Današnjica predstavlja vrijeme interneta i virtualnog svijeta. Velika ekspanzija društvenih mreža može loše uticati na čovjeka odvajajući ga od društva i prirode, lišavajući ga tradicionalnih moralnih vrijednosti. Praktički, zahvaljujući ekranizaciji svijeta stvaraju se nove moralne norme i pravila življenja. Internet je u početku bio zamišljen kao potpora akademskom radu – intelektualci (a posebno studenti) putem njega bi veoma brzo dolazili do potrebnih informacija.  

No, uviđanjem moći interneta i uticaja koji ima na društvo počela je njegova komercijalizacija i formiranje jednoga novog, izmišljenog, virtualnog svijeta čiju osnovu čine društvene mreže poput Facebooka, Instagrama i Twittera te platforme za dopisivanje kao što su Viber, WhatsApp, Snapchat i mnoge druge. Naravno, brz pristup korisnim informacijama je pozitivna strana koja se ne osporava, posebno ako se radi o akademskim potrebama. Ne osporavamo ni to da se društvene mreže (pa i Facebook, koji je vrlo popularan kod nas) nesumnjivo koriste i u dobre svrhe – mnogo je humanitarnih akcija pokrenuto i brzo su sakupljena novčana sredstva za potrebite (naročito bolesnike), mnogo je korisnih podataka razmijenjeno (npr. prilikom održavanja rodbinskih odnosa na daljinu). Ipak, dominantnija je ona kontaminirajuća strana svih društvenih mreža. To je poput noža – ako ga naoštrite, može poslužiti za rezanje hljeba, ali i da nekom oduzmete život. Smatramo da se o ovoj razini društvenih mreža vrlo malo govori. 

Danas ljudi na društvenim mrežama predstavljaju robu i broj kao na pijaci, a kao takvi jako su podložni manipuliranju. Ljudi jure za senzacijama, informacijama, upoznavanjima, pridobijanjima ljudske pažnje pretvarajući sve to u robu koja traži svog kupca. Umni ljudi današnjice kažu da je ovo svijet slike. A slika je nerealna, ona nije naš vlastiti doživljaj. Mi ne možemo svjedočiti događaju sa slike iz virtualnog svijeta. Treba samo obratiti pažnju na to koliko danas čovjek ima potrebu da se slika, najčešće neopravdano i izlišno. Koliko se ko slika, zašto se slika, šta sve slika, koliko objavljuje… sve su to jasni pokazatelji profila ličnosti čovjeka. Ova nezajažljiva ljudska potreba dosegla je vrhunac apsurda – čovjek je počeo sam sebe slikati i nosati kojekakve štapove da se što bolje uslika. Ljudi koji su na raznim odgovornim položajima slikaju svaki pokret, aktivnost pravdajući to promocijom institucije, držanjem do autoriteta, poticanjem drugih na dobro. Prvo, u svakom djelu koje činimo vrlo je tanka linija između nijjeta u ime Boga i ličnih ciljeva. Drugo, autoritet se stječe, a ne zadobija položajem. Treće, Kur'an ne govori samo o javnom dobru, već i o tajnosti u činjenju, npr. kod udjeljivanja. Dakle, ovdje nam je od iznimne važnosti ukazati na to društvene mreže pogoduju porivu za slikanjem koje čovjeka stavlja u centar svih zbivanja. 

Sociolozi, filozofi, psiholozi i pedagozi zasigurno mogu dati svoje viđenje svih posljedica društvenih mreža. Međutim, s religijskog aspekta možemo govoriti o tome da društvene mreže potiru duhovnu stranu ljudskog bića. 

Toksičnost društvenih mreža 

Mnogi oglašivači s društvenih mreža računaju na ego potrošača. Pogledajmo samo to mnoštvo reklama na društvenim mrežama. One jednostavno vrebaju čovjeka. Facebook je globalni fenomen koji ponajbolje daje pogodno tlo za ljudski ego, koji ako se hrani, postaje snažan i traži sve više i više udovoljavanja. Kada dovoljno osnaži, uzima vlast nad nama, upravlja i daje impulse u svakodnevnom životu. Svaka religija uviđa opasnost po čovjeka na ovoj razini – ljudi s izraženim egom nisu robovi Boga, već svojih strasti. U Kur'anu stoji: „ Šta misliš, ko uzme sebi za božanstvo ono što mu se prohtije, hoćeš li mu ti zastupnikom biti?“ (Furkan, 43). 

