Osim ovoga, s Merlinom su razgovarali i o njegovoj muzici, pjesmama, kolegama, privatnom životu.

U prodaji su karte za vaš četvrti koncert u Beogradu. Da li je za vas bilo očekivano ovoliko interesovanje publike, ipak niste osam godina pjevali u Beogradu?

– Iskren da budem, ponosan sam. Ovo je stvarno potpuno neočekivano i jako sam zahvalan svima koji ukazuju ovakvu čast mojim pjesmama i meni. Nadam se da ću ovo ogromno povjerenje moje publike opravdati. Već sad pokušavam da se, koliko je to moguće, fokusiram na onaj najvažniji, kreativni dio.

Hoće li pasti rekord sa šest Arena, koji drži Zdravko Čolić, šta mislite?

– Ne razmišljam na taj način. Za mene ovo nije pitanje obaranja rekorda, nije ovo atletika. Međutim, ako ste kad igrali remi, obično, kad vas ide karta, idete na hand. A još uz to sam Djevica; uvijek želim bolje, više, snažnije. U pitanju je taj moj temperament i vlastita potreba da kao čovjek i kao muzičar ispitujem svoje granice. A što se tiče Zdravka Čolića, Čola je idol moje mladosti. Imao sam čast prvo da ga upoznam, a onda da postanemo i kućni i poslovni prijatelji. Možete misliti koliko ga volim i cijenim da, pored intenzivnog rada na svom novom albumu, uporedo radim i na njegovom i imam lijepe vijesti. Uskoro će izaći singl, pjesma koju sam napisao za Čolu, na koju sam jako ponosan i koja mu baš pristaje. To će biti stari, novi Čola. Svi smo uzbuđeni i jedva čekamo da publika čuje kako to zvuči. Nedavno smo bili zajedno i razgovarali o svemu. Između ostalog, pričao mi je kako se još davne ‘72. godine sasvim slučajno prijavio na Vaš šlager sezone, u to doba poznati festival zabavne muzike u Sarajevu, i pobijedio s pjesmom Kemala Montena “Sinoć nisi bila tu” i instantno postao zvijezda. Kako tad, tako i sad. Ja sam tad bio dječak od 10 godina. I evo sad nešto razmišljam, Bože dragi, od završetka onog rata, dakle od ‘45. do ‘72. godine, u tih 27, 28 godina, koliko su samo ljudi bili puni nekog optimizma, kreative i pozitive, kako su raširenim rukama grlili budućnost. A vidite sad: isti taj vremenski period, 28 godina poslije, od ‘95. do sad, koliko se ljudi još uvijek hrani mržnjom i uporno gleda u retrovizor. Kakav poraz. U kakav smo ovo ćorsokak zapeli? Eto, samo jedna mala paralela za razmišljanje.

Sigurno ste videli da je nemali broj ljudi potpisao peticiju da se zabrane vaši koncerti u Beogradu i da se vama zabrani ulazak u Srbiju. Šta mislite o tome?

– Mali ili nemali broj izmanipulisanih ljudi – svejedno, to su i dalje izmanipulisani ljudi. Vi možete voziti Formulu 1 300 na sat, ali ako vozite u pogrešnom smjeru, niste na dobrom putu. Kad neki krajnje zlonamjerni manipulatori postave nešto ovakvo maliciozno za izjašnjavanje, onda običan čovjek koji čita samo naslove reaguje kako reaguje; ne provjerava, samo klikne, jer za klik ne treba veliki trud. Iskreno rečeno, žao mi je ljudi koji se izjašnjavaju na bazi ovakvih notornih neistina. Ali ja sam ubijeđen da ogromna većina s gnušanjem odbacuje ovakve i slične peticije i inicijative koje nanose nenadoknadivu štetu ukupnom društvu i svima nama. Naravno da mi je drago da je peticija u međuvremenu uklonjena, što sam i očekivao, i to je i jedino pravedno. Jer, kako kaže stara mudrost: “Možete neke ljude varati sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme”.

