Connect with us

BiH

Najveća kazna zatvora izrečena je Bilalu Bosniću: Gdje su i što rade osuđeni za terorizam u BiH?

Published

on

Najveća kazna od sedam godina zatvora izrečena je Bilalu Bosniću 2016. godine, ali za vrbovanje za odlazak na sirijska ratišta. Kaznu je odslužio u septembru 2021. godine

Tridesetak muškaraca i pedesetak žena i djece nije obuhvaćeno nikakvim posebnim sigurnosnim mjerama nakon što su se vratili s ratišta iz Sirije i Iraka u Bosnu i Hercegovinu.

Jedan od povratnika osuđenih za terorističke aktivnosti kazao je za Radio Slobodna Evropa (RSE) da ga “nikad niko ni iz kakve institucije nije kontaktirao” nakon izlaska iz zatvora.

“Da se malo našalim, nikakve resocijalizacije nije bilo tako da sam još uvijek radikalan”, kazao je za RSE i tražio da mu se ne objavljuje ime (identitet poznat redakciji).

Iz Bosne i Hercegovine je u Siriju ukupno otišlo “između 250 i 300” državljana ove zemlje od 2012. do 2016. godine kad je zabilježen posljednji odlazak, prema zvaničnim podacima vlasti.

Šta pokazuju zvanični podaci?

Nadležni su u službenim informacijama naveli da “smatraju” da su se u BiH dosad vratile 62 punoljetne i 22 maloljetne osobe.

Još 173 osobe mogle bi se vratiti u Bosnu i Hercegovinu, među kojima su 42 punoljetna muškarca i 30 žena, te 91 maloljetnik.

Punoljetni muškarci, koji su se do sad vratili ili su deportirani, uhapšeni su i 28 ih je osuđeno za neko od kaznenih djela povezanih s terorizmom.

Većina je osuđena “za pridruživanje stranim paravojnim i parapolicijskim skupinama”, poput tzv. Islamske države ili El-Nusre koje Ujedinjeni narodi smatraju terorističkim organizacijama.

Odslužili su u prosjeku dvije godine zatvora i danas su svi na slobodi, osim dvojice koji su 2021. godine presuđeni na četiri, odnosno šest godina zatvora. Žene i djeca vraćeni su u svoje obitelji u 18 gradova širom Bosne i Hercegovine.

“Može se reći da osim sigurnosnih agencija malo tko zna ili vodi računa o tome gdje su ove osobe i kako žive”, navodi se u posljednjem “Planu repatrijacije i programu reintegracije, rehabilitacije i resocijalizacije povratnika iz Sirije i Iraka” iz 2022. godine.

Plan je sačinio Koordinacijski tim koji čini 26 predstavnika državnih i entitetskih ministarstava, policijskih agencija, Obavještajno-sigurnosne agencije i Tužiteljstva BiH.

Pri tome se zaključuje da bi okolnosti u kojima žive “mogle doprinijeti njihovom mogućem recidivizmu ili angažiranju u promociji ideoloških narativa koji su ih svojevremeno odveli u Siriji u Irak”, odnosno da ponove isto.

‘Ne kajem se, posla nemam’

Jedan od povratnika sa sirijskog ratišta, koji je osuđen za terorizam, za RSE je kazao da se “ne kaje zbog ratovanja u Siriji”, pokazujući da je bez rehabilitacije i resocijalizacije po povratku u BiH ostao blizak idejama koje su ga i odvele u Siriju.

“Opet da se desi neko ratište koje je po mojim ubjeđenjima ispravno, otišao bih”, kazao je za RSE tražeći da mu se ne objavljuje ime (poznao redakciji RSE).

On je nakon izlaska iz zatvora dobivao oko 50 eura socijalne pomoći.

Rat u Siriji počeo je 2011. godine nakon prosvjeda građana protiv režima predsjednika Bašara al-Asada.

