja samog sebe nakon grijeha i pokajanja. Prihvatanje sebe predstavlja sredinu između samokažnjavanja koje vodi u beznađe i očaj i zadovoljstva sa sobom koje čovjeka sprečava od dodatnog činjenja dobra i težnje ka potpunosti.

Prihvatanje sebe je pokazatelj psihičkog zdravlja, jer će mu pomoći da prihvati druge koji su različiti i koji imaju grešaka.

Sa ova tri duhovnopsihološka metoda: iman, pokornost i sustezanje od grijeha islam teži ka uspostavljanu psihološkog imuniteta čovjeka i uspostavi ravnoteže između duhovnog i tjelesnog, što pojedinca dovodi do osjećaja smiraja i spokoja i čini spremnijim za pravilno reagovanje u kriznim situacujama, a cjelokupnu zajednicu do ostvarenja sigurnosti i mira.

Literatura: 

– Ed-Darakutni, Ali b. Umer b. Ahmed b. Mehdi, Sunen ed-Darakutni, 2010.

-Ed-Dimiški, Ebul-fida Ismail ibn Kesir el-Kureši, Tefsir Ibn Kesir, 1966.

– El-Begavi, Elhusejn b. Mes’ud, Šerhus-Sunne, 1984.

– El-Dževzijje, Ibn el-Kajjim, Es-Savaiku el-mursele ala el-džehmijje vel-muattile, 1995.

– El-Dževzijje, Ibn el-Kajjim, Elfevaid, 2013.

– El-Dževzijje, Ibn el-Kajjim, Igasetul-lehfan, 1993.

– El-Eškar, Omer b. Sulejman b. Abdullah, Elkadau vel-kader, 2005.

– El-Harrani, Ahmed b. Abdul-Halim ibn Tejmijje, Deru tearud el-akli ven-nakli, 1981.

– El-Kušejri, Ebul-Husejn Muslim b. Hadždžadž, Sahih Muslim, 2001.

– En-Nejsaburi, El-Hafiz ebu Abdullah el-Hakim, Elmustedrek ala es-sahihajn, 2006.

– Es-Seadi, Ibn Tejmijje Abdurrahman Ibn Nasir, Tejsiru el-Kerim er-Rahman fi tefsiri kelami el-Mennan,  2007.

– Es-Sidžistani, Ebu Davud Sulejman b. el-Eš’as b. Ishak b. Bešir el-Ezdi, Sunnen Ebi Davud, 2018.

– Eš-Ševkani, Muhammed b. Ali, Katrul-velijj ala hdisi el-velijj, 2016.

– Et-Tirmizi, Muhammed b. Isa b. Sevre, Ebu Isa, Sunen Et-Tirmizi, 2018.

– Ibn Abdus-Selam, Izzuddin Abdul-aziz, Kavaidu el-ahkam fi mesalihi el-enam, 1991.

– Ibn Ašur, Muhammed et-Tahir, Tefsiru et-tahrir ve-tenvir,  2008.

– Ibn Hibban, Sahih Ibn Hibban, 1983.

Naučni rad objavljen u Psihološka i duhovna zaštita i podrška u kriznima situacijama, znanstvena monografija, Zenica mart 2021.

Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici
zuhdijaadilovic.com
senzor.ba

 

Povezane teme:

Religija

Komentar hadisa””Ko bude iskren prema Allahu, Allah će mu potvrditi iskrenost.”

Published

prije 13 sati

on

4. Oktobra 2024.

By

Zahvala pripada Uzvišenom Gospodaru na Njegovim neizmjernim blagodatima.

Zamolimo Ga da nas počasti da Njegove blagodati spoznamo kroz njihovo trajanje, i da nas Gospodar zaštiti od dana kada ćemo blagodati spoznati zato što smo ih izgubili.

Salavat i selam Njegovom Miljeniku Muhammedu, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici, vrlim ashabima. Gospodaru naš, ništa nije lahko osim onoga što ti učiniš lahkim, pa Te molimo olakšaj nam samo ono što je dobro za nas na oba svijeta.

Uz Allahovu, dž.š., pomoć družimo se sa hadisima Resulullaha, s.a.v.s., koje je zabilježio imam Nevevi u svojoj maloj, ali značajnoj zbirci. Suština čovjekovog života je da zna zbog čega nešto radi. Poznata je predaja u kojoj se kaže:

  مَنْ صَدَقَ مَعَ اللهِ صَدَّقَهُ اللهُ

”Ko bude iskren prema Allahu, Allah će mu potvrditi iskrenost.”

Koga je Allah, dž.š., poživio, uočio je ljude koji su priželjkivali imetak i govorili da ako im Allah podari imetak, dijelit će na Njegovom putu.

Hvala Allahu, dž.š., vidimo na stotine ljudi koji su takvi.

Jedan imućan čovjek je jedne prilike kazao da nakon petnaest godina biznisa kojim se bavio, sve ono što je stekao tim biznisom nije vrijedno, osim ako nije spreman udijeliti zarađeno radi Allaha. Kada imamo ovakve ljude u čaršiji, svjesni smo da naš identitet ima budućnost.

