Ovim su dokumentom na 42 stranice, zvanično objavljen 17. septembra 2012. godine, obrađene sve teme kojima Dodik trasira put kao samostalnoj RS, i kada krene u realizaciju ili usvoji kroz Narodnu skupštinu RS-a zakone koji su tematski tretirani u dokumentu, onda se počnu paliti politički alarmi i krenu burne reakcije.

Pojašnjeno je prije deceniju i pitanje imovine.

PITANJE IMOVINE

– Članom 1.3. Ustava BiH određeno je da se BiH sastoji od dva entiteta, i da im pripadaju sve državne funkcije i nadležnosti, a koje nisu izričito Ustavom BiH date
institucijama BiH – član 3.3.(a) Ustava BiH. Nijednim članom Ustava BiH nije Bosni i Hercegovini dato pravo na bilo kakvu imovinu.

Suprotno tome, protivnici dejtonske BiH insistiraju da sva imovina koja je ranije pripadala Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini koja je bila u sastavu SFR Jugoslavije, sada pripada Bosni i Hercegovini i da se moraju uknjižiti kao njeno vlasništvo. To nema veze sa pravom ni sa stvarnošću.

Da se vratimo američkim korijenima Ustava BiH i vidimo kako je to pitanje uređeno Ustavom SAD. Članom 1. odsjek 8. Ustava SAD dato je ovlašćenje Kongresu „da
vrši isključivu zakonodavnu vlast u svakom pogledu nad distriktom koji ustupanjem od strane pojedinih država i prihvatanjem od strane Kongresa, može postati sjedište vlade Sjedinjenih Država, (napomena: Distrikt Vašington) kao i da vrši istu takvu vlast nad mjestima kupljenim na osnovu saglasnosti zakonodavnog tijela države u kojoj se ta mjesta nalaze, u cilju podizanja utvrđenja, skladišta, arsenala, brodogradilišta i drugih potrebnih zgrada i da donosi sve zakone koji će biti potrebni i pogodni za sprovođenje naprijed navedenih ovlašćenja i svih drugih ovlašćenja datih ovim Ustavom vlasti Sjedinjenih Država ili bilo kom njenom epartmanu ili službeniku.

Dakle, jasno su dati načini po kojima centralna vlast može steći imovinu – ustupanjem od strane država-članica ili kupovinom na teritoriji država-članica, ali uz njihovu saglasnost. Na teritoriji država-članica sve je njihova imovina, osim one koju su ustupile Sjedinjenim Državama ili koju su Sjedinjene Države kupile. Dalje je članom 4. Odsjek 3. Ustava SAD dato pravo Kongresu “da raspolaže teritorijom ili drugom imovinom koja pripada Sjedinjenim Državama, kao i da donosi sve potrebne propise i pravila i ništa u ovom Ustavu ne može se tumačiti na štetu bilo kog prava Sjedinjenih Država ili bilo koje države”. U Ustavu BiH ne postoji ovakva ili slična odredba koja bi govorila o imovini BiH, pa se da zaključiti da nije ni bila namjera ustavopisaca davanje takvog prava BiH. To znači da imovina pripada entitetima na čijoj teritoriji se nalazi i oni je mogu ustupiti za rad institucija BiH. Naravno, institucije BiH za svoje potrebe mogu i kupiti imovinu.

Nesporno je da je Bosna i Hercegovina po osnovu Međunarodnog sporazuma po pitanju sukcesije, koji je potpisan 29.06.2001.godine između novonastalih država bivše SFRJ, određena kao subjekt imovine, koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine i u inostranstvu, na kojoj su bile upisane institucije bivše SFRJ. Ali se odmah mora pozvati na član 1. Ustava Bosne i Hercegovine da Bosna i Hercegovina postoji samo kao država sa unutrašnjom strukturom izmijenjenom prema odredbama Ustava.

Kako Ustav BiH ne daje izričito pravo Bosni i Hercegovini na imovinu, jer u nabrajanju njenih nadležnosti u članu 3.1. (od a do j), ne navodi pravo na imovinu, onda je jasno da Bosna i Hercegovina po važećem Ustavu BiH, nema imovinu, niti to pravo reguliše nekim drugim članom Ustava, kao što je to u navedenom primjeru Američkog Ustava.

Zato pokušaj podržavljenja imovine entiteta nema nikakav pravni osnov. Ustavni sud BiH može ocjenjivati da li je neka odredba entitetskog zakona u skladu sa Ustavom BiH. U tom Ustavu nema nikakve imovine BiH, pa se zakonom entiteta ne može ni zadirati u neku imovinu BiH. Uostalom, Bosnu i Hercegovinu čine dva entiteta sa teritorijom kao imovinom, u omjeru 51:49, što u zbiru čini 100%. Međunarodni ugovor nigdje ne pominje teritoriju kao imovinu BiH – navodi se u dijelu dokumenta iz 2012. godine u kojem je tretirano pitanje imovine.