Nemiri su se proširili, a gušenje prosvjeda je postalo sve jače. Pristaše opozicije uzele su oružje, najprije kako bi se odbranile, a kasnije kako bi svoje područje oslobodile sigurnosnih snaga vlade. Nasilje je brzo eskaliralo i zemlja je ušla u građanski rat.

Pojavile su se stotine pobunjeničkih skupina, među kojima i ekstremističke militantne organizacije sa svojim vlastitim ciljevima, poput “Islamske države” i Al-Kaide. Obje grupe su regrutirale militante širom svijeta, uključujući i BiH.

Muškarac iz BiH koji je osuđen za ratovanje na strani teororističke grupe kaže da zbog toga ne može dobiti “iole normalan posao”, jer, kako kaže, ne može dobiti uvjerenje o nekažnjavanju.

Poslodavci u BiH mogu od kandidata za posao tražiti uvjerenje o nekažnjavanju i neosuđivanosti koje izdaje nadležna policijska stanica i uvjerenje da se protiv osobe trenutno ne vodi krivični postupak koje izdaju sudovi. U slučaju da kandidat ne dostavi uvjerenja, kandidat automatski ne sudjeluje u konkursu. Uvjerenja su obvezna kod konkuriranja za posao u državnoj službi ili javnom poduzeću.

Sagovornik RSE navodi da se na jednom poslu najduže zadržao četiri mjeseca, prije nego što je sud poslao toj firmi obavijest da duguje za sudske troškove, nakon čega je dobio otkaz.

“Sad ne radim ništa. Ne mogu ići vani (u inozemstvo). Prošle godine sam krenuo za Srbiju, držali su me na granici pet sati s uperenim oružjem i dobio sam na kraju zabranu ulaska u tu zemlju na deset godina”, kazao je za RSE.

Drugi povratnik sa sirijskog ratišta, također, tražeći da mu se ime ne objavljuje, ispričao je za RSE kako je “uspio napustiti taj način života nakon izlaska iz zatvora” iako, kako kaže, nije proša nikakav program resocijalizacije.

On je na područje, tad pod kontrolom tzv. Islamske države u Siriju, odveden kao maloljetnik, odakle se sam vratio, a danas kaže da četiri-pet godina nakon odsluženja jednogodišnje zatvorske kazne, još uvijek nije uspio naći stalni posao.

“Najgore mi je što sam osuđen za terorizam, iako sam ja daleko od toga. Pomoć države nisam dobio”, rekao je za RSE. On tvrdi da nije želio ratovati, ali je bio primoran.

Ponovno uhapšen zbog planiranja napada na džamiju

Jedan od povratnika iz Sirije i mogući povratnik u zatvor je i Mirza Kapić. On je 2017. godine zbog aktivnosti povezanih s terorizmom osuđen na kaznu od godinu i deset mjeseci zatvora koju je odslužio.

Kapić je osuđen jer je “prikupio sredstva i napustio BiH 2013. godine s ciljem pridruživanja tzv. Islamskoj državi (IDIL) u Siriji i Iraku” gdje je boravio oko godinu. Pridruživanje stranim (para)vojnim formacijama je kažnjivo po zakonima BiH.

Tužiteljstvo BiH ga je teretilo da je učestvovao u terorističkim aktivnostima, pružao pomoć i borio se na strani IDIL-a.

Kapić je priznao da je bio “stražar u školi”, ali ne i pripadnik vojne formacije.

Prilikom hapšenja kod njega su pronađeni poluautomatska puška s podrezanim kundakom i meci pa je osuđen i za nezakonito državnje oružja.

Na početku suđenja je odbio ustati prilikom ulaska sudaca uz obrazloženje da mu “vjera to ne dozvoljava”, zbog čega je sudsko vijeće odlučilo da neće prisustvovati ročištima. Nakon odsluženja kazne živio je u Zenici, u srednjoj Bosni.

Kapić je ponovno uhapšen 7. avgusta 2023. godine, a osumnjičen je za “kontaktiranje s pripadnicima radikalnih struktura tzv. Islamske države”.

