Connect with us

Svijet / Zanimljivosti

Ko je bio AFP-ov reporter Arman Soldin, Bosanac koji je poginuo u Ukrajini (VIDEO)

Published

on

Arman Soldin je rođen u Sarajevu i bio je jedan od prvih Bosanaca evakuiranih u Francusku početkom 1992. godine. Imao je samo 12 mjeseci

Svako ko je želio da sazna nešto više o Armanu Soldinu trebalo je samo da pogleda njegove nedavne snimke za AFP iz opkoljenog ukrajinskog grada Bahmuta.

S obzirom da su ruske snage postepeno jačale svoj pritisak sa sjevera, juga i istoka, Bahmut – simbol rata koji je pokrenuo Kremlj i otpora Ukrajine – izgledalo je predodređeno da padne.

Uprkos opasnostima, Arman je bio primoran da svjedoči tome, izlažući se riziku i unakrsnoj vatri kako bi osigurao slike žestoke vojne bitke i razaranja svuda okolo. Ali znao je i da prepričava živote običnih ljudi zahvaćenih sukobom, onih koji su očajnički pokušavali da prežive usred haosa. Bilo je tu priča o stanovnicima Bahmuta koji su prelazili ledenu rijeku kako bi nabavili hranu, vodu i drva: u Chasiv Yar-u, gdje je ubijen, zatekao je ženu kako čuva svoj vrt, prenosi Federalna.ba.

Vrativši se u Kijev, pronašao je dirljiv trenutak između regrutovanog oca i njegovog malog sina koji je pobjegao u inostranstvo, dok se povezuju oko strateške igre na mreži.

Ranije ovog mjeseca, čak je spasio povrijeđenog ježa iz rova i izliječio ga. Nazvao ga je Lucky.

Armanovi izvanredni snimci dospjeli su na naslovnice širom svijeta. Ali činilo se kao da je smatrao kako još nije završio. Čak i nakon napornog dana na terenu, moglo ga se naći kako neumorno postavlja svoje slike na društvene mreže.

Tamo je pokušao da što većem broju ljudi objasni šta je vidio u, kako je svojevremeno opisao, “ratu starog stila, u srcu Evrope”.

S obzirom na njegovu prošlost, to nije bilo iznenađujuće.

Izbjeglica

Arman Soldin je rođen u Sarajevu i bio je jedan od prvih Bosanaca evakuiranih u Francusku početkom 1992. godine. Imao je samo 12 mjeseci.

“Priče o izbjeglicama me dotiču”, rekao je on za AFP u intervjuu na blogu krajem prošle godine, koji je obavljen uz svjetlost svijeća tokom nestanka struje u Kijevu.

“Dolazim iz Bosne, Sarajeva. Ja razumijem patriotizam, ali ne znam mnogo o ultranacionalizmu”, rekao je.

Tečno je govorio francuski, engleski i italijanski, ali mu je bosansko naslijeđe bilo to koje mu je pomoglo na terenu u Ukrajini.

“Snalazim se i sa malo bosanskog”, skromno se nasmiješio. “To je još jedan slavenski jezik pa se pomalo razumijemo.

“Mnoge žene se zovu Oksana, kao moja majka.”

Arman, nadareni mladi fudbaler koji je igrao na Stade Rennais u Bretanji u Francuskoj, ali je nakon povrede napustio nadu u profesionalnu karijeru, pridružio se AFP-u kao pripravnik u Rimu 2015. godine.

Ostavio je tako dobar utisak da je skoro odmah primljen.

Njegov prvi zadatak kao video novinara bio je u Londonu tog oktobra, baš na vrijeme da pokrije godine drame o Brexitu. Tokom izbijanja Covid-19 2020. godine, vratio se u Rim, ali je putovao okolo, tražeći priče čak i kada je sve bilo zatvoreno.

„Uvijek bi nešto našao“, rekao je jedan kolega.

