Connect with us

Religija

Dovu koju bismo trebali naučiti i učiti iz zahvalnosti prema Allahovom poslaniku Muhammedu a.s.

Published

on

Posljednji Allahov Muhammed sallallahu alejhi we sellem podučio nas je vjeri i vjerskim propisima koji su do nas došli preko uleme, učenjaka, profesora, imama.

Jedna od dova koju bi trebali naučiti iz zahvalnosti prema Muhammedu a.s. za sve što nas je naučio, za sve što je žrtvovao, uradio za nas i što je vodio i što će voditi velike brige na Sudnjem danu zbog nas jeste dova poslije ezana

 

ALLAHUMME  RABBE  HAZIHI–D-DA‘VETI-T-TAMMETI VE-S-SALATI-L-KAIMETI.
ATI  MUHAMMEDENI-L -VESILETE  VE-L-FADILETE VE-D-DEREDŽETE-R-REFI‘ATE
VEB’ASHU  MEKAMEN  MAHMUDENILLEZI  VE’ADTEH.
INNEKE  LA  TUHLIFU-L-MI‘AD.

Prijevod dove:

Allahu moj, Gospodaru ovog savršenog poziva i nastupajućeg namaza.

Podari Muhammedu veliki stepen u Džennetu i posebno dobro i uzdigni ga na uzvišeno mjesto koje si mu obećao. Ti doista ne kršiš obećanje Svoje.

Ko ovu dovu bude učio poslije ezana Muhammed, a.s., će mu biti šefadžija (zauzimat će se za njega) na Sudnjem danu.

 

Komentar dove

Allahu moj, Gospodaru ovog savršenog poziva i nastupajućeg namaza.

  • Ovaj savršeni poziv jeste poziv na najvažniji sastanak sa Gospodarom svih svjetova-namaz. Koliko se puta pravimo gluhi na ezane sa svih strana, kao da se ezan ne obraća meni i tebi nego nekom drugom.

Žalosno je u kakvo smo stanje došli da na prste jedni ruke u svojoj porodici, komšiluku one koji namaz redovno klanjaju, makar u kući. A koliko je tek  malo onih koji u džamiju odu makar dnevno na jedan namaz, ili na neki namaz u toku sedmice osim Džume.

Tebe i mene poziva kako ga poslanik nazva u dovi SAVRŠENI POZIV.

Mi težimo ka najboljem u svemu, odjeći, obući,  stvarima, hrani ali , odbijama savršeni poziv-ezan jer očito ne vjerujemo Allahu.

Ovaj ”savršeni poziv” – ezan, je poziv nama nesavršenim ljudima da se odazovemo na vrijeme jer ne znamo koliko nam je vremena ostalo.

Pitali đaci profesora što se mora klanjati namaz svaki dan, može li da se dan uzme slobodno?

On je odgovorio, da kad bi šejtan imao slobodan dan, da nas ostavi na miru , možda bi i mi imali slobodno.

Naravno šejtan konstatno napada, i neće nas ostaviti na miru. Šejtan želi da sa njim gorimo u Vatri.

Drugi dio dove :

Podari Muhammedu veliki stepen u Džennetu i posebno dobro i uzdigni ga na uzvišeno mjesto koje si mu obećao. Ti doista ne kršiš obećanje Svoje.

Kad nam neko od  ljudi valja u životu, malo ili puno mora čovjek biti zahvalan, posebno roditeljima. Obavezno učiti dove za ljude koji su nama vljali, koji su korisni, dobri za džemata za zajednicu.

 Ne trebamo čekati da neko umre pa da onda za njega učimo dovu.

Kako bismo tek onda trebali učiti dove Allahu za Allahov poslanika Muhammeda a.s., za najbolji stepen u Džennetu.

 On nam je svojim primjerom pokazao kako da budemo sretni na ovom svijetu i da uđemo u vječni Džennet.

Abdullah b. Amr b. El-As, radijallahu anhu, prenosi kako je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: “Kada čujete poziv muezina, ponavljajte za njim ono što i on uči. Nakon toga, donesite na mene salavat, jer onaj ko na mene donese jedan salavat, Allah na njega donese deset.

 

Zatim tražite od Allaha, dželle šanuhu, da mi podari el-vesilu.

Zaista je ona stepen u Džennetu koji može dostići samo jedan odani Allahov, dželle šanuhu, rob.

Nadam se i molim Uzvišenog Allaha da ja budem taj rob. Ko za mene bude tražio el-vesilu, bit će mu dopušten moj šefat.” (Muslim, 577) Riječ el-vesile (veliki stepen) koja se spominje u ovom hadisu označava najbolji stepen i položaj u odnosu na sve ostale ljude.

Ovu dovu učim dovu naglas, ne bi li ko od vas zapamtio i naučio Savršeni poziv-ezan  se svaki dan upućuje nama. Muslimanima i muslimankama. Mi slabo reagujemo. Zamislite da te neko svaki da zove na mobitel i ti se nećeš javiti.

To znači da te taj što te zove ne zanima, nije te briga za njega.

Nemojmo sebi dozvoliti da se tako odnosimo prema ezanu, da nas ne zanima, da mislimo da poziva neke druge ljude a ne nas.