Prije nego osvijetlimo i navedemo prvi hadis kojeg je imam Nevevi odabrao, a koje je Resulullah, s.a.v.s., ostavio,  kao vrelo sa kojeg se napajamo, sjetimo se još jednom da poslanici nisu ostavljali dinare i dirheme, već znanje i vrijednosti, a onaj ko živi ovo znanje i vrijednosti, živi nasljedstvo Božijih poslanika. Nisu ostavili iza sebe kule i gradove, već vrijednosti koje su izgradile škole i univerzitete, koje su izgradile bolnice i ustanove za jetime. Ulema kaže: ”Cijeli svijet će živjeti u slijeđenju, ili moćnika ili poslanika. Moćni će vladati ljudskim vratovima, a poslanici ljudskim srcima. Moćnici će živjeti da uzmu od ljudi, a poslanici da daju ljudima.” Uzvišeni Gospodar kaže:

يَوْمَ يَتَذَكَّرُ الْإِنسَانُ مَا سَعَىٰ.

”Na taj dan (preseljenja) sjetit će se insan šta je radio.”[1]

Prije nego legnemo u postelje, prisjetimo se da smo se taj dan trudili i radi određenog cilja umarali. Zamolimo Allaha, dž.š., da nas za taj trud nagradi, bez obzira o kojoj se vrsti djela radilo, da trud bude u cilju stjecanja halal opskrbe, odgoja naše djece, ili u bilo koje dobro sa kojim je Gospodar zadovoljan.

Prvi hadis u zbirci imama Nevevija glasi:

عَنْ أَمِيرِ المُؤْمِنِينَ أَبِي حَفْصٍ عُمَرَ
بْنِ الخَطَّابِ رَضِيَ اللهُ تَعَالَى عَنْهُ قَالَ: سَمِعْتُ رَسُولَ اللهِ
صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ: إِنَّمَا الأَعْمَالُ بِالنِّيَّاتِ،
وَإِنَّمَا لِكُلِّ امْرِئٍ مَا نَوَى، فَمَنْ كَانَتْ هِجْرَتُهُ إِلَى اللهِ
وَرَسُولِهِ فَهِجْرَتُهُ إِلَى اللهِ وَرَسُولِهِ، وَمَنْ كَانَتْ هِجْرَتُهُ
لِدُنْيَا يُصِيبُهَا، أَوِ امْرَأَةٍ يَنْكِحُهَا، فَهِجْرَتُهُ إِلَى مَا
هَاجَرَ إِلَيْهِ.

”Prenosi se od vođe pravovjernih Ebu Hafsa Omera ibn el-Hattaba, Allah sa njim zadovoljan, da je rekao: ‘Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Djela se cijene prema namjerama i svako će dobiti ono što je namjerio (nanijjetio). Pa, čija hidžra (preseljenje) bude Allahu i Njegovom Poslaniku, njegova hidžra je Allahu i Njegovom Poslaniku. Čija hidžra bude radi dunjalučke koristi ili zbog žene da bi je oženio – njegova hidžra je zbog onoga što je naumio’.”[2]

U posljednjem dijelu hadisa Resulullah, s.a.v.s., čak i ne ponavlja da mu je hidžra zbog dunjaluka ili žene, već da je njegovo ono što je nanijjetio (namjerio). Ovaj hadis se nalazi u skoro svim hadiskim zbirkama. Osnova u čovjekovom odnosu prema Allahu, dž.š., jeste da čovjekovo djelo vrijedi onoliko koliko mu vrijedi nijjet (namjera). Ono što ne prihvata da se pomuti je čovjekova namjera. Moramo tražiti svojim djelima, riječim, dijeljenjem imetka, prisustvom, studiranjem, džumom – zadovoljstvo Allaha, dž.š., Jedinoga.

Ulema nas uči kako ovaj hadis ulazi u sedamdeset različitih ogranaka poznavanja islama. Zbog toga nije čudno da je imam Nevevi i drugi alimi upravo ovaj hadis stavljaju prvim u svojim zbirkama.

Time nas uče dvije važne stvari: prvo, da su učenjaci znali ovaj hadis staviti na prvo mjesto da bi najprije sebe odgajali, a drugo je da kada bi čitali neku knjigu koju je napisao musliman ili muslimanka, sjetili bi ga se dovom.

Danas imamo ljude koji uzmu knjigu koju je napisao jedan od muslimana i žele da razumiju tu knjigu, a ne prouče dovu za autora knjige.

Ulema nas također uči da je ovaj hadis jedan od četiri hadisa koji bi svaki musliman trebao znati.

Prvi je, ”Djela se cijene prema namjerama”, drugi je ”Halal je jasan i haram je jasan, a između toga su sumnjive stvari kojih se treba čuvati”, zatim ”Onaj ko u vjeru unese nešto što nema utemeljenje, to je odbijeno”, i posljednji je nažalost najčešće zanemaren ”Od ljepote čovjekovog islama je da ostavi ono što ga se ne tiče”.