Kada je u februaru 2022. izbio rat u Ukrajini, Arman se dobrovoljno prijavio za jednog od prvih specijalnih dopisnika agencije.

Predanost

Činilo se da je Ukrajina Armanov poziv, a tu je našao i svoj istinski poziv novinara.

“Godinu dana je otkako sam prvi put došao u Ukrajinu i moj se život zauvijek promijenio”, napisao je u februaru.

“Veoma sam ponosan i dirnut na sav rad, trud i suze koje smo moje kolege i ja uložili u ovo. I još nismo gotovi”, dodao je.

Svako ko je upoznao Armana bio je zadivljen njegovim zaraznim entuzijazmom, bezgraničnom energijom i hrabrošću. “Armanov briljantan rad obuhvatio je sve što nas je učinilo tako ponosnim na AFP-ovo novinarstvo u Ukrajini”, rekao je direktor globalnih vijesti AFP-a Phil Chetwynd.

“Bio je hrabar, kreativan i uporan. Bio je, prije svega, odličan novinar koji je bio potpuno predan priči”, rekao je.

“Bio je pravi reporter sa terena, uvijek spreman da ide, čak i na najteža mjesta”, dodala je direktorica AFP-a za Evropu Christine Buhagiar. “Tokom svog boravka u Ukrajini donosio je izvanredne slike koje su hvalili naši najveći klijenti… Bio je potpuno predan svom zanatu”, dodala je ona.

Veći dio Armanovih snimaka snimljen je iPhone-om, ali brzina i mobilnost nisu bili jedini razlozi za to. Arman je takođe shvatio kakav efekat može imati “velika kamera”.

„Obilazim ljude samo sa svojim mobilnim“, rekao je. “Za njih je to manje strašno.”

Arman je, također, ostao željan da uči od iskusnijih kolega, ali da ste ga poznavali nikada ne biste povjerovali da je “novi dečko”, kako je on sam jednom rekao. 21. marta bio je sa timom AFP-a u Kramatorsku, na istoku Ukrajine, proslavljajući svoj 32. rođendan.

“Otvorena je pristojna boca za tu priliku, a kolega je izvadio gitaru”, rekao je njegov kolega Antoine Lambroschini.

“Arman se tada oduševljeno ali skromno osmjehnuo“.

I Emmanuel Macron se oglasio nakon pogibije novinara bosanskog porijekla

“U Ukrajini je ubijen novinar Agence France-Presse, jedan naš sunarodnjak, Arman Soldin. S hrabrošću, od prvih sati sukoba bio je na frontu kako bi utvrdio činjenice. Da nas obavijesti. Dijelimo bol njegovih najmilijih i svih njegovih kolega”, napisao je Macron.

Svijet / Zanimljivosti

O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike

Published

on

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako?

Piše: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog

U svojoj praksi često se srećem s vrlo sličnim pitanjima i problemima roditelja. Jedno od njih, koje se opetovano ponavlja jest kako da njihova djeca – koja su sada već dovoljno odrasla – počnu konačno preuzimati odgovornost za kućne poslove i postanu samostalnija.

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako? – prenosi ordinacija.vecernji.hr

Iako bi bilo idealno da dolaskom kod stručnjaka možemo dobiti recept nakon čije primjene stvari funkcioniraju bez problema, to je gotovo nemoguće. Taj “kako“ ne stane u jedan savjet i jednu pilulu koju je dovoljno jednom popiti da bi došlo do promjene. Taj “kako“ se gradi godinama, puno prije nego do problema uopće dođe.

Ako ste ikada pokušali promijeniti neku svoju naviku koja egzistira već godinama, sigurno ste primjetili da to baš i nije jednostavno. Ako već godinama imamo običaj popiti kafu prije doručka, trebat će nam neko vrijeme da se naviknemo na promjenu u kojoj ćemo prvo doručkovati a tek potom popiti kafu. Nije nemoguće, no isto tako je i prilično nerealno za očekivati da ćemo nakon prvog puta odmah usvojiti novi obrazac.