U toj peticiji kao razlozi za pomenute zabrane navode se rečenice koje se pripisuju vama, a one glase: “Možda bi trebao otići u Beograd jer su Srbi bolesnici, a bolesnike treba obilaziti”, zatim “U Beograd ću doći samo kad bude sravnjen granatama” i “Srbe treba ukloniti puškama”. Jeste li ikad išta slično ovome rekli?

– Nije mi prvi put da se izjašnjavam o ovoj temi. Neki beskrupulozni ljudi uporno žele da me prikažu onakvim kakav ja nisam. U istom maniru, 2011, 2015. i evo i 2023. Dakle, kada god nastupam u Beogradu, kontinuirano recikliraju jedan te isti narativ i uporno manipulišu, konstruišu, spinuju, falsifikuju, i bacaju ljudima prašinu u oči. Višestrukost ovakvih i sličnih sramnih i degradirajućih kleveta i uvreda na moj račun morao sam opovrgnuti na sudu. Viši sud u Beogradu poslije petogodišnjeg suđenja donio je pravosnažnu presudu broj P3. 340/15 od 12. 2. 2020. godine (potvrđenu od strane Apelacionog suda u Beogradu presudom broj Gž3 184/20 od 3. 2.2022. godine). U obrazloženju navedene presude sud je, između ostalog, zaključio sljedeće: “Nedozvoljeno je pripisivanje Dinu Merlinu sintagmi o bolesnim Srbima kao i opisivanje Dina Merlina kao lica koje se proslavilo antisrpskim stavovima s obzirom da u sudskom postupku nije utvrđeno da je Dino Merlin ikada davao izjave koje bi predstavljale činjeničnu podlogu za ovakve zaključke. Polazeći od utvrđenih činjenica da su objavljene informacije nepotpune, neprovjerene pa samim tim i neistinite, stav je suda da su ovi tekstovi objavljeni s ciljem stvaranja animoziteta publike i čitalaca prema Dini Merlinu”.

Na prošlim koncertima u Beogradu buru je podigla zabrana unošenja i isticanja srpskih zastava. Zašto je to pravilo uvedeno?

– Nažalost, još jedna u nizu neistina i još jedan pokušaj da se kao osoba diskreditujem kod moje publike i javnosti. Neki ljudi izgleda jako dobro žive od blaćenja drugih. U pogledu navodnih zabrana unošenja zastava Republike Srbije na koncert, sud je presudio da su i to neistinite tvrdnje i predstavljaju grubu zloupotrebu činjenica usmjerenu na narušavanje mog ugleda.

Mislite li da će doći do pomirenja naroda na ovim prostorima i šta bi moralo da se dogodi da do toga dođe?

– Kao žrtva s teškim ožiljcima, jer u ratu su mi poginuli moja desna ruka i menadžer Kemal Bisić, basista Aleksandar Aćimović, klavijaturista i saksofonista Mustafa Nurak Bugi, otac moje supruge, Nezir Poljo i još nekoliko članova naše rodbine, da dalje ne nabrajam – možete zamisliti koliko sam u tim trenucima bio bijesan i očajan, ali ni tad nisam mrzio – potpuno sam siguran da pomirenje na ovim prostorima nema alternativu. Svi mi, svakim dijelom svoga bića, moramo raditi na tome, jer ništa samo od sebe neće doći. Prije svega, ne smijemo biti ravnodušni prema govoru mržnje, jer, kao što znamo, fašizam nikad ne dolazi prvo u uniformama, već ovakvim brutalnim govorom. Potreban nam je narativ koji ulijeva povjerenje i nadu u budućnost, ali moramo biti otvoreni i pošteni. Neki ljudi moraju proći katarzu i barem znati reći “sorry” – nekad to nije lako, ali oslobađa. Načinom na koji živim i radim, a to najbolje možete čuti i osjetiti u mojim pjesmama, kako se ponašam privatno i u javnosti, nastojim spajati ljude, zaobljavati oštre bridove i zacjeljivate rane. Na koncertima često govorim o tome kako moramo uvažavati potrebe drugih i drugačijih i, ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo koliko je više onoga što nas spaja od onoga što nas razdvaja.