Tužiteljstvo BiH ga tereti da je od njih “tražio smjernice za proizvodnju eksplozivne naprave s detonatorom putem mobitela, izražavajući namjeru da napadne učenjake Islamske zajednice BiH koji objavljuju proglase protiv mudžahedina i prijavljuju pristalice radikalnih pokreta policijskim agencijama u BiH”.

Kapić u pritvoru čeka podizanje optužnice.

Zašto je potrebno praćenje povratnika?

Armin Kržalić, profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, razgovarao je s Mirzom Kapićem poslije njegovog puštanja na slobodu, te s još 24 povratnika iz Sirije, radeći s kolegama Nedžadom Korajlićem, Aidom Kržalić i Benjaminom Plevljakom istraživanje na ovu temu.

Kržalić kaže da je svaki povratnik iz Sirije bio svjedokom, ali i žrtvom nasilja, silovanja i pogubljenja, u kombinaciji s ostalim posljedicama života u ratnom području. Vlastima su preporučili da je potrebno posebno psihološko praćenje tih osoba od stručnih terapeuta.

Preporučili su i da bi liječenje trebalo započeti što je prije moguće, a po mogućnosti već tokom pritvora i izdržavanja zatvorske kazne za one koji su osuđeni.

Kržalić je za RSE kazao da je nakon razgovora s Kapićem po puštanju iz zatvora on bio “primjer osobe kojoj je bila potrebna određena pomoć”.

“Nakon zatvora se gospodin Kapić oženio. Imao je neke druge preokupacije. Očito je da se, nakon što je to prestalo, odao tim raznim pisanjima poruka, preko interneta i slično”, kazao je Kržalić govoreći o njegovom ponovnom hapšenju.

Čija je odgovornost proces rehabilitacije?

Državni nivo vlasti je planovima resocijalizacije većinu posla prebacio na općinske centre za socijalni rad, mentalno zdravlje i zapošljavanje.

Međutim, u istim planovima vlasti priznaju da su osobe koje su se vratile iz Sirije, uključujući i osuđene, “rijetko tražile pomoć centara za socijalni rad, a ‘skoro nikako’ centara za mentalno zdravlje”. Zakonski to ni ne moraju.

“Njih niko nije zvao godinama, sve dok ih nismo mi obišli”, kazao je Kržalić za RSE.

On kaže da “u suštini te osobe u centrima za socijalni rad ne znaju ni šta trebaju raditi niti kako će, pored redovnih poslova, to raditi”.

“Nemaju ni tehničku niti finansijsku podršku. Neka drugi daju odgovor zašto se novac kanalisao za izradu normativnih akata, a ne za direktnu pomoć onima kojima je potrebna”, naglasio je Kržalić.

Jedan od povratnika iz Sirije koji je nakon odsluženja zatvorske kazne uhapšen je i Almir Džinić.

Džinić je u avgustu 2016. godine sklopio sporazum s Tužiteljstvom BiH i osuđen je na godinu zatvora zbog krivičnog djela organiziranje terorističke grupe, a u Siriji je proveo skoro tri godine.

Sredinom oktobra 2020. uhapšen je zbog pljačke benzinske pumpe.

Institucije kažu da su ‘uradile sve što su trebale’

Radio Slobodna Evropa je kontaktirao nekoliko općinskih centara za socijalni rad, no svi su naveli da ne mogu o ovoj temi govoriti za medije, jer je dogovor da sve informacije daje Ministarstvo sigurnosti BiH.

Pored toga, Radio Slobodna Evropa je poslao upit Ministarstvu zbog čega povratnici iz tzv. prvog vala, koji su se sami vratili sa sirijskog ratišta prije više od sedam godina, “nisu obuhvaćeni nikakvim posebnim sigurnosnim mjerama” i zašto “malo tko prati gdje i kako te osobe žive”, kako je navedeno u zvaničnom izvještaju.

