Piše: Boris DEŽULOVIĆ  (Novosti)

– Ratna škola? Kakva Ratna škola?! – urlao je Zoran Milanović. – Zapamti Ante, ti u Ratnu školu nećeš, ne dok sam ja živ! Just watch. Pao si hrvatski jezik, ne znaš vlastiti jezik, a ti bi u Ratnu školu?! Pa jel znaš ti šta je Ratna škola? Ja ću ti to zabraniti, jesi li me čuo? Da, ja. Dok sam ja predsjednik i vrhovnik zapovjednik, ti Ratnoj školi nećeš prići. To su štakorska posla!

– Ratna škola?! – zbunio se Ante. – Kakva ratna škola?

– Ona valjda koju su završili i tvoj vojskovođa Jaglac i njegov anemični maršal dezerter! Ti pigzibneri ionako znaju sve o ratu. Pa kad oni budu vrhovni zapovjednici neka te šalju i u rat i u ratnu školu!

– Čekaj, samo malo… – oprezno se u to uključio Marko.

– Šta samo malo, šta se ti javljaš? Šta si ti, hrvatski pravobranitelj Domovinskog rata? – okrenuo se Milanović potpuno izgubivši živce, pa tešku kristalnu vazu zavitlao u zid. – Bilo bi ti bolje da se ti i tvoja udbaška agentura malo pozabavite Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Zapamti, više je za Hrvate u Bosni napravio Mile Dodik nego HDZ u svih trideset godina! Da, da, Mile Dodik, gospodo! Mile Dodik!

– Sad je stvarno dosta! – javio se u to strogi ženski glas. – Marko, Ante, idemo mi dok se on malo smiri.

– Idete, ha? Došla mama iz Bruxellesa da spašava velike Hrvatine!

– Zorane, dosta! – podviknuo je ženski glas. – Plašiš djecu, a iskreno, sad već plašiš i mene.

– Buuu, buu – dugo se kreveljio Zoran Milanović iza glasno zalupljenih vrata.

Tako je, prema izjavama uznemirenih susjeda i izvještaju Centra za socijalnu skrb Maksimir, ove srijede bilo u domu hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. Iz stana Milanovićevih čuli su se muški urlici, dječji plač i razbijanje pokućstva, ali supruga Sanja Musić Milanović, kako doznajemo, ipak neće poduzimati nikakve pravne korake.

Što je predsjedniku Republike zadnjih dana?, uznemireno su se kasnije te večeri pitali uplašeni Milanovićevi suradnici; što je predsjedniku Republike zadnjih dana?, uznemireno se kasnije te večeri pitao uplašeni hrvatski narod.

– Šta je tati zadnjih dana? – uznemireno je kasnije te večeri pitao i uplašeni sin Marko.

– Ništa, sine, ne brini, tata ima običnu malo jaču virozu – odgovorila je mama Sanja.

– Virozu? – uključio se sad i stariji sin Jakov. – Mama, on se od jutros dere na Marka, viče, psuje i divlja po kući, porazbijao je cijelu kuhinju, a onda je i mene gađao vazom. To nije viroza.

– Ma ne misliš valjda da te tata stvarno gađao? – nasmijala se Sanja. – To tata samo radi od kuće.

Sad, je li zaista bilo kako kažu uznemireni susjedi i izvještaj Centra za socijalni rad, ja ne znam niti mogu znati. A nije da nas ne zanima. Sve otkako su ovog utorka iz Ureda predsjednika Republike obavijestili javnost kako “Zoran Milanović neće sudjelovati na sastanku šefova država Arriaolos grupe na Malti zbog zdravstvenih poteškoća izazvanih jakom virozom”, i kako će “svoje obveze idućih dana nastaviti obavljati od kuće”, javnost se pita istu stvar: kako to u stvari predsjednik Milanović radi od kuće?

To, naime, kad Milanovićev ured javi kako će “predsjednik svoje obveze obavljati od kuće”, to je – ne znam kako bih to plastičnije objasnio – po prilici kao kad bi glavni kafanski siledžija, razbijač i kabadahija objavio selu kako će od sad raditi od kuće. Pa zamolio seljane da po batine dođu kod njega doma.

Što će dakle hrvatski predsjednik raditi kad bude radio doma, kako će izgledati takav jedan njegov radni dan, to zanima hrvatski narod. Kako će to točno Zoran Milanović “svoje obaveze obavljati od kuće”?