Molimo Allaha da se redovno odazivamo na savršeni, potpuni poziv- ezan, da redovno namaz klanjamo i da poslaniku Muhammedu a.s. da najbolje mjesto u Džennetu. Amin

Nastavi čitati

Religija

Na ahiret preselila Ajdinović (rođ.Bajrektarević) Ajiše

Published

on

Tužnim srcem, javljamo rodbini, prijateljima i poznanicima da je dana 27.04.2026. u 83.god. života na ahiret preselila naša draga AJDINOVIĆ (rođ. Bajrektarević) AJIŠE žena hadždži Muharema IZ DONJE LUČKE

DŽENAZA POLAZI ISPRED KUĆE UMRLE U SRIJEDU 29.04.2026. U 16:15 h, A KLANJAT ĆE SE NA PORODIČNIM MEZARIMA U DONJOJ LUČKOJ PO DOLASKU.

OŽALOŠĆENI: Suprug hadždži Muharem, sinovi: Fikret i Ismet, snahe: Ismeta, Fata i Fatima, unuka Aida, unuci: Enis, Edin, Alen i Armin sa porodicama, te unuk Admir, praunučad, brat Nihad, sestra Nihada, bratići, sestrići, sestrišne, porodice: Ajdinović i Bajrektarević, te ostala rodbina, komšije i prijatelji.

Molimo Allaha Uzvišenog da joj podari Džennet a porodica sabur. Amin

Nastavi čitati

Cazin

Jučer je klanjana dženaza Arifu Pehliću, dobrotvoru kakvog Krajina ne pamti!

Published

on

Društvo| 26.03.2022.

Hadžija Arif Pehlić, vakif iz Pivnica kod Cazina

Dobrotvor kakvog ne pamti Krajina

Arif je položio vozački ispit 1970. godine, ali nikad nije imao vlastiti automobil. Auta je kupovao sinovima i unucima, ali sebi nije. Smatrao je da mu je luksuz imati auto sve dok u selu nema ni vode, ni puta, ni džamije. Kad je sračunao koliko će mu otići novca na održavanje auta, odustao je od toga i taj novac okrenuo u zajednicu. “Nisam žalio na sebi štedjeti da bih dao za put ili nešto drugo što će i drugima koristiti.”

Autor:  AMIR SIJAMHODŽIĆ

“Skupljena ruka ne može ni dati ni uzeti” krajiška je mudrost kojom se stoljećima mjerilo dobročinstvo ovdašnjih ljudi. Nastranu pomoć siromašnim, bolesnim, ljudima u potrebi, nastranu i darivanje najmlađih ili rodbine, nastranu i sve drugo kad je posrijedi davanje za izgradnju puta, vodovoda, struje, rasvjete, džamije, mekteba, javne česme ili bilo kojeg drugog hajrata kojim će se služiti ljudi iz zajednice. Takav oblik dobročinstva čvrsto povezan s institucijom vakufa s vremenom je doprinosio formiranju ambijenta za nadmetanje u tome ko će učiniti više i čije će ime biti jače ugravirano u pamćenje zajednice za dobro koje je učinio izvan kruga svoje porodice. U dugom nizu takvih primjera nezaobilazno je i ime hadžije Arifa Pehlića, dobrotvora i vakifa iz naselja Pivnice kod Cazina. Arif je u 90 godina života za potrebe naselja i zajednice, u novcu i imovini, uložio više od pola miliona konvertibilnih maraka. I danas, kao njemački penzioner, hadžija Arif svakog mjeseca izdvaja između 1.000 i 1.500 KM za lokalni put Pivnice – Fejzagići, za čiju se izgradnju već neko vrijeme vode aktivnosti. Sve navedeno utjecalo je na to da hadžija Arif još za života zaradi epitet čovjeka “ispružene ruke i velikog srca”.

HADŽIJA JE SVAŠTA ZAPAMTIO

Arif Pehlić rođen je 2. decembra 1932. godine od oca Hasana te majke Mejre (djevojački Kauković), koja je umrla kad je imao tri i po godine. Govoreći o porijeklu Pehlića, Arif ističe da su nekad davno doselili iz Like i da ih danas, osim u Pivnicama i Konjodoru, ima i u Vrnograču, na Trnovima, potom između Male Kladuše i Slapnice, te u Bosanskom Petrovcu. “Roditelji su imali nas trojicu sinova. U mladosti smo živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa stričevima, tako da nas je u jednom periodu bilo i po 14 u staroj kući šeperuši. Nisam išao u školu, ali jesam tri mjeseca na tečaj. Hasan Toromanović me učio. U vojsci sam bio u Dravogradu i u Čakovcu. Zapamtio sam da su stariji ukućani pričali o velikoj gladi u vrijeme Prvog svjetskog rata. Moj djed po majci Selim Dedić preživio je zarobljeništvo na ruskom frontu i nakon nekoliko godina boravka u Sibiru vratio se kući. Dobro sam upamtio i Drugi svjetski rat. Čak sam imao priliku susresti i Husku Miljkovića i njegovu vojsku. Sjećam se da je na glavi nosio zečiju šubaru. Pamtim i dešavanja oko ‘Cazinske bune’ 1950. godine. Taj ustanak su organizirali Ranković, Đilas i Moše Pijade. Njima je smetalo što su Bošnjaci muslimani najbrojniji u cazinskoj opštini. I onda su našli nekoliko Srba iz Slunja i Crnaje koji su obmanuli Alu Čovića i njegova sina. Imao sam priliku pratiti suđenje Ali Čoviću u kinosali u Cazinu. Sjećam se i gladne 1951. godine. Slabo je rodilo. Išlo se tražiti žita i po Hrvatskoj. Ja sam lično odlazio u Zagreb, Varaždin i Čakovec. Jelo se ono što uspiješ nabaviti, uglavnom kukuruz i zob. Jednom sam čak udrobio ‘komuše’ i to jeo. Svakako se tad prehranjivalo, ali su ljudi bili zadovoljni, zajedno se sjedilo, razmjenjivali su mišljenja, niko nikom nije mislio zlo. Sad, kako se ljudi domogoše velikog kapitala, zaboravljena je i šala, nema zadovoljstva i osmijeha”, prisjeća se hadžija Arif. Kaže da je u “onom sistemu” bio učesnik raznih društvenih akcija, oko tri mjeseca je radio u Varešu, sudjelovao u izgradnji Doma kulture u Cazinu. “Svugdje me je bilo. Išao sam pješice na Plitvice tražiti posla 1956. godine. Bilo je ljudi koji su išli kositi čak i u Glinu.”