Mnogo je lijepih izreka vezano za prvi hadis u zbirci imama Nevevija, odabrali smo samo jednu, od imama Ebu Davuda, istaknutog hadiskog učenjaka.

Jedne prilike je kazao: ”Napisao sam svojom rukom pedeset hiljada hadisa. Čovjeku su za njegovu vjeru dovoljna četiri: ‘Djela se vrednuju prema namjerama’, ‘Halal i haram su jasni’, ‘Od ljepote čovjekovog islama je da se kloni onog što ga se ne tiče’ i četvrti je, ‘Vjernik neće biti istinski vjernik dok svme bratu ne bude želio što želi i sebi’.”

Paradoksalno je da na kraju neko kaže, oni su ljudi i mi smo ljudi.

To je u načelu tačno, ali su oni ljudi prema svome trudu vrijedni!

Koliki je samo trud i napor napisati svojom rukom pedeset hiljada hadisa! Nakon nekoliko stoljeća neko će kazati čak sa nipodaštavanjem ”šta je taj i taj znao”, a nije imao priliku pedeset hiljada hadisa pogledati, kamoli ih rukom napisati.

Treći hadis u jezgrovitoj poruci imama Ebu Davuda posebno je bitan. Resulullah, s.a.v.s., nas  njime upućuje – ostavi se onoga što te se ne tiče! Sada govorimo o njegovoj metodi odgoja. Najviše ljudi upada u grijehe zbog zanimanja onim što ih se ne tiče. U nekim predajama se spominje da pojedini vide trn u oku svoga brata, a ne vide stablo koje je u njihovo oko ušlo. Baviti se svojim obavezama, svojim zadacima, nečim konkretnim kako bi doprinijeli društvu – vjernički je pristup. Četvrti hadis posebno dotiče vjernike – vjernik neće biti istinski vjernik dok ne bude želio drugome što želi sebi, o bilo kojem insanu se radilo, jer se ne spominje tačno da li se odnosi na vjernika, ili onoga ko nije. Ova četiri hadisa sasvim su dovoljna čovjeku kao glavne smjernice u vjeri. Naša srca, ako želimo biti istinski vjernici, moraju biti ona koja žele dobro svakom insanu. Čovjek koji nema takvu želju, mora preispitati svoj iman, da li se na pravi način odnosi prema onome čime ga Gospodar duži.

Također, bitno je spomenuti za prvi hadis kojeg bilježi Imam Nevevi i ashaba koji ga je prenio, Hazreti Omera, r.a., o kojem smo mnogo slušali. Čovjek kada čuje takve detalje, vidi da je to vrhunac do kojih čovjek može doći u svom životu ako se trudi. Resulullah, s.a.v.s., je za Omera, r.a., rekao:

وَالَّذِي نَفْسِي بِيَدِهِ مَا لَقِيَكَ
الشَّيْطَانُ قَطُّ سَالِكًا فَجًّا إِلا سَلَكَ فَجًّا غَيْرَ فَجِّكَ.

”Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život – nije te šejtan sreo na nekom putu, a da nije pobjegao drugim putem.”[3]

Veličina kod Allaha je u pokornosti Njemu i nepokornosti šejtanu! Šejtan bježi od Omera, r.a., zbog njegove krajnje predanosti Allahu Jedinome.

Kada su plemeniti ashabi činili hidžru, Omer, r.a., je otišao do onih koji su zlostavljali muslimane i rekao im: ”Onaj ko želi da mu majka za njim zaplače, i da mu hanuma udovica bude i da mu djeca siročad budu, neka zna da ja odoh za Poslanikom u Medinu, pa ko želi neka me sačeka ako smije.” Jedina osoba koja je javno učinila hidžru bio je Omer, r.a.

Puno je detalja iz njegovog života koje bi bilo lijepo makar dotaknuti, kako bi malo razmislili. Pogledajmo kakav je bio ovaj insan kojeg je Resulullah, s.a.v.s., odgojio, a važio je za ashabe koji su značajnu ulogu u zajednici imali i prije primanja islama. Zato je Resulullah, s.a.v.s., rekao:

خِيَارُكُمْ فِي الْجَاهِلِيَّةِ خِيَارُكُمْ فِي
الْإِسْلَامِ إِذَا فَقِهُوا.

”Najbolji od vas u islamu su oni koji su i prije dobri bili  – ako vjeru pravilno razumiju.”[4]

Omer, r.a., je bio na nivou ministra vanjskih poslova za svoje pleme Kurejšija, svaku delegaciju bi on dočekao. Bio je pismen i imao je kvalitete. Kada islam oplemeni insana, oplemeni sve ono što mu je Allah, dž.š., dao. Kome je Allah, dž.š., dao imetak, kada dobije osjećaj da mu je Allah, dž.š., taj imetak podario, on oplemeni i najmanji dio imetka koji je zaradio, ako je na halal način stekao. Islam oplemeni onoga ko zna i ko je u poziciji da donosi odluke, te gleda da donosi odluke koje su ispravne.

Omer, r.a., je bio pravedan vladar. Istinu treba tražiti u činjenicama.

