Brojne slavne bitke Armije Republike Bosne i Hercegovine izazivaju osjećaj ponosa kod bh. patriota pa tako mnogi i na društvenim mrežama svakodnevno evociraju uspomene. U jednoj od Facebook grupa pojavila se takva objava, a tiče se bužimskog ratišta u septembru 1994. godine. Tada je akcijom “Breza 94” komandovao sam ratni zločinac Ratko Mladić. Neuspješno po agresorske snage. Mladić je tada ranjen a za dlaku je izbjegao i hapšenje u kontranapadu pripadnika 505. viteške brigade pod komandom ratnog heroja, rahmetli Izeta Nanića.
– Općina Kalinovik nalazi se u Bosni i Hercegovini. Na ulazu je postavljena slika zločinca koji je tu rođen i odrastao. U samom centru je postavljen spomenik u obliku ogromne šapke zločinca. Samo da obavijestimo one koji su sve to postavili da originalnu šapku mogu preuzeti u Muzeju 505. viteške brigade u Bužimu koji smo također posjetili. Šapku su zaplijenili hrabri borci komadanta rahmetli Izeta Nanića tokom septembra 1994. godine. Tom prilikom su teško ranili u kuk zločinca koji je kukavički pobjegao i od silnog straha nije se zaustavio sve do Prijedora – stoji u objavi.
Šta se zapravo desilo u septembru 1994. godine
– U Bužimu ni pile ne smije ostati živo. Razoriti svaki kamen, ubiti i dijete u kolijevci. Pobiti sve. Na kraju okrenuti krmad u haremu džamije – ovo je bila naredba Ratka Mladića, zapisana u njegovim zaplijenjenim dokumentima u operaciji “Breza '94”.
Kada je početkom septembra 1994. godine krenuo sa svojom vojskom da poruši ovaj grad u Bosanskoj krajini i pobije sve u njemu, nije ni slutio da će ga nadjačati čuvena 505. viteška brigada koju je vodio neustrašivi komadant, general Izet Nanić.
– Prvog septembra 1994. godine četnici su krenuli u ofanzivu na Bužim, na Peti korpus ARBiH, gdje su svoje snage 4. septembra usmjerili direktno na 505. vitešku brigadu. Glavni pravac je bio da Bužim sasiječe od ostatka Unsko-sanskog kantona, tj. od Cazina i Bihaća, i doslovice je pisalo da “u Bužimu ako treba i svaku ciglu prevrnuti, ali treba sve pobiti, ne smije ništa preživjeti”. Znači, to su bile njegove riječi u zapisu kojim je on prijetio.
Ali ratni zločinac Mladić je ranjen u toj borbi, uspio je pobjeći. To su informacije od njegovog vozača koji je bio zarobljen. Potvrdio je da je on ranjen 12. septembra 1994. godine i da je uspio pobjeći. A jedan njegov borac kazao je da nije smio previti rane u Bosanskom Novom, nego je pobjegao u Prijedor jer se bojao da će Bužimljani tu doći i uhvatiti ga živog.
Tada je nastala panika u njihovim redovima, a naši su to saznali preko pristupnog uređaja. U toj bici stradao je njegov novinar Risto Đogo, iako su poslije izjavili da je sletio u Drinu. Ima i snimak kada je pogođen – ispričao je ranije za medije Bećir Kovačević, ratni vojni invalid i penzionisani vojnik ARBiH, kustos Muzeja 505. Viteške brigade u Bužimu.
Upravo se u Muzeju 505. u Bužimu nalaze predmeti koje je tada zaplijenila ova brigada.
O potpunom desetkovanju snaga Vojske Republike Srpske na područjima bužimskog ratišta svjedoče dokumenti i predmeti zaplijenjeni u okviru kontranapada pripadnika 505. viteške brigade pod komandom Izeta Nanića.