Arif se oženio 1957. godine. Sa suprugom Ćatibom imao je petero djece. Poslije ženidbe oko četiri i po godine radio je u Ljubljani i Kranju, gdje je u međuvremenu završio tromjesečni zanatski kurs. Iz Slovenije se vratio kući i oko tri godine bavio se poljoprivredom i trgovinom. “Imali smo goveda i ovce, u početku i volove, ali kad smo se odijelili, onda samo konje. U porodičnoj diobi haman smo ostali bez zemlje. Još prije odlaska u Sloveniju iz poljoprivrede sam kupio 22,5 dunuma zemlje. Malo sam trgovao starom robom pa me milicija često ganjala. Za nekima su čak i pucali. Svašta sam ja zapamtio. U ta vremena se puno pješačilo. Četiri godine sam putovao pješice na sajam u Bosansku Otoku, gdje sam kupovao ‘prnje’, koje sam dalje preprodavao. Nije bilo nove robe već su se ‘prnje’ koristile za tkanje. Kupovao sam kremena, žileta i drugih potrepština. Uslijedio je odlazak u Njemačku 1969. godine, gdje sam radio sve do rata 1992. godine. Zadnji put kad sam došao kući bio je ramazan i već se počelo ‘zakuhavati’. Ubrzo je nastupio rat i, bez obzira na to što sam mogao otići, ja to nisam htio. Govorili su mi mnogi da idem, ali ja sam se bio zarekao da bih više volio umrijeti nego preko Fikreta ići u Njemačku. Sjećam se kad je bio onaj predizborni skup SDA u Velikoj Kladuši 1990. godine da sam ukućanima govorio da će Fikret Abdić biti najveći izdajnik muslimanskog naroda. Svako normalan je mogao primijetiti da je on uvijek izbjegavao biti s našom delegacijom. Onda, mati mu umrla, a on joj nije htio klanjati dženazu. Isto je bilo i kad mu je umro brat Hasan. Odmah se vidjelo da je to ‘šejtan u ljudskom liku’. On je bio kukavičije jaje i velika podvala Bošnjacima, čovjek koji se još osamdesetih godina uvezao s JNA”, priča nam Arif Pehlić.

“NEMA PUTA A DA ZA NJEGA NISAM DAO NOVCA”

Vozački ispit Arif je položio 1970. godine, ali nikad nije imao vlastiti automobil. Auta je kupovao sinovima i unucima, ali sebi nije. Smatrao je da mu je luksuz imati auto sve dok u selu nema ni vode, ni puta, ni džamije. Kad je sračunao koliko će mu otići novca na održavanje auta, odustao je od toga i taj novac okrenuo u zajednicu. “Nisam žalio na sebi štedjeti da bih dao za put ili nešto drugo što će i drugima koristiti. Jedan auto treba svakom, negdje i dva, ali ono što danas ljudi tjeraju, da svako mora imati auto i da auto mora biti najbolji i najskuplji, to nikako ne razumijem. Hvala Bogu pa nikad nisam ‘drhtao’ kad se bilo kakva akcija organizirala. Gledao sam da svugdje dam koliko mogu. Davanje za hajrate mi je u krvi. Za izgradnju džematske kuće u Pivnicama dao sam 40.000 KM, plus učešće u kupovini namještaja u kuću i u mekteb. Učestvovao sam i u kupovini džematskog auta. Za izgradnju džamije u Pivnicama uvakufio sam više od 50.000 KM. Odmah u početku 25.000, pa za munaru 19.500, potom za grijanje 5.000 i još za neke sitnice. I jurt na kojem je izgrađena džamija uvakufio sam Islamskoj zajednici. Za vodovod sam donirao 4.000 KM i njivu za rezervoar. Za put koji vodi iz Donje za Gornju Koprivnu prije desetak godina izdvojio sam 10.000 KM. Dio sredstava dao sam pred dušu sina koji je poginuo, a dio ispred porodice. Nedavno sam dao za put u Baltićima, pa u Marjanovac 400 KM, u Donju Koprivnu kod džamije 400 KM. Sad sam u invalidskim kolicima i pitanje je hoću li ikad tim putem proći, ali imam želju sudjelovati u izgradnji jer došlo je vrijeme kad putevi trebaju više nego ikad. Nema puta u okolini a da ja za njega nisam dao novca, a o temeljima i otvorenjima džamija da i ne govorim. Po mojoj računici, mislim da sam dosad uvakufio više od pola miliona maraka”, ističe Arif Pehlić. Sad pomaže izgradnju puta Pivnice – Fejzagići, za koji je već izdvojio 46.500 KM. “Već nekoliko godina od svake penzije nastojim dati od 1.000 do 1.500 KM. Kad dobijem penziju, platim račune, kupim lijekove i sve ostalo dam za put. Bilo bi mi žao da znam da sam negdje mogao dati a nisam dao. A možda ne bih ni trebao pričati o onom šta sam uradio, jer to umanjuje sevap, ali ima Allah i on sve zna, pa i za pomišljeno.”