Navike se usvajaju od najranije dobi

Iz navike radimo puno stvari: zaključavamo vrata po izlasku iz stana, palimo svjetla na automobilu, zatvaramo vodu kada operemo ruke… Ali isto tako navika je i spremiti tanjir za sobom, oprati posuđe, složiti krevet, brinuti o svojim obavezama. Navika koja se usvaja od najranije dobi.

Kako to da onda nemaju svi 15-godišnjaci te navike? Odgovor na to pitanje imaju roditelji koji tih 15 godina sve čine umjesto djece.

Mogu razumjeti roditelje koji su sami imali teško djetinjstvo i stroge roditelje i koji su željeli svoju djecu osloboditi obaveza, dopustiti im da uživaju kako oni nikada nisu mogli. Mogu razumjeti roditelje u procesu rastave braka ili samohrane roditelje koji pokušavaju djetetu smanjiti stres i pritom čine sve kako bi ono bilo sretno. Međutim, ako dijete godinama nije imalo obaveze, ako nikada nije moralo pospremiti krevet, oprati suđe ili posuditi knjigu za lektiru (neovisno o razlozima) zašto bi ono odjednom to htjelo (ili znalo) u starijoj dobi?

Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dijete neće samoinicijativno uhvatiti posla u starijoj dobi ako do tada nije steklo radne navike i ako su do tada roditelji sve radili za njega. Godine same po sebi ne znače ništa ako tokom njih nismo ništa naučili. Drugim riječima, same godine ne garantiraju da će  20-godišnjak znati oprati posuđe a 10-godišnjak neće. To ovisi o njegovom prijašnjem iskustvu i stavu roditelja.

Sjećam se posjeta prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom kćerkicom spremala posuđe u mašinu za pranje suđa – ponos koji je u tom trenutku zasjao na malom licu ne može se ni opisati. Prijateljica mi je tada objasnila da se njezina kćerkica voli tako igrati s njom: kada je mama pospremala kuću, malena je imala svoju igračku metlu koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i ponosom pomagala. Je li dijete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto dijete dobro posložilo posuđe u stroj za pranje? Nije. Jesu li majice u ormaru bile dobro posložene? Nisu. No to nije ni bila poenta. Majčin cilj nije bio da njezino dijete odradi posao umjesto nje; cilj je bio da dijete kroz igru i druženje stiče radne navike koje ne možemo usaditi nabrzinu i odjednom. Za to je potreban dobar primjer nas odraslih i vrijeme.

Nikada nije kasno

Rekla bi da nikada nije prerano (a ni prekasno) da se bavimo djetetom i naučimo ga sve što želimo da usvoji. Dok će nam u mlađoj dobi biti jednostavnije (dijete će vjerojatno s guštom i ponosom učiti kako se slaže krevet i veseliti se malim ritualima čišćenja, kuhanja i slično), u starijoj dobi se stvari malo kompliciraju. Da bi privolili našeg adolescenta da se osamostali potrebno je osluškivati što je njemu važno, kakav je njegov tempo. Primjer, ako znamo da je naše dijete jako motivirano da se jednog dana odseli od nas, tada mu i obaveze kao što su kuhanje i pospremanje možemo prezentirati kao nešto u čemu će jednog dana uživati u vlastitom domu. Rečenica poput “Pa sigurno nećeš visiti kod mame na ručku svaki dan – to nije cool” itekako bi ga mogla nagnati da uzme stvari u svoje ruke. Naravno da se stvari neće promijeniti preko noći i da ih neće prihvatiti s oduševljenjem – no, ništa se ne usvaja preko noći.