Tu je izložena kapa pronađena u zaplijenjenom vozilu koje je pripadalo zločincu Mladiću, registarske tablice, ali i brojna lična dokumentacija učesnika na strani Vojske Republike Srpske iz koje je vidljivo da su dolazili kako sa prostora istočne Bosne, tako i iz okupiranih dijelova Hrvatske.
Jedan od zaplijenjenih dokumenata je i lična karta Save Sokanovića, iz Han Pijeska, tadašnjeg načelnika Sektora za moral, vjerske i pravne poslove i ujedno pomoćnika načelnika Generalštaba VRS-a, što jasno svjedoči o tome kolika je za VRS bila operacija “Breza 94”.
U Muzeju 505. viteške brigade nalazi se i zaplijenjeni PAM 12,7 milimetara sa uništenog tenka, koji se nazivao voz smrti “Siva munja”, uništen u rejonu Ćulmaka 12. septembra 1994. godine tokom kontranapada. Tenk T-55 je bio veoma značajan za VRS, jer se koristio u snimanju brojnih spotova kojim su se veličali uspjesi VRS-a na ratištima.
O značaju ove bitke koja se vodila na bužimskom ratištu, za novinsku agenciju Anadolija opširno su govorili pripadnici 505. viteške brigade i direktni učesnici bitke.
Samir Abazović, nekadašnji pripadnik izviđačkog voda “Gazije” u sastavu 505. viteške brigade, kazao je:
– S ove vremenske distance kada pogledamo, to je jedna od najznačajnijih bitaka koje su vođene na ovim prostorima kojima je komandovao sam ratni zločinac Ratko Mladić. Akcija “Breza 94”, koja je otpočela slobodno možemo reći 1. septembra 1994. kada su združene snage Vojske RS-a i tzv. Srpske krajine krenule sa ofanzivom na području Bosanske Bojne, što je imalo vjerovatno za cilj da razvuku snage 505. brigade, da bi oni nakon tri dana udarili na pravcu Sip-Radoč-Križ – ispričao je Abazović.
Operacija “Breza 94”, navodi Abazović, prvih dana se moglo vidjeti, bila je veoma značajna. To, navodi on, posebno s obzirom na to da je bio koncentrisan veliki broj pješadije kao i artiljerije, prvenstveno tenkova, haubica i svih mogućih artiljeriskih oruđa.
– Bio je to prvi pokušaj neprijatelja da na području Križa pokuša sa tenkovskim probojem. To smo osujetili, spremno ih dočekali i uspjeli onesposobiti jedan tenk i zaustaviti taj prvi udar koji je bio na tom dijelu. Nakon deset dana iscrpljujuće borbe, a zbilja tih dana tuklo je iz svih mogućih oružja, artiljerijskih, koja su se mogla upotrijebiti – od tenkova, haubica, raketa, na kraju su uključeni i helikopteri – komandant Izet Nanić je pretpostavio da se radi o veoma opsežnoj akciji, odnosno operaciji i uočilo se da sa istom rukovodi sam ratni zločinac Ratko Mladić. Nakon deset dana iscrpljujuće borbe, kada nam je ponestajalo i samog ljudstva i municije, materijalno-tehničkih sredstava, komandant je učinio jednu veoma hrabru odluku, da pripadnici 505. brigade sa oko 300 naoružanih boraca, uključujući “Hamze”, “Gazije” i jurišni bataljon, krenemo u kontranapad – ispričao je Abazović.
Sa 11. na 12. septembar u rejonu Šajrovačkih vrata, u ranim jutarnjim satima, njegova jedinica, izviđačko-diverzantski vod “Gazije” bio je zadužen da izvrši, sprovede jedinice “iza leđa” srpske vojske i da faktorom iznenađenja napravi akciju kojom bi neutralisali njihove, prije svega, artiljeriju i komandna mjesta.