Kada je izaslanik vladara Perzije došao u Medinu da se sretne sa Omerom, zatekao ga je u hladu jednog drveta. Tom prilikom je kazao Omeru, r.a.: ”Omere, pravedan si bio pa možeš bez zaštite oko sebe spavati.”

Razumjevanje stvarnosti je također bitna Omerova, r.a., karakteristika. Zanimljiv je jedan detalj. Omer, r.a., je vidio jednu ženu kako tjera dijete da uzme koricu hljeba kako bi pojelo.

Kada je vidio i primjetio da bi dijete još uvijek moglo dojiti, upitao je zašto dijete ne doji.

Ona je ne vidjevši da je Omer, r.a., iza nje rekla kako Omer, r.a., daje pomoć, ono što se u današnjim državama naziva dječiji doplatak,  tek kada dijete počne samo da jede, te hoću da dijete počne jesti samo.

Omer, r.a., je sa suzama u očima kazao: ”Allahu moj, koliko sam muslimanske djece ubio nesvjestan šta znači kada majke odbiju od dojenja samo zato da bi dobile naknadu iz državne blagajne.” Za njega se spominje da je plakao noćima bojeći se da mu Gospodar nije odbio tevbu (pokajanje). Ubrzo nakon toga je donio odluku da svako muslimansko dijete koje živi u okrilju njegove države ima naknadu čim se rodi, bez obzira da li doji ili ne doji.

Hadis – djela se cijene prema namjerama – koji nam spominje imam Nevevi govori nam prije svega da pazimo svoje srce. Ulema to jezgrovito kaže:

قَلْبُكَ قَبْرُكَ.

”Kako ti je u srcu – tako će ti biti u kaburu (grobu).”

Kakvo je stanje kod insana u srcu, tako može očekivati kod Gospodara. Srce je glavni organ, zato je Resulullah, s.a.v.s., rekao:

وَإِنَّ فِي الْجَسَدِ مُضْغَةً، إِذَا صَلُحَتْ
صَلُحَ الْجَسَدُ كُلُّهُ، وَإِذَا فَسَدَتْ فَسَدَ الْجَسَدُ كُلُّهُ، أَلَا
وَهِيَ الْقَلْبُ.

”U tijelu ima jedan organ, kada je zdrav, cijelo tijelo je zdravo.”[5]

Kada je centar ljudskog odlučivanja i volje dobar, tada je sve dobro. Resulullah, s.a.v.s., uči nas da srca znaju pocrniti i postati u potpunosti bijela. Naučio nas je da kada čovjek učini zlo, u srcu se ucrta jedna crna mrlja, ili kada učini dobro, ucrta se bijela tačka. Na kraju pobijedi crnilo ili bjelilo, kako kaže u konačnici.

Čestiti ashabi su najviše pažnje posvećivali svom srcu. Jedan od velikana je kazao: ”Najduže sam se bavio time da moje srce želi ono što je dobro, da budem iskren. Ništa mi teže nije bilo. Dvadeset godina sam radio na tome da imam svijest da me Allah, dž.š., u svakom trenutku moga života vidi. I kada radim neko djelo da to radim radi Allaha, dž.š.” Kada su ga upitali šta je nakon tog perioda radio, odgovorio m je da je pokušavao sačuvati stanje koje je za dvadeset godina izgradio. Puno je onih koji će raditi, ali je iskrenost rijetka roba. Hazreti Omer, r.a., je imao običaj učiti dovu: ”Gospodaru počasti me da budem od onih kojih je malo.” Kada su ga upitali zašto uči takvu dovu, odgovorio im je: ”Zar ne čitate Kur'an, Gospodar kaže da je malo onih koji vjeruju, koji uzimaju pouku, koji su zahvalni…” Kada je jedan od čestitih ljudi uvakufio objekat za jetime, pozvao je jednog alima da progovori koju riječ, rekao je: ”Hvalim Allaha ovome insanu, jer ga je On počastio da ima imetak koji je odvojio da se u jednoj čaršiji vodi računa o onima koji su siročad, da se oni adekvatno zbrinu.”

Ono što nam je Gospodar naredio kako se navodi u kur'anskom ajetu je:

وَمَا أُمِرُوا إِلَّا لِيَعْبُدُوا اللَّهَ
مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ.

”Ništa im drugo nije naređeno, osim da robuju Gospodaru, Njemu iskreno se okrenu.”[6]

Sav naš zadatak je sažet u ovom ajetu, a to je: robovati Gospodaru Uzvišenom kroz sve što u životu radimo, kroz nauku koju tražimo, kroz odlazak na posao koji imamo svakoga jutra, kroz druženje sa ljudima koje imamo, da robujemo Allahu, dž.š., u svemu što u životu uradimo, te da u tome budemo iskreni. Ulema kaže: ”Znaj da je iskrenost osjetljiva poput velike količine meda, ako jednu kap sirćeta staviš u stotinu kilograma meda, ta jedna kap može pokvariti sve ono što si teško sakupio.” Kur'anski ajet koji je natjerao jednog od ashaba da mu suze iz očiju poteknu je sljedeći:

مَنْ كَانَ يُرِيدُ الْحَيَاةَ الدُّنْيَا وَزِينَتَهَا
نُوَفِّ إِلَيْهِمْ أَعْمَالَهُمْ فِيهَا وَهُمْ فِيهَا لا يُبْخَسُونَ.