Iz Ministarstva sigurnosti BiH su odgovorili da su “reintegracija, rehabilitacija i resocijalizacija dugoročni i složeni procesi”.

Pored ostalog, naveli su da je “prepoznata potreba za poboljšanjem suradnje većeg broja aktera i sektora, te za kontinuiranim unaprjeđenjem rada s povratnicima i njihovom djecom”.

Naveli su i da su ispunili “sve uvjete u kreiranju pravnog i institucionalnog okvira”, navodeći planove, programe i procedura povratka, sigurnosnih provjera, resocijalizacije, zdravstvene i socijalne zaštite, mjera zapošljavanja, školovanja i drugih mjera za osobe koje su se same vratile, koje su deportirane i one koji bi se trebali vratiti sa stranih ratišta.

“Sve što smo trebali, to smo i uradili”, kazao je visoki dužnosnik Ministarstva zdravstva Federacije BiH koji je direktno uključen u proces resocijalizacije za RSE, tražeći da mu se ne objavljuje ime.

Zdravstvo, zapošljavanje i obrazovanje su u nadležnosti entiteta Republika Srpska i deset kantona u Federaciji BiH.

Naveo je da su, kao dio tima, radili, kao i da u nekim slučajevima i dalje pružaju psihosocijalnu podršku za žene povratnice i djecu, kao i za porodice u koje su se vratile.

“Što se tiče muškaraca, oni su bili pod nadzorom suda u zatvorskom sistemu i nisu bili direktno obuhvaćeni ovom vrstom podrške”, kazao je za RSE.

Koliko je osoba porijeklom iz BiH trenutno u Siriji?

Prema podacima sigurnosnih službi BiH iz avgusta prošle godine, na području Sirije i Iraka još uvijek se nalaze 82 punoljetna državljanina Bosne i Hercegovine, od čega 42 muškarca.

Radi se o osobama za koje je utvrđeno da imaju državljanstvo BiH, dok je ta brojka potencijalno dva puta veća, jer je utvrđeno da je oko 90 djece rođeno u Siriji, a jedan od njihovih roditelja je iz Bosne i Hercegovine. Ta djeca nemaju državljanstvo BiH, no mogu ga dobiti od 2021. godine kad je izmijenjen zakon.

Trenutno je 39 državljana Bosne i Hercegovine, od čega 18 muškaraca, deset žena i 11 malodobne djece u sirijskoj regiji Idlib.

Ova regija je pod kontrolom različitih snaga, od opozicijskih, među kojima neke uživaju podršku Turske, do radikalnih skupina proizašlih iz tzv. Islamske države, El-Kaide i El-Nusre koje su na UN-ovoj listi terorističkih organizacija.

U kampovima Al Hol i Roj, te pritvorskim jedinicama na sjeveroistoku Sirije, koji su pod kontrolom kurdskih snaga, 52 su državljanina Bosne i Hercegovine, prema podacima bh. sigurnosnih službi. Među njima su 22 muškarca, 30 žena i njihovih 66 malodobne djece koja zvanično nemaju državljanstvo Bosne i Hercegovine.

U tim kampovima se nalazi i 24 djece čiji su očevi državljani Bosne i Hercegovine koji su poginuli u Siriji, a majke su strane državljanke. Jedan stariji maloljetnik iz Bosne i Hercegovine bez roditelja je u zatvoru.

Posljednja repatrijacija državljana Bosne i Hercegovine iz kampova i zatvora pod kontrolom kurdskih snaga u Siriji bila je u decembru 2019. godine.

Tad je deportirano 25 državljana, od čega sedam muškaraca. Šest žena s jedanaestero djece vraćeno je u svoje lokalne zajednice.

Pet muškaraca je odslužilo zatvorske kazne od godinu do tri i pol godine zatvora. Jedan osuđeni na četiri godine zatvora trebao bi izaći na slobodu iduće godine, a posljednji osuđeni sredinom do kraja 2025. godine, kako je za RSE potvrđeno iz Suda Bosne i Hercegovine.