Na kraju bih voljela reći svim roditeljima da ne vjerujem u greške – samo u povratne informacije koje dobivamo od okoline. Neka svoju djecu i godine do kojih su došli iskoriste kao povratnu informaciju koja će im dati odgovor na pitanje kako (ne) dalje.

akos.ba

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

5 navika za zdraviji um i život

Published

on

Top pet navika za neurološki napredak. Ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristie vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Napade sam počela dobivati u dobi od 5. godina. One napade kakve ste gledali u filmovima: padanje na tlo, tresenje kao da vas struja udara, kolutanje očima… Ovakvi napadi danas se nazivaju toničko-klonički napadi, a kad sam bila mala te napade su nazivali “grand mal” što znači “big bad” – veliki belaj.

Možda su promijenili ime iz razloga što kada nešto nazivate “big bad” pacijentu ne ostavlja baš puno nade. Niko još nije sa sigurnošću utvrdio zašto sam počela da dobivam te napade. Međutim, ta bolest me natjerala da već u ranoj dobi shvatim kako ta kašasta masa unutar naše lobanje funkcionira.

Počela sam da studiram i učim o nervima, nakon što sam uradila prvi EEG (snimak glave) u dobi od 11. godina. Na glavu su mi zalijepili masu nekih malih žica. Izgledala sam poput dijeteta vanzemaljaca iz naučno-fantastičnih filmova. To me nagnalo da se zapitam – Što oni s tim ispitivaju? Zašto? i Kako mogu kontrolirati te stvari koje nazivaju moždani valovi i električni impulsi? Strašno je imati takve napade koji su nalik na smrt i shvatiti kako ste bespomoćni. Kasnije

sam otkrila da bi ovi napadi možda mogali i biti pod kontrolom bez lijekova. Tada je nauka postala ustvari moj spasitelj. Kada sam imala 15. godina, bez znanja mog doktora i mojih roditelja, prestala sam uzimati lijekove i nisam ih od tada nikada više trošila.

Uporedo sa sticanjem doktorske titule iz oblasti kliničke psihologije i aktivnog učešća u neuro-naučnim studijima, te rada na UCLA neuropsihijatrijskom Institutu, naučila sam kako možemo proširiti kapacitet našeg mozga, ne samo zbog našeg zdravlja, već i zbog napredovanja na način na koji to prije nismo mogli ni zamisliti.

Tako sam otkrila pet top navika za neurološki napredak. Ove navike su bile uzrok da napadi koje sam imala prestanu. U posljednjih 25. godina, imala sam samo dva toničko-klonična napada.

Za vas, ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristite vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Evo pet dnevnih navika koje već danas možete započeti praktikovati u okviru vaših svakodnevnih navika:

1. Spavanje umanjuje stres

Da li ste se ikada zapitali šta se dešava sa svim tim stresom kojeg akumuliramo u toku jednog dana? To auto koje ste skoro udarili? Vaše dijete koje vrišti na vas? Postoji čak i nesvijesni stres u vidu samokritike i osude? Gdje to sve odlazi?

Vaš mozak to prikuplja i čuva za onaj period kada budete spavali, a zatim to dalje obrađuje. Da ponovim još jednom. Kada spavate, vi obrađujete stres i traume koje ste doživjeli. Dakle, jedna od najjednostavnijih i najefikasnijih stvari koje možete učiniti, jeste da u vremenskom periodu od punih sedam do devet sati zatvorite vaše oči i spavate.

2. Budite se sa prvim izlaskom sunca

Vaš mozak koristi splet nervnih ćelija koji se zove suprahijazmatska jezgra i nalazi u se vašem hipotalamusu, a služi za regulaciju nečeg što se zove “cirkadijski ritam.” to je neka vrsta “sata” u vašem mozgu koji sinhronizuje sve ostale “satove” (ritmove) vašeg tijela. Abnormalni cirkadijalni ritam je povezana sa gojaznosti, dijabetesom, depresijom, poremećajima sna, hormonskim poremećajima, bipolarnim poremećajima i sezonskim afektivnim poremećajima.

Drugim riječima, probudite se u vrijeme izlaska sunca i nemojte više spavati. Ako ste roditelj, ova navika će vam dobro doći, jer većina djece se budi u to vrijeme.