Napisali ste nezvaničnu himnu ovom gradu. Da li ste i dalje pri stavu da nećete pevati “Beograd” na svojim koncertima?

– Sretna je okolnost da sam napisao dovoljno pjesama koje moja publika voli. Ali, kako vrijeme prolazi, a pjesama je sve više, sve mi je teže sastaviti set listu za koncert kako bih zadovoljio i sebe i njih. “Beograd” mi je draga pjesma, ali gotovo nikad ne izvodim pjesme koje sam napisao za druge. Međutim, nikad ne reci nikad. Dali ste mi dobru ideju, razmislit ću o tome.

Hoćete li nam otkriti posle posle 32 godine da li je istina da je trebalo vi da snimite “Beograd”, pa ste se predomislili i pesmu dali Ceci Ražnatović?

– Nažalost, ni to nije istina. Pjesma “Beograd” je napisana za Cecu Veličković u Švicarskoj, u St. Galenu, jedne noći početkom ‘91. godine, na molbu njenog tadašnjeg partnera Haruna Samardžića. Tada sam joj napisao tri pjesme, među kojima je i pjesma “Beograd”.

Koliko vam je ovo moderno vreme inspirativno za pisanje pesama?

– Svako vrijeme je izazovno ako u vama ima izazova. A u meni ga, hvala bogu, još ima. Živim punim plućima, osluškujem i koristim svaku šansu kako bih uhvatio taj momentum i trenutak kad dolazi stih. Tad nestajem u samo meni znanim maglama, otputujem daleko i sav se pretvaram u pjesmu.

Mnogi muzičari smatraju da pesme koje slušaju mladi, prvenstveno trep pravac, zapravo nisu muzika. Kako se to vama dopada?

– Ne bih se složio s tim. Svaka muzika ima svoj meritum i razloge zašto je neko sluša. Ja sam jako otvoren za sve ono što dolazi. Ono što mi se dopada poslušam još koji put, a ono što nije moj “cup of tea” ostavim drugima.

Imate dva dueta s Vesnom Zmijanac, jedan sa Željkom Joksimovićem. Hoće li možda neko od njih biti gost na koncertima?

– U prošlosti sam imao čast da imam duete s Vesnom i Željkom, imao sam te drage kolege i kao goste na koncertima. Ovaj put je set lista malo drugačija, ali ostavimo nešto i za novembar.

Snimljen je film nazvan po vašem hitu “Jorgovani” i tu pesmu otpevaće glumci Sloboda Mićalović i Ivan Bosiljčić uz trubače. Da li vam se dopada izbor aranžmana?

– Moj prijatelj Zoran Janković je kontaktirao sa mnom u vezi s tim i radujem se da čujem kako su “Jorgovani” zamirisali u tom filmu.

Kad već pominjemo film, da li biste dali dozvolu da se snimi film o vašem životu jednog dana?

– Ovisi o tome ko bi to radio, ovisi o scenariju, o režiseru, ali sudeći po svim kontroverzama koje me cijeli život prate, to sigurno ne bi bio dosadan film (smijeh).

Ko bi mogao da igra Dina Merlina?

– Ma pojma nemam, ali na vrhu uvijek ima mjesta. Leonardo di Caprio ili Kevin Costner, a moju suprugu Amelu Kate Winslet.

Šta je tajna uspešnog braka?

– Ljubav i poštovanje.

Koja je vaša poruka fanovima pred beogradski nastup?

– Moji fanovi u Beogradu i Srbiji su zaista posebni. Uprkos svim iskušenjima i količini gorčine i otrova koju ova agresivna manjina prosipa po nama, i dalje imaju povjerenje u mene. Znaju me sve ove godine i vjeruju da je originalni stav moga bića slobodan i zdrav, da sa mojih usana nikad neće čuti laž i u mojim očima vidjeti zlo. Sa mojih koncerata odlaze još sigurniji u sebe i sigurniji u mene i tako korak po korak svi zajedno postajemo bolji ljudi. Iskreno se radujem našem susretu.