U regiji kazne do deset godina zatvora

Prosječna kazna u BiH za odlazak na sirijsko ratište iznosila je dvije godine zatvora. Ženama se nije sudilo i pozivane su na sud kao svjedokinje. Najveća kazna od sedam godina zatvora izrečena je Bilalu Bosniću 2016. godine, ali za vrbovanje za odlazak na sirijska ratišta. Kaznu je odslužio u septembru 2021. godine.

Jasmin Keserović je osuđen na šest godina zatvora za odlazak na ratište u Siriju, ali i zato što je “u videima pozivao muslimane da ubijaju hrišćane i njihove sluge, da ne prave razliku između vojnika i civila i da iskoriste sredstva koja imaju”.

Sudovi u Srbiji izrekli su do marta 2018. godine 28 presuda za ratovanja u Ukrajini, od čega 26 na osnovu priznanja krivice i izrečene su većinom uvjetne kazne. Izrečeno je i nekoliko zatvorskih kazni za pridruživanju IDIL-u u Siriji od po deset godina.

Prema podacima iz jula 2021. godine, na Kosovo su iz ratnih zona vraćene 253 osobe.

Kaznu od sedam godina zatvora je u martu 2016. dobio hodža Memiši Režepi, koji je bio zadužen za vođenje ćelije u kojoj su se prikupljali novac i regrutirali borci. Muškarci povratnici iz Sirije su osuđeni na zatvorske kazne manje od deset godina. Djeca upisana u škole i sa ženama primaju pomoć koje osiguravaju SAD, EU i kosovske vlasti.

U Sjevernoj Makedoniji također je izrečeno nekoliko zatvorskih kazni za pridruživanje IDIL-u manjih od deset godina.

U Europi kazne duže od 30 godina zatvora

Vijeće za ljudska prava UN-a navodi da se, prema podacima iz januara 2023. godine, u kampovima u Siriji pod kontrolom kurdskih snaga nalazi oko 42.000 stranaca, od čega oko 27.000 Iračana, dok ostatak zatvorenih dolazi iz 60 zemalja.

Prema podacima Europske policijske agencije (Europol), oko 5.000 Europljana – najviše iz Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke i Belgije – otišlo se boriti Siriji i Iraku, a do kraja 2019. godine i teritorijalnog sloma IDIL-a vratilo se oko 1.500. Postupanje prema povratnicima razlikuje se među zemljama.

Francuska općenito odbija vratiti muškarce pritvorene u kampove i zatvore u Siriji i Iraku pa su neki u Iraku osuđeni i na smrtne kazne. Do 2021. godine je odbijala vratiti i žene.

Žene su uhapšene odmah po dolasku u Francusku, optužene i pritvorene. Rijetko viđaju svoju djecu koja su smještena u domove ili u udomiteljske obitelji. Organizacije poput Human Right Watch izvještavale su protiv prakse izmiještanja djece stotinama kilometara daleko od zatvora u kojima su majke, ali i navodile da su se djeca “općenito dobro resocijalizirala”.

Muškarci su osuđivani na dugogodišnje zatvorske kazne, u prosjeku veće od deset godina, a presude veće od 30 godina izricane su onima kojima je dokazano da su sudjelovali u ubistvima. Žene su osuđivane najčešće na kazne do deset godina zatvora.

Slične kazne za pridruživanju IDIl-u izricali su i sudovi u Njemačkoj, Belgiji i Nizozemskoj. Ujedinjena Kraljevina, Irska ili Australija su oduzimale državljanstva nekim od zatvorenih u Siriji.

Kazahstan, Tadžikistan, Uzbekistan i Kirgistan vratili su u domovinu više od 1.000 žena i djece iz Sirije i Iraka.

Stotine drugih vratilo se samo, prije poraza ekstremističke skupine u Siriji 2019. godine. Vlasti u većinski muslimanskoj Srednjoazijskoj regiji od tada rade na rehabilitaciji i reintegraciji svojih građana koji su bili izloženi stvarima kao što su zločini IDIL-a, zračni napadi, siromaštvo i glad, kako je pisala redakcija na engleskom jeziku RSE.