Očigledno je da Facebook pruža moćnu platformu da svaki čovjek postane viđen, slavan, poštovan… čak do razine obožavanosti. Privatnost se nekada smatrala vrijednošću, od morala je bilo sakriti tijelo od pogleda stranca, ne jesti pred očima svijeta, a danas se to nudi u ekraniziranom svijetu do te mjere da je umijeće ne vidjeti i ne saznati nešto. Opet se vraćamo na ljudski ego koji voli moć i slavu. Facebook hrani nezasiti ego pružajući priliku čovjeku da svaki njegov pokret i riječ budu viđeni, slavljeni i „lajkovani“. To nije više život u realnim okvirima, to je život ispunjen iluzijama i fikcijama. Čovjek ima osjećaj  da ga stalno neko gleda, da postaje važan, da je u fokusu (često nepoznatih) prijatelja. Ovo, dakako, stvara lažni osjećaj samovažnosti. Zašto? Pa svaki njegov pokret i aktivnost, koji po prirodnom poretku stvari spadaju u privatnu sferu, postaju planetarno viđeni i samim tim poprimaju neku vrstu važnosti. Otuda su ljudi ekrana fokusirani na sebe, svakom novom objavom stavljaju sebe u fokus, u centar. 

Evo da ukratko podsjetimo na nekoliko načela vjere. Cilj vjernika je pomaknuti sebe iz centra, a na to mjesto postaviti dragog Boga. Cilj života je spoznati veličanstvenost Boga i vlastitu beznačajnost naspram Njega, te spoznati vlastitu potrebu za Njim. Kur'an o neophodnosti takvoga ljudskog stremljenja govori na mnogim mjestima, naprimjer, da su ljudi siromasi u odnosu na Boga: „(…) jer Bog sve ima, ali vi nemate (…)“ (Muhammed, 18). U suri Fatir (15) sugeriše se ljudima da su apsolutno ovisni o Bogu, a On je Taj Koji ni o čemu ne ovisi i Kojem se treba zahvaljivati. 

Ljudi ekrana uče se sasvim drugim vrijednostima. Kroz svakodnevne objave svega i svačega (od doručka, polaska iz kuće, oblačenja…) ljudi ustvari sebe stavljaju u fokus. Odjednom je postalo važno šta čovjek kupuje, gdje je trenutno, s kim je u društvu…. Dok postavi post, on očekuje da isti bude primijećen, prepoznat, „lajkovan“. I upravo se tu krije opasnost. Sve počinje od jednog „lajka“, od jednog prijatelja, od pojavljivanja osjećaja zadovoljstva, koji se onda umnogostručuju sve dok čovjek ne izgubi kontrolu dobijajući sve više „lajkova“, sve više prijatelja, sve više iracionalnog zadovoljstva i ne obazirući se pritom koliko je sve to rizično za njegovu sigurnost i štetno po psihičko mu zdravlje. 

Ljudi se danas takmiče ko će imati više prijatelja na Facebooku, a možda 90% tih prijatelja ne znaju niti će ih ikad u životu sresti. Ali čovjek ekrana hoće da se natječe u virtualnom svijetu, preokupiran je brojem prijatelja na ekranu i na takav način traži potvrdu svoje vrijednosti od nepoznatih ljudi. 

Prisjetimo se ovdje kur'anske sure Tekasur (1–2), koja govori upravo o preokupacijama i rivalitetima: „Zabavljeni ste trčanjem da imetak umnožite, sve dok mezarja ne nastanite.“ Bez obzira na sredstvo preokupacije i rivalitet (bilo u imetku, bilo u broju djece, „lajkova“ ili „prijatelja“) rezultat je u konačnici isti – razoran po čovjekovu duhovnost. 

Izazovi 

Ulaskom u virtualni svijet čovjek zasigurno ulazi u jedan poseban svijet, svijet prepun izazova. S teološkog ugla posmatrano, čovjek ulazi u sferu stvorenja gdje je sveprisutno njegovo slavljenje, vrednovanje i kriticizam od strane drugih ljudi. Na takav način udaljava se od duhovne strane svoga bića, one strane čovjeka koja je smirena samo uz Božije zadovoljstvo. Ovdje je bitno naglasiti da tamo gdje čovjek pritom naginje, on biva utopljen cijelim svojim bićem u postizanje datih ciljeva. Ako želi „lajk“ ljudi (s) ekrana, on ustvari želi ljudsku potvrdu. A za vjernika je najbitnija potvrda od strane njegovog Stvoritelja. Naravno da ovdje možemo govoriti i o rijaluku, koji u svojoj suštini predstavlja želju da budeš viđen, prepoznat kod svakog, ali ne i kod Boga. 