Put Pivnice – Fejzagići dug je 1.558 metara, širine je 5 metara i po projektu je potrebno oko 350.000 KM za njegovu izgradnju. Po Arifovim riječima, cilj im je sakupiti pola sredstava, a Grad Cazin će sufinansirati s 50 posto. Kako ističe, akcija ide dobro, već su sakupili dosta novca te dobili saglasnost od Vlade Federacije, za koju su uplatili iznos od 18.720 KM. Govoreći o putu prema Fejzagićima, Arif se prisjeća situacije kad je prije rata rađen put do njihovog naselja: “Iskupio se pun mejtaf naroda u Koprivni, gdje se razgovaralo o izgradnji našeg puta. I dolazi 12 ‘crvenjaka’ i dva milicajca s njima. Kažem ja bratu i bratiću: ‘Danas nam se kroje gaće, a vidjet ćemo kakve će biti.’ Potom dolazi Hasnija Omanović, sestra Hakije i Hamdije Pozderca, a članovi partije iz Cazina uglavnom su bili nastrojeni protiv mene. Ali nije Allah bio protiv mene, imao sam ja Njega uvijek uza sebe. I tako dolazi Hasnija i pita ko je vođa svega ovoga. Kažu oni: ‘Arif Pehlić.’ Žena je samo pogledala u prisutne ‘partijaše’ i kazala im: ‘Ovaj čovjek je prije desetak godina dao 16.000 maraka za makadamski put.’ I tu je ona suzbila otpor ljudi iz partije i dala dozvolu za prosijecanje i izgradnju našeg puta. Obećala mi je i 400 kubika pijeska. I dovezli su oni 200 kubika. Međutim, Hasnija je poginula u saobraćajnoj nesreći na Oštrelju prilikom odlaska na sahranu Gojku Ubiparipu. A ovi kasnije nisu ispoštovali taj dogovor do kraja”, pripovijeda hadžija Arif.

SABUR, OPROST I ČISTA RAČUNICA

Većinu zemlje koju danas posjeduje Arif je kupio nakon odlaska na rad u inostranstvo. Dok je radio u Sloveniji, kupio je oko 65 dunuma, a onda napravio i kuću u kojoj i sad živi. “Danas ljudi odu u Sloveniju, pa kažu ne može, odu u Njemačku, kažu ne može, odu u Hrvatsku, ne može nigdje. Pa kako će kad se pije, tjeraju kladionice i slično?! Takvima kad bi sav svijet davao ne može se nadavati. U Njemačku kad sam otišao, drugom sinu sam napravio još jednu kuću na Klisi u Cazinu. Na tom mjestu sin sad gradi zgradu s dvanaest stanova. Kuću u kojoj živimo prepisao sam unuku Semiru. S kćerima sam se sporazumio, isplatio ih koliko je trebalo i one su zadovoljne. U vrijeme kad smo imali djelidbu očeva imetka mene su varisi satrali, tako da ja nisam dozvolio da i unuk prolazi slična iskustva. Trudim se da meni i porodici ništa ne fali, ali nikad nisam tjerao velikog luksuza. Kad god bi ko zaiskao neku pomoć, trudio sam se da dam. Članovima porodice uvijek kažem: ‘Kod Allaha je najviše priznat onaj ko je saburli, ko oprosti i ko je čiste računice. Džennet je pokriven saburom, Allah oprašta i Allah voli čiste račune, jer u Njega su čisti računi.’ Nekad su se cijenili poštenje i karakter. Danas mnogi ljudi imaju sve, ali nemaju ništa. Sve više je ljudi koji petljaju i muljaju, ali što bi narod rekao: ‘Svačija mulja dobije žulja.’ Ljudi k'o nikad hrle da se obogate, ne mareći hoće li koga prevariti ili zakinuti. Neka je sila udarila u čovjeka. Većina ljudi danas vjeruje samo u ono što vidi očima i sve manje se na Boga oslanja”, kaže Arif Pehlić.

Tvrdi da nije propao onaj ko je davao, propao je onaj koji nije davao, jer bogatstvo zna biti veliko siromaštvo. “Zapamtio sam da su svakoga stigli rasipništvo i propast ko god je haram umiješao u svoje imanje. Nema ništa gore od haram-pare. Ona raskućava i uništava i generacijama poslije jer ima halal i haram-nafaka, pa koje se čovjek prihvati. Haram-nafaka je debela, kratka i gorka, a halal-nafaka je tanka i dugačka.”