– S obzirom na to da smo došli u podnožje Šajrovačkih vrata gdje nismo očekivali da će spustiti svoje rovove jedno stotinjak metara ispod podnožja brda, tako da u tom momentu nismo mogli naći siguran prolaz, jer bi 300 ljudi iza neprijateljskih leđa bilo u opasnosti. U traženju rješenja kako da to izvedemo oni su krenuli u sveopći napad na naše linije. Dok smo mi faktički bili na njihovim prvim linijama, oni su na Križu krenuli sa tenkovima i jedan je bio već gotovo ušao u naše rovove. U tom momentu komandant Nanić je putem radio veze zatražio od nas da krenemo u napad iz razloga što neprijatelj u tom slučaju ode za Bužim. Krenuli smo frontalno, uništivši rov i za 20-ak minuta uspjeli smo ovladati sa komplet artiljerijom koju su oni imali na tom području – prepričava tok borbe Abazović.
Tom prilikom su, veli on, uspjeli zarobiti jedan tenk, jedan uništiti, dok su se ostali uspjeli izvuči, jer, kako ističe, nisu uspjeli prići da zatvore dio kojim su se izvlačile srpske snage.
– Ono što je bilo na neki način otežavajuća okolnost jeste da je komandant sa druge strane poslao jednu jedinicu koja je trebala od strane UNPROFOR-a da dočeka srpske snage koje budu bježale. Međutim, morao je kada su oni krenuli na naš napad, da je vrati nazad kako bi ojačao naše linije i kako oni ne bi ušli prema Bužimu.
Ono što ja kao učesnik toga mogu reći, jeste da je inače 505. viteška brigada udarala i u svoje napade kretala u sami sabah. Taj dan nismo uradili na takav način, a da jesmo, vjerovatno bi na taj dan našli sve elitne jedinice skoncentrisane na jednom mjestu i onda je pitanje kako bi se ta akcija završila. Na ovakav način oni su već bili na našem položaju, mi smo iza njihovih leđa uzeli artiljeriju, komandna mjesta, vezu i sve ostalo, tako da su se oni našli u jednoj vrsti rasula da više nisu znali ni gdje se nalaze – navodi Abazović.
Prilikom izlaska, na Šajrovačkim vratima, gdje je bio smješten centar veze i sva vozila srpskih snaga, kaže Abazović, kasnije će saznati da su tu bila i vozila od generala Ratka Mladića i Momira Talića.
– Mi tog momenta nismo znali da je on, Mladić, tu negdje, u blizini. Tek nakon zarobljavanja jednog od vozača koji je vozio taj džip saznali smo da je tu negdje bio i sam Mladić. Vjerovatno je uspio za dlaku izbjeći našim snagama. Sigurno, da smo tada uspjeli uhapsiti, zarobiti ili likvidirati Ratka Mladića, postavlja se pitanje kakav bi tok rata bio dalje i da li bi taj krvolok napravio Srebrenicu i sve ostalo što je napravio – kaže Abazović.
U akciji “Breza 94”, navodi Abazović, uništen je tenk T-55 pod nazivom “Siva munja” koji je bio na mnogim ratištima.
– Uspjeli smo uništiti tenk, posada je pobjegla. Tenk se i sada nalazi na teritoriji Hrvatske. Vjerujem da ćemo sa Ministarstvom odbrane Hrvatske iskoristiti priliku da taj tenk izvučemo i da ga postavimo na dijelu gdje su dolazili tenkovi, na dijelu Križa gdje sam bio direktni učesnik bitke, a gdje je tenk stigao na 30 metara do našeg rova. Samo sreća nas je spasila da je jedan od boraca uspio da ga pogodi. Inače, taj dan bi nas sigurno pregazio, jer mi se nismo bili spremni tući, a oni su toliko jurišali i pješadija i tenkovi da bi sigurno tok bitke bio drugačiji, ali hvala Bogu, mi smo uspjeli da onesposobimo i zaustavimo to – navodi Abazović.