BiH

Generalna skupština UN-a usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici

Published

on

By

Generalna skupština Ujedinjenih nacija u četvrtak, 23. maja, usvojila je Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Za Rezoluciju je glasalo 84 zemlje, 18 je bilo protiv, a 68 suzdržano.

Većina zemalja članica UN-a odlučila je da se 11. jul svake godine obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Rezolucijom o genocidu u Srebrenici 11. juli je odobren na isti način na koji je 27. januar određen za Dan sjećanja na holokaust, a 7. april kao Međunarodni dan razmišljanja o genocidu nad Tutsima 1994. u Ruandi.

Ovo je finalni tekst Rezolucije:

Rukovodeći se Poveljom Ujedinjenih nacija, Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima i Konvencijom o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, pozivajući se na rezoluciju Vijeća sigurnosti 819 od 16. aprila 1993. kojom se Srebrenica proglašava sigurnom zonom, rezoluciju 827 od 25. maja 1993. o osnivanju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (“MKSJ”) i rezoluciju 1966 od 22. decembra 2010. o osnivanju Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, podsjećajući i dalje na sve presude MKSJ-a, a posebno na osam koje sadrže osuđujuće presude za zločin genocida nad bosanskim muslimanima počinjenim u Srebrenici 1995. godine, posebno na presudu Žalbenog vijeća MKSJ-a od 19. aprila 2004. (MKSJ protiv Krstića), Internacionalni rezidualni mehanizam za žalbeno vijeće krivičnih sudova, presuda od 8. juna 2021. (MKSJ protiv Mladića), presudu Međunarodnog rezidualnog mehanizma za žalbeno vijeće krivičnih sudova od 20. marta 2019. (MKSJ protiv Karadžića i Karadžića), Međunarodni sud pravde (ICJ) od 26. februara 2007. godine koji je utvrdio da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju djela genocida, potvrđujući svoje snažno protivljenje nekažnjivosti za genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine ili druga kršenja međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnog ljudskog prava, i naglašavajući u ovom kontekstu odgovornost država da okončaju nekažnjivost i, u tom cilju, da temeljito istražuju i krivično gone, u skladu sa svojim relevantnim međunarodnim pravnim obavezama i svojim domaćim pravom, osobe odgovorne za takva djela, kako bi se izbjeglo njihovo ponavljanje i kako bi se tražio održivi mir, pravda, istina i pomirenje, za koje je potrebno učešće žrtava i preživjelih kao i članova njihovih porodica je centralno, pozdravljajući važan napredak koji su međunarodni sudovi postigli posljednjih godina u pogledu borbe protiv nekažnjivosti i osiguravanja odgovornosti za genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i druge neviđene zločine ostvarene kroz sistem međunarodnog krivičnog pravosuđa, u tom smislu prepoznaje poseban doprinos MKSJ-a i naglašava važnost spremnosti međunarodne zajednice da preduzme kolektivnu akciju preko Vijeća sigurnosti, u skladu s Poveljom, i na osnovi od slučaja do slučaja kako bi se dodatno osigurala odgovornost za genocid i sprečavanje istog.

Ponavljajući da je krivična odgovornost, shodno međnarodnom pravu za zločin genocida idividualna i ne može biti pripisana bilo kojoj etničkoj, religijskoj ili drugoj grupi, odnosno zajednici kao cjelini.