SIN RIFET POGINUO BRANEĆI DOMOVINU

Od najranijeg djetinjstva Arif je okrenut vjeri. Dva puta je obavio hadž, a treći put je poslao bedela. Kako je vrlo rano ostao bez majke, bio je uskraćen za mnoge stvari. “Kroz život sam nastojao sam sebe odgajati. Držao sam se načela: ako ne znaš kako trebaš prolaziti, gledaj kako drugi prolaze, ako ne znaš kako možeš propasti, gledaj kako su drugi propali. U Sloveniji i Njemačkoj kad sam radio, vjerske obrede sam prakticirao koliko sam mogao. Radio sam i postio a da to niko na gradilištu nije ni znao. Kad dođem kući, naklanjavao sam ono što sam izostavljao. Jer Allah nikoga nije zadužio preko granica mogućnosti. Kad god sam imao neki problem, ja bih noćima tražio rješenja. I šta god sam u životu poželio i zamolio Allaha, On mi je uslišao. Uvijek sam Allahu upućivao dovu: ‘Allahu dragi, pomozi mi, bit ću ti žrtva.’ Jer znao sam ja da ni u ratu ne možeš biti pobjednik bez žrtve. I bio sam žrtva. Sin mi je poginuo na Hasinom Vrhu i posthumno mu je dodijeljena značka ‘Zlatni ljiljan’, na šta sam preponosan. To mi je bila najteža situacija u životu, ali i tad sam ja bio zadovoljan Allahovom odredbom. On sve daje da čovjek vidi šta je Allahova moć, a i Allah me učinio da mogu sve podnijeti. Moj Rifet je bio toliko fin. Poginuo je braneći svoju familiju, vjeru i državu. Zadnji put prije odlaska sjedili smo u mojoj sobi i pričali. Govorio mi je da mu je želja biti šehid. Tad je otišao i nije se ni vratio živ. Došao jednu noć kombi, ja bio budan, klanjao nafile, kad neko zvoni. Priča krenula sve izokola. Pitaju me je li ovo kuća od ovoga komšije, pa je li ono kuća od onoga komšije. Ja sjeo na prag, mrkli mrak, nije bilo struje i otvoreno im kažem: ‘Nemojte okolišati i nemojte mi kriti. Recite vi meni, je li moj Rifet poginuo?’ Supruga je primila injekciju, a ja sam sve bez problema podnio. Išao sam u Cazin po njega. Taj dan ih je bilo sedam mrtvih. To je bilo u vrijeme ‘Februarske ofanzive’ na Spahića Glavici. Jedino mi je žao što nisam smogao snage svih ovih godina otići na Hasin Vrh, na mjesto sinove pogibije, gdje mu je unuk Semir podigao mali spomenik.”

U vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu Arifova je porodica dala veliki obol odbrani države. Iako je imao priliku, Arif se nije htio vratiti u Njemačku, već je bio član mjesnog odbora. S čvrstom vjerom u Boga, dijelio je sudbinu svoje porodice i svojih sugrađana. “Sve vrijeme rata Allah je bio na našoj strani. I da se nismo sami borili i da je bilo po stavu Zapada, nas bi preko noći nestalo. Ja sam jedino strahovao da neće naši prihvatiti da Bihaćki okrug postane demilitarizirana zona. Nanić rahmetli, Bog mu dao, i Amir Avdić i još nekoliko njih nisu prihvatali taj prijedlog, da Bihaćki okrug postane zaštićena zona UN-a. Da se pristalo na to, vjerovatno bismo i mi nestali, a ovdje bi bilo kao i u Srebrenici, Žepi i drugim područjima gdje su bila najveća stradanja. Podrška međunarodne zajednice je bila i ostala jedna velika laž, ali ja stalno ponavljam da će istina i pravda pobijediti. Neprijatelji napadaju Bosnu i Hercegovinu i pokušavaju je uništiti, ali ona pobjeđuje. Pobjeđuje zato što je nepravedno ono što joj dušmani rade. Ovo je država svih ljudi koji u njoj žive. Žao mi je samo što je narod mahom otišao po svijetu, napustio zemlju koja nas je hranila. Vjerujem da ćemo svi biti grešni zbog toga. Prvo što su ljudi dali živote za nju, a drugo što smo je olahko napustili. Često se pitam jesam li i ja morao ići u Njemačku pored ovih oranica, njiva i čaira od kojih se može pristojnije i čestitije živjeti nego u mnogim zemljama na zapadu. Nije sve ni u zgrtanju para ako čovjek mora raditi sve i svašta i ako mora živjeti izvan svoje domovine, odričući se svoga jezika, kulture i tradicije”, kaže nam Arif Pehlić sa sjetom.

Arif je u penziji već više od 25 godina. Kaže da ima sve što poželi i da je zadovoljan sa svojom porodicom. Međutim, po njegovim riječima, najbolji dio njegova života pripada predratnom vremenu, kada su ljudi bili više okrenuti jedni drugima. “Danas, kako su ljudi došli do imanja, do bogatstva, zaboravili su haman da će umrijeti. Allah, dž. š., kad je stvarao roba, on je njemu sve odredio, kako će u životu proći, šta će ga zadesiti, kakvu će sudbinu imati, pa čemu tolika bojazan za nafaku”, naglašava hadžija Pehlić te svoje kazivanje završava pričom o naselju Pivnice: “Pored infrastrukturne izgradnje naselja, u čemu smo kao komšiluk uspjeli u našim namjerama, cilj mi je bio da u Pivnicama opstane džemat i da se u naselju čuje ezan. Dugo godina sam bio mutevelija u džematu, a sad je na toj dužnosti moj unuk Semir. Još me solidno služi zdravlje, a posebno pamćenje. Zadovoljan sam svojim životom i ponosan sam na sve ono što sam uspio uraditi za porodicu, komšiluk i džemat. Samo molim Boga da urađeno primi kao dobra djela koja će mi biti ulazna karta za Džennet, ako Bog da.”

Nastavi čitati

BiH

Mjesec dana do Bajrama: Cijena kurbana za 2026. godinu

Published

on

By

Prema takvimu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini prvi dan Kurban-bajrama je u srijedu, 27. maja.

Bajram namaz će se klanjati u srijedu 27. maja u 7 sati i 49 minuta.

Više klikom OVDJE.

Islamska zajednica: Cijena 600 KM

Voditelj Odjela za kurbane Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Bilal Memišević izjavio je da će Islamska zajednica i ove godine ponuditi mogućnost žrtvovanja kurbana za vjernike koji nisu u prilici ovaj obred izvršiti lično u okviru svog domaćinstva.