”Onaj ko želi život na ovom svijetu i njegove ukrase, Mi ćemo im dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti.”[7]

Na Ahiretu oni neće imati ništa, jer je njihova namjera bila ograničena na ono što je prolazno. Insan koji razmišlja o onome što mu je Allah, dž.š., dao, čini to na način kako nas ulema uči:

العَاقِلُ يَضَعُ مَالَهُ أَمَامَهُ وَ لَيْسَ
خَلْفَهُ.

”Pametan stavlja svoj imetak i ono što je njegovo ispred sebe, nikako iza sebe.”

Jednog od velikana je upitala hanuma kada je bio na samrti i išao Allahu Uzvišenom, kakvi ga osjećaji obuzimaju. On joj je odgovorio da je njegova najveća nada što je u jednom ćošku svoje kuće proučio više od deset hiljada puta Kur'an. Blago li onome koji ima redovno druženje sa Kur'anom, ko redovno makar sedmično daje sadaku, ko jednom u mjesecu zijareti mezarje i zamoli Allaha, dž.š., da se smiluje onima koji leže tamo, a sutra ćemo i sami ležati na tom mjestu. Glavna poruka razumjevanja prvog hadisa u zbirci imama Nevevija treba da bude sljedeća: kada Allah, dž.š., želi robu Svome dobro, kao što stoji u hadisu – upotrijebi ga, a kako:

إِذَا أَرَادَ اللَّهُ بِعَبْدٍ خَيْرًا
اسْتَعْمَلَهُ، قَالُوا: يَا رَسُولَ اللَّهِ، وَكَيْفَ يَسْتَعْمِلُهُ؟ قَالَ:
يُوَفِّقُهُ لِعَمَلٍ صَالِحٍ قَبْلَ مَوْتِهِ.

”Otvori mu vrata dobrog djela, zatim dadne da na tome preseli.”[8]

Blago li onome ko čuva pet dnevnih namaza, onome ko stavi ruku na svoja prsa i zamoli Allaha, dž.š., da u tom mjestu ne bude zloba prema bilo kome od ljudi, onome ko redovno daje sadaku, jer on ne daje samo dok je živ, već do Sudnjega dana – jer mu nijjet nadilazi vrijeme. Da ga je Allah, dž.š., poživio do Sudnjeg dana, on bi tako činio, jer se djela cijene prema namjerama.

Iz ovog razloga bit će ljudi na Sudnjem danu koji nisu činili mnogo, ali će zateći mnogo. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: ”Allah prima vašu sadaku, pa kada dođete na Sudnji dan, vidjet ćete da će ta sadaka biti velika poput brda.”[9]

Ono što je bitno kada govorimo o prvom hadisu kod imama Nevevija je povod hadisa. Nakon što je Resulullah, s.a.v.s., citirao prvi dio hadisa, nije stao. Nastavio je dalje i spomenuo hidžru, a hidžra je zahtjevna, jer podrazumjeva ostavljanje domova i materijalnih dobara. Resulullah, s.a.v.s., je rekao:

أيُّ النَّاسِ أشَدُّ بَلاءً؟ قَالَ: الأنْبِيَاءُ،
ثُمَّ الأمْثَلُ فَالأمْثَلُ، يُبْتلَى النَّاسُ عَلَى قَدْرِ دِينِهِمْ.

”Najveća iskušenja će imati poslanici, zatim oni koji liče poslanicima, a onda oni koji liče onima koji liče poslanicima.”[10]

Kada razmišljamo o historiji Bošnjaka, gotovo da nemamo generaciju u pedeset godina, a da među nama nije bio ogroman broj muhadžira, da nisu od ničega započinjali. Ognjišta su bila razorena, a Resulullah, s.a.v.s., je prilikom povrtaka u Mekku zatekao svoju kuću prodanu od strane mušrika, te je odsjeo u šatoru određeno vrijeme. Ličimo u iskušenjima na poslanike, ali je Resulullah, s.a.v.s., spomenuo da hidžra koja bude radi Allaha i Poslanika, ona je radi Allaha i Poslanika. Ko je izašao iz svoga doma da sačuva svoju vjeru, život i čast, taj insan je muhadžir.

Resulullah, s.a.v.s., je čuo da jedan od ljudi ide putem hidžre zbog vjerenice koja mu je uslovila udaju za njega ako bude išao sa njima u Medinu, pa je zatim spomenuo drugi dio hadisa u kojem naglašava da je hidžra učinjena radi dunjaluka ili žene pripada toj namjeri. Zato je bitno spomenuti pojavu, a ne prozivati.

Ulema nas uči da postoje stvari koje se podrazumjevaju kada se ne spomenu. U drugom dijelu hadisa, Resulullah, s.a.v.s., nije želio da dva puta spomene riječ dunjaluk i žena (bračni drug). Kada je rekao da čija hidžra bude radi Allah i Poslanika, u tom dijelu je opet ponovio da je ona radi Allaha i Poslanika, jer ona (hidžra) ostaje sa insanom.