Direktni učesnik bitke u sprečavanju pada Bužima bio je i Šefik Veladžić, kao komandant jurišnog bataljona 505. viteške brigade. Za Anadoliju je ranije ispričao kako je, iako je bio ranjen par mjeseci prije toga, trudio se da pomogne i komandantu i jedinici kako bi se spriječio genocid na tom prostoru.
O samom toku presudne bitke i njenim počecima, Veladžić navodi da nakon što združene snage Fikreta Abdića i srpske vojske nisu uspjele slomiti 5. korpus, odnosno nakon što su pripadnici tog korpusa porazili snage Abdića i oslobodili Veliku Kladušu 21. augusta 1994, uslijedile su pripreme za radikalnu akciju “Breza 94” kojom je rukovodio direktno Ratko Mladić.
– Akcija “Breza 94” je počela na našim prostorima još 4. augusta, tako što su prvo izveli napad borbenim dejstvom, na područje Bosanske Bojne kako bi razvukli naše snage, znajuči da mi kontolišemo, odnosno branimo taj rejon. Dobro je znao Ratko Mladić da će intervencija 505. brigade biti na tom području i tako je i bilo. Nakon napada 1. septembra 1994. godine u rejonu Bosanske Bojne i djelimičnog uspjeha srpskih snaga uslijedila je kontraofanziva 505. i potpuno ovladavanje prostorom, odnosno linijom odbrane u Bosanskoj Bojnoj i vraćanje neprijatelja na polazne položaje, odnosno razbijanje neprijatelja u tom području. Nakon toga, slijedi njihovo izviđanje na području Radoča gdje su neprijatelji već u momentu kada su izvodili dejstva na Bosanskoj Bojnoj imali jedinice koje su vršile razminiranje prostora ispred naše linije odbrane i uvođenje snaga u širem rejonu područja Radoča. Tako je 4./5. septembra izvršen prvi napad na Radoč i srećom da su naše jedinice bile budne i primijetile neprijateljske izviđače, blokirale prvu udarnu grupu koja je došla na liniju da bi 5. već krenula opšta ofanziva na Bužim – navodi Veladžić.
On ističe da je ofanziva trajala osam dana, ali da je treći-četvrti dan primijećen Ratko Mladić, i to dok je komandant 505. viteške brigade vršio izviđanje, odnosno dok je posmatrao liniju sa koje dolaze neprijateljske pozicije.
– I komandant Nanić je tada znao da je to radikalna operacija, da to nije lokalnog karaktera akcija i šta slijedi. U vezi s tim je izvršio sve moguće predradnje da se spriječi proboj neprijatelja. Tako je ojačao linije odbrane, iako smo imali svakodnevna granatiranja, cjelodnevne napade na linije odbrane, gotovo kidisanje neprijateljskih snaga. Nismo ni znali s čim sve raspolaže Ratko Mladić u tom momentu do same kontraofanzive. Rahmetli Meho Bašić, obavještajac u brigadi, sa grupom izviđača 11. septembra otišao je da izvidi teren mogućeg ubacivanja naših diverzanata u borbeni raspored neprijatelja. Komandant Nanić 11. septembra donio je odluku da se ide u kontranapad s obzirom na to da nismo više imali ni municije ni sredstava da se branimo. Imali smo i gubitke, izbačene iz stroja, ranjene, tako da smo morali pregrupisati snage i krenuti u odsudnu bitku. Komandant Nanić je procijenio da ne možemo izdržati više braniti, jer ukoliko bi ostali još dva dana tim tempom kojim je neprijatelj napadao, jednostavno se više ne bismo imali čime se braniti – navodi Veladžić.
Veladžić navodi kako je 12. septembra izvršen kontranapad, te da su uvedene jedinice sa oko 300 boraca koji su ušli direktno u borbeni raspored neprijatelja, dok je još nekih 150 bilo pridodato u ispomoć tom napadu.
Srećom, kaže Veladžić, da je komandant Nanić dobro procijenio i izvršio udar na ključnom mjestu gdje je razbijeno neprijateljsko komandno mjesto.