Trenutačni predsjednik Republike, kako znamo, ima u svemu tri te, kako ste rekli, “svoje obaveze”: sudjelovanje na protokolarnim međunarodnim konferencijama, samitima i sprovodima, dodjeljivanje plaketa i odlikovanja, te obilasci kasarni Hrvatske vojske, postrojavanja vojnih jedinica, svečana otkrivanja spomenika i memorijalnih centara, primanja za hrvatske branitelje, promaknuća časnika i dostojanstvena obilježavanja slavnih obljetnica Domovinskog rata.

Mnogo dostojanstvenih obilježavanja slavnih obljetnica Domovinskog rata.

Jako, jako mnogo dostojanstvenih obilježavanja slavnih obljetnica Domovinskog rata.

Kako je, eto – to mene zanima – predsjednik Zoran Milanović ove srijede “od kuće” prisustvovao svečanosti u Vinkovcima i proslavi tridesete obljetnice ustrojavanja Pete gardijske brigade, Slavonskih sokolova, sa sve utrkom od Našica do Vinkovaca i preletom MIG-ova iz Krila Oluje nad vojarnom legendarnih Sokolova? Kako je to “od kuće” već sutradan u Dubravi svečano postrojio veterane 145. brigade povodom tridesete godišnjice osnivanja te herojske zagrebačke brigade? Kako će predsjednik Milanović, zadrži li ga ukleta viroza još koji dan, “od kuće” uveličati tridesetu obljetnicu Franjevačke ratne bolnice Dr. fra Mato Nikolić u Novoj Biloj? Kako će “od kuće” za koji dan u svom rodnom kraju održati nadahnuti govor u prostorijama Aerokluba Sinj, povodom trideset druge godišnjice osnivanja prve postrojbe Hrvatskog ratnog zrakoplovstva?

Kako će, najzad, danas “od kuće” prošetati pred zgradom Vlade povodom trideset prve obljetnice raketiranja Banskih dvora, kako će to točno “od kuće” pod prozorom Plenkovićeva ureda podsjetiti na herojska vremena kad hrvatske vođe nisu po Trgu svetog Marka naganjali kojekakvi psihički bolesnici, alkoholucionari i teroristi s Fejsbuka, nego avioni Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva?

Sav je smisao postojanja Zorana Milanovića kao predsjednika Republike u tome da nije kod kuće, i kad razni smetenjaci, smutljivci, mutikaše, bezglavnici i jalnuški diletanti podrugljivo kažu kako predsjedniku Zoranu Milanoviću “nisu svi doma”, oni bezočno kleveću i lažu: predsjedniku Milanoviću su “doma” zapravo svi osim njega, Milanoviću samo on “nije doma”.

Ili barem nije bio do sad.

Zabrinuti Hrvati stoga s razlogom sumnjaju u službena priopćenja o “zdravstvenim poteškoćama”, “jakoj virozi” i “obavljanju obaveza od kuće”. Posljednji šef države koji je bio prisiljen “svoje obaveze obavljati od kuće” bio je prije dvije-tri godine sudanski predsjednik Omar al-Bashir, pa se uskoro ispostavilo da je vlast u Sudanu preuzeo Vojni savjet na čelu s ministrom odbrane Ahmedom Awadom Ibn Aufom i da predsjednik Al-Bashir svoje “obaveze od kuće” obavlja zapravo u kućnom pritvoru u Khartoumu. Zna se što “rad od kuće” znači u razvijenim demokracijama poput Hrvatske i Sudana. Ili Zimbabvea, gdje se u studenome 2017. nacija jednako zabrinuto pitala kako će to zbog “zdravstvenih poteškoća” predsjednik Robert Mugabe “raditi od kuće”, pa otkrila kako je to u stvari Nacionalna vojska Zimbabvea izvršila državni udar i Mugabea, jasno, smjestila u kućni pritvor.

To da će “predsjednik zbog zdravstvenih poteškoća izazvanih jakom virozom svoje obveze idućih dana nastaviti obavljati od kuće” već smo, uostalom, jednom čuli: upravo i doslovno točno tim riječima javili su 30. siječnja 2014. iz ureda ukrajinskog predsjednika kako je Viktora Fedoroviča Janukoviča “jaka viroza” oborila – gle slučajnosti! – usred građanskih nereda i demonstracija koje su u tom trenutku već mjesecima trajale na kijevskom trgu Majdan.

Nastavak ove poučne priče znamo: oboljeli Janukovič morao je tako “od kuće” raditi cijelih dvadesetak dana, sve dok od viroze i obaveza nije pobjegao kod Putina u Rusiju.

Vrag je viroza.