Jedna od najljepših stvari koju insan treba znati je da ono što učini radi Allaha ostaje sa njim. Ako nešto učini radi Gospodara, tada insan ima slast tog djela. Jedna od stvari koju ljudi sebi uskraćuju je nijjet prilikom činjenja djela. Kada sjednemo za stol da jedemo, nije dovoljno reći samo ”Bismillah”. To je minimum onoga što radimo prilikom jela. Kažimo tom prilikom: ”Gospodaru, moja namjera je da se jačam u dobru, da jedem hranu pa da budem produktivan, da činim dobro. Ne dozvoli Gospodaru da hrana koja uđe u mene bude razlog da nekome nanesem zlo.” Prvi predsjednik nezavisne nam domovine Bosne i Hercegovine, rahmetli AlijaIzetbegović je imao običaj kazati: ”Životinja je opasna kada je gladna, a čovjek kada je sit.” Važno je da zapamtimo, šta god budemo radili od dobra, trebamo se vratiti nijjetu. Ulema to naziva  اِسْتِحْضَارُ النِّيَّةِ.

Pozvali su jednu čestitu osobu na džennazu, svi su odmah krenuli, ali on ih je zamolio da ga pričekaju par sekundi. Za trenutak se zamislio, te je krenuo. Kada ga je jedan od prisutnih upitao šta je tada učinio, kazao je kako želi pročistiti nijjet, kako bi ispratio nekoga ko je od ummeta Resulullaha, s.a.v.s., na Ahiret. Kada krenemo u posjetu roditeljima, održavamo prvu vezu koja je bitna, ili u posjetu rodbini, opet održavamo vezu koja je bitna, ali isključivo sa nijjetom da održavamo rodbinske veze, da pazimo roditelje, kako bi nas Allah, dž.š., milošću Svojom na ta vrata dženneta uveo.

Svaka namjera mora prethoditi djelu. To nikada ne smijemo zaboraviti. Ulema nas uči da će djelo biti dobro pod tri uvjeta: prvi uvjet je da imamo svijest o Allahu, dž.š., drugi je uvjet da imamo iskrenu namjeru, a treći je da ono što činimo bude ispravno. Jedan od velikih problema danas je što mnogi imaju ispravan nijjet na opominjanje nekog zla, ali je podigao glas na roditelje, što je jedan od najvećih grijeha. Nijjet mu je dobar, ali to nije dovoljno, jer je potrebno da i djelo bude ispravno. Ne može se desiti da uvrijedimo nekoga i tvrdimo kako smo imali iskren nijjet. Nemamo pravo na zloupotrebu položaja, uzurpiranje imetaka, pa od toga gradnju džamije. Slično ovome je da čovjek koji se bavi kamatom sagradi džamiju od tog imetka. U njegov nijjet nećemo ulaziti, to samo Allah, dž.š., zna, ali njegovo djelo nije ispravno, jer nije koristio halal imetak.

Hadis nas također uči da ne pomutimo svoje namjere bilo čime, posebno kada obavljamo namaz, jer kada ne osjetimo skrušenost u namazu, tada preispitujemo svoj nijjet. Ko stane pred Allaha, dž.š., a nadmeno to čini, pravi opasnu grešku, jer ne znamo da li je naš namaz primljen. Hvala Allahu, dž.š., koji nas je počastio da obavljamo namaz, koji nam je dao da osjetimo slast, pa Njemu na sedždu da padamo. Zato je važno da nijjet prilikom činjenja djela bude prisutan. Kada su jednog vaiza (predavača) upitali kako je lijepo govorio, on je odgovorio da osjeti da neku među prisutnim uči dovu da ga Allah počasti da nešto lijepo kaže. Onaj ko dođe na predavanje i gleda u greške, neće pronaći bereketa (Allahovog blagoslova). Prve generacije muslimana kada su išle da uče, molili bi Allaha, dž.š., dovom:

اَللَّهُمَّ أَخْفِي عُيُوبَ مُعَلِّمِي عَنِّي.

”Gospodaru moj, pokrij nedostatke moga učitelja od mene.”

Ako se budemo fokusirali na mahane, nećemo čuti ono što govori. Nijjet je veći od naših djela, jer se u predajama kaže:

نِيَّةُ الْمُؤْمِنِ خَيْرٌ مِنْ عَمَلِهِ.

”Vjernikova namjera je bolja od njegovog djela.”

Nekada je dijete bolesno, potrebna mu je pomoć, a ne možemo mu pomoći mnogo, jer imamo manji iznos imetka koji možemo udijeliti, a da smo mogli, udijelili bi puno više. Vidimo možda brata u vjeri koji je ostao bez posla zbog korupcije, vidimo mu suzu u oku jer nema posao, namjera da mu pomognemo je bolja od djela, jer mu nekada nismo u mogućnosti pomoći. Potrebno je imati velike i iskrene nijjete – namjere. Jedan od velikana nakon što je upitan zašto je velik broj ljudi na njegovim predavanjima, odgovorio je da je to zbog nijjeta i da zajedno sa tim ljudima čisti nijjete.