Osnovno pravilo glasi – što manje žudimo za prepoznavanjem (k)od ljudi, oni će nas više voljeti. Poslanik, a. s., je jednom ashabu odgovorio na njegov upit o djelu radi kojeg će ga voljeti i Bog i ljudi sljedećim riječima: „ Budi skroman u vezi s dunjalukom i Allah će te voljeti. Budi skroman u pogledu onoga što je u rukama ljudi, voljet će te ljudi“ (bilježi Ibn Madže). 

Kada čovjek uđe u dospije u ekraniziran svijet, on živi u jednoj vrsti straha: u strahu od gubitka prijatelja, ličnog statusa, gubitka slave. A Kur'an sugeriše da traži slavu kod Boga: „Ako neko želi veličinu – pa, u Allaha je sva veličina! K Njemu se dižu lijepe riječi, a dobra djela ih uzdižu. A onima koji smišljaju loša djela, pripada patnja bolna, i njihovo spletkarenje je posao bezuspješni” (Fatir, 10). 

 Tamo gdje zavlada strah, čovjek gubi svoju temeljnu odrednicu a to je sloboda. Sloboda je sama bit života, slobodom je – zapravo – započela Objava. Čovjek kao slobodno biće prihvata Objavu u odnosu na sve druge egzistencije (Ahzab, 72). Čovjek se jedino kao slobodno biće može ostvariti na Zemlji. Glavno pitanje na kojeg nema konačnog odgovora – ili bi svako ponaosob morao dati odgovor za sebe samog – glasi: kada je Facebook sredstvo slobode, a kada postaje sredstvo robovanja samom sebi i svojim niskim prohtjevima? 

Negativne posljedice 

Ljudi ne razmišljaju da su društvene mreže zapravo javne platforme na kojima se objavljuju lični podaci. U tom smislu nema nikakve razlike između njih i zakupa javnog plakata na kojem će stajati tvoja fotografija i fotografija tvoje porodice, te neke lične informacije poput datuma rođenja, adrese stanovanja, bračnog statusa… 

Objavljivanje takvih podataka pred cjelokupnim čovječanstvom za sobom vuče potencijalne rizike i opasnosti: puno je negativnih i lažnih informacija, veća je mogućnost manipulacije, nema privatnosti, djeci je dostupan neprimjeren sadržaj – a sve je veći broj ljudi koji imaju loše namjere. 

Pored ovisnosti i narušene sigurnosti postoji i zloupotreba ličnih podataka. Prema statistikama broj razvoda brakova na godišnjem nivou u BiH je preko 3.000. Koji je razlog takvih odluka kada dobro znamo da je nekada razvod smatran sramotnim činom na ovim prostorima? Prema podacima Agencije za statistiku BiH odluku o razvodu najviše donose parovi u četrdesetim godinama. Brak više nije popularan kod mladih osoba, žena više ne predstavlja osobu koja je najsnažniji čuvar porodice i bračne zajednice. Sve su to nekada bili naši kodeksi, a danas veliki broj žena podnosi zahtjev za razvod. Zabrinjavajući je podatak da brakovi pucaju upravo na društvenim mrežaama, tj. zbog društvenih mreža, koje su poljulale sve naše tradicionalne vrijednosti. Problem pedofilije je u porastu zbog društvenih mreža. Prema tome, društvene mreže su nesumnjivo razlog krize porodice. 

Ali današnji čovjek i dalje živi u uvjerenju – ako nije bilo na društvenim mrežama, kao da se nije ni desilo. 

Usljed pretjerivanja s društvenim mrežama stvara se lažni osjećaj zadovoljstva (poput bolesti) kojem je potrebno sve više energije (tj. tvoga vremena) da bi se održao ili rastao. I to onda tjera čovjeka da se sve češće i više slika, objavljuje, komentariše, „lajka“… 

Na društvenim mrežama bavimo se životima drugih ljudi i preokupirani smo onim što nas se ne tiče. Naš Poslanik, a. s., u pogledu toga kaže: „U ljepotu islama jednog čovjeka ubraja se i njegovo ostavljanje onoga što ga se ne tiče.“ Ako čovjek nije zabavljen onim što mu koristi, zabavit će se onim što mu ne koristi. A onaj ko vodi brigu o drugim ljudima, zaboravlja na sebe. 