Uzimajući u obzir ulogu specijalnih savjetnika generalnog sekretara za sprječavanje genocida i odgovornost za zaštitu; i ističući važnost redovnih brifinga o kršenju ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, kao i o govoru mržnje i podsticanju u ranom podizanju svijesti o potencijalnom genocidu, također napominjući da procesuiranje osoba odgovornih za genocid i druge međunarodne zločine u nacionalnim pravosudnim sistemima, uključujući Sud Bosne i Hercegovine i MKSJ, kao i Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, ostaje centralno u procesu nacionalnog pomirenja i izgradnju povjerenja i obnovu i održavanje mira u Bosni i Hercegovini, i dalje priznajući da je snažna regionalna saradnja između državnih tužilaštava od suštinskog značaja za poticanje mira, pravde, istine i pomirenja među zemljama u regionu, konstatujući da će 2025. godine biti obilježena trideseta godišnjica genocida u Srebrenici, u kojem je izgubljeno najmanje 8.372 života, hiljade raseljeno, a porodice i zajednice devastirane:

1. Odlučuje da 11. jul proglasi Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. koji će se obilježavati svake godine;

2. Osuđuje bez rezerve svako poricanje genocida u Srebrenici kao historijskog događaja i poziva države članice da očuvaju utvrđene činjenice, uključujući i kroz svoje obrazovne sisteme, razvijanjem odgovarajućih programa, također u znak sjećanja, u cilju sprječavanja poricanja i iskrivljavanja činjenica, te pojave genocida u budućnosti;

3. Također bez rezerve osuđuje radnje koje veličaju one osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid od strane međunarodnih sudova, uključujući one odgovorne za genocid u Srebrenici;

4. Naglašava važnost završetka procesa pronalaženja i identifikacije preostalih žrtava genocida u Srebrenici i prema njima dostojanstvenog pokopa i poziva na nastavak procesuiranja onih počinitelja genocida u Srebrenici koji tek treba da se suoče sa pravdom;

5. Poziva sve države da se u potpunosti pridržavaju svojih obaveza prema Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, kako je primjenjivo, i međunarodnom običajnom pravu o sprječavanju i kažnjavanju genocida uz dužno poštovanje relevantnih odluka ICJ-a,

6. Traži od generalnog sekretara da uspostavi program informisanja pod nazivom “Genocid u Srebrenici i Ujedinjeni narodi”, počevši sa svojim aktivnostima i pripremama za 30. godišnjicu 2025. godine, i dalje traži od generalnog sekretara da skrene pažnju na ovu rezoluciju svih država članica, organizacija sistema Ujedinjenih naroda i organizacija civilnog društva za odgovarajuće poštovanje,

7. Poziva sve države članice, organizacije sistema Ujedinjenih naroda, druge međunarodne i regionalne organizacije i civilno društvo, uključujući nevladine organizacije, akademske institucije i druge relevantne sudionike da obilježavaju Međunarodni dan, uključujući posebna obilježavanja i aktivnosti u znak sjećanja i počast žrtvama genocida 1995. godine u Srebrenici, kao i odgovarajuću edukaciju i aktivnosti podizanja svijesti javnosti.

N1

 

Nastavi čitati

BiH

Vučić u UN-u: Ja sam u Srebrenici pognuo glavu, položio cvijeće i gotovo sam bio linčovan

Published

on

By

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić obratio se na sjednici Generalne skupštine UN-a uoči glasanja o Rezoluciji o Srebrenici. Vučić je kazao da je Srbija bila prva po broju žrtava u odnosu na broj stanovnika. Optužio je Njemačku i druge članice da su u tajnosti pripremali ovu rezoluciju te dasu ucjenjivali druge zemlje. Javnost je vratio na Prvi svjetski rat.

“Želim raskrinkati neistinito i lažno opravdanje za usvajanje Rezolucije. Ja sam se poklonio svim žrtvama sukoba u BiH, srpskim i bošnjačkim a i ranije sam se poklonio i položio cvijeće. Teško je govoriti nakon Njemačke koja je najjača zemlja u Evropi i vjeruje da ima moralno pravo da pridikuje svima koji se ne slažu”, kazao je Vučić na početku.

Ponovio je stav od ranije da je ovo “ispolitizirana rezolucija”.