Također, spomenuo je da velik broj ljudi dolazi sebebom (uzrokom) jednog hadžije, jer je jedne prilike držao predavanje, a nije bilo nikoga. Kada je želio ustati i otići iz džamije ugledao je jednog hadžiju koji mu je dao išaret da ostane i podijeli hadis sa njim. Nakon određenog vremena bila je puna džamija, predavanja na kojima su prisustvovale hiljade ljudi. Bitno je u naš identitet unijeti svijest da nije dovoljno imati iskren nijjet, već to pratiti djelom sa kojim je Gospodar zadovoljan.

Bitna stvar koju moramo istaći je da budemo uvijek u stanju opreznosti, straha i nemira kada se radi o tome da li nam je djelo primljeno. Imam Šafija je rekao: ”Da znam da mi je Allah, dž.š., primio samo dva rekata, bio bih najsretniji čovjek.” Ovaj alim je hafiz u sedmoj godini života postao, ostavio iza sebe mnogo knjiga i učenika, i kada je upitan zašto ta dva rekata, odgovara: ”Allah prima samo od vjernika, to da mi je On primio dva rekata je pokazatelj da sam preselio sa potpunom vjerom.”

Razumjevanje naše stvarnosti i liječenja bolesti kod ljudi, zbog posmatranja stvari je važan segment. Ovo je vezano za Omera, r.a. On je drugi pravedni halifa, za njega je Resulullah, s.a.v.s., kazao da je vidio njegovu kuću u džennetu i pored nje jednu djevojku. Kada je Resulullah, s.a.v.s., upitao čija je to kuća, odgovorila je da pripada Omeru. Prestao je s njom Resulullah pričati, jer se sjetio kako je Omer, r.a., izuzetno ljubomoran. Kada je Omeru to ispričao Resulullah, s.a.v.s., Omer je zaplakao i kazao da je nemoguće da bude ljubomoran na Resulullaha.

Resulullah, s.a.v.s., je kazao kada se Uhud potresao, dotakao je Uhud i rekao: ”Uhude, smiri se, na tebi je Poslanik, Siddik i dva šehida.”[11] Ovo je bila mudžiza Resulullaha, s.a.v.s, a u tom trenutku su bili sa njim Ebu Bekr, Omer i Osman, r.a. Ovo sve navodimo radi jedne misli koja liječi svaku bolest u insanu i daje osjećaj da zna ko je, šta je i koji je njegov zadatak u životu.

Misao koju navodimo je sljedeća. Omer, r.a., onaj kojem je Resulullah, s.a.v.s., posvjedočio da je mumin i šehid, dolazi do ashaba kojem je Poslanik otkrio imena licemjera, prilazi mu i moli ga da mu otkrije da li je on lično jedan od munafika. Nije ga zanimao spisak ljudi, već je strahovao da on nije među njima. Hasan El-Basri je kazao:

لَا يَأْمَنُ النِفَاقَ إِلَّا مُنَافِقٌ وَلَا
يَخَافُ النِفَاقَ إِلَّا مُؤْمِنٌ.

”Bezbijedan od licemjerstva je samo licemjer, a licemjerstva se plaši samo vjernik.”

Dva su izuzetno važna detalja u životu Omera, r.a. Kada su ga ranili, dali su mu da pije mlijeko. Kada je popio malo mlijeka, vidjeli su da ono izlazi na njegov stomak, jer je tu bio ranjen. Unutrašnji organi su mu bili oštećeni, te su znali da ne može preživjeti. Medicina tog vremena nije znala to izliječiti. U tim momentima, njegov sin Abdullah ga je uzeo u krilo, glava mu je bila na krilu njegovog sina, te mu reče: ”Odite kod Aiše, r.a., poselamite je i zamolite da mi dozvoli da me ukopaju pored Resulullaha, s.a.v.s., i Ebu Bekra, r.a. Ona je bila najpreča da se tu ukopa, jer Resulullah, s.a.v.s., joj je bio muž, a Ebu Bekr otac.” Ona je odgovorila: ”Poselamite zapovjednika vjernika, i recite da je on najpreči da se tu ukopa, mene neka ukopaju u Bekijji sa drugim hanumama Resulullaha, s.a.v.s.” Danas kada selamimo Omera na tom mjestu, to je dobro djelo Aiše, r.a.

Drugi detalj kojeg ističemo je onaj trenutak kada je njegova glava bila na krilu njegovog sina Abdullaha, a rekao mu je: ”Sine, spusti babi glavu u prašinu ne bi li se Gospodar Omerov smilovao Omeru.” Imao je strah od odgovornosti pred Gospodarem. Onako kako živimo, tako ćemo i umrijeti, a ko živi moralno, lakše će se nebesa urušiti, nego da taj insan preseli sa poniženjem. Allah, dž.š., takve insane čuva i časti. Trebamo biti ispunjeni ovim emocijama, ovim osjećajem aktivnog odnosa prema društvu, da posijemo dobro, učinimo dobro, pozovemo dobru i odvraćamo od zla. Oživljavajmo ovaj odgoj koji je Resulullah, s.a.v.s., prenio ashabima. Bili su velikani u koje su se svi mogli ugledati.