Društvene mreže uvlače konzumenta da vodi paralelan, dvostruki život – onaj naš, realni, koji je ispunjen usponima i padovima te krcat raznim iskušenjima i onaj nerealni, tuđi, koji je ekraniziran i u kom se prikazuje lažni sjaj, savršenstvo, nasmijano lice. Rezultat je očit – postajemo nezadovoljni, depresivni, nezahvalni, ispunjeni gorčinom. To stvara nerazumnu sliku o životu – ja nisam dobar, moja kuća je mala, moj auto je star, moj posao je ništavan, moji roditelji su nesavršeni.  

Sve tuđe je bolje! Otud seže potreba da se javno obznani i najbanalnija stvar – naprimjer, šta se jede trenutno (a možda će taj neko sutra, ili čak svaki naredni dan, imati znatno oskudniji meni na stolu, no to nije bitno, bitno je ono što je objavio danas). 

Vjera nas uči sasvim drugim vrijednostima. Svaki čovjek ima unikatnu blagodat kojom je zaogrnut a to je Božija dobrota zbog koje mora biti zahvalan svome Stvoritelju. Ako si bolestan i(li) siromašan, samo se sjeti da milioni ljudi u svijetu imaju dosta veća iskušenja i u bolesti i u siromaštvu od tebe. Ustvari, nezahvalnost je korak ka poricanju/kufru. Dunjaluk kao prolazna stanica ljudskog života u suštini i nije namijenjen za potpuno savršenstvo, blagostanje, uživanje… Svaka blagodat je povod za zahvalnost jer u suprotnom i nije blagodat; a iskušenje nije zlo ako je ključ za sreću na onom svijetu. 

Pretjerivanje pri korištenju društvenih mreža postepeno dovodi do gubitka kontrole u vremenu i ponašanju. Ako svaki dan provedemo jedan sat na Facebooku, to je 30 sati za mjesec dana. Što ne investirati 30 sati mjesečno, tj. 365 sati godišnje, u neki hairli posao? Nažalost, gubljenje vremena kao da je postalo naša navika, posebno prisutna kod omladine. Umjesto da vrijeme provode u edukativne, kulturološke, sportske i ostale korisne svrhe, omladina najviše vremena troši na društvenim mrežama. 

Umjesto zaključka 

Zašto se ljudi okreću virtualnom svijetu u kojem žive na vrlo čudan – za njih savršen – način? Zato što ne znaju razliku između virtualnog i stvarnog svijeta, između virtualnog i stvarnog života. Fikcionalizacija svijeta, sveprisutna danas, stvorila je do ambijent u kojem istina nije više apsolutna. 

U virtualnom svijetu nema pogrešaka. Virtualne osobe se čine savršenim, one nas nikada ne iznevjeravaju. Taj svijet navodno pomaže čovjeku da ispravlja iluzije i nesavršenosti prošlog vremena, da obogaćuje stvari i ljude vrlo brzo. 

Digitalna stvarnost, ekranizacija svijeta, Facebook, Instagram, Twitter i milioni selfija mijenjaju stvarnost u kojoj smo odrasli i svijet u kojem živimo, svijet koji je izgrađen na tradiciji. 

A stvarni svijet i život su nešto sasvim nešto drugačije od onoga što vidimo na društvenim mrežama. Jedan pjesnik je davno kazao: „Što je više škola, sve se manje znade; što je više brica, sve su duže brade; što je više žandara, sve se više krade.“ Tako živopisno i univerzalno primjenjivo! 

Uzrok krize obrazovanja danas nesumnjivo leži u društvenim mrežama, koje sve više gube svoju prvotnu namjenu. Mnogi studenti, i njihovi učitelji čak, navode knjige kao korištenu literaturu a da ih nikada nisu vidjeli, a kamoli prelistali (do nekih šturih podataka su došli putem interneta). Ono što pročitamo na ekranu dospijeva u kratkoročnu ljudsku memoriju, dok podatke iz knjige ne samo da dobro pamtimo nego se sjećamo svakoga pročitanog lista i njegovog mirisa – e to posve sigurno odlazi u dugoročnu memoriju. Prema tome, društvene mreže definitivno sakate obrazovni sistem (da ne spominjemo programe za prevođenje te pisanje seminarskih i diplomskih radova koji u potpunosti ostavljaju mlade ljude intelektualno oštećenim). Pa ni kradljivci ne kradu isto kao nekad, to danas – zahvaljujući virtualnom svijetu – čine puno suptilnije i modernije.