Jučer je Sud Federacije BiH, nepravosnažnom presudom proglasio krivim za komandnu odgovornost Safeta Džidžo Isakovića, odredivši mu kaznu zatvora od četiri godine.

Safeta Džidžu Isakovića su 2016-te godine uhapsili pripadnici SIPA-e po naredbi Tužilaštva BiH zbog postojanja osnova sumnje da su navodno počinili krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

Optužnicom Kantonalnog tužilaštva u Bihaću, Isaković se tereti da je za vrijeme rata i oružanog sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i tzv. VRS, kao komandir interventno-diverzantskog voda “Gazije” u sastavu 505. bužimske brigade, ubio jednog zarobljenika. Ovaj vod je u julu 1995. godine, tokom operacija u rejonu Ćorkovače, na prostoru Suhe međe, zauzeo položaje napuštenih kontejnera UNPROFOR-a.

Prema navodima optužnice, jedan od vojnika tzv. VRS-a se predao u zemunici i ležao na podu bez oružja, a optuženi Isaković je ispalio više metaka u njega i ubio ga. Optuženi Isaković je izašao iz zemunice i rekao: “To se ovako rješava”, navodi se u optužnici, uz dodatak da je Isaković Ibrahimu Đuliću, čiji je predmetni postupak razdvojen i koji se brani šutnjom, naredio ubistvo drugog zarobljenika.

Safet Isaković zvani Džidžo koji je i nosilac najvećeg ratnog priznanja značke “Zlatni ljiljan”. Bio je komandir Gazija 505. viteške brdske brigade, na čijem je čelu od osnivanja pa sve do svoje smrti bio general Izet Nanić, bila je u sastavu Petog korpusa Armije RBiH.

Potresni status na Facebooku napisala je Elmedina Muftić: “Al’ narod je govorio nek’ bude gore, i bi, da gore bit ne može.”

Sa devetnaest godina uzmeš pušku u ruku. Izvršena je agresija na Bosnu. Staneš na branik Domovine. Niko te ne pita za godine, snove i planove. I da te pita, i da ti nudi nešto drugačije, odbio bi. Domovina je iznad svega. Više od tri i po godine života provedeš u ratu, gledaš smrti u oči, boriš se za svaki kamen, svaku ćuku, ne postoji vremenska nepogoda, postoji samo borba u kojoj imaš dva izbora pobijediti ili poginuti. Nastojiš izabrati pobjedu.
Smjenjuju se ljeta, zime, jeseni. Kiša, snijeg, sunce, vjetar, gube bitke sudarajući se sa tobom.

Žuljevi na nogama od po deset dana neizuvenih vojnih čizama, postaju navika ne bol. Danonoćne borbe. Uzimaš položaje. Vraćaš izgubljene položaje. Ostaješ u okruženju. Zadobiješ devet ranjavanja. Neka i ne prijaviš, neke rane u hodu preboliš, zarastu same od sebe.

Tri neprijateljske vojske držiš na leđima, ali odolijevaš. Uz sve to ratuješ i sa izdajnicima iz vlastitog naroda. Sa dvadeset godina vodiš elitnu četu. Nosiš breme odgovornosti opstanka Domovine i naroda. Nikad se ne požališ da ti je teško. Uvijek si spreman za novi zadatak. Svaki odradiš vojnički časno i precizno.

Nikad ne tražiš ništa za sebe . Ali uvijek pitaš šta treba dati državi, i daješ sve.
Sanjaš Bosnu u slobodi, sanjaš i slobodu u Bosni. Sve to radiš dok iz jedne bitke odlaziš u drugu bitku.

U jednom danu u mezar spustiš dva brata. Poginuli na istom borbenom zadatku. Jedan drugom u krilu. Dvadeset i dvije godine su ti, a kao da živiš dvadeset dva vijeka. Odavno si se oprostio sa životom, ali sa emocijama ne možeš. Gubiš iz dana u dan braću, rođake, prijatelje. Gledaš kako kolona dojučerašnjih gazija, postaje kolona šehida. Čekaš svoj red. Ne posustaješ u borbi. Iz dana u dan si prekaljeni ratnik, kome nema teškog zadatka, niti nerješive situacije.

Dočekaš kraj agresije, živ. Prvi puta imaš životni umjesto vojnog plana. Vraćaš se kući, gdje te čeka posljedica agresije, majka koja tuguje za dva poginula sina u jednom danu, otac koji nastoji prikriti tugu, jer muško ne plače. Žena koja je sretna što si preživio i milion životnih pitanja, koja traže odgovor….

I da, u agresiji si dobio Zlatni ljiljan, kao ratno priznanje za posebne ratne zasluge. Pored ljiljana dobio si milion duševnih rana koje ne zarastaju, a nisi mačka da ih zaližeš.
Poslije agresije dolazi nepravedni mir. Koji sa sobom uspostavlja i nepravedni sistem. Postaneš ono dijete koje pojede revolucija.
Pokušavaš naći mjesto pod suncem, trudiš se naučiti živjeti mir. Umjesto puške u rukama držiš dijete, kome treba omogućiti uslove za život. Radiš. Trudiš se. Ništa ne tražiš od države.

Jednog dana , država ti pokuca na vrata. Ustvari , ne država, nego njezin na nepravdi uspostavljeni aparat.

Kažu ti. Došli smo po tebe. Osumnjičen si, za ratni zločin. Gledaš i ne vjeruješ. Jer, u tri i po godine ništa osim neprijateljskih vojnika nisi vidio. Država je odlučila da ti sudi. Režim utemeljen na nepravednom miru je pokrenuo istragu, podigao optužnicu, a onda su miševi gladni slave krenuli u ofanzivu, da dokažu da si kriv jer si na branio ono što se zove tvoj grunt i katastar.

I tako ti pored tri i po godine provedene u agresiji uzmu još sedam godina u postupku suđenja. Oslobode te dva puta. Ali to režimu ne odgovara, moraš biti kriv. Pa se žale. Pa sud prihvata žalbu.

I onda, dođe dan. U sudnici ulaze sudije, čekaš ih na nogama, jer se stojeći mora čuti presuda.Čuješ kako sudija izgovara, -kriv je-….