3. Konzumirajte riblje ulje

Riblje ulje ima pozitivne efekte na zdravlje mozga. Moja djeca su veliki ljubitelji fermentiranog (visoko kvalitetna i ekstra obrađena hrana) bakalara i jednostavno smo ih navikli tokom godina da to jedu svakodnevno, iako ukus nije baš prijatan. Uzimajte to po kašiku, ali možete ga koristiti i u obliku kapsula dostupne su na tržištu i imaju ugodan limunski ukus.

4. Budite koncentrisani i meditirajte

Meditacija je odmah ispod svijesti i ima bezbroj neuroloških prednosti. Ne znate kako to svakodnevno postići i kako da na najjednostavniji način meditirate? Ja volim “Headspace”(čisto razmišljati i biti slobodan od pristiska) to je za vaš um kao odlazak u teretanu. Putem meditiranja i tehnika za postizanje svijesti i sabranosti, možete istrenirati vaš um za sretniji, zdraviji i ugodniji život.

5. Kreirajte sebi neugodnosti

Vašem um su potrebe nove stvari kako bi napredovao. Kako znati da li je ono što radite dovoljno? Kada se osjeća nelagodno, neugodno, čudno ili vas nešto plaši. Radeći svakodnevno stvari koje zahtjevaju veći napor a samim tim uzrokuju i neugodnost, stvarate vašem umu podlogu za razvoj novih grana na neuronskom stablu, umjesto da uništavate to vaše stablo.

Da budem iskrena, mogla sam i knjigu napisati o ovome, jer cijeli moj život živim vrteći se oko ovoga. Iako ima još mnogo stvari, voljela bi za početak da počnete sa ovih pet. Na kraju, možete li samo zamisliti koliko bi čudesno bilo da svi živimo u okviru naših potencijala koje imamo?

Izvor: success.com
Autor: Jennifer Jones

Za Akos.ba preveo Fahrudin Vojić

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Zabavni načini da djeci odagnate dosadu

Published

on

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo.

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo. Slijedeći put kad se djeca požale da im je dosadno predložite im neke od slijedećih „zanimacija“.

Autor: Jelena Računica

Grlite se. Insistirajte na tome da se stalno grlite sa djecom. Kad god klinci zakukaju da im je dosadno vi ih zovite da se mazite. Ovo će biti posebno odbojno tinejdžerima.

Igrajte se k’o pisne… Ovo uvijek pali jer djeca ne mogu dugo da šute, a ne vole ni da gube zato kad god klinci požele da ih zabavljate predložite igru šutnje i veoma brzo će naći način da se zabave sami.

Gledajte najdosadnije i najdugotrajnije filmove. Iz arhive izvucite sve one stare, dosadne filmove koji traju duže od dva sata i predložite filmski maraton tokom hladnih večeri.

Igra skrivača, ali ne ona klasična igra skrivača, već vi sjedite na kauču, brojite do sto, a klinci treba da vas sakriju jastucima sa sofe i svim onim što nađu u dnevnom boravku, ako ne uspiju dok izbrojite do 100, igra prestaje.

Čitajte sastojke sa namirnica. Ako predložite djeci da razgovarate o zdravoj harni i kako bi bilo dobro da čitate sastojke sa omiljenih prehrambenih proizvoda sigurno će glavom bez obzira pobjeći u svoju sobi i naći neku zanimaciju.

Pričajte o tome kako nastaju bebe. Ako vaše dete tinejdžerskog uzrasta stalno kuka kako mu je dosadno, predložite da razgovarate o tome kako dijeca dolaze na svijet i kažite da imate i film koji baš o tome govori. Vjerujte nam na riječ, više vas neće gnjaviti.

Ovo su sve mali zabavni trikovi namenjeni za nešto stariju decu koja bi trebalo da znaju kako da se zabave sami bez pomoći roditelja i koji na kraju krajeva razumiju ironiju i šalu. I ne brinite zbog ovoga nećete biti loš roditelj, naprotiv.

akos.ba

Nastavi čitati

Najčitanije