“Ovo je ispolitizirana rezolucija. Zašto se usvaja? Njemačka je govorila o pojedinačnoj i pravnoj odgovornosti, ako je to tako, zašto se usvaja Rezolucija? Ako govorimo o pojedinačnoj odgovornosti, ona je već osigurana kroz optužnice i presude i svi oni koji su optuženi već su osuđeni na kazne zatvora. Nema pojedinačnih imena u Rezoluciji, ne spominju se”, kazao je te dodao:

“Zašto samo ovaj slučaj, zašto samo ovaj primjer? Pitanje broj 2, pitali su da li ova rezolucija donosi pomirenje? Ne ovdje, nego u zemlji na koju se odnosi. NE, uopšte NE. U regiji? Ne, uopšte ne! Pitam Njemačku zašto su skrivali pripreme za ovu rezoluciju. Kada se pripremala za Ruandu, pripremala se na transparentan način.”

Ponovio je da je Srbija bombardovana 1999. godine, te kazao:

“24. marta na Vijeću sigurnosti kada smo htjeli da razgovaramo zašto je bombardovana Srbija 1999. godine su nam rekli da ne gledamo u prošlost. Dva dana poslije su nam rekli da pripremaju rezolcuiju za događaje pet godina prije toga. U tom slučaju činjenice nisu bitne. Kome je ovo potrebno i zašto u ovom trenutku? Zašto ti ljudi nisu progovorili o genocidu koji su počinile njihove zemlje? Zašto ne govorite o Holokaustu? To je jedini genocid koji su UN priznale”.

“Genocid protiv srpskog naroda u Prvom svjetskom ratu niko nije čuo. Srbija je bila prva zemlja na svijetu po broju žrtava u odnosu na broj stanovnika. 28 posto stanovništva je izgubilo živote. Druga je bila Francuska”, kazao je Vučić.

Obrušio se na zemlje koje su inicirale rezoluciju.

“Zašto ste morali vršiti tako veliki pritisak na države članice UN-a samo protiv jedne male zemlje kao što je Srbija. Zašto ste prijetili državama članicama koje nisu htjele glasati za Rezoluciju? Zašto ste im govorili da neće dobiti ekonomsku pomoć”.

Na kraju je rekao kako je “gotovo bio linčovan” u Srebrenici.

“Ja sam lično otišao u Srebrenicu da pognem glavu i položim cvijeće i gotovo sam bio linčovan. Ne radi se ovdje o pomirenju, ne radi se o sjećanju”, kazao je.

N1

Nastavi čitati

BiH

VIDEO Svijet danas usvaja rezoluciju, a Dodik iz Srebrenice poručuje: Jesam li u krupnom kadru, nije bio genocid

Published

on

By

Predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorad Dodik danas je u Srebrenici, još jednom, na dan kada Ujedinjene nacije usvajaju rezoluciju, negirao genocid u Srebrenici.

Na pitanje reportera Klix.ba da li je svjestan da je danas u više navrata negirao genocid u Srebrenici, iako je to Krivičnim zakonom BiH kažnjivo, Dodik je bez ustručavanja ponovio ranije tvrdnje.

“Tebi nije jasno šta sam rekao. Nije bio genocid u Srebrenici. Hoćeš još jednom? Jel me dobro snimaš, jel u punom planu? Nije bio genocid u Srebrenici, jer to kažu mnogi autoriteti koji se bave time. Nisam ja tu autoritet, niti Lagumdžija niti Bećirović već ljudi koji su čitav naučni život uložili da znaju šta je ta kvalifikacija”, kazao je između ostalog Dodik.

Potom je ponovio da RS danas kreće da izlazi iz BiH.

Neprocesuiranje ovakvog otvorenog negiranja genocida upravo je ohrabrilo Dodika da u gradu u kojem je počinjen genocid nad Bošnjacima danas bez imalo ustručavanja ponavlja negiranje genocida. I to radi u danu kada će Generalna skupština UN-a glasati o rezoluciji kojom se osuđuje negiranje genocida.

Nastavi čitati

Najčitanije