Pojasnio je da je cijena ovogodišnjeg kurbana u organizaciji Islamske zajednice zasnovana na analizama, neophodnim procedurama i ispitivanju tržišta.

– Kada je u pitanju cijena, postoji pogrešna percepcija da Islamska zajednica određuje cijenu kurbana, to nije nadležnost Islamske zajednice. Islamska zajednica je odredila cijenu kurbana za one koji svoje povjerenje daju Islamskoj zajednici da u njihovo ime žrtvuju kurban prema navedenim uslovima, pa tako ona  za 2026. godinu iznosi 600 konvertibilnih maraka. To nikako ne znači da je to cijena kurbana na tržištu BiH. Mnogi će naći kurban jeftinije, mnogi će kurban platiti i mnogo skuplje. To je slobodna volja i slobodan izbor svakog pojedinca, svakog džematlije, svakog muslimana, svakoga onoga koji je u obavezi da žrtvuje kurban – naveo je Memišević, objavio je Preporod.info.

Pomozi.ba: Cijena 500 KM

Kako je saopćeno iz Udruženja Pomozi.ba cijena kurbana ostaje ista kao i prethodne godine i iznosi 500 KM / 256 EUR / 300 USD. Cilj projekta je pomoći što većem broju ljudi u stanju socijalne potrebe, navode.

Dodaju da kao i ranijih godina, kurbansko meso bit će distribuirano socijalno ugroženim porodicama i pojedincima, humanitarnim organizacijama i javnim kuhinjama širom Bosne i Hercegovine. Dio mesa koristit će se i za pripremu gotovih obroka u okviru projekta „Obrok za sve“.

Udruženje Pomozi.ba garantira da će obred klanja kurbana biti izvršen u skladu sa svim islamskim propisima, u propisanom vremenu i na šerijatski ispravan način.

Nastavi čitati

Cazin

Održano je XXVIII mektepsko takmičenje za područje Medžlisa Islamske zajednice Cazin

Published

on

U nedjelju, 26.4.2026. godine održano je XXVIII mektepsko takmičenje za područje Medžlisa Islamske zajednice Cazin.
Nakon uvodnog obraćanja glavnog imama prof. Said-ef. Mujakića i upućivanja riječi dobrodošlice imamima, roditeljima i mektebskoj djeci, takmičarima su date instrukcije o protokolu samog takmičenja.
Takmičenje u svim oblastima održano je u prostorijama JU Osnovna škola “Cazin I” Cazin. Dok je proglašenje najboljih i uručenje nagrada održano u velikoj sali JU Kulturni centar Cazin.
Rezultati testova općeg znanja:
Nivo I (od 1-3 razreda)
1. mjesto Previz Merjem 54 boda, džemat Mutnik, muallim Ibrahim ef. Makić,
2. mjesto Merdanović Darija 49 bodova, džemat Čajić, muallim Sabahudin ef. Dizdarević,
3. mjesto Handanagić Emin 48,5 bodova, džemat Miostrah, muallim Selmir ef. Hodžić
Nivo II (od 4-6 razreda)
1. mjesto Malić Nadija 58 bodova, džemat Medresa, muallima Alma Šahinović,
2. mjesto Mujakić Nizama 56,75 bodova, džemat Donji grad, muallim Suad ef. Osmanagić,
3. mjesto Hadžić Džana 54,75 bodova, džemat Slatina, muallim Akaid ef. Tašaković
III nivo (od 7-9 razreda)
1. mjesto Omerčević Asija 45,5 bodova, džemat Slatina, muallim Akaid ef. Tašaković,
2. mjesto Lelić Amina 43 boda, džemat Prošići, muallim Ismail ef. Jonuzović,
3. mjesto Kličić Azra 42 boda, džemat Kličići, muallim Šefik ef. Curkić
Rezultati za kiraet:
I nivo ( 1-3 razred)
1. mjesto Sara Ćoralić 60 bodova, džemat Tržac, muallim Safet ef. Ćoralić,
2. mjesto Ružnić Ahmed 59 bodova, džemat Polje, muallim Haris ef. Japić,
3. mjesto Šabić Zein 58 bodova, džemat Gradske džamije, muallim hfz. Emin ef. Grošić
II nivo (4-6 razred)
1. mjesto Dizdarević Amina 55 bodova, džemat Stara Medresa, muallima Alma Šahinović,
2. mjesto Muhić Minela 51 bod, džemat Ponjevići, muallim Davvud ef. Velić,
3. mjesto Džinović Dževad 46 bodova, džemat Rujnica, muallim Senad ef. Karić
III nivo (7-9 razred)
1. mjesto Mujakić Muhamed 55 bodova, džemat Donji grad, muallim Suad ef. Osmanagić
2. mjesto Salkić Muhamed 52 boda, džemat Medresa, muallima Alma Šahinović,
3. mjesto Kajtezović Arslan 50 bodova, džemat Donja Lučka, muallim Smajo ef. Šabić
Pobjednici nivoa II i III plasirali su se na takmičenje za nivo Muftijstva gdje ce predstavljti nas Medžlis.
Komisija za test općeg znanja bila je u sastavu:
Prof. Jasmina Čović
Prof. Asmira Ramić
Prof. Azra Ljubijankić
Prof. Suada Mujakić
Prof. Indira Ahmetašević
Prof. Emira Kovačević
Komisija za oblast Kiraet je bila u sastavu:
Hfz. Dr. Rifet Šahinović
Hfz. Prof. Suad Šahinović
Prof. Haris Ćoralić
Čestitamo svim pobjednicima i učesnicima, sa dovama Uzvišenom da pomogne našu djecu na putu sticanja znanja i da ih nagradi zajedno sa njihovim roditeljima i mualimima za trud. Amin.
Slike možete pogledati na fb stranici Medžlisa islasmke zajednice Cazin https://www.facebook.com/profile.php?id=100064589563813
Nastavi čitati