Zamolimo Allaha, dž.š., da njihov odgoj uzmemo, da čuvamo nijjete prije djela, da primi naša dobra djela i da budemo svjesni da licemjerstvo dolazi kao odsustvo iskrenosti, jer onaj ko se toga boji, on ne može optuživati i prstom pokazivati na druge ljude, Amin!

[1] En-Nazi'at, 35.

[2] Buharija, 1 i Muslim, 1907.

[3] Ahmed, Musned, 1581.

[4] Ahmed u Musnedu, 10295.

[5] Buharija, 52, Muslim, 1599.

[6] El-Bejjine, 5.

[7] Hud, 15.

[8] Ahmed, 12214.

[9] Buharija, 1410.

[10] Ahmed, 1481.

[11] Ahmed u Musnedu, 22811.

 

https://hafizkenanmusic.com
Nastavi čitati

Religija

Muhammed a.s. moj uzor 3.dio-međuljudski odnosi (video)

Published

prije 1 dan

on

4. Oktobra 2024.

By

Nastavi čitati

Religija

Sudimo rodbini i drugim ljudima, a ko će nama suditi?

Published

prije 2 dana

on

3. Oktobra 2024.

By

Sudimo rodbini i drugim ljudima, a ko će nama suditi

datum objavljivanja: 3.10.2024.

Često možemo čuti tvrdnju da živimo u „teškome vremenu“. Pitanje je koliko je ono, zaista, teže u odnosu na druga vremena. Istina je da je, kao i svako drugo vrijeme, naše vrijeme puno izazova.

 

Vrijeme koje živimo je vrijeme zadivljenosti čovjeka vanjštinom, a povrh svega njegove zadivljenosti samim sobom. To je vrijeme društvenih mreža, facebook, twitter i drugih profila; vrijeme selfija. Sa svih strana nas napada slika i forma.

Sve je u funkciji hranjenja čovjekova ega. Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, s druge strane, podučava nas da bi fokus vjernikovog djelovanja trebao biti na suštini, jer „Allah, zaista, ne gleda u naša tijela i likove, nego gleda u naša srca i djela.“ (Hadis bilježi Muslim.)

S oduševljenjem i ushićenjem ljudi slušaju svaku pohvalu koju im drugi upute, svaki lajk ili komentar koji ljudi na njihovom profilu ostave, najčešće i za ono što nije vrijedno hvale. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Bacite prašinu u lica onih koji mnogo hvale!” (Muslim)

Prenosi se da je mudri i pobožni Hasan el-Basri govorio svojim učenicima:  „Kada bi sve što čovjek kaže bilo istina, a sva djela njegova bila dobra – bio bi  nadomak propasti.“ Učenici ga začuđeno upitaše: „A zašto bi  u takvome stanju mogao propasti?“ On odgovori: „Bio bi zadivljen sobom.“ To naravno ne znači da čovjek treba lagati i više griješiti.

On samo treba biti svjesniji mnoštva grijeha koje čini; treba hrabrije, iskrenije i otvorenije pogledati na svoje grijehe. „Vrhunac iskrenosti je Allahu priznati sve svoje grijehe“, kaže se u jednoj predaji.

Allah Uzvišeni u suri Et-Tarik Sudnji dan opisuje kao „dan u kojem će savjesti ispitivane biti“. Dakle, nećemo govoriti mi nego naša savjest.

Najveći paradoks je, zapravo, da se bavimo životima i grijesima drugih ljudi koje toliko površno poznajemo, a zaboravljamo sebe – ono što najbolje znamo i ono za što smo najodgovorniji.

Problem je što se i previše bavimo duhovnim stanjem ljudi, nerijetko s lošim namjerama i željom da sudimo drugima,  ane da nekome pomognemo. I dok s jedne strane uživamo u pohvalama koje nam ljudi upućuje, s druge, kada pogriješimo, tražimo sebi na hiljade opravdanja, peremo se i pravdamo iako znamo da nismo u pravu.

Allahov Miljenik, alejhi-s-selam, kaže:  „Kada vidiš nezasitu pohlepu i strast da se slijedi i zadivljenost svakoga čovjeka njegovim mišljenjem, posveti se samome sebi…“ (Tirmizi)

Kada vidimo da su ljudi nezasiti i pohlepni, da strasti slijede i da je svaki čovjek zadivljen sobom i svojim mišljenjem – posvetimo se samome sebi, preispitajmo se, pogledajmo da i mi nismo pohlepni, da i mi u djelovanju strasti svoje ne slijedimo, da i mi nismo zadivljeni svojim mišljenjem pa ne percipiramo stvarnost na ispravan način. Mijenjajući sebe, promijenit ćemo svijet u kojem živimo.

Piše: Hafiz Abdulaziz Drkić

Preporod.ba

Islam.ba

 

Nastavi čitati

Najčitanije

✕