U Prijedoru će ovog četvrtka biti klanjana dženaza i obavljen ukop još dvije žrtve zločina na ovom prostoru. Posmrtni ostaci ovih žrtava su pronađeni u masovnim grobnicama Hrastova glavica i Jakarina kosa. No, još mnoge porodice tri decenije tragaju za ostacima svojih najmilijih koji su na podmukao i svirep način ubijeni devedesetih. Ovi dani su posebno teški za njih, naročito zbog toga što mnogi počinioci zločina još nisu osuđeni.

29 članova porodice Fikreta Bačića ubijeno je za nekoliko minuta na svirep i brutalan način 25. juna 1992. godine u selu Zecovi u okolini Prijedora. Sve ove godine traži svoje ubijene, a među njima i suprugu i dvoje djece.

“Teško je meni, teško je i drugim roditeljima, koji su stariji od mene, koji su već oboljeli, koji čekaju posmrtne ostatke svoje djece. Jučer smo nešto pokušavali, kopali. Svaku dojavu, svaku informaciju mi provjerimo, odradimo”, govori on.

Kobne noći u Zecovim Zijad Bačić je uspio preživjeti i svjedočiti ubijanju njegove porodice. Otet iz majčinskog krila, krišom gledajući najgore scene svoga života. Bolna činjenica za njega jeste što su upravo to uradili njegove komšije, ali napominje – jedan ga je spasio.

“Tu je bio šuplji prostor, ja sam se tu sakrio. Moja majka i braća su ležali ispred mene na nekoliko metara. I iz to ugla vidio sam na kraju kad je završio automatskom puškom, počeli su pištoljem, pucali su po tijelima ako ima se činilo da je neko živ ostao. Iako sam znao da su to komšije Srbi počinili, ja sam opet odlučio da odem kod komšije Milana Stupara i on je mene sačuvao”.

Iako kroz život nose teška i bolna sjećanja, njihova misija je svakog dana ista, pronaći posmrtne ostatke članova svojih, ali i drugih porodica.

“Normalno je moj život usmjeren prema tome da nađem svoju djecu, svoju porodicu, svoju majku, snahe, strine, njihovu djecu. Svaka majka, svaka sestra, supruga… isto žali. Svaki put kada smo pronašli neko tijelo, predali porodici, to je neko olakšanje za nas, jer smo jednoj porodici vratili njegovog najmilijeg”, priča Fikret Bačić.

Sagovornici ističu da je u Prijedoru bio genocid, da se malo zna o svemu što se dešavalo. Mnogi još trebaju da odgovaraju, pravda nije zadovoljena. I u današnje vrijeme tenzije su prisutne. Dok jedni veličaju pred očima porodica žrtava ratne zločince, porodice traže samo ono što zaslužuju – mir i pravdu.

“Nama je najteže ovdje, koji smo preživjeli to i koji što je najgore tragamo za tijelima naših najmilijih, a ponovo se zvecka… Ta retorika nekakva… Jednostavno ne zna čovjek. Svakodnevno, pogotovo ovi ljudi što dođu, pitaju – šta vi mislite, hoće li biti rata? Nama je ovdje najteže, preživjeli smo to već jednom”, dodaje Zijad Bačić.

Tokom rata u Prijedoru, osim teških ubistava, vršena su masovna i nezakonita zatočenja civila. U 58 prijedorskih logora bilo je više od 32 hiljade logoraša. Skoro 52 hiljade Bošnjaka i Hrvata je nezakonito protjerano iz svojih domova. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci ubijenih Prijedorčana na 501 lokaciji. Porodice ubijenih se pitaju, zbog čega je Prijedor nepravedno zapostavljen. Jedno je sigurno, prijedorske žrtve imaju pravo na pravdu i istinu.

federalna.ba