Religija

Umijeće prepoznavanja besmisla

Published

on

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Jedna od najvećih pošasti našeg vremena, u doba umjetne inteligencije i društvenih mreža, jeste ono što bismo mogli nazvati mentalnom zarobljenošću. Pod tim mislimo na to da čovjek svoj razum izlaže objavama i video-sadržajima koji mu se nude sa svih strana, pa se u njih zapetlja i zaglibi kao u živo blato, ostajući mentalno zarobljen u sadržajima koji mu ne koriste, nego mu troše vrijeme, unutrašnji mir i bistrinu uma.

Savremeni čovjek ne pati prvenstveno od nedostatka informacija, nego od njihovog nekontroliranog umnožavanja, u kojem se vrijedno i bezvrijedno pojavljuju u istoj ravni, često u istom formatu, i s jednakom glasnoćom.

U takvom ambijentu, pitanje više nije samo: šta je istina, nego šta uopće zaslužuje da bude primijećeno?

Kada su poznatog pisca Ernesta Hemingwaya upitali koja je najvažnija vještina koju čovjek može posjedovati, on je lucidno odgovorio da je to sposobnost razvijanja unutrašnjeg mehanizma za prepoznavanje besmisla – svojevrsnog mentalnog ”detektora gluposti”.

Ta misao, iako izrečena u duhu književne ironije, danas dobija gotovo epistemološki karakter: ona postaje pitanje intelektualnog preživljavanja.

Imati ”detektor gluposti” u islamskom smislu znači posjedovati živu svijest (taqwā) o onome što ulazi u srce i um. To je stanje u kojem čovjek ne pita samo: ”Da li je ovo zanimljivo?”, nego i: ”Da li me ovo približava istini ili me od nje udaljava?”; ne pita samo: ”Da li me ovo fascinira?”, nego: ”Šta ovo ostavlja u mojoj duši nakon što fascinacija prođe?”

U tom smislu, čovjek više nije samo biće koje traži znanje, nego biće koje se mora štititi od znanja koje to nije – od sadržaja koji se lažno predstavlja kao znanje. Zato su mu potrebni unutrašnji ”senzori razlučivanja”, koji u djeliću sekunde prepoznaju trivijalnost, obmanu i besmisao u sadržaju kojem je nasumično izložen.

Savremeni čovjek živi u stanju stalne mentalne izloženosti. Njegova pažnja postala je prostor nadmetanja, a njegov um tržište bez carine. U tom prostoru algoritmi ne pitaju šta je istinito, nego šta izaziva reakciju; ne pitaju šta oplemenjuje razum, nego šta ga zadržava prikovanim. A u takvom poretku, vrijednost sadržaja ne mjeri se istinom koju nosi, nego vremenom koje uspije zadržati čovjekovu pažnju.

Posljedica toga nije samo zatrpanost informacijama koje umaraju, nego i suptilna degradacija mišljenja: postepeno slabljenje sposobnosti da se razlikuje bitno od sporednog, smisleno i istinito od dekorativnog.

Nekada se ljudska inteligencija mjerila sposobnošću prepoznavanja obrazaca u prirodi i stvarnosti. Veliki umovi su u mnoštvu pojava otkrivali zakonitost, red i proporciju. Iz rasutog iskustva rađale su se naučne teorije.

Međutim, naše vrijeme, koje se opisuje kao doba visokog pristupa informacijama i znanju, nameće novu definiciju inteligencije. Mogli bismo reći da je inteligencija danas: sposobnost čovjeka da prepozna i zanemari glupe obrasce, površne tvrdnje i besmislen sadržaj, tj. sadržaj koji čovjeka čini glupljim nego što je bio prije čitanja ili pregledanja tog sadržaja.

Svako od nas treba početne indikatore koji prepoznaju obmanu i izvrtanje značenja u govoru, te kritičko mišljenje koje razlikuje plitak i bezvrijedan sadržaj koji te uvjerava da ti nešto daje, a zapravo te ostavlja samo praznijim, neukijim i udaljenijim od istine.

Ta sposobnost pomaže čovjeku da zaštiti svoj um i sačuva mentalnu energiju za ozbiljno, utemeljeno i korisno znanje, te da sačuva svoje vrijeme od toga da ono bude rasipano i prepušteno svakome ko osjeti potrebu da nešto napiše ili objavi.

Vrijeme nije samo resurs kojim raspolažemo, nego i moralna kategorija. Način na koji ga čovjek troši odražava način na koji vrednuje sebe. Zato je izbor sadržaja zapravo duboko etički čin. I valja imati na umu da onaj ko piše za lahkomislene i maloumne uvijek ima široku publiku.

Slijeđenje onoga ”najboljeg” kur'ansko je pravilo i predivna uputa. Vjernik ne smije dozvoliti da bude samo puko ”uho” kojem ljudi ubacuju šta žele, jer je on, u svom ljudskom dostojanstvu i budnosti srca i razuma, veći od toga da bude samo uho. Stoga, nemojmo sami sebe obezvrjeđivati i ponižavati.

