Malo je događaja u historiji čovječanstva koji se po brzini i opsegu razvoja, po važnosti mogu usporediti s pojavom i širenjem industrijske proizvodnje. Svaka nam godina donosi nova otkrića na polju nauke i tehnike, sve dalji napredak u procesu proizvodnje. I jedno i drugo omogućuje čovjeku da prodre dublje u tajne prirode, ovlada njenim zakonima i da je prilagođava svojim potrebama. Ali, moramo priznati da je nauka, kada je riječ o proizvodnji više napredovala u pravcu usavršavanja strojeva, alata, i tehnološkog procesa same proizvodnje, vještina prodaje, reklamiranja i isporuke usluga, a mnogo manje na polju utvrđivanja ljudskih, psiholoških faktora i njihovog doprinosa u povećanju produktivnosti.

Nagomilavanje umora i ljudsko zdravlje

Ubrzo se uvidjelo da proizvodnja nije sama sebi cilj. Jedan od glavnih ciljeva usavršavanja tehnološkog procesa jeste da se smanje troškovi proizvodnje, poveća produktivnost i dobije veća raznovrsnost kvalitetnijih proizvoda i usluga. Međutim, u svemu tome zanemaruje se ljudski faktor i ubrzo se počelo uviđati da je pored sve usavršenije tehnologije, ljudski faktor ključni u produktivnosti. Nekako u isto vrijeme je počelo da se uviđa da lični i društveni život radnika utiče na njegovo obavljanje posla na radnom mjestu na veoma složen način. Ali se isto tako uvidjelo da njegov rad u preduzeću utiče i na njegov lični i društveni život. Ako čovjek radi do velikog zamora, on postaje neoprezan u radu i povrede postaju česta pojava, ako radi preko radnog vremena, iscrpljenost i bolest su neminovna posljedica. Nedostatak radnih mjesta, sve veći broj educiranih i obrazovanih ljudi u različitim branšama tjera radnika da zanemaruje ove stvari. Još od prošlog vijeka industrijski razvoj u Evropi i Americi kretao se tako naglo tako da se nije priznavala potreba da se zaštiti i očuva ljudski faktor. Brižljivo se razmišljalo o ekonomičnoj primjeni kapitala, zamjenjivali su se istrošeni strojevi i čuvali su se prirodni izvori. Ali se nije razmišljalo o uništavanju ljudskog života, nagomilavanju umora i upropaštavanja zdravlja. Troškovi koji padaju na poslodavca oko liječenja i oporavljanja oboljelih, naknada za unesrećene na radu i često nemali troškovi oko zamjene radne snage polahko su natjerali uprave kompanija da se usredotoče na ljudski faktor u biznisu, proizvodnji i industriji. Sredinom prošlog stoljeća u industriji se počinje priznavati potreba za psihologom u radnoj organizaciji – industrijskim, radnim ili organizacijskim psiholozima. A ranih 70-ih godina prošlog stoljeća se prvi put javlja termin “Burnout syndrome”.

Šta je sindrom izgaranja – burnout

Burnout nije samo stanje pretjeranog stresa, nego i kompleksna ljudska reakcija na dugotrajnu izloženost stresu. Znaci su slični kao kod stresa, ali burnout uključuje i emocionalnu iscrpljenost i rastući negativan stav prema radu, pa čak i životu. Zanimljivo, najskloniji su mu upravo ljudi velikog potencijala, koji se često nađu u procjepu između ambicija i nesigurnosti na poslu. Također, u najrizičnijoj skupini su profesije povezane s pomaganjem drugima – zdravstveni i socijalni radnici, učitelji i sl. Veoma davno sprovedena su istraživanja među njima i tada se prvi put uspostavio termin burnout kao psihički poremećaj koji pogađa profesionalce koji se moraju nositi ne samo sa svojim, nego i tuđim stresom i emocionalnim potrebama. Međutim, sada znamo da je problem mnogo širi. Teoretičari upozoravaju na velike promjene koje su se proteklih godina dogodile u samoj organizaciji bilo kojeg posla – potpuna kompjuterizacija, `mobitelizacija’ i `internetizacija’ značajno je ubrzala komunikaciju, što znači da se ubrzao i posao: sada je više zadataka moguće obaviti u kraćem vremenskom periodu i na jednostavniji način. Ali tehnološki napredak nije prošao bez žrtve – povećavanjem poslovnih mogućnosti povećavaju se i očekivanja, pa stalna utrka za većom produktivnosti i profitom postaje sve napetija. Naravno, sve to može imati ozbiljne posljedice na psihičko, emotivno i fizičko zdravlje pojedinca. A kada su ove komponente ugrožene, svi ostali segmenti života su uzdrmani.

Simptomi ispoljavanja sindroma izgaranja na radu su:

− Fizički simptomi: dugo trajajanje tzv. „malih oboljenja“: zamor, malaksalost, hronični neodređeni fizički bolovi, glavobolja, bol u leđima, nesanica, stomačne tegobe, hronični umor, iscrpljenost, probavne smetnje, prekomjerna tjelesna težina ili mršavljenje, nesanica, različiti bolni sindromi, smanjen imunitet, povećana potreba za alkoholom, sedativima, cigaretama.

− Bihevioralni simptomi: razdražljivost, nervoza, stalna napetost, impulsivnost, eksplozivnost, ljutnja, povećano korištenje alkohola ili droge, problemi odnosa u braku ili na poslu; iritabilnost, projektivnost, nekritično rizično ponašanje, gubitak koncentracije, zaboravnost, eksplozivnost, grubost, pretjerana osjetljivost na spoljašnje zvukove, npr. buku, svjetlo, mirise, negativni stav prema poslu, ljudima, međuljudski sukobi, bezosjećajnost, rigidnost, stalna okupiranost poslom, platom, beneficijama, uslovima rada, otpor promjenama, porodični problemi, razvod braka…

– Kognitivni i afektivni simptomi: emocionalna krutost, preosjetljivost, zatvorenost, tuga, pesimizam, bespomoćnost, osjećaj beznadežnosti, osjećaj gubitka, sniženo raspoloženje, nedostatak pažnje. Istraživanje vršeno među alkoholičarima muškog pola pokazuje da problem konzumiranja alkohola, stresni životni događaji i sindrom sagorjevanja na radu utiču na povećanje odsustvovanja s radnog mjesta. Kod mladih osoba sa sindromom sagorijevanja na radu uočeni su problemi sa spavanjem, često buđenje u toku noći i nemogućnost da se zaspi tokom dana.

– Emocionalni poremećaji: depresija, emocionalna praznina, osjećaj gubitka životnog smisla, umor od saosjećanja, anksioznost, gubitak motivacije za odlazak na posao, gubitak entuzijazma, apatija ili hipomanija, izolacija, dosada, osjećaj tuge i bespomoćnosti, doživljaj bezvrijednosti, gubitak samopouzdanja i samopoštovanja, gubitak seksualnog interesa, osjećaj gubitka snage.

Ispoljavanje sindroma izgaranja na radu manifestuje se u četiri faze:

Radni entuzijazam: osoba je maksimalno posvećena poslu, udovoljava ljudima s kojima radi, ne dopušta sebi dnevni ili godišnji odmor. Ovakvo angažovanje ne dovodi do adekvatnog zadovoljstva, te osoba postaje razočarana i nezadovoljna. Stagnacija koju karakterišu teškoće u odnosima, kako sa saradnicima, tako i s porodicom, prijateljima: Osoba je emocionalno ranjiva i nepovjerljiva. Najčešće izlaz vidi u sljedećoj fazi: emocionalno povlačenje i izolacija kao obrazac još više doprinosi doživljavanju posla kao besmislenog i bezvrijednog. U ovom stadijumu počinju prvi znaci tjelesnog iscrpljivanja, što predstavlja dodatni stres i dovodi do posljednje faze. Apatija i gubitak životnih interesa: javlja se kao odbrana od hroničnog nezadovoljstva na poslu. Prvobitno oduševljenje i samouvjerenost prelaze u cinizam i ravnodušnost, javlja se gubitak vjere u sebe i svoje sposobnosti. Osoba koja dospije u četvrtu fazu ili se odlučuje na promjenu ili ostaje na poslu, ali potpuno bez motivacije.

– Prva faza je idealistički entuzijazam: tokom prvih godina rada. Prisutna je silna energija, velike nade i nerealna očekivanja. Osoba očekuje pozitivnu klimu na poslu, prihvaćenost od suradnika i pravednost za sve ljude. U toj fazi osoba se ne štedi, neracionalno troši energiju, radi prekovremeno, a upravo je to rizik za sagorijevanje na poslu.

– Druga faza ili faza stagnacije je razdoblje obilježeno “osvježivanjem stvarnosti”, “prizemljenjem”. Osoba i dalje voli svoj posao, obavlja ga, ali ne s istim oduševljenjem. Shvata postojanje drugih interesa u životu, porodica, prijatelji, stan, novac, napredovanje i stručni razvoj.

– Treća faza: frustracija, kada se osoba počne preispitivati koliko je produktivna u obavljanju posla i gdje je smisao posla kojeg obavlja. Postojanje raznih ograničenja na poslu osobu dovodi do preispitivanja svrhe posla kojeg radi.

– Četvrta faza ili faza apatije obilježena je povlačenjem i izbjegavanjem kao odbranom od frustracije. Osoba postane potpuno nezainteresovana za svoj posao. Radi samo da bi preživjela. Ulaže vrlo malo energije i vremena u posao i bježi od svake odgovornosti.

Načini samopomoći

– samoopažanje vlastite izloženosti stresu i njegovih posljedica: potrebno je uočiti koliko problemi na poslu imaju uticaj na spavanje, odnose u porodici, ishranu − strukturisanje vremena: odrediti prioritet zadataka, napraviti raspored rada i odmora za svaki dan;

– postavljanje granice: profesionalni ciljevi moraju biti jasni, realni i ostvarivi, mora se omogućiti odmor;

– posmatranje unutrašnjeg „dijaloga“: pokušati preformulaciju negativnih rečenica („ne mogu“, „ne znam“) u pozitivne („mogu“, „znam“) uz samoohrabrivanje;

– tehnika samoohrabrivanja: naći pozitivne stavove u životu koji dominiraju, postati svjestan uzročnika stresa;

– tehnike relaksacije: pasivne (slušanje muzike, čitanje, spavanje) i aktivne (sve tehnike koje dovode organizam do opuštanja);

− njegovati međusobne odnose s kolegama na poslu, međusobnu podršku koja pospješuje rad i umanjuje faktore koji doprinose javljanju sindroma sagorjevanja na radu: Potrebno je razvijati vještine komunikacije s drugima koje doprinose prevenciji javljanja sindroma sagorijevanja na radu;

– u težim slučajevima koji dugo traju preporučuje se psihoterapijski tretman.

Pojedinici, svjesni značaja koji u pojavi sindroma izgaranja na radu ima njihov posao, a u nemogućnosti da spriječe njegovu pojavu, jedini izlaz za sebe nalaze u promjeni radnog okruženja, te napuštaju posao.

Izvor:preporod.com