– Samim tim, onesposobljena je daljnja upotreba srpskih jedinica iako je neprijateljski komandant Ratko Mladić imao sve što je bilo najbolje u srpskoj vojsci. To svjedoči dokumentacija koju smo zarobili prilikom kontranapada. Zarobljena su dva džipa i generala Talića i Mladića, Mladićeva uniforma, vojna torba sa kartama, sa ratnim dnevnicima iz kojih smo tek onda vidjeli sa čime je raspolagao Ratko Mladić.
U jednom od tih dnevnika piše da je u Ivanjskoj prije otpočinjanja akcije držao koordinaciju sa komandantima na kojoj je bio i Fikret Abdić. Tada je Mladić rekao da je tu sve najbolje što ima srpska vojska. Moramo, naglasio je tada Mladić, za sedam dana ući u Bužim, slomiti kičmu 5. korpusa i za 15 dana bužimskom gredom spojiti se sa snagama u Bihaću. Posebno, kaže, što se navodi u dokumentima koje smo zaplijenili, da u Bužimu ne smije ostati ni pile, ne smije ostati ni cigla neprevrnuta. To ukazuje na to šta bi se desilo Bužimljanima da je uspjela operacija “Breza 94” kojom je rukovodio direktno Ratko Mladić. Hvala Bogu, da je taj dan u kontranapadu razbijena njegova armada, da je taj dan ranjen Ratko Mladić. U prvom momentu nismo znali za to, ali nakon zarobljavanja njegovih vojnika, odnosno jednog od vozača, onda nam je on prenio da je Ratko Mladić ranjen i da je vozilom uspio se izvući – navodi Veladžić.
Prvo je, kaže Veladžić, Mladić lutao po šumama iznad Radoča, a igrom slučaja uspio je izbjeći pripadnike 505. viteške brigade, i to za samo desetak minuta.
– Imali smo, na neki način, peh, jer je jedan od izviđača koji je vodio dio te naše grupe bio ranjen i dok se on sanirao, dok su se pregrupisale snage, Mladić se uspio izvući. Kamo sreće da smo ga uspjeli uhvatiti, vjerovatno se ne bi desilo ono što je bilo u Srebrenici i pitanje je kako bi se odvijao rat poslje toga u BiH. Sa ovim dokumentima koje smo zarobili jasno se ukazuje na to šta su bile namjere Ratka Mladića i šta bi se sve desilo u Bužimu. To pokazuje ono šta se desilo poslije, u Srebrenici. Zasigurno manje zlo ne bi bilo u Bužimu imajući u vidu da je na koordinaciji gdje se izdaju zadaci jasno dao naredbu svim jedinicama da u Bužimu ne smije ostati – ni pile. Šta se tu treba dodati, već da je to radikalno bilo istrebljenje Bužimljanja u korijenu. Hvala Bogu pa to nije uspio, jer je komandat Izet Nanić dobro vodio odbranu Bužima i tog područja, a potom dobro pipremio jedinicu za kontranapad i nadmudrio i pobijedio i Talića i Mladića. U kasnijem periodu i Legiju, Kobca i sve ostale takozvane srpske ratnike. Silu je nadmudrio. Nažalost, i on, komandant Nanić je dao život za ovu državu – navodi Veladžić.
Činjenica je, kaže sagovornik Anadolije, da su i pripadnici 505. viteške brigade imali gubitke u operaciji “Breza 94”, ali računajući na sve ono što je srpska vojska imala u tom momentu, napominje, da su “prošli još dobro za razliku od srpske strane”.
U okviru Muzeja 505. viteške brigade nalazi se i ratna radna soba komandanta 505. viteške brigade Izeta Nanića. Odlikovan je “Zlatnim ljiljanom”, najvišim priznamnjem za učešće u redovima ABiH, a posthumno mu je dodijeljeno priznanje “Orden heroja oslobodilačkog rata” 1998. godine i unaprijeđen je u čin brigadnog generala.