Onaj ko želi imati ispravne smjernice i primiti iskren savjet, mora pažljivo gledati od koga uzima znanje – osobu, njeno stanje i njeno iskustvo, jer se to nikako ne smije zanemariti.

U islamskoj tradiciji, znanje nikada nije bilo neutralno. Ono je emanet, a ne samo informacija. I kao što je tijelu potrebna halal i čista hrana, tako je i umu potrebna čista i korisna informacija, a srcu sadržaj koji ga približava Gospodaru.

Zatim, jedno od temeljnih pravila zdravog razmišljanja jeste da čovjek gleda kakav će biti ishod tog znanja – da li će te pokrenuti na djelovanje, ispraviti tvoje ponašanje i podstaći te da pomažeš drugima, ili će te odvesti u frustraciju, obeshrabrenost i zbunjenost.

Imam Šatibi je u svom djelu u El-Muvafakat naveo pravilo koje vrijedi za sve nauke: ”Svako znanje koje ne rezultira praksom, tj. primjenom, nema u Šerijatu ono što ukazuje na njegovu pohvalu.”

Allahu se utječemo od znanja koje ne koristi, koje postaje teret, koje donosi poniženje i koje se pretvara u okov oko vrata svoga vlasnika.

Izvor: Saff.ba

Nastavi čitati

Religija

Iskrenog vjernika njegov grijeh boli više nego što ga bole pogledi ljudi

Published

on

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka nagrada – oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupili!” (Ali Imran, 135.-136.)

Nije plemenitost u tome da čovjek nikada ne pogriješi, jer je griješenje dio ljudske naravi. Prava plemenitost prepoznaje se u onome što se dogodi poslije grijeha: u nemiru koji se nastani u srcu, u tjeskobi koja stegne prsa i u nemogućnosti da se živi spokojno sve dok se čovjek ne vrati na Pravi put. Taj nemir nije slabost, nego znak budne savjesti; nije poraz, nego početak istinskog povratka.

Čovjek, ma koliko bio vješt u opravdavanju, zna o sebi ono što ljudi o njemu ne znaju, shodno ajetu: ”Sam čovjek će protiv sebe svjedočiti, uzalud će mu biti što će opravdanja svoja iznositi.” (El-Kijame, 14.–15). To znači da je on svjedok protiv samoga sebe i da zna ono što je učinio, pa makar se pravdao i poricao. Vidiš ga kako je pronicljiv kada su u pitanju mahane i grijesi drugih ljudi, a nemaran prema vlastitim grijesima.

Može se s drugima prepirati javno, ali ne može nadjačati svoj unutrašnji glas kada se u njemu probudi Allahov opominjač. U toj unutrašnjoj tišini, gdje nema svjedoka osim Allaha i vlastite savjesti, nema mjesta za uljepšavanja. Tamo se ogoljava stvarnost i postaje jasno koliko smo blizu ili daleko od onoga što tvrdimo da jesmo.

Ponekad poželimo ono što nam ne priliči i osjetimo privlačnost prema onome što nam šteti, pa tada tražimo opravdanja koja će umiriti našu savjest. Nekada posežemo za tumačenjima koja nam odgovaraju, tražimo mišljenja koja olakšavaju teret i uvjeravamo sebe da put kojim hodimo ne može biti pogrešan jer njime koračaju mnogi.

U toj samoobmani čovjek sebi gradi privid sigurnosti, ali srce plemenitog čovjeka ne pristaje na takvu utjehu. On u grijehu osjeća tjeskobu i osjeća da mu ne priliči ”odijelo griješnika”, pa se u takvom stanju ne može dugo zadržati.

Iskrenog vjernika njegov grijeh boli dublje nego što ga bole pogledi ljudi i on se stidi sebe prije nego što se postidi drugih. U njemu se tada probudi glas duše koja samu sebe kori i koji ne dopušta ravnodušnost, glas koji ga opominje bez prestanka dok se ne vrati na stazu Allahove upute. Nekada se povratak desi brzo, a nekada potraje. Ipak, dovoljan je jedan iskren namaz, jedna pokajnička suza prolivena u samoći, jedna iskrena dova ili jedan ajet koji dotakne srce i pokrene ono što je u njemu bilo uspavano, pa da se čovjek iznova prisjeti ko je i kuda treba da ide.

Iskren vjernik ne kori nikoga kao samoga sebe, a poslije Allaha Uzvišenog niko mu ne pomaže kao iskren prijatelj koji ga uputi kada zaluta, podsjeti kada zaboravi i pridržava kada oslabi. Iskren prijatelj zapravo postaje čuvar njegove plemenitosti. Jer, utjecaj društva je snažan i onaj ko vrijeme provodi s nemarnima, polahko usvaja njihovu nemarnost, a onaj ko boravi uz pokorne Allahove robove osjeća miris njihove pokornosti čak i kada šute.

Zato onaj ko želi sebi spas mora se udaljiti od mjesta posrtanja i ne smije potcijeniti moć okruženja u oblikovanju svog unutrašnjeg stanja i trasiranju životnog puta.

Neka zna da se čistoća duše ne slaže s ustrajavanjem u grijehu i da se plemenitost ne ogleda u tvrdnji da smo bezgrješni, nego u brzini kojom se vraćamo kada posrnemo.

Plemenit čovjek može pasti, ali ne pristaje da ponižen kleči pred svojim grijehom. On ustaje, čisti se i vraća, uzimajući pouku iz tog pada. Taj pad, umjesto da ga slomi, nakon iskrene tevbe postaje razlog da hoda sigurnije, svjesnije i iskrenije nego prije samog pada.

saff.ba

Nastavi čitati

Najčitanije