Iako su iz Vijeća Evrope kategorički odbacili mogućnost da se presude Evropskog suda za ljudska prava mogu provesti bez izmjena Ustava BiH, Čović je insistirao na svojoj priči.
– Vaš je zaključak da je nemoguće napraviti izmjene Izbornog zakona i uvažiti presude Evropskog suda za ljudska prava kada je u pitanju “Sejdić – Finci” i sve druge presude suda u Strazburu i odluke Ustvnog suda BiH, bez izmjene Ustava. To je vaš stav. Ja mislim da je itekako moguće – odgovorio je Čović u februaru prošle godine na pitanje novinara Faktora.
Predsjednik SDA Bakir Izetbegović je i tada je zastupao stajalište kako se ne može izaći ususret presudi “Sejdić-Finci” i ostalim presudama, a da se ne ide na izmjenu Ustava BiH”.
– Ne znam kako Sejdić ili Finci mogu ući u Predsjedništvo BiH, a da se ne briše onaj prefiks da u Predsjedništvu moraju biti jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin. Ne znam. Ali HDZ tvrdi da ima rješenje za to, pa ako ima, mi ćemo ga rado uzeti u obzir – poruka je koju smo često mogli čuti od Izetbegovića.
Iskusni politički manipulator Čović tako je sve do Neuma bespotrebno trošio vrijeme u pregovorima o izbornoj reformi, da bi onda ponudio prijedlog izmjena i Ustava i Izbornog zakona, ali koji je bio maksimalistički. Ono što je stavio na sto vodi ka definitivnom betoniranju etničkih podjela u našoj zemlji.
Kako je vrijeme za postizanje dogovora kroz kompromis, upravo zbog Čovićevih nerealnih zahtjeva uzalud potrošeno, krenuo je u novu kampanju.
Preko hrvatske europarlamentarke Željane Zovko vrši pritisak da Opći izbori ove godine ako se održe će biti “apsolutno nelegitimni”, a u unutrašnje pitanje suverene države Bosne i Hercegovine uključio je i zvaničnike susjedne Hrvatske. Zanimljivo je da su se u Hrvatskoj mijenjali predsjednici i premijeri, ali nikada niko od njih do Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića nije se “nasilnički” miješao u bh. politička pitanja.
Angažirao je Čović i ostale glasnogovornike, te tako jedan od njih, državni zastupnik HDZ-a Nikola Lovrinović sada povlači paralelu između slučaja “Mostar” i slučaja “Ljubić”.
– To je situacija slična poziciji u Mostaru. Nemoguće je implementirati bilo kakve provedene izbore, nemoguće je uspostaviti Federalni Dom naroda, a samim tim i Dom naroda na nivou BiH. Prema tome, izbori su na određeni način nezakoniti. Dovodi se u pitanje i održavanje izbora zato što poslije toga imamo možda još i veći problem. Onda ćete imati stara tijela vlasti, recimo Vijeće ministara u tehničkom mandatu, Vladu FBiH koja je i inače u tehničkom mandatu pa bi se to još dalje produžilo, ako se ne mogu implementirati izbori dobili biste to da ne bi ste znali tko bi to uopće raspetljao – kazao je Lovrinović.
Ova dva slučaja uopće se ne mogu porediti.
U Mostaru je bila potpuno drugačija situacija. Ustavni sud BiH donio je rješenje prema kojem su 28. februara 2012. godine, objavom u Službenom listu FBiH prestale da važe odredbe člana 19.2 stav 1 i 3 i člana 19.4 stav od 2-8 Izbornog zakona BiH.
Kada su prestale da važe ove odredbe, nije bilo alternativnog rješenja u samom Izbornom zakonu, te se stogao morao osam godina čekati Mostarski sporazum, koji su u ljeto 2020. godine potpisali Izetbegović i Čović, čime je omogućeno Parlamentarnoj skupštini BiH da usvoji izmjene Izbornog zakona BiH, te se stekli zakonski uvjeti za održavanje lokalnih izbora u Mostaru u decembru 2020. godine.
U slučaju “Ljubić” je potpuno drugačija situacija. Ustavni sud BiH je 1. decembra 2016. godine donio odluku u smislu legitimiteta predstavnika i to isključivo za Dom naroda Parlamenta FBiH.
Božo Ljubić je podnio apelaciju i zatražio ocjenu ustavnosti odredbi članova 10.10, 10.12, 10.15. i 10.16. Potpoglavlja B Izbornog zakona BiH i i odredbi člana 20.16.A Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe Izbornog zakona. Ovi članovi Izbornog zakona BiH odnose se isključivo na izbor delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH i raspodjelu mandata za svaki konstitutivni narod u svakom kantonu.
U odluci Ustavnog suda BiH od 6. jula 2017. stoji da “Ustavni sud ukida odgovarajuće propise iz Izbornog zakona jer ih Parlament BiH u predviđenom roku od 6 mjeseci nije uskladio sa Ustavom”, što je i učinjeno, a time je izvršena i izmjena Izbornog zakona BiH.
Brisanje pojedinih odredbi Izbornog zakona BiH, a na temelju presude “Ljubić”, ne predstavljaju prepreku za održavanje i ovih općih izbora, baš kao što je to bio slučaj i 2018.
CIKBiH i ove, kao i 2018. godine je dužan da u skladu sa zakonom omogući održavanje izbora. Tako je 18. decembra 2018. godine donio Uputstvo o izmjeni i dopunama Uputstva o postupku provedbe posrednih izbora za organe vlasti u BiH obuhvaćeni Izbornim zakonom BiH, koje je i danas na snazi.
Tim Uputstvom razrađena je odredba Izbornog zakona BiH koja ovlašćuje CIK da određuje broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju u kantonalnim skupštinama.
Upravo na temelju ovog uputstva, Čović i njegove kolege iz HDZ-a već četvrtu godinu sjede u klupama Doma naroda Parlamenta BiH. Kada je već tako principijelan, zašto 2018. godine nije odbio primiti certifikat CIK-a jer je onda i on cijeli ovaj mandat nelegitiman?
Kada je pak riječ o tvrdnji Zovko, vrijedi podsjetiti da je još 2009. godine Sud u Strazburu donio presudu “Sejdić-Finci”, te naredio državi BiH da u roku od šest mjeseci je implementira.
Od tada pa do danas, tri puta su održani opći izbori, a ova kao i ostale presude iz Strazbura nisu implementirane, te se Čović niti jednom nije bunio, niti dovodio u pitanje njihov legitimitet. Posebno nije imao ništa protiv kada je 2014. godine izabran za člana Predsjedništva BiH. Iako je i tada na snazi bio Izborni zakon BiH na osnovu kojeg će se organizirati i provesti ovogodišnji opći izbori, Čović nije govorio o legitimitetu.
Zakonski uvjeti za održavanje Općih izbora 2022. postoje, a što su u više navrata do sada poručili i OHR, Američka ambasada i evropski zvaničnici.
You must be logged